Lana Trupković, psihologinja koja radi u Prihvatilištu za beskućnike u Kosnici nepovjerljiva je prema novinarima. Kao jedan od primjera zašto je tome tako navodi novinarski članak iz prosinca 2018. godine koji ih je toliko osupnuo da su osjetili potrebu da reagiraju na Facebook stranici Prihvatilišta. U članku se navodi kako je Kosnica „moderna ubožnica“ s tri „nastambe“, „kamp s barakama“, a novinarka je – između ostaloga - od radnica u prihvatilištu tražila da izdvoje najtragičniju priču s kojom su se susrele.
„U Prihvatilištu ne dijelimo nagradu za najtragičniju životu priču. (...) Ne rangiramo korisnike prema životnoj tragediji, već se individualno prilagođavamo svakome u vrsti pomoći i podrške koju mu je potrebno pružiti“, napisale su tako u reakciji.
Tko, kada, zašto, za koga?
Tmurni je dan u studenom, a tmurno je uostalom ne samo zato jer lije kiša, već i zato jer je jednostavno 2020, godina koja je posivila sve. Mnoge je izmjestila, uništila im stanove, izgubili su poslove. A pravi problemi tek nas čekaju. Razmišljam o tom članku kojega mi je spomenula Trupković i načinu na koji i kada pričamo o beskućništvu i onima koji su beskućnici.
Prvo – kada? Obično je to oko 10. listopada jer se tada obilježava Svjetski dan beskućništva, pa hajmo tada napisati nešto. Onda je tu i vrijeme oko Božića (jer beskućnici nemaju obitelj, pa je to jako tužno) i kada padnu temperature (jer je na ulicama hladno i teško živjeti). Ne pokušavam reći da nije tako – kada temperature padnu teško je, jer je hladno, naravno. Ali, beskućništvo postoji i ljeti i jednako je teško biti bez krova nad glavom i na velikim vrućinama. Stoga kada pričamo s onima u siromaštvu i beskućništvu ne smijemo ili bar ne bismo trebali tražiti „bijedu“, „najtužniju priču“ ili „najbolji primjer siromaštva“. Ono nas ionako često gleda u ogledalu, s druge strane obiteljskog stola, svaki dan na ulici kojoj prolazimo. Bar u Hrvatskoj bijede i siromaštva ima za izvoz.
Autobusna stanica u Velikoj Kosnici
„Ja ne postojim, mene nema“
U Kosnici razgovaramo sa Snježanom koja je zamolila da njeno prezime ne pišem ne toliko zbog toga jer smatra da će ono iskrsnuti u nekoj gugl potrazi, već jer je tako jednostavno mirnija. Nakon smrti djeteta, ostala je bez posla i nije mogla plaćati podstanarski stan. Neko vrijeme provela je kod prijateljice na kauču, ali onda je morala otići – i prijateljica ima svojih problema, kaže. Svi imamo svojih problema, valjda.
Taj prvi dan, kada je morala izaći iz prijateljičinog stana, hodala je ulicom i srela poznanika kojega je pitala može li kratko vrijeme provesti kod njega. Nažalost, nije mogla, ali ju je on uputio na Kosnicu za koju uopće nije znala. Ondje se nalazi već godinu i pol. Naime, ona je upala u birokratsku rupu, ali sretna je, kaže, jer je u Prihvatilištu. Jer „bolje da si negdje, nego nigdje“.
Snježana nema osobnu iskaznicu zbog čega je u njenom životu stisnuta pauza. Samo je pauzu pritisnuo netko drugi. Ona tapka u mjestu, ne može se pomaknuti iz Kosnice, a razlog je – kako to obično biva - birokratske prirode. Ako si beskućnik/ca i nemaš gdje biti, nemaš adresu, dakle, nemaš osobnu iskaznicu. Bez osobne iskaznice ne možeš ostvariti prava poput zdravstvenog, ne možeš se prijaviti na HZZ, raditi legalno, ne možeš ništa. „Ja ne postojim, mene nema“; govori nam Snježana.
