Europska komisija je 8. ožujka predstavila prijedlog izmjena Direktive o prekogranično upućenim radnicima, a najznačajnija promjena sastoji se u pravilu da bi upućeni radnici morali biti plaćeni kao i domaći radnici (načelo jednaka plaća za jednak rad). Međutim, Odbor Hrvatskog sabora za europske poslove jednoglasno je odbacio prijedlog Europske komisije s argumentom da je "cijena rada legitiman element konkurentnosti tvrtki na unutarnjem tržištu Europske unije".

 

Dana 18.6.2016. istekao je rok državama članicama Europske unije da u svoje zakonodavstvo implementiraju Direktivu 2014/67/EU o provedbi Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. godine o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (Službeni list Europske unije L 18 od 21.1.1997., str. 1-6)

Podsjetimo, potonja direktiva uređuje prava europskih radnika koje poslodavac sa sjedištem u jednoj državi članici šalje (upućuje) na rad u drugu državu članicu, i to na privremenoj bazi. Najčešće se radi o situaciji kada poslodavac kao izvođač ili podizvođač sklapa razne ugovore o poslovnoj suradnji u inozemstvu. Radnik i dalje ostaje u radnom odnosu s poslodavcem u svojoj matičnoj zemlji, isti poslodavac vrši isplatu plaće te se doprinosi za socijalna osiguranja plaćaju u državi sjedišta poslodavca.

Koja se prava upućenih radnika zapravo štite?

Privremeni karakter Direktive 96/71/EZ znači da se ona primjenjuje na radnike čije upućivanje traje maksimalno 24 mjeseca. Sama Direktiva je zapravo izuzetak od općih pravila Europske unije po kojima se na radnika, u nedostatku izričitog sporazuma s poslodavcem, primjenjuje zakonodavstvo one države članice EU u kojoj se rad i faktički obavlja (članak 8. Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća od 17.06.2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze). Tako se suština direktive svodi na balansiranje između prava koje radniku daje njegova matična država i prava koje za vrijeme upućivanja radnik ima po osnovi faktičnog rada u drugoj zemlji. Minimalna granica ispod koje ne mogu biti narušena prava upućenog radnika određena je obveznom primjenom sljedećih pravila države članice u koju je radnik upućen:

  1. minimalne plaće u državi upućivanja,
  2. maksimalno radno vrijeme i minimalno vrijeme odmora,
  3. minimalni plaćeni godišnji odmor,
  4. uvjete ustupanja radnika,
  5. zdravstvene uvjete, sigurnost i higijenu na radu,
  6. zaštitne mjere u odnosu na uvjete zaposlenja trudnica ili žena koje su nedavno rodile, djece i mladih,
  7. jednako postupanje prema muškarcima i ženama i ostale odredbe u odnosu na nediskriminaciju.

Sama Direktiva, postavljajući navedeni minimum zaštite upućenih radnika, nastoji biti protuteža trima tržišnim slobodama na području EU: slobodi pružanja usluga, slobodi poslovnog nastana i slobodi kretanja kapitala.

U tom smislu potrebno je najprije istaknuti razliku između slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga. Sloboda poslovnoga nastana i sloboda pružanja usluga razlikuju se po tome što se sloboda pružanja usluga određuje kao privremeno obavljanje poslovne aktivnosti u drugoj državi članici, dok poslovni nastan ima trajni karakter obavljanja poslovnih aktivnosti i u pravilu znači osnivanje trgovačkog društva u drugoj državi članici.

Radnička prava upućenih radnika postaju sve važnija tema u cijeloj Europskoj uniji i to iz nekoliko razloga. Prvi razlog je svakako povećanje broja prekograničnog upućivanja. Prema podacima Europske komisije, 2014. godine je bilo 1,9 milijuna upućivanja, što možda i ne predstavlja znatan udio u sveukupnom broju radnika (0,7%) no radi se o povećanju od 44% u odnosu na 2010. godinu. Daljnji razlozi za značaj, pa i kontroverznost, spomenute Direktive tiču se neuređenosti cijelog niza pitanja koja se u praksi mogu pojaviti. Potonje se posebno odnosi na kolektivno radno zakonodavstvo. Posebno su osjetljive situacije kada kompanije iz slabije razvijenih zemalja dobivaju poslove u onim razvijenijim zemljama, a što nužno dovodi do određenog socijalnog dumpinga.

