„Modeli se trude utjeloviti the look, agenti se trude pronaći ga, a klijenti ne staju u prestižnoj utrci da ga prvi dograbe. Svatko od njih strahuje od gubitaka koji su jednako veliki i brzi kao pobjede, pogotovo modeli.[1]


U prošlom tekstu o uvjetima rada manekenki, naglasak je bio na načinima kojima modne agencije tretiraju svoje modele i indirektno ih prisiljavaju na život u dugu. U ovom će se tekstu modeling sagledati kao ekonomski najstabilnija kulturna industrija, u kojoj se manekenke ističu kao najugroženija skupina kulturnih radnica. O uvjetima rada unutar industrije koje karakterizira ‘fleksibilnost’ odnosno nesigurnost karakteristična za freelancere, samozaposlene i dr., već smo pisali.

Vrijednost manekenskog rada, odnosno modela, raste samo onda kada se uspješno utjelovi the look - nedostižni ideal koji je ujedno i najviše varijabilan i nepredvidljiv segment modne industrije. Ta je nepredvidljivost neizbježna te za djevojke predstavlja izvor i osobne i poslovne frustracije. U utrci za the look manekenke internaliziraju postupke komodifikacije vlastitog tijela, atipične uvjete i nemilosrdnu radnu okolinu. Cijeli proces kulturne proizvodnje, od vremenskih i prostornih uvjeta rada pa do zdravstvenih posljedica, čin je sporog i simboličkog nasilja nad manekenkama omogućenog sklapanjem ugovora o djelu.  Iako su vezane za agenciju, djevojke se smatraju nezavisnim izvršiteljicama posla, a princip ugovora o djelu olakšava proces proizvodnje mode jer ne prisiljava klijente da poštuju ono što industriju ‘usporava’ – unaprijed određena satnica, određen odmor, mirovinsko i zdravstveno osiguranje.


'Svi misle da samo putuješ'

The
look je krajnji je proizvod jedinstvenog društvenog svijeta mode i krajnji produkt zajedničkog rada tekstilnih radnika, krojača, agenata, dizajnera, stilista, šminkera, frizera, fotografa, trenera i niza drugih članova lanca. Mears (2011) smatra da, od svih kulturnih industrija, u modelingu postoji najveći raskorak između valorizacije radnika i proizvoda, a on se uspješno održava zbog specifičnog društvenog poimanja manekenki: „Kažeš da si manekenka, svi misle da samo putuješ. Frajeri silne, a žene te mrze. Ti se s tim stalno nosiš.“ (Ivana) Naime, razvoj karijere na osnovu vlastite ljepote predstavlja zadovoljenje društvenih zahtjeva nametnutih ženama i percipira se kao ostvarenje ženskih vrijednosti. Za javnost, rad u manekenstvu nije drugo no olakotna okolnost pojedinke kojoj je glavni alat za obavljanje posla - ljepota - urođen: „Manekenstvo se smatra privilegiranim i lakim poslom u odnosu na druge fizički zahtjevnije poslove“ (Ana), zatim „nekad dobiješ izjave - toliko si lijepa, ti sigurno rasturaš! Naiđeš na svašta. Svi te pljuju i omalovažavaju. Strašno, nula poštovanja za manekenstvo, svi misle da je to piece of cake“ (Ivana).

Iako glorificirane jer su ostvarile jedini ulazni kriterij, odnosno uspješno utjelovile nepredvidljivi the look, zbog manjka tih istih kriterija manekenke su sinonim za neškolovane, priglupe i lijepe supruge uspješnih sportaša ili poduzetnika. Stereotip vješto nastavlja skrivati činjenicu da je manekenstvo „baš bauštela, strašno je koliko moraš biti fizički spreman to izdržati.“ (Ivana)

Modeli pripadaju sve većoj skupini estetskih radnika koji upravljaju vlastitim tjelesnim i emotivnim kapitalom kako bi postali gotov proizvod i bespogovorno se prilagodili zahtjevima tržišta. Manekenski estetski rad specifičan je jer ovisi o nepoznatim faktorima popularne kulture i viziji dizajnera: „Pa pjegave, onakve, ovakve, jedne godine su bile neuobičajene. Ja sam tad imala problema. Odbijali su me jer sam ''prelijepa'', da, i to postoji.“ (Ivana) Nedostatak jasnih kriterija paradoksalno od „najljepših“ djevojaka stvara „najviše iskompleksirane“ – „Modeli su prošli pola grada, čekali satima u redu kako bi upoznale klijenta (…), a na kraju bile bezobzirno otpuštene jer iz nepoznatog razloga nisu prave za posao. Razlozi su brojni: jedna može biti previše komercijalna, rubna, nova na sceni, prestara. (…) Zašto su odbijeni ostaje nepoznato, a modeli su ostavljeni da sami sa sobom propituju gdje su pogriješili. Usamljeni u takvom pothvatu s rastućom sumnjom, polako uništavaju sliku koju imaju sami o sebi.“ (Mears)

Djevojke kao nezavisni ugovaratelji posla bez vodilje, ostavljene su da same se snalaze i nose s odbijanjima čiji razlog najčešće ne znaju. Stoga, osim estetske i tjelesne kontrole, ulažu jako puno emotivnog kapitala kako bi se što bolje prodale, reproducirale društveno poželjniju osobnost, to jest novu sebe i tako si prisvojile ekonomsku vrijednost koja će ih održati još neko vrijeme na tržištu.


'Samo budi vesela, vrcaksta i glamurozna'

„Gdje je Carla? Carla? Okej, trebamo drugo tijelo!“ opisuje Ashley Mears jedno od svojih prvih iskustava tjedna mode u New Yorku. U kaotičnom backstageu i na snimanjima modeli su izložena tijela koja se promatraju, dodiruju, uređuju, namještaju, na kojima se iglama prilagođava odjeća (što često rezultira ubodima) i kojima se ne obraća izravno nego se o njima govori u trećem licu: „U tom poslu nema što ne čuješ o sebi. Par ljudi na castingu uzmu tvoj book i pričaju o tebi kao da te nema, komentiraju te. Sve čuješ i sve znaš, stvarno može biti koma. Moraš biti cijepljen protiv svakog srama.“ (Ivana) Djevojke su prisiljene čitati između redova, iz indirektnih komentara o svome izgledu, iz suptilnih uvreda i društvenih znakova neodobravanja.

Takva detaljna kontrola funkcionira kao vrsta modne aukcije na kojoj se procjenjuje profitabilnost modela. Jednom kad uspješno utjelove the look i dobiju angažman, svi viši članovi modne hijerarhije dobivaju zeleno svjetlo da kreiraju njihova tijela prema vlastitom umjetničkom nagonu: „Dođeš do vrhunskog klijenta, tipa Givenchy ili Valentino. Zatim se skidaš u tange boje kože i nemaš grudnjak. Troje ljudi počne na tebe navlačiti kompliciranu haljinu bez - dobar dan, kako si?“ Zatim, na snimanjima, čije trajanje nije unaprijed određeno, tijelo i ponašanje podvrgnuti su oštroj kontroli. Takav beskrupulozni monitoring postaje integralni dio rutine modela: „Tebi piše osam sati, ali snimanja će trajati 10 do 12 sati. Dok nije gotovo nitko ne ide doma(…) nebitno je što si ti imala taj dan, moraš doći tamo, odraditi snimanje. Imaš menstruaciju, nešto se dogodilo, ma štogod, samo budi vesela, vrckava i glamurozna. Znaš koliko je to teško? Još kad su uvjeti tipa kišurina, snijeg ili bunda na plus 40 i tako non-stop. Krvav posao, a onda još dobivaš takve komentare.“ (Ivana)
              

Fotografija 1 - autor Arun Nevader



'Zdravstvene zaštite nema'

Prije svega, bitno je napomenuti da su zbog prirode posla i načina života modeli slabijeg imuniteta, stoga puno lakše obolijevaju, a ugovori o djelu ne jamče im nikakvu liječničku skrb u slučaju povrede ili oboljenja na radnom mjestu: „Zdravstvene zaštite nema u Hrvatskoj na modnim revijama ili snimanjima a ni u inozemstvu osim ako modeli ne kupe putno osiguranje svojim novcima. Zdravstvena briga je dio odgovornosti modela i tu agencije rijetko kad uskaču i ne postoji agencija unutar ili izvan Hrvatske koja  ima vlastite liječnike opće prakse ili vezu s istima“ (Ana)

Obraćanje u trećem licu, neprofesionalnost i bezobzirnost proizvođača mode padaju u drugi plan ako se obrati pozornost na opasne posljedice koje slijede iz arhitekture i vremenskih uvjeta prostora u kojima se radi - potpuna redukcija humanosti u djevojkama. Naime, velike hale, prostori, lokacije snimanja i fittinga rijetko su prilagođene vanjskim vremenskim uvjetima, stoga djevojke izdvajaju dva uobičajena atipična stanja u koja se tijelo dovodi nakon snimanja – hipotermija i dehidracija.

Hipotermija je pad temperature tijela ispod 35 stupnjeva zbog rada u neugrijanom prostoru ili zimskim vremenskim uvjetima. U tim trenucima agencije ugovorom nisu obavezne reagirati, niti pružiti djevojci odgovarajuću zdravstvenu skrb, odvesti je kod doktora i omogućiti joj odmor. Kaorješenje najčešće im se nude bezreceptni lijekovi i to na vlastiti trošak: “Osobno sam morala raditi 10 sati s temperaturom od 37 stupnjeva i nakon toga odrađivati upoznavanje klijenata i agencija mi je jedino sugerirala obavezno uzimanje lijekova bez recepta koji privremeno maskiraju simptome bolesti.“ (Ana) Nadalje, one postaju plastični proizvod lišen svakog svojstva povrede i boli: „Previše puta mi se dogodilo da se ozebem na snimanjima jer se zimi snima proljeće/ljeto ili da sam na rubu nesvjestice jer se ljeti snima jesen/zima. (…) Najdraže mi je kad su oni zabundani, a ja u kompletiću, pa čuješ fotografa ''možeš li zaustaviti vilicu i tijelo dok se tresu, ne mogu napraviti dobru sliku.“ Jedino što možeš je truditi se i zamišljati da si negdje gdje je sve po tvom.“ (Lana)

Nadalje, tijelo se dovodi u stanje dehidracije uslijed uskraćenog prava na obrok i manjka pauzi: „Na snimanjima ljude nije briga u većini slučajeva. Dogodilo mi se par puta da mi nisu dali niti pauzu za ručak, a kamoli ga naručili. Kad ga naruče, naruče vam salatu i bocu vode. Tako da je normalno da od iscrpljenost cure padaju u nesvijest, razbolijevaju (…). Kad vam daju salatu znaju nekad ubacit koju pogrdnu – ionako moraš smršavit, ne smije ti se stomak povećat ako misliš ući u dizajnersku odjeću. Naravno, ima i fer ljudi, ali ti su rijetki!“ (Lana) Ako modeli ne dobiju obrok tijekom snimanja, klijent može biti siguran u to da će im tijelo ostati točno onakvim kakvo je i stiglo na snimanje.

Iako Condé Nast i recentne regulative obvezuju svoje klijente da osiguraju visokonutritivnu prehranu na setu, prvi je problem rijetka kontrola radne okoline, a drugi da bez ugovorne obveze obrok ovisi o dobroj volji klijenata: „To ti je sve samo na papiru. Nitko ti ništa ne provjerava, a i nitko se buni. (…) Mislim tko bi se tu obratio nekom sindikatu jer je radio 13 sati? To se nikad neće dogoditi. Nema poante da digneš privatnu tužbu i još je platiš.“ (Ana)

Dunja Knežević, predsjednica britanskog sindikata manekenki, u razgovoru kojeg smo vodile u svibnju 2019. godine opisuje kako je svaka pobuna modela otežana jer neovisno o Conde Nast ili drugim propisima, ugovor je jedini pravni akt koji potpisuju. Čak i ako se manekenke odluče tužiti klijenta, agencije vrše pritisak na njih kako ne bi s time otišle u javnost.


'Za vrijeme tjedna mode, nema prehlada'

Kada djevojke uspješno utjelove ideal sezone, postaju lovina velikih modnih ikona, a njihov imunitet silovito pada obrnuto proporcionalno njihovom uspjehu. Za vrijeme tjedana mode oslabljeni organizam modela ne može se oduprijeti zarazama i virusima koje bi zdrav imunološki sustav mogao podnijeti: „Za vrijeme mjeseca mode, nema prehlada. To se budi u pet ujutro i nekad se zna ići u krevet u četiri. (...) Sjećam se kad sam trebala imati snimanje za francuski Vouge. Bila sam u Zagrebu jer je završio mjesec mode, razboljela sam se kao nikad. Temperatura 39 i bronhitis mi se spustio na pluća, jedva sam disala od začepljenosti i iscrpljenosti od jet-lega. Te mi je noći još i djed umro. Zove me tadašnja agentica da se moram spremiti i odmah ići hvatat let“ (Lana)

Dok traje tjedan mode, djevojke dnevno imaju tri ili četiri revije, što znači više desetaka promjena izgleda, a svaki podrazumijeva novu frizuru i novu šminku: „nekad ti od jednog snimanja fali pola kose, pa ti lijepe i čupaju ekstenzije, pa ti je u jednom danu idu natapirati pa je opet ravnat. To je strašno. Nekad ti od dva posla kosa bude na nuli. Prije revije ti cure stoje u redu i šminkerica kreće s istim kistom…i dvadeset ljudi. Te bakterije, znaš li što znači dvadeset ljudi s jednim kistom? Najgore je maskara, te bakterije u očima…“ (Ivana) Prljava šminka i make-up kistovi izvor su brojnih zaraza i kožnih ekcema. Primjerice, australska manekenka Anthea Page, 2016. godine, javno proziva vizažiste nakon što joj se za vrijeme Sydney Fashion Weekend-a zbog nehigijenske šminke upalila sluznica oka i kapak. Nalazi su potvrdili da se radi o bakteriji zlatni stafilokok koja u dodiru sa zdravom kožom može dovesti do meningitisa, trovanja krvi i sljepoće.

Situacija u kojoj je ranjivo tijelo, već oslabljenog imuniteta potpuno prilagođeno nehumanim uvjetima proizvodnje doseže vrhunac kada djevojke zbog izostanka zdravstvene zaštite umiru. Treba se samo prisjetiti prvog teksta u kojem je bilo riječi o Vladi Dzyubi, četrnaestogodišnjakinji koja umire u Kini od sepse i iscrpljenosti jer zbog agencijske provizije nema dovoljno sredstava da  sama plati zdravstveno osiguranje.

Osim već spomenutih neprilagođenih temperatura, na lokacijama često nema namještaja za odmor. Modeli nerijetko opisuju kako rade zajedno s velikim brojem djevojaka u skučenim prostorima bez zraka te stojeći satima bez okrijepe čekaju svoj red. Zatim se sve presvlače zajedno, a restrikcije kretanja drugog osoblja ne postoje. Gole ili u intimnom rublju, bile maloljetne ili punoljetne, djevojke su izložene raznim pogledima: fotografa koji snimaju atmosferu backstagea, stilista, dizajnera, tehničara, scenskih radnika i svih drugih članova modne posade. Dio zaposlene ekipe sudjeluje samo u dijelu finalnog proizvoda, poput vizažista i frizera, a dio uopće nije u kontaktu s modelima, stoga ne postoji logični razlog zašto imaju pravo pogleda na manekensko tijelo. „U Sjevernoj Americi je nakon #metoo pokreta usvojena praksa pružanja privatnosti (šatori za presvlačenje), no ako je riječ o visokoprofiliranim poslovima, modeli nemaju privatnosti zbog zahtjeva da se vide struktura i dimenzija tijela. (…)“ (Ana)


'To je takav posao'?

Svaki nepotrebni pogled kontinuirano osvaja i secira tijelo te ga s vremenom apropriraju i manekenke, a povreda temeljnih ljudskih prava postaje integralni dio modne rutine: „ti se svugdje skidaš, znaš koliko je snimanja na cesti pa oni tebe malo zaklone ručnikom, a ti se skineš. To je takav posao.“ (Ivana) U većini je intervjua došla do izražaja normalizacija takve radne okoline. Česte bolesti uslijed neprilagođene radne okoline ili premorenost djevojke uglavnom pripisuju prirodi posla, ne prepoznajući da se radi o sustavnom problemu proizvodnje: “Zna biti iritantno, ali ako prihvatiš da je to posao kao i svaki drugi i ako je to posao s kojim se želiš bavit, onda je ok.“ (Marija) ili „Agencije vode s modelima takozvani pep talk prije poslova i objašnjavaju mehaniku rada modelinga iz vlastitog iskustva i perspektive, tako da modeli unaprijed znaju da se moraju brinuti same za sebe ako se krenu baviti ovim poslom“ (Ana).

Kaotični backstage ili editorijal visoke mode izbacuje svoje proizvode kao na traci, a modeli su kao kameleoni ili palete „spremni da se pretvore u  snove i fantazije fotografa, stilista i dizajnera“ (ibid. 93). Modni sustav toliko je usmjeren dostizanju the looka putem kontinuirane proizvodnje tijela. Ugovori o djelu, koji manekenke potpisuju pri angažmanu, vrsta su ugovora kojim se lako prikriva i neometano odvija simboličko nasilje. Radi se o  vrsti indirektnog nasilja kojeg vrše dominantne grupe u modnoj industriji, određujući kulturnu vrijednost the looka, a djevojke u pokušaju da ga utjelove nesvjesno prihvaćaju svoju podčinjenost. U tom procesu djevojke također vrše komodifikaciju svojih tijela oduzimajući mu svaki segment osobnog.

Jednoobrazni odgovor na pitanje kako promijeniti i utjecati na sigurnu radnu okolinu modela ne postoji. Međutim, sugovornice u intervjuima djelomično vide poboljšanje uvjeta rada u uvođenju licenci za rad u modelingu, sistematizaciji manekenstva kao radnog mjesta i fiksnih cijena angažmana. Tim bi se pomakom moglo utjecati na cjelokupni modni sustav i na hegemoniju u industriji koja potiče i profitira na ugroženom mentalnom i fizičkom zdravlju modela.

[1]Mears, A. (2011:12),  Pircing Beauty: The making of a Fashion Model,  University of California Press, Los Angeles


Autorica teksta: Lucija Duda
Izvor naslovne fotografije: na poveznici
--------------------------------------------------------
*Ovaj je tekst nastavak istraživanja procesa koji se događaju iza modnih kulisa te je drugi u nizu tekstova koji će se temeljiti na prikupljenim intervjuima s hrvatskim manekenkama u razdoblju od veljače do svibnja 2019. godine. Sve sudionice bile su zaposlene u domaćoj i stranoj modnoj industriji u posljednjih desetak godina. Zbog njihove zaštite sva su imena izmišljena.