Matej Mikašinović-Komšo prikazuje najpoznatije štrajkove i rastući otpor radnika iz Hrvatske, Kosova, Bosne i Hercegovine te Makedonije prema ekonomskim mjerama i etno-nacionalizmu tijekom 1980-ih godina.
Jake Lowinger u svojoj disertaciji Ekonomska reforma i "dvostruki pokret" u Jugoslaviji: analiza radničkih nemira i etno-nacionalizma 1980-ih iznosi opširnu analizu čimbenika koji su u posljednjem desetljeću postojanja Jugoslavije doveli do podjela u društvu, jačanja etno-nacionalizma i destabilizacije države. Liberalne ekonomske mjere implementirane od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a) su za Jugoslaviju imale kobne posljedice: označavale su početak kraja Jugoslavije. Svakom se novom mjerom ekonomski i politički sustav sve više udaljavao od vrijednosti koje su ranije predstavljale temelje države, a sve se više približavao zapadnim sustavima. Mnoge „povlastice“ koje su radnici uživali u jugoslavenskom sustavu, poput radničkih savjeta, jednakosti svih zaposlenika u poduzeću i prava radnika da aktivno sudjeluju u vođenju svog poduzeća, postepeno su bivale ukinute. Ovo smanjenje radničkih prava pratilo je i postepeno stvaranje klasnih razlika kojima se Jugoslavija toliko dugo uspjela oduprijeti. U isto vrijeme je, zbog sve većeg zaduživanja, ekonomska kriza bivala sve teža. Ovi su čimbenici tijekom 1980-ih godina rezultirali sve većim brojem štrajkova u mnogim poduzećima diljem države. U njima su se radnici ujedinjavali neovisno o etničkoj pripadnosti, radi zajedničkog otpora političkom i ekonomskom smjeru kojim je Jugoslavija krenula. Lowinger prikazuje kronologiju ovih štrajkova kao dokaz kako su se radnici suprotstavljali ekonomskim mjerama, te nastoji dokazati da su radnici bili složni u svojem nastojanju da se održi Jugoslavija kakva je bila prije ekonomskih mjera MMF-a.
Hrvatska
Radnici u Hrvatskoj su se „kroz godine naviknuli na relativno visoke plaće i na životni stil sličan onome u Zapadnoj Europi“ (Lowinger, 2009: 82). Zato su, kada su nastupile ekonomske reforme, upravo oni bili njima najjače pogođeni te su stoga štrajkovi bili neminovni. Lowinger smatra da se iz medija može iščitati kako su glavni uzrok štrajkova bile ekonomske reforme. Kasnije su, kada se broj štrajkova povećao, radnici-štrajkaši bili angažirani i oko raznih socijalno-političkih problema, poput „nadzora nad radnim mjestom i većom ulogom u donošenju ekonomskih odluka“ (Lowinger, 2009: 83). Prvi štrajk koji ću prikazati je štrajk rudara u Labinu 1987. godine, u kojem su oni, iako različitih etničkih pozadina, bili složni. Lowinger navodi kako nigdje nije pronašao dokaze da su između rudara različitih etničkih skupina postojali sukobi. Štoviše, za njega je fascinantna bila činjenica da je grupa Bošnjaka i Kosovara mogla dobiti potporu cijele Jugoslavije, iako se i tada već govorilo o etničkim konfliktima. Štrajk je započeo tako što je grupa od 85 radnika 8. travnja 1987. godine prestala raditi, zahtijevajući da im se isplate plaće koje su kasnile. Kada su im 20. travnja ponudili povećanje plaća od 18,3%, radnici su to odbili te su zahtijevali „povećanje od 100% za sve radnike uključene u proizvodnju, popraćeno sa dodatnim povećanjem od 50%, rješenje stambenih problema i kompenzaciju od sindikata za izgubljene sate u štrajku“ (Lowinger, 2009: 84). Štrajk se unutar mjesec dana postepeno povećao s početnih 85 štrajkaša na štrajk s oko 1.000 štrajkaša (Lowinger, 2009: 84).
