Dugogodišnje loše upravljanje javnim poduzećima predmet je velikog nezadovoljstva kako javnosti, tako i radnika i sindikata koji godinama upozoravaju na nepravilnosti i loše upravljanje ovim strateškim resursima. Kritike se mogu svesti na nekoliko ključnih problema: stranački stisak javnih poduzeća, biranje nekompetentnih ljudi koji sustavno upropaštavaju firme i nedostatak bilo kakve vizije razvoja javnih poduzeća koja bi koristila društvu u cjelini, a ne samo stranačkim, privatnim ili korporativnim interesima.  Uslijed navedenih okolnosti osnovana je platoforma Ne damo naše, u čijem je fokusu demokratizacija upravljanja javnim poduzećima i nastavak suradnje udruga i sindikata na pitanju zajedničkih dobara.

Početak kampanje Ne damo naše

Taj val nezadovoljstva obuhvatila je u svom predizbornom programu i nova stranka na političkoj sceni, Most nezavisnih lista, koja se u javnosti istaknula energičnim obećanjima brojnih reformi. U kontekstu upravljanja i brige o javnim poduzećima Most je predlagao: “Novi menadžment javnih poduzeća treba biti profesionalan i biran putem javnih natječaja”, naglašavajući pritom da se šefovi javnih poduzeća, ako oni dođu na vlast, više neće birati po principu stranačkog plijena. Do ovog trenutka nisu poznati detalji provedbe tog plana, no s obzirom na njihovu poziciju u vladajućoj koaliciji nema sumnje da će oči javnosti po ovom pitanju i dalje biti uprte u njihovu smjeru.

S novom koalicijom na vlasti, i građanske inicijative nastavile su sa svojim radom. Početkom veljače Ne damo naše – platforma organizacija civilnog društva za suradnju sa sindikatima na zaštiti javnih i zajedničkih dobara, održala je akciju “Javna poduzeća nisu stranački plijen”. Platforma je upozorila da javna poduzeća ne smiju biti žrtve stranačkog kadroviranja, već je potrebno javnim natječajima osigurati da se u ova poduzeća biraju stručni ljudi. Uz to, potrebno je omogućiti model društvenog nadzora, odnosno sudjelovanje građana u nadzornim tijelima pomoću kojeg bi se osiguralo da se javnim resursima upravlja u javnom interesu. U tu svrhu platforma je postavila nekoliko jumbo plakata u centru Zagreba i Metkovića, koji su poručivali: “Javna poduzeća su javno dobro, a ne stranački plijen”, “Javna poduzeća su naša stvar – za društvenu kontrolu javnih poduzeća” te “Hoćemo stručnjake za javni, a ne privatni interes”. Platforma Ne damo naše nastavak je suradnje udruga i sindikata proizašla iz uspješne kampanje Ne damo naše autoceste!, u kojoj su ova dva društvena aktera, uz pomoć brojnih volontera i građana, uspjela prikupiti preko 530.000 potpisa za raspisivanje referenduma i sve do danas političkim pritiskom spriječiti privatizaciju autocesta.

Javni interes, a ne stranački plijen 

“Već 25 godina mnogi političari, time što su pobijedili na izborima, smatraju da imaju mandat za pljačku javnih dobara”, sažeo je Teodor Celakoski, te naglasio da platforma Ne damo naše traži “da upravljanje javnim poduzećima kao javnim dobrom bude i transparentno, podložno svim vrstama javnih natječaja, ali i široj društvenoj, javnoj kontroli.”

Sindikalisti koji su na svojoj koži najbolje osjetili kako se dosad upravljalo javnim poduzećima priključili su se tiskovnoj konferenciji i poduprli zahtjeve platforme, istovremeno ih potkrepljujući primjerima iz svojih firmi. “Loše upravljanje državnom imovinom, a loše je jer se politički kadrovira, uklanja s posla ili izbjegava struka, ne daje priliku najkvalitetnijim ljudima nego se postavljaju podobni. Takvim su modelom preko menadžmenta opljačkane Hrvatske autoceste, i to sve pred očima javnosti, nadzornog odbora i skupštine”, rekao je Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata i aktivist u javnosti najviše poznat po svojoj dugotrajnoj borbi protiv korupcije u HAC-u, ali i sudjelovanju u inicijativi za referendum protiv koncesioniranja autocesta. Sa Stanićem se složio Denis Geto, predsjednik sindikata TEHNOS, jednog od borbenijih sindikata u Hrvatskoj elektroprivredi. Geto je pritom istaknuo da javna poduzeća trpe veliku štetu zbog političkog kadroviranja te da se upravo zbog direktora i upravljačkih struktura u HEP-u pojavljuju najveće afere. Geto je ujedno najavio i spremnost sindikata da se aktivno bavi ovom temom, pa i organizira sindikalne akcije ako se takva praksa nastavi. Predrag Sekulić, predsjednik sindikata Nova Solidarnost, kojeg već sada možemo nazvati neumornim borcem za spas INA-e, rekao je da je INA ogledni primjer upropaštavanja poduzeća od strane stranačkih interesa. “Da je bilo kontrole kroz širi spektar društva koji bi bio korektiv i ukazivao na moguće nepravilnosti, možda do ovog ne bi došlo”, izjavio je Sekulić u prilog modelu društvenog nadzora javnih poduzeća te ujedno pozvao vladu da se drži svojih predizbornih obećanja.