Zbog loših odnosa s majkom ne može prijaviti na njenu adresu, te sada zapravo traži gdje će prijaviti prebivalište kako bi dobila osobnu iskaznicu i krenula dalje. Inače je ovaj problem riješen tako da se beskućnici sada mogu prijaviti na nadležni Centar za socijalnu skrb kako bi dobili osobnu, ali to – kako su nam ljudi s terena rekli – u praksi to baš ne funkcionira. Situacija doslovno ovisi od centra do centra, pa se tako negdje taj problem rješava ekspresno kao u slučaju djevojke koja se nalazi u hodniku Kosnice dok Snježana i ja razgovaramo, pa ona komentira: „Eto, ona je dobila osobnu u mjesec dana, a ja još čekam, nakon godinu i pol“. No, neki Centri za socijalnu skrb taj problem pak žele prebaciti na nekoga drugoga, kao u Snježaninu slučaju. Iako joj je u Kosnici dobro jer ima krov nad glavom i tri obroka dnevno, očajnički se želi maknuti – želi raditi i napraviti nešto jer „ovdje se uspavate“, govori nam. Sa svoje 53 godine svjesna je koliko je tržište rada okrutno prema starijim osobama, pogotovo starijim ženama.
Ali dok pričamo, vidimo da hoće, da može, da želi. Svim se snagama želi maknuti iz prihvatilišta, iz situacije u kojoj se nalazi i živjeti, raditi. Priča kako je neko vrijeme radila na crno, ali ju je bilo previše strah nastaviti jer nema dokumente. A što bi ju usrećilo? Samo neka sobica koja bi bila njena i gdje bi mogla nastaviti sa svojim životom: „Da imam ovoliko kvadrata koliko je u ovoj sobi, bila bih sretna“, pokazuje na ured skromnih gabarita u kojem razgovaramo. „Ja bih bila zadovoljna sa sobičkom, čak i voda može biti vani".
U Novom Zagrebu prilika za novi početak
Odlazimo sada iz Kosnice i putujemo u nekoliko kilometara udaljen Novi Zagreb. Ondje se svjetovi otvaraju i životi ponovno ispisuju. Ondje se dobiva prilika za novi početak, prilika koju svi zaslužuju, bez obzira na to koliko put i zbog čega posrnuli.
Stan u kojem se nalazi Stambena zajednica za beskućnike, Novi Zagreb
U Novom Zagrebu se smjestila stambena zadruga za beskućnike koju vodi Prihvatiliše u Kosnici u sklopu trogodišnjeg projekta. Kroz stambenu zajednicu već je prošlo 35 osoba, a u stanu je sada njih troje. Planiraju kroz iduće tri godine, koliko projekt traje, smjestiti još bar 12 beskućnika. „Ovo je već sedma godina kako Crveni križ Zagreb provodi programe stambene zajednice. Svi korisnici stambene zajednice su tijekom smještaja u stambenoj zajednici uspjeli pronaći zaposlenje. Njih petero je nakon nekog vremena ponovno zatražilo smještaj u Prihvatilištu na kraće razdoblje nakon gubitka posla. Prema našim saznanjima drugi korisnici i dalje rade“, kazala nam je Trupković. Uz to što se beskućnike izmjesti iz prihvatilišta gdje često dolazi do upadanju u depresivna stanja i slično, dobiju krov nad glavom, plaćene režije kao i tjedni budžet za hranu, također imaju i psihosocijalnu podršku.
U stambenoj zajednici razgovaram s Antom (ime je promijenjeno) koji je društveni stan u kojem je živio izgubio u potresu, a usred krone, ostao je i bez posla. Bez krova nad glavom i stalnih primanja završio je u Kosnici. Za stambenu zajednicu, u kojoj će boraviti do travnja iduće godine, ima samo riječi hvale. Sada aktivno traži posao i sigurnost mu ulijeva činjenica što ima osiguran krov nad glavom duže od pola godine. Nakon što nađe posao, imat će vremena uštedjeti nešto sredstava i naći novi stan. Nesigurnost je najgora, stabilan ili bar stabilniji posao je teško naći, pa mu ovo puno znači, kaže.
Stan u kojem se nalazi Stambena zajednica za beskućnike, Novi Zagreb
Njegove nevolje počele su zapravo 2008. godine usred velike krize kada je izgubio stalno zaposlenje i stan. Nakon toga uslijedila je klasična hrvatska priča – ugovori na određeno, rad u građevini, čak i dostave putem Glova. Ali sve to nije dovoljno ni za preživjeti mjesec, a kamoli za uštedjeti nešto s čim bi lakše mogao pregrmjeti gospodarsku krizu koju svijet nije vidio od one 1929. godine.
No, sad je u stambenoj zajednici dobio priliku za bolji početak. Snježana svoju tek čeka, kao i minimalno stotinjak ljudi koji spavaju na i okolo Glavnog kolodvora u Zagrebu, o čemu smo već pisali. Samo je šteta što se ovom problemu ne pristupa sustavno, pa je ovakav tip rješenja prebačen na projekte.
U konačnici, svatko zaslužuje priliku, a dobiju je tek rijetki.
Autorica fotografija i teksta:
Preporučite članak: