Nije riječ o click-bait naslovu, nego o slikovitom prikazu odnosa muških i ženskih prosječnih plaća u Europskoj uniji. Primjera radi, muški radnici u Francuskoj u prosjeku imaju 15,4 posto veće satnice od svojih kolegica. Jaz se gotovo ne smanjuje ako se uzme u obzir da su 2010.  godine muškarci zarađivali 15,6 posto više – dakle, u proteklih 9 godina razlika se smanjila za ciglih 0,2 posto.[1]

Kada pogledamo kako taj odnos izgleda na razini Europske unije - muškarci u prosjeku zarađuju 16 posto više od žena. Te razlike, naravno, variraju od zemlje do zemlje; dok u Estoniji razlika iznosi 25,6 posto, u Rumunjskoj muškarci zarađuju tek 3.5 posto više.[2]  Zanimljivo je kako je ovo jedna od rijetkih statistika koja ide u korist Hrvatske – u našoj zemlji razlika u plaćama je znatno ispod prosjeka EU te iznosi 11.6 posto. [3]

No, postoje nejednakosti koje se ne pojavljuju ni u statistikama. U SAD-u Afroamerikanke zarađuju 21 posto manje od bijelih kolegica na istim radnim mjestima,  dok Latinoamerikanke u prosjeku zarađuju 47 posto manje od bijelih muškaraca. Neravnopravnost dakle nije samo vezana uz spol, već i uz etničku pripadnost. 

U većem dijelu Europe, žene mnogo lošije stoje i po pitanju radnog vremena. Prema Eurostatu, 31.5 posto Europljanki nije zaposleno na puno radno vrijeme (makar bi mnoge to željele), naspram 8.8 posto muškaraca. No, njihov udio raste na 41.3 posto u Belgiji, 47.3 posto u Njemačkoj, i čak 75.2 posto u Nizozemskoj.

Razlog za tu vrstu nejednakosti blisko je povezan s očekivanjima koja se ženama nameću u obliku zahtjeva da primarno trebaju snositi teret reprodukcije radne snage, odnosno da je skrb o djeci ženski posao. Žene nakon rođenja djeteta mnogo češće prekidaju svoju karijeru od muškaraca. „Posvuda, majčinstvo karijere žena stavlja na čekanje, te su one iznadprosječno zastupljene u zaposlenjima na pola radnog vremena“, podcrtava nedavni izvještaj Europskog instituta za ravnopravnost spolova.[4]

Situacija je najgora u zemljama u kojima ne postoji državno organizirani sustav čuvanja djece. U Danskoj je 72 posto djece mlađe od 3 godine zbrinuto u jaslicama koje majkama olakšavaju normalni nastavak rada. S druge strane, u Slovačkoj pristup jaslicama ima tek jedan posto djece te je u toj zemlji majčinstvo praktički sinonim za prestanak rada. 

Suhe brojke nažalost ocrtavaju stvarnost natopljenu diskriminacijom: u situaciji u kojoj su žene obrazovanjem i sposobnostima ravnopravne muškim kolegama, u većini korporacija nudi im se manja početna plaća za isti posao. Tako su npr. u Hrvatskoj, u tradicionalno “ženskim” granama djelatnosti koje zapošljavaju čak 70% ženske radne snage, a generalno su slabije plaćene, razlike između plaća duplo veće od prosjeka.

Slika 1. - Slobodni filozofski

Kako bi se smanjila neravnopravnost, Europska unija podržava niz inicijativa u zemljama članicama čiji je cilj povećati transparentnost plaća u tvrtkama te što većem broju djece omogućiti boravak u jaslicama od najranije dobi. Udruge za zaštitu prava žena također se zalažu za uvođenje kvota, po uzoru na Francusku u kojoj u upravnim odborima velikih poduzeća udio žena mora biti barem 40 posto. Mnogo prostora za napredak ima i u obliku porodiljnog dopusta za očeve – tzv. “očevog dopusta”. Po tom pitanju referentni je islandski sustav u kojem roditelji imaju pravo na ukupno devet mjeseci porodiljnog. Tri su mjeseca rezervirana za majku, tri za oca, i dodatna tri može uzeti jedno od njih. Kako će te mjesece organizirati, to jest hoće li prva tri mjeseca uzeti zajedno ili konsekutivno, u potpunosti je prepušteno njihovom izboru. Svaki od roditelja u trenutku kada je na porodiljnom zadržava 80 posto plaće. [5]

Nadajmo se da će što više zemalja slijediti svijetli islandski primjer, koji roditeljima omogućuje ravnopravnu mogućnost dogovora, pri čemu se može dogoditi i kombinacija u kojoj će majka s djetetom provesti prva tri mjeseca, nakon čega će se vratiti u svoje radno okruženje i prepustiti odgoj djeteta ocu koji će ostati kod kuće idućih šest mjeseci. Nažalost, većina ostalih zemalja članica EU, kao što smo vidjeli, još uvijek je miljama daleko od takvog ravnopravnog tretmana obaju supružnika.

Njihova je diskriminacija na tržištu rada s vremenom možda postala suptilnija, u predizbornim govorima političara sve se češće spominju “ravnopravnost” i “povećanje kvota”, no kao što pokazuju statistički izvori koje smo konzultirali, istina je drugačija i radnice se u Europskoj uniji u 2019. godini i dalje nalaze u vrlo neravnopravnom položaju u odnosu na svoje kolege. O tome sasvim nedvosmisleno govore njihove mogućnosti zaposlenja, uvjeti rada, i konkretne i neumoljive brojke koje pokazuju - stanje na njihovom računu.


Autor teksta: Filip Peruzović
Izvor naslovne fotografije: Europska Komisija

[1] https://www.lemonde.fr/economie/article/2019/11/03/salaires-a-partir-du-5-novembre-16h47-les-francaises-travailleront-pour-rien_6017895_3234.html

[2] https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/factsheet-gender_pay_gap-2019.pdf

[3] o potencijalnim nedostacima u izradi statističkih podataka o rodnim razlikama u plaćama možete čitati na: http://slobodnifilozofski.com/2013/03/dora-levacic-uzroci-rodnih-razlika-u.html

[4] https://www.lemonde.fr/economie/article/2019/11/03/salaires-a-partir-du-5-novembre-16h47-les-francaises-travailleront-pour-rien_6017895_3234.html

[5] http://www.nordiclabourjournal.org/i-fokus/in-focus-2019/future-of-work-iceland/article.2019-04-11.9299118347