Donosimo najavni tekst temata o ženskom radu petog broja časopisa RAD. koji izlazi u svibnju!

***

Medijski diskurs o sustavu ranog i predškolskog odgoja potpuno zanemaruje materijalne uvjete rada u vrtićima i psiho-fizičke i emocionalne posljedice tog rada po odgajateljice

“Drama u zagrebačkom vrtiću: Troje djece zadobilo opekline kipućom vodom dok su radili pokuse, omiljena teta zbog šoka kod psihologa” – naslov je to senzacionalističkog članka objavljenog 16. veljače u Jutarnjem listu, popraćenog nizom negativnih komentara na račun odgajateljice kao i samog programa okarakteriziranog kao proizvoda njene “nepameti”. Iako članak ne predstavlja percepciju šire javnosti o ulozi odgajateljica u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, on donekle jest pokazatelj problema s kojima se ovaj sustav suočava, kao i odgajateljice kao njegove nositeljice. Pritom ovdje nije problem u pokusu o agregatnim stanjima, a posebice ne u odgajateljici. Naprotiv, ovaj i čitav niz drugih pokusa, poticaja i aktivnosti koje odgajateljice provode u vrtićima nužan su preduvjet za pravilan razvoj djece na svim poljima – od socioemocionalnog, tjelesnog, kognitivnog do govornog razvoja. Osnovni je problem što za takav kvalitetan rad s djecom ne postoje uvjeti.

Nedostatni radni uvjeti

Božica Žilić, predsjednica Sindikata obrazovanja, medija i kulture u nedavnom je intervjuu na portalu Forum.tm izjavila kako je “predškolski sustav samo naizgled uređen sustav. To je sustav koji ima relativno dobre zakone i mnogo problema zbog njihove neprimjene u praksi”. Kad govori o zakonu, prije svega se referira na Državni pedagoški standard (DPS), donesen 2008. godine, kojim je između ostalog reguliran broj djece u grupama. I premda DPS primjerice u jasličkoj dobi (6 mjeseci do 3 godine) propisuje petero djece u najmlađoj, odnosno 14 djece u skupini u najstarijoj jasličkoj skupini, u velikim gradovima u Hrvatskoj taj broj često prelazi 20 i više djece. Jednaka prekoračenja događaju se i u grupama vrtićke dobi (3 do 6 godina).

Broj djece u grupama nije jedini problem u sustavu. U razgovoru s odgajateljicama u vrtićima Grada Zagreba, provedenog u sklopu istraživanja BRID-a i SOMK-a o uvjetima rada u zagrebačkim vrtićima, saznajemo da zbog manjka broja zaposlenih problema u odgojno-obrazovnom radu imaju s djecom s poremećajima u ponašanju i teškoćama u razvoju. Žale se i na nedostatnu pomoć stručnih suradnika zaposlenih u vrtiću (pedagoga, psihologa, defektologa) te na prostorne uvjete rada – često nemaju adekvatno igralište, neki su objekti jako stari, sobe su premalene a sanitarni prostori nisu primjereni. Manjkavi su i drugi materijalni uvjeti rada, prije svega u vidu nedostatka didaktičkih sredstava zbog kojih teško ostvaruju zahtjeve programa, a česta je i pojava mobbinga od strane ravnateljica.

Kada sve uzmemo u obzir, nije teško zaključiti da su odgajateljice pod stalnim pojačanim fizičkim i psihičkim naporom. Kako je objasnila Žilić: “Odgajateljice stalno fizički trpe pod opterećenjem i dugotrajnim stajanjem, dizanjem djece, nošenjem različitih materijala i igračaka, teških sprava i uređaja, rade u nefiziološkom položaju kralježnice i izložene su stalnoj buci. U prosjeku nakon 10 godina rada počinju učestale bolesti kralježnice, glasnica, živčanog sustava, srca i štitnjače, gubitka sluha i vida, te različitih ginekoloških oboljenja s obzirom da su većina radnica žene.”

Povrh svega, prošlotjedne vijesti o smanjivanju stimulacije na plaću za odgajateljice koje provode posebne programe (Montessori, waldorfski, programi ranog učenja stranih jezika i dr.) te vijesti o mogućnosti uvođenja obaveze plaćanja toplih obroka, uz ionako loš kolektivni ugovor kojeg je Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske potpisao s Gradom Zagrebom, dodatno ukazuju na sustavno smanjivanje radničkih prava i pogoršavanje radnih uvjeta odgajateljica.