Slučajevi Laval i Viking

U nedostatku izričitih pravila nerijetko je intervenirao Europski sud u Luxemburgu donijevši, za mnoge sindikate, niz neočekivanih odluka. Najkontroverznije presude bile su one u slučaju Laval i Viking, obje iz 2007. godine.

U slučaju Laval radilo se o latvijskoj kompaniji Laval koja je dobila posao obnove jedne škole u Švedskoj. Za tu priliku određeni broj radnika te kompanije poslan je u Švedsku da izvrši ugovorene poslove. Švedski sindikat građevinara stupio je u pregovore s kompanijom Laval, zahtijevajući od njihove uprave da se pristupi švedskom kolektivnom ugovoru koji je onda bio na snazi za građevinske radnike u Švedskoj. Zanimljivo je još i napomenuti jednu odredbu švedskog zakona o radu iz 1991., tzv. Lex britanniu, koja je zapravo davala švedskim sindikatima pravo da zahtijevaju od stranih kompanija koje dođu poslovati u Švedsku da prihvate kolektivne ugovore koji su tada bili na snazi u određenoj branši, sve to pod prijetnjom industrijske akcije, tj. štrajka i blokade. Kako kompanija Laval nije htjela prihvatiti odredbe švedskog kolektivnog ugovora, odnosno bila je spremna svojim radnicima ponuditi samo minimalnu plaću koja proizlazi iz Direktive, došlo je do blokade cijele kompanije od strane švedskih sindikata. Laval je podignuo tužbu protiv sindikata pred švedskim sudom, želeći dokazati da je industrijska akcija sindikata povrijedila europska pravila o slobodi prekograničnog pružanja usluga. Švedski sud je tijekom postupka zatražio od Europskog suda da donese odluku o opravdanosti štrajka i blokade. Iako EU institucije nemaju ovlasti uređivati materiju nacionalnog radnog zakonodavstva u pogledu štrajka, Europski sud je u ovom slučaju presudio da su štrajk i blokada u suprotnosti s tržišnim slobodama koje garantiraju osnivački ugovori Europske unije te tako de facto odlučio i o valjanosti nacionalnog radnog zakonodavstva. Konkretno, iz toga proizlazi da spomenuta odredba Lex britannia nije u skladu s europskim pravom.

Slična odluka donesena je i u slučaju Viking u kojem je kompanija Viking Line ABP odlučila promijeniti zastavu svoga broda „The Rosella“ koji je plovio između Finske i Estonije. Kompanija bi promjenom zastave broda iz finske u estonsku došla u poziciju da zaposli slabije plaćene radnike iz Estonije. I u ovom su slučaju sindikati, sada finski, pokrenuli blokadu protiv Vikinga, na što je kompanija odgovorila tužbom zbog povrede slobode prava poslovnog nastana. Europski sud je i u ovom slučaju presudio u korist kompanije koja se pozivala na europska pravila o tržišnim slobodama, a protiv prava radnika da se kolektivno organiziraju.

Obje presude naišle su na velike kritike mnogih stručnjaka za radno pravo, sindikalnih lidera i Međunarodne organizacije rada. Potonja je izrazila stav da su presude u suprotnosti s nekim core konvencijama međunarodnog radnog prava, između ostalog i s Konvencijom broj 87 iz 1948. godine o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje.

Valja napomenuti da je pravo na štrajk prepoznato kao temeljno i pravno obvezujuće pravo radnika tek nedugo nakon spomenutih dviju presuda, i to u Povelji o temeljnim pravima Europske unije, a koja je stupila na snagu 1. prosinca 2009. godine. Ipak, u nedostatku ikakvih drugih odredbi nadnacionalnog zakonodavstva o pravu na pokretanje industrijskih akcija u situacijama kada se radi o poslodavcima i radnicima iz više država članica (tzv. prekogranični učinak), položaj radništva nije značajno poboljšan.

Prijedlog revizije Direktive i otpor nekih novijih država članica (uključujući i Hrvatske)

Direktivu 2014/67/EU o provedbi Direktive 96/71/EZ, a koja je spomenuta na početku teksta, trebaju u svoje zakonodavstvo implementirati sve države članice do 18. lipnja 2016 godine. Ona donosi neka proceduralna pravila kojima bi se ostvarila bolja koordinacija nadležnih nacionalnih tijela za radne odnose na način da upućeni radnici imaju olakšan pristup informacijama o svojim pravima i mogućnostima ulaganja pritužbi poslodavcu. Uređuju se i djelovanje i koordinacija nacionalnih inspekcijskih službi za radne odnose koje bi sada trebale učinkovitije otkrivati potencijalne zlouporabe same Direktive 96/71/EZ.