Za vrijeme trajanja štrajka radnici su bili često intervjuirani te su iznosili svoja mišljenja o užim i širim problemima Jugoslavije. Nitko nije izjavio kako problem predstavljaju određene etničke skupine, već su isticali da su za krizu u rudniku odgovorni uprava i direktori te da će se kriza riješiti kada „pravi“ komunisti napokon dođu na vlast. To je bilo izrazito vidljivo u izjavama tadašnjih vodećih komunista, koji su kroz svoje iskaze i komentare otkrili jednu skrivenu sferu odvojenosti klasa: često je bila prisutna retorika „mi i oni“ u smislu povezanosti vodećih krugova naspram radnika, omalovažavanje radnika korištenjem naziva „gastarbajter“ (radnici gosti, ali u smislu onih iz drugog dijela države), razni pokušaji korupcije štrajka i slično (Lowinger, 2009: 85-86).
Štrajk je trajao ukupno 34 dana te je pokrenuo i pojedine grupe izvan samog Labina koje su kritizirale vodeće krugove zbog odnosa prema štrajku. Iako je Savez sindikata za štrajk okrivio socijalno-ekonomsko stanje u državi, ipak je iznesena kritika na račun radnika jer su, umjesto povratka na posao, nastavili štrajkati – što znači da se radnike indirektno krivilo za gubitak profita. Radnici su se zadovoljili s povećanjem plaće od 46% te su uspjeli izazvati otpuštanje nekoliko direktora kao i stabiliziranje omjera plaća direktora i radnika na omjer 2:1. Pokušaj vlasti da se pronađu navodni unutrašnji neprijatelji koji su podjarili štrajk, pokazao se neuspješnim (Lowinger, 2009: 87). Sljedeći važni štrajkovi u Hrvatskoj bila su dva štrajka u Borovu: prvi je održan za vrijeme Labinskog štrajka, a drugi 1988. godine. Prvi je štrajk završio nakon tjedan dana, a njime su radnici osigurali povećanje plaća od 40%. Drugi štrajk započeo je kolektivnim prestankom rada nekoliko tisuća radnika Borova koji su se žalili na malene plaće te su zahtijevali smanjenje broja direktora. Radnici u štrajku su zatim, nakon neuspješnog pokušaja skupljanja potpore u Vukovaru, krenuli prosvjedovati pred skupštinu u Beograd, noseći zastave Jugoslavije i portrete Josipa Broza Tita. Uskoro su uslijedili pregovori, u kojima su radnici zahtijevali udvostručenje plaća, prestanak ometanja pošiljaka repromaterijala, smjenu nekoliko direktora te službeno objavljivanje krivice prijašnjeg generalnog direktora Nenada Krekića. Obećano im je da će se svi njihovi zahtjevi ispuniti unutar godine dana te su zamoljeni da se vrate natrag u Borovo (Lowinger, 2009: 89-92).
U ovim su štrajkovima Hrvati, Srbi te ostale etničke grupe nastupali zajedno, ujedinjeni s ciljem popravljanja životnih uvjeta. Mnogi su pokreti podrške, poput grupe srpskih radnika iz Šapca koji su se htjeli pridružiti štrajku, bili zaustavljeni od strane policije (Lowinger, 2009: 92). Poput Labina, Borovo je bio prikaz „etnički raznolikog radničkog pokreta, spontano nastalog kao rezultat nedaća uzrokovanih ekonomskom reformom, koji se pokušao prezentirati federalnoj vladi kao nezaustavljiva sila koja predstavlja samo-zaštitu društva“ (Lowinger, 2009: 92).
Vukovar i Borovo su, nažalost, 1991. postali žrtve rata koji je vodio kampanju protiv etničke koegzistencije, a Vukovar je, sa 44% hrvatske populacije te 37% srpske populacije, bio simbol multietničnosti. Pod izlikom spašavanja srpskog stanovništva te zaustavljanja „nacionalistički“ orijentiranih Hrvata, Srbija je ove gradove napala i razorila. Takva sudbina zadesila je i druga mjesta koja su bila simbol stare jugoslavenske ideologije bratstva i jedinstva, kao i gradovi u kojima se uspješno proveo otpor protiv novih ekonomskih mjera (Lowinger, 2009: 94).