Decentralizacijom sustava do regionalnih razlika

Kada fokus sa Zagreba prebacimo na ekonomski manje razvijena područja uočavamo velike regionalne razlike. Nejednaka razvijenost sustava posljedica je potpune decentralizacije 1994. godine kojom je financijska odgovornost prebačena s državne na razinu lokalnih uprava i samouprava. Osnivači predškolskih ustanova tako postaju gradovi i općine s nejednakim proračunima iz kojih moraju financirati jedan od društveno najvažnijih sustava. Dok u gradovima poput Zagreba, Rijeke ili Varaždina ulaganje u vrtiće prije svega ovisi o prioritiziranju sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (što se iz niza razloga ne događa), u gradovima poput Siska, Slavonskog Broda i Vukovara nemoguće je postaviti prioritete jer nema dovoljno novaca. Pritom odgovornost za ovakvo stanje ne mogu snositi isključivo gradske vlasti jer određivanje prioriteta i punjenje gradskih proračuna ovisi o širim ekonomskim i industrijskim politikama.

S druge strane, uloga države i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta značajna je u normiranju zakona te nadziranju i kontroli sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Situacija je pomalo paradoksalna – zakone i kurikulum propisuje resorno ministarstvo u suradnji s drugim relevantnim institucijama, ali ono istovremeno nema financijsku odgovornost nad osiguravanjem uvjeta koji bi omogućili poštivanje istih tih zakona. Regionalne razlike unutar sustava su postojane, a očituju se u uvjetima rada koji u pojedinim gradovima i općinama ne zadovoljavaju ni bazične uvjete za kvalitetnu provedbu programa. Povrh toga, za razliku od vrtića u Zagrebu u većini drugih gradova i općina izostaje zapošljavanje stručnih suradnika, što proizvodi probleme naročito u radu s djecom s teškoćama u razvoju. Osim radnih uvjeta, razlike se očituju i u radničkim pravima. Kolektivni ugovori ovise o volji gradskih i općinskih vlasti, što znači da ih često nema, odnosno ako postoje u svakom su gradu i općini različiti, kao i plaće koje su u ekonomski slabije razvijenim sredinama često puno niže.

Obrazovanjem protiv klasnih razlika

Sustav ne proizvodi diskriminaciju samo prema odgajateljicama, nego i korisnicima – djeci i roditeljima, a ona očituje se u slaboj uključenosti djece u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te u različitim modalitetima njihovog (su)financiranja, odnosno različitim cijenama vrtića.

S obzirom na uključenost djece u ove programe, Hrvatska značajno zaostaje za zemljama Europske unije, posebno ako govorimo o djeci u dobi do tri godine. 2015. godine obuhvat djece u dobi od 0 do 2 godine bio je svega 15%, u dobi od 3 do 4 godine 55%, a od 5 do 6 godina bez programa predškole 57%.  Međutim, još je gore kad usporedimo podatke među ekonomski različito razvijenim županijama. Kao ekstreman primjer navest ćemo odnos obuhvata djece u Zagrebu, koji je 2015. iznosio 87,9% djece u dobi od 3 do 4 godine i 39,5% od 0 do 2 godine, te u Brodsko-posavskoj županiji, gdje je obuhvat djece u dobi od 3 do 4 godine 19,2%, a od 0 do 2 godine svega 4,5%.

Izneseni podaci posebno zabrinjavaju kada u obzir uzmemo važnost integracije djece u sustav formalnog odgoja i obrazovanja i njezine višestruke pozitivne učinke – stvaranje jednakih mogućnosti za sudjelovanje u obrazovnom sustavu na višim razinama, ublažavanje posljedica dječjeg siromaštva i smanjivanje klasnih razlika, pri čemu su, kako se navodi u UNICEF-ovom istraživanju Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi u Hrvatskoj, ti učinci veći ako se dijete ranije uključi u proces. U istom istraživanju polovina ispitanih roditelja navodi da su im “predškolske institucije slabo ili osrednje financijski dostupne”, a ako se uzme u obzir činjenica da u Hrvatskoj ne postoje jedinstvena pravila (su)financiranja i da je visina cijene vrtića koju roditelji pokrivaju prepuštena odlukama lokalnih samouprava, izvjesno je da djeca iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa najčešće ispadaju iz sustava. Dodatan problem čine i kriteriji za upis djece u vrtiće, koji u Hrvatskoj isključuju djecu nezaposlenih roditelja. Ako ste nezaposleni, dijete možete upisati u vrtić jedino ako ostane mjesta nakon što se upišu djeca zaposlenih roditelja, djeca žrtava i invalida Domovinskog rata, djeca samohranih roditelja itd.