U javna poduzeća stručnjake za javni, a ne privatni interes

Sekulić je tom prilikom komentirao i u medijima sveprisutni diskurs o stručnjacima: “Od kojekakvih ‘stručnjaka’, uglavnom politički obojenih, čujemo kako govore o nastavku privatizacije 19% INA-e, dok oni istinski stručnjaci, koji nisu bliski nijednoj stranci, misle suprotno – pa su gurnuti u kut.” Bojazni oko olakog shvaćanja termina stručnosti izrazio je i Celakoski: “Bojimo se da nam se nudi model u kojemu se nominalno govori o stručnosti i o stručnom menadžmentu, a da će nam se ponovno podvaliti jednostranačka kontrola, netransparentni interesi klijentela, a u konačnici i privatizacija.” Ove su izjave otvorile i jedno jako važno pitanje: iako smo i sami često skloni vjerovati da će postavljanje stručnjaka na ključne pozicije riješiti sve nedaće javnih poduzeća, njihovim pukim odabirom ne rješavamo dilemu hoće li ti stručnjaci raditi u privatnom, odnosno korporativnom interesu, pa samim time zagovarati rasprodaje i privatizacije, ili će raditi u interesu javnosti, sačuvati i unaprijediti naša poduzeća. Drugim riječima, otvorenim ostaje pitanje kako možemo osigurati da se taj javni interes i provodi.

Prema društvenoj kontroli javnih poduzeća 

Tu dolazimo do sljedećeg problema: sama stručnost, odnosno stručno upravljanje poduzećem, ne mora nužno garantirati rad u javnom interesu, a što je nužan preduvjet za uspješan rad javnih poduzeća. Stoga je javna poduzeća potrebno demokratizirati, tj. u sustav uvesti oblike građanske participacije u njihovom nadzoru. Ipak, tu se nameće pitanje: jesu li demokratizacija i javna kontrola nad javnim resursima moguće?

Nužno je pritom definirati što točno demokratizacija upravljanja podrazumijeva. To pitanje postavili smo Tomislavu Tomaševiću iz nedavno osnovanog Instituta za političku ekologiju (IPE), koji odgovara: “Demokratizacija znači širu društvenu kontrolu nad upravljanjem javnim poduzećima koja su postala bankomat za političke stranke svih boja. To znači uključivanje radnika, korisnika, udruga građana i drugih društvenih aktera primarno u nadzor upravljanja, kako bi se otklonile štetne pojave poput korupcije i klijentelizma te kako bi javne usluge koje pružaju javna poduzeća bile kvalitetne, održive, pravedne i na korist najšire zajednice.” Prema riječima Tomaševića, IPE je dosad organizirao seminare na ovu temu, kao i studijske posjete gradovima u kojima postoje demokratizirana javna poduzeća, a provode i istraživanja u kojima analiziraju trenutne modele upravljanja javnim uslugama u Hrvatskoj. Istraživanja bi trebala poslužiti unapređivanju upravljanja javnim uslugama kroz modele participativnog i demokratskog upravljanja, nasuprot privatizaciji. Institut je započeo istraživanje o upravljanju željezničkim uslugama, koje će provoditi tijekom ove godine, a iza sebe već ima objavljenu studiju o vodnim uslugama u RH pod nazivom Naša voda, koju smo predstavili u drugom broju RAD.-a.

“Najviše zanimljivih modela demokratizacije javnih poduzeća postoji u sektoru vodnih usluga jer se u tom sektoru posljednjih 15 godina vodi žestoka bitka između onih koji zagovaraju daljnju privatizaciju i onih koji zagovaraju rekomunalizaciju vodnih usluga”, govori nam Tomašević te spominje slučaj francuskog Grenoblea gdje su već 15 godina korisnici, radnici, udruge za zaštitu okoliša, ljudska prava i drugi akteri iz šire zajednice uključeni u nadzor upravljanja javnim poduzećem koje pruža vodne usluge za pola milijuna korisnika.

Naime, kako čitamo u publikaciji Naša voda, ali i u raznim novinskim izvorima, Grenoble je nakon prodaje vodne opskrbe jednoj privatnoj firmi i brojnih korupcijskih skandala koji su uslijedili vratio vodni sektor pod javnu upravu, primarno zahvaljujući radu zelenih aktivista, a potom i uključio građane u odlučivanje o poslovanju tvrtke. Primjerice, građani danas u Grenobleu mogu utjecati čak i na formiranje cijene vode, kroz Vijeće potrošača u kojem sudjeluju, a tvrtka ima i odbor korisnika koji kontrolira javni interes. Grenoble se, kako čitamo, danas ističe smanjenom cijenom vodoopskrbe, poboljšanom kvalitetom vode i većom transparentnošću rada vodnog poduzeća.

Sudeći po ovom primjeru, demokratizacija upravljanja javnim poduzećima može postati realnost. U hrvatskom slučaju, budućnost javnih poduzeća ovisit će kako o novim planovima vlade, tako i o spremnosti svih građana da stanu u njihovu obranu. Uoči nove runde biranja čelnika upravnih i nadzornih odbora za javna poduzeća, upravljanje ovim tvrtkama, od kojih su mnoge od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, vjerojatno će ubrzo postati još jedna “vruća tema”.

 

Autorica naslovne fotografije: Tjaša Kalkan

Tekst je izvorno objavljen u petom broju časopisa RAD.