Neka značajnija poboljšanja najavljuju se tek ovogodišnjim prijedlogom Europske komisije o reviziji Direktive 96/71/EZ. Takav prijedlog prvi je put u javnosti izašao 8. ožujka ove godine, a kao najveća promjena navodi se pravilo po kojem bi upućeni radnici morali biti plaćeni kao i domaći radnici (načelo jednaka plaća za jednak rad). Konkretnije, minimalna primanja upućenih radnika više ne bi, kao do sada, bila određena minimalnom plaćom na području države članice u koju se upućuju na rad, već plaćom koja je definirana – primjerice – zakonom, univerzalno primjenjivim kolektivnim ugovorom ili nekim drugim izvorom radnog prava za struku ili područje u koje se radnici upućuju. Ostalim izmjenama regulira se rad agencija za prekogranično ustupanje radnika, a uvodi se i pravilo prema kojem će se na radnike kod “dugotrajnog” upućivanja, tj. kod upućivanja koje prelazi period od 24 mjeseca, primjenjivati i radno zakonodavstvo države u kojoj se rad izvršava, ako je takvo zakonodavstvo povoljnije od zakonodavstva radnikove matične države.

Iako prethodno navedeni prijedlozi donose određena poboljšanja za europsko radništvo, zanimljivo je za primijetiti da su čak i takav kompromisni prijedlog Europske komisije odlučili stopirati nacionalni parlamenti desetak država članica, pretežito srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, a među kojima je i Hrvatski sabor.

Intervencija nacionalnih parlamenata u zakonodavni proces na razini Europske unije definirana je institutom tzv. „žutog kartona“ kojim nacionalni parlamenti mogu, sve u sklopu većih ovlasti koje im je dao Lisabonski ugovor, zahtijevati od Europske komisije da preispita neki svoj zakonodavni prijedlog. Da bi se to ostvarilo, potrebno je da najmanje 10 nacionalnih parlamenata podignu “žuti karton”. U ovom slučaju intervenirali su parlamenti Bugarske, Češke, Rumunjske, Slovačke, Poljske, Danske, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske i Hrvatske. Zanimljivo je za primijetiti kako je ovo tek treći put od kraja 2009. da je aktiviran institut “žutog kartona”.

Tako je Odbor Sabora za europske poslove 5. svibnja odbacio prijedlog Europske komisije za revizijom Direktive 96/71/EZ prije svega zbog toga što “predmetni Prijedlog direktive otvara pitanja ograničavanja slobode pružanja usluga unutar Europske unije te Odbor naglašava da je cijena rada legitiman element konkurentnosti tvrtki na unutarnjem tržištu Europske unije”. U odluci saborskog Odbora navodi se i pitanje opravdanosti ulaska predlagatelja (EK) u načelo autonomije poslodavaca i sindikata u procesu kolektivnog pregovaranja. Ovo posljednje posebno nema nikakvog uporišta s obzirom da za upućene radnike postoji niz dodatnih prepreka da kolektivno pregovaraju za vrijeme faktičnog rada u drugoj zemlji. Usprkos neviđenim identitetskim razlikama koje su bile aktualne u hrvatskom političkom životu posljednjih mjeseci, ova je odluka saborskog Odbora donesena jednoglasno.

O nekim novim perspektivama solidarnosti među europskim radnicima

Predložena revizija Direktive 96/71/EZ predstavlja određene pomake za europsko radništvo, no prava reforma europskog radnog zakonodavstva tek treba uslijediti. Prije svega, kao protuteža tržišnim slobodama na kojima se Europska unija zasniva od samog početka svog postojanja neophodno je da se na razini europskih normi omogući kolektivno pregovaranje, kolektivni ugovori i pravo na industrijske akcije radnika zaposlenih kod poslodavaca koji preko svojih društava-kćeri posluju u više država članica. Model europskih radničkih vijeća pokazuje da tako nešto nije nemoguće, ali i da postoji prostor za veću ulogu radništva u odlučivanju u multinacionalnim kompanijama. Time bi se na razini cijele grupacije poduzeća mogao stvoriti pritisak za ujednačavanje plaća i drugih uvjeta rada te bi u većoj mjeri radnici mogli surađivati i organizirati se neovisno o nacionalnim ograničenjima. Svakako, neophodno je da se takav model industrijskih odnosa i radničke solidarnosti proširi i izvan europskih granica, čemu europski sindikati uostalom i trebaju pridonijeti.

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Flickr/Kojach