Utjecaj nejednakih uvjeta na žene

Kada govorimo o roditeljima djece koju sustav isključuje važno je istaknuti da takve politike češće direktno pogađaju žene, jer one su te koje tradicionalno ostaju kod kuće i preuzimaju brigu o djeci predškolske dobi. Iako nemamo konkretne podatke o broju žena u Hrvatskoj koje prekidaju radne karijere i vraćaju se u kućansku sferu, u već spomenutom UNICEF-ovom istraživanju postoje podaci koji upućuju na značajne rodne razlike. Naime, 13% majki djece u dobi od šest mjeseci i 19% majki djece u dobi od jedne godine ne planiraju početi raditi u bliskoj budućnosti, dok tek u 2 do 3% slučajeva očevi služe kao primarni oblik skrbi. Nažalost, u istraživanju nisu navedeni razlozi zbog kojih upravo žene prekidaju svoje radne karijere, no za pretpostaviti je da osim što žene tradicionalno preuzimaju brigu o djeci postoje i ekonomski razlozi, poput manje plaće od one muškog partnera te smanjenja plaće nakon povratka s rodiljnog dopusta. Istraživanje koje je 2012. provela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, u suradnji s HZZ-om i udrugom RODA, pokazalo je da je 14,6% žena doživjelo smanjenje plaće nakon povratka s rodiljnog dopusta, a svaka druga žena zbog trudnoće je dobila otkaz. Ako posljednji podatak povežemo s kriterijima za upis djece u vrtić prema kojima su nezaposleni roditelji isključeni iz sustava, nije teško zaključiti da žene nakon porodiljnog ne mogu dobiti vrtić za dijete jer su nezaposlene, a ne mogu naći novi posao jer se brinu o djeci. Ovo nam između ostalog pokazuje koliko je društvena organizacija brige o djeci izuzetno važan čimbenik u borbi za ekonomsku emancipaciju žena.

Konačno, moguće je zaključiti da sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja ima za društvo važne i višestruke uloge, a da bi se one ostvarile nužno je zadovoljiti više međusobno povezanih preduvjeta. Pritom je ključno istaknuti da izvori problema nisu jednostrani i da rješavanje jednog od njih ne mora nužno značiti poboljšanje sustava u cjelini, jer postoji vjerojatnost da je to napravljeno nauštrb nečeg drugog. Tomu u prilog ide činjenica kako velik broj odgajateljica u Zagrebu ne misli da sustav treba biti u potpunosti javno financiran, za što postoji vrlo logično objašnjenje. Naime, u Programu javnih potreba u predškolskom odgoju i obrazovanju te skrbi o djeci rane i predškolske dobi Grada Zagreba za 2016. piše: “Zbog stalnog rasta potreba djece za redovitim cjelodnevnim programom predškolskog odgoja i obrazovanja te potreba zaposlenih roditelja, nije bilo moguće u potpunosti primijeniti odredbe Državnog pedagoškog standarda o broju djece u odgojnim skupinama, nego se ta odredba provodi postupno. Stav je Grada da treba omogućiti pravo što većem broju djece Grada Zagreba na uključivanje u neki od programa predškolskog odgoja i obrazovanja, a roditeljima omogućiti obavljanje radnih zadaća.” Iako ovakav stav zvuči razumno, s obzirom da Grad ne otvara dovoljan broj novih vrtića i ne zapošljava nove odgajateljice, jasno je da su odgajateljice te koje godinama rade u otežanim uvjetima i pretrpanim grupama pa ne mogu biti zadovoljne ni načinom financiranja vrtića. Sve dok se ne provedu adekvatne mjere kojima će se odgovornost i organizacija sustava u velikom dijelu prebaciti na državu teško je da će se zadovoljiti rastuće potrebe za pružanjem kvalitetnih i svima jednako dostupnih formalnih oblika ranog odgoja i obrazovanja, te istovremeno osigurati dostojanstveni radni uvjeti i radnička prava odgajateljicama koje čine temelj tog sustava.

 

Naslovna fotografija: Kute za vrtiće