Sindikalni pokret u svijetu, a i kod nas, ne obilježava samo kriza sindikalizma koja je evidentna, nego i određene promjene u strategijama sindikalne borbe koje bi u budućnosti mogle dobiti na još većem značaju. Prenosimo tekst iz posljednjeg broja Rad.a u kojem Kikaš i Lončar pišu o formiranju Novog sindikalizma.

 

U posljednje dvije godine koliko izlazi, ovaj časopis postao je dio jednog šireg nastojanja iz različitih izvora da se tema rada i svih njegovih kompleksnosti i kontradikcija stavi u javni prostor iz kojeg je dugi niz godina bila protjerana. Pritom imajući stalno na umu nove uvjete i oblike rada, njegovu fleksibilizaciju i prekarizaciju, drugačiju dinamiku radnih odnosa uslijed globalizacija i migracija i, u konačnici, nedostatak političkog subjekta koji bi sabrao i branio interese tako raspršenih radnika i radnica, njihovih radnih vremena i radnih prava. RAD. je taman počeo svoj izdavački život nakon ljeta 2014. kada je donesen novi Zakon o radu koji uvelike definira i omogućava sve te nove oblike radnih odnosa koji su osmišljeni da bi što više iskoristili radne ljude i njihovo vrijeme, odnosno da bi ih lišili mogućnosti sindikalne zaštite kao jedinog preostalog mehanizma obrane pred različitim institutima neoliberalnog nasrtaja na radnička prava. RAD. se pojavio upravo u trenutku kada smo mogli otvoreno govoriti o "krizi sindikalizma" koja se kod nas očitovala u mlakom sindikalnom otporu novom temeljnom zakonu koji regulira radne odnose i to upravo na štetu radnika, ali i sindikalnog organiziranja. Tako je sindikalizam, ali i nove forme sindikalnog organiziranja, postao i ostao naša primarna preokupacija i do zaključenja ovog temata i druge godine našeg izlaženja.

Desindikalizacija

U trenutku kad se ovaj časopis pokretao o sindikatima se istovremeno javno govorilo kao o prežicima prošlosti i to na globalnoj razini. Površna logika tehnološkog determinizma zadavala je vrlo jednostavnu formulu. Ukoliko nova tehnologija donosi nove oblike rada i strukture radnih odnosa, sindikati kao akter u cijelom tom procesu dio su nekog drugog tehnološkog razdoblja – druge industrijske revolucije, pokretne trake, isključivo muške radne snage, odnosno onoga što podrazumijevamo pod pojmom fordizma. Drugim riječima, sindikat je došao do svoga povijesnog kraja. I mnogi su podaci, i globalno i u Hrvatskoj, govorili tome u prilog. Primjerice, opća je tendencija da sindikati postaju institucije koje skrbe isključivo o zaposlenima u javnom sektoru, dok je sindikalna organiziranost u privatnom sektoru vrlo mala, što potvrđuje i slučaj Hrvatske. Prema istraživanju sociologa Dragana Bagića, u Hrvatskoj je 2009. svega 17% radnika u privatnom sektoru bilo sindikalno organizirano, dok se ta brojka penje na respektabilnih 75% u javnom sektoru. Danas je ta brojka u privatnom sektoru, a pogotovo u manjim firmama, vjerojatno još i manja, a upravo su mala privatna poduzeća ona koja iz godine u godine rastu, odnosno "preživljavaju" na tržištu. Paralelno s razlikama između privatnog i javnog sektora primjetna je i tendencija pada gustoće sindikalno organiziranih u cijeloj Europi. Iako ta tedencija krasi i sindikalizam u RH (samo najveća središnjica SSSH u dvijetisućitima je izgubila više od 100.000 članova), Hrvatska je jedna od sindikalno gušće organiziranih država u EU, odnosno sindikalno je najorganiziranija članica EU-a iz postsocijalističke Europe. Ove sumorne brojčane podatke prati i određeni negativan dojam koji se ističe u mnogim analizama suvremenog sindikalizma, a koji kanadski sociolog i bivši sindikalist Sam Gindin podvodi pod slikovitu sintagmu "niskog stupnja borbenosti sindikata". Ta se sintagma, iako korištena 2012. u opisu stanja sindikata u SAD-u, vrlo lako može primijeniti i na druge kontekste – pa i ovaj naš. Gindin taj nedostatak borbenosti i gubitak društvene i političke funkcije sindikatā pripisuje razlozima koji proizlaze iz samih sindikalnih struktura, odnosno iz njihove fragmentacije na mnogo manjih sindikata koji brinu o partikularnim interesima jedne firme ili jednog sektora, zatim niskoj razini unutarnje demokracije u sindikatima, čemu svjedočimo i u Hrvatskoj, i, u konačnici, nedostatku ikakve "institucionalne invencije" koja bi se na adekvatan način obratila problemima rada. Jer, prema Gindinu, definicija rada u sindikatima svela se isključivo na rad definiran kolektivnim ugovorom i na pitanje iznosa plaće. Rad bi trebalo proširiti tako da uključuje i pitanje nezaposlenih i njihovog života nakon gubitka posla i sindikalnog članstva, rad mladih koji su mahom u nesigurnim oblicima radnog odnosa, pitanje umirovljenika i njihovih egzistencija (pogotovo u "reformiranom" mirovinskom sustavu) te pitanje specifičnosti rada žena koji se ne tiče samo rada na radnom mjestu nego i u kućanstvu. Sve su to teme koje klasični sindikalizam nije adekvatno otvorio u novim uvjetima proizvodnje i organizacije rada, a ako misli opstati kao ključna institucija ne samo "zaštite radničkih prava" nego i svojevrsne politizacije rada kao primarnog političkog i ekonomskog pitanja, trebao bi se početi baviti i samim sobom. Prvi je korak samokritika i osvrtanje oko sebe u potrazi za pozitivnim primjerima. 

Primjeri pozitivne prakse

I dok se svirao posljednji marš sindikalnom organiziranju, čije su note napisane još kasnih sedamdesetih, na mapi svijeta mogli smo uočiti neke nove sindikalne pojave i borbe, neke nove pokrete koji nisu isključivo sindikalni, ali su s njima u alijansi. No ovoga smo puta napokon mogli i u mainstream tiskovinama pročitati kontra-note posljednjem sindikalnom maršu. I to ponekad upravo od onih koji su samo nekoliko godina prije bili članovi orkestra koji je pozdravljao odlazak omraženih sindikalnih organizacija u ropotarnicu povijesti. Jedan je od njih i kolumnist liberalnog New York Timesa Nicholas Kristof koji je, potaknut izvještajem Američkog sociološkog društva, pokazao da je pad sindikalnog organiziranja u direktnoj vezi s povećanom nejednakošću u SAD-u. Kristof ističe društvenu važnost sindikata, njegovu ulogu u formiranju postratnog američkog društva i lokalnih zajednica. Usporedno s Kristofovim zagovorom iz veljače 2015. u uslužnim su se djelatnostima koje su najmanje organizirane – u primjerice McDonaldsu i WalMartu – počele događati prave male bune radnika. Te najveće kompanije u uslužnom sektoru do tada nisu imale sindikalne organizacije, ali dobile su pravi neformalni radnički pokret koji je odrađivao sindikalnu ulogu boreći se za bolje uvjete rada i zakonom zagarantirane minimalne plaće. Drugim riječima, novi oblici opresije naišli su i na nove odgovore. Sindikalizam je opet postao in, a i određeni su politički glasovi, poput onoga Bernieja Sandersa u kampanji za američkog predsjednika, bili otvoreno prosindikalni. Dakle, iako su brojevi pokazivali krizno stanje, iako je sindikate obilježavao demokratski deficit, ekonomističko shvaćanje vlastite uloge i često odvojenost od realnosti, sindikalizam je dobivao nove forme, postajao je grassroot, demokratičniji i otvoreniji za alijanse. Ne samo u SAD-u nego i diljem svijeta počinju su se nazirati obrisi novih sindikalnih taktika i strategija, odnosno novog sindikalizma. 2012. godine u kojoj nastaje Gindinov tekst, rasformirala se najveća nizozemska sindikalna središnjica FNV s ciljem da se opet oformi kao "novi sindikat" koji bi se vratio vlastitoj bazi i proširio se na mlade, nezaposlene i umirovljenike, lišio se boljki profesijskog partikularizma i zatvorene strukture te u svoju novu strukturu uključio i udruge civilnog društva.

Govorimo li o sindikalnoj strategiji, pa onda i o taktici koja bi mogla polučiti uspjeha kako u organiziranju novih članova tako i u borbi za radnička prava (pa možda i za zajednicu i pitanja od šire društveno političke važnosti), možda nije loše pokušati učiti na uspjesima. Izdvojimo nekoliko uspjeha: obrana Luke Koper od privatizacije, organiziranje mladih radnika, organiziranje radnika u uslužnom sektoru, sprečavanje monetizacije autocesta. Izdvojimo i nekoliko akcija i organizacija iz triju različitih zemlja: Velike Britanije, Slovenije i Hrvatske.

Uspjeh akcija koje provodi Sindikat dizaličara u Kopru velikim je dijelom temeljen na njihovoj horizontalnoj organizacijskoj strukturi koja omogućuje uključivanje velikog broja članova u donošenje odluka te onemogućuje upravu i vlasnika da podijele otkaze rukovodstvu sindikata – jer rukovodstva naprosto nema.

Predsjednik omladinske sekcije najvećeg britanskog sindikata Unite, Anthony Curley, svoju je sindikalnu aktivnost počeo tako što je na radnom mjestu proveo anketu među članstvom svoje sindikalne podružnice jer je čuo da ih nikad nitko ništa ne pita, a njega je zanimalo što ljudi misle. Rezultat je bio iznenađujući: radnici call-centra nisu se žalili na teške uvjete rada, nego na skupe cijene u kantini. Tražili su frižider kako više ne bi morali ići u kantinu. Nabavio je frižider i zaključio kako je razgovor s ljudima o njihovim problemima najbolja sindikalna strategija. Stoga su u okviru sekcije mladih napravili anketu među 140.000 članova kako bi saznali što smatraju osnovnim uvjetima pristojnog zaposlenja. Članstvo je izdvojilo sljedeće: plaća od koje mogu živjeti, siguran i stabilan posao, edukacija, prilika za razvoj i napredovanje te kolektivan glas, odnosno sindikat. Sekcija je odlučila iskoristiti navedene zahtjeve za strategiju svoga djelovanja.

Referendumska inicijativa za sprečavanje monetizacije autocesta zanimljiva je ne samo zato što je uspjela skupiti potreban broj potpisa, nego i zato što su prvi put kod nas u organizacijskom odboru jednako bile zastupljene i sindikalne i nesindikalne organizacije civilnog društva, uključujući i svih pet sindikalnih centrala.

Buduće strategije djelovanja

Navedeni primjeri pokazuju nam da ponekad, a možda i češće od ponekad, valja posegnuti za neortodoksnim rješenjem. Ako su sindikati uglavnom vertikalno organizirani, često pate od demokratskog deficita, ne daju priliku mladima, ne bave se organizacijom najranjivijih skupina, ne surađuju ni međusobno, a kamoli s vansindikalnim akterima te smatraju da borba za šire društvene interese nije područje njihova djelovanja. Nije li to nacrt za djelovanje uspješnog sindikata? Navedeni primjeri ukazuju da bi tu moglo biti nešto. Dodamo li tome nužnu edukaciju vlastitog članstva, dolazimo do nekoliko preporuka za djelovanje koje, ako je suditi po ovim trima nasumično odabranim primjerima kako iz zemalja Europske unije (Hrvatska, Slovenija) tako i onih izvan (Velika Britanija), mogu činiti elemente neke buduće strategije djelovanja. Pritom se popis naravno ne iscrpljuje. Možemo navedenome dodati i organizaciju jake regionalne mreže, uvođenje sindikalnog normativa prema kojem bi svaki sindikat bio dužan na određeni broj članova imati određeni broj organizatora, pravnika, ekonomista itd. Valja pozdraviti ponovno uvođenje sveobuhvatne sindikalne edukacije kao i iskorak u korištenju društvenih mreža koji se unatrag godinu dana dogodio u najvećoj sindikalnoj centrali SSSH. Praksa djelovanja sindikata Unite pokazuje da je bez provođenja edukacije članstva jako teško govoriti o demokratizaciji organizacije. Ali edukacija je samo prvi korak. U promišljanju sindikalne strukture budućnosti važan je i odnos sindikalnih profesionalaca i volontera. Iskustvo Unitea govori da volonteri, dakle povjerenici koji nisu plaćeni od sindikata, moraju voditi glavnu riječ da bi sindikat ostao demokratski uračunljiv. Već ranije spomenuti Sindikat dizaličara svjedoči o sličnoj praksi. Kod nas bismo mogli izdvojiti Sindikat strojovođa koji od nastanka 1990. uporno promovira volontersku strukturu svojih rukovodećih tijela. Na koji način ustrojiti profesionalne službe i kako ih dovesti u vezu s volonterskom bazom sindikata ostaje izazov, ali i pitanje na kojem će se u budućnosti vjerojatno prelamati radničke organizacije.

Pretpostavka je da sindikat kojem je baza volonterska, ali ima organizirane profesionalne službe, provodi temeljitu edukaciju, inzistira na demokratskim strukturama te organizira nezaposlene, prekarno zaposlene i ranjive skupine ima potencijal obrane prava na radnom mjestu, ali također i sposobnost intervencije u socijalne probleme šire zajednice. Riječima Mladena Jovičića iz Sindikata dizaličara: "Za nas su u sindikatu, rekao bih, pravila igre i cilj jednostavni. Sve svoje aktivnosti baziramo na želji da gospodarstvo služi blagostanju što većeg broja ljudi. Poduzeće nema primarnu namjeru stvarati profit za vlasnika koji je skoro imaginaran, već za zaposlenike i lokalnu zajednicu. Kroz budžet se moraju odvojiti sredstva za društvene i kulturne djelatnosti. Mislim da poduzeće nije za mene, već za nas,i tu priča završava. Fronta je široka i otvorena, ona je životni i civilizacijski projekt."

Jasno je da je takav sindikat izašao iz sfere ekonomizma i postao duboko političan. Iskustvo britanskog Unitea i po ovom je pitanju inspirativno, iako ne i direktno primjenjivo na našu situaciju. Britansku su Laburističku stranku početkom 20. stoljeća osnovali i sve je do danas financiraju sindikati. Zanimljivo je koliko su sindikati utjecali na izbor trenutnog čelništva Laburističke stranke. Radilo se o svjesnoj strategiji koja je značila odabir određenog kandidata i onda rad na njegovu izboru. Rad je uključivao i povećanje broja radnika među laburističkim zastupnicima u parlamentu. Sindikat je odvojio velike resurse kako bi krenuo s edukacijom i podrškom radničkim kandidatima na izborima. Što bi od toga bilo primjenjivo u našim uvjetima?

Svi ovi primjeri pokazuju elemente nečega što možemo nazvati novim sindikalizmom. Pritom treba uzeti u obzir da je svaki kontekst, kao što smo uočili iz ovih primjera, specifičan i povijesno obilježen. Ali, jednako tako, svaki taj kontekst obilježava temeljni sukob rada i kapitala u kojem rad predugo gubi bez obzira na to kako je organizacijski i politički predstavljen. Novi sindikalizam, zajedno s društvenim pokretima u pojedinim zemljama i lijevim partijama, predstavlja zasad jedinu dostupnu formulu koja će pomoći u stvaranju progresivne koalicije, koja će adekvatno odgovoriti na zahtjeve budućih nesigurnih vremena. 

 

Izvor naslovne fotografije: Unite the Union