Kosovo
Kosovo je, za razliku od drugih federativnih jedinica u bivšoj Jugoslaviji, već početkom 1980-ih godina prošlog stoljeća, proživjelo etničke sukobe Srba i Albanaca. No važno je primijetiti kako su se odnosi između Kosovara, Albanaca i Srba, polovicom 1980-ih smirili, zbog čega je Slobodan Milošević bio povezan sa izazivanjem novih sukoba. Prvi štrajk koji u tom kontekstu prikazujemo je štrajk u rudniku Trepča kraj Mitrovice, gradu koji je bio jedna od najvećih točaka njihova sukoba, a sada je podijeljen između Srba i Albanaca. Nekoć se taj grad zvao Titova Mitrovica jer ga je Tito isticao kao grad koji nadilazi nacionalnosti i religiju. Štrajkovi u rudniku Trepča su započeli 1985. godine kada je 500 do 750 rudara odbilo raditi te su zatražili veće plaće, ujednačenu distribuciju plaća te povratak kontrole radnog mjesta koju su prije imali. To je izazvalo vodeće krugove Kosova da pronađu načine da suzbiju štrajk, te su tražili „unutrašnje neprijatelje“ koji putem štrajka žele uništiti federaciju. Uz pomoć medija nastojali su prikazati radnike, koji su se borili za bolje uvjete života, kao sebične i pohlepne, što su oni kritizirali, tvrdeći kako se bore upravo za duh Jugoslavije i protiv njena uništenja (Lowinger, 2009: 96-97).
Ovakva reakcija vodećih ljudi Kosova može se identificirati kao posljedica njihove nespremnosti da se nose sa štrajkovima, a pošto je na Kosovu njihov broj bio malen, upravo su zbog toga dobili takvu političku važnost. Slobodan Milošević je iskoristio situaciju na Kosovu, gdje su štrajkaši bili razočarani svojim vodstvom, te im se predstavljao kao jedini saveznik i prijatelj. Štrajk je na kraju završio deklaracijom da to zapravo nije bio spontani štrajk, već pokret dvanaest agitatora koji su nastojali destabilizirati Jugoslaviju (Lowinger, 2009: 97-98).
Štrajkovi u Trepči 1980-ih u kojima su se Albanci i Srbi zajedno borili protiv efekta ekonomskih reformi klasičan su primjer dominacije klase naspram etniciteta kao mjerila identifikacije unutar Jugoslavije, što je pogotovo bitno za Kosovo koje je obilježeno kao prostor stalnih etničkih sukoba. Kosovski centralni komitet prozivao je štrajkaše kao destabilizacijske elemente koji stoga trebaju biti kažnjeni (Lowinger, 2009: 98-99).
Slična situacija vladala je posvuda na Kosovu, zbog čega se diskurs o sukobima, kakav je odgovarao nacionalističkim političarima, morao izmisliti. Društvo temeljeno i stvoreno na jugoslavenskim idejama bilo je jednostavno presnažno da bi se tako lako slomilo. Stanovništvo je na Kosovu bilo izrazito homogenizirano, te se ujedinjeno borilo protiv loše ekonomske situacije. Zato je sukob na Kosovu velika pobjeda nacionalista unutar sukoba etniciteta protiv klasa, te se može smatrati njihovom najvažnijom pobjedom nad jugoslavenskim idejama (Lowinger, 2009: 99-100).
Za prikaz klasne ujedinjenosti važni su štrajkovi radnika tvrtki „Vuča Vozova“ i „Ramiz Sadiku“. „Ramiz Sadiku“ je bila tvornica cigli u kojoj su u štrajku 1983. godine stotine radnika odbile raditi. Vlasti su odmah štrajk okarakterizirale kao djelo političkih neprijatelja, okrivljujući Albance zbog njihova ustanka 1981. – smatrali su kako su ekonomski ciljevi radnika zapravo maska za njihove političke ciljeve. U razdoblju do 1985. u tvornici „Ramiz Sadiku“ održano je deset štrajkova, a svaki od njih uzrokovale su niske i zakašnjele plaće te nejednaka raspodjela plaća. Jedan od većih štrajkova dogodio se 1987. godine kada je 7.500 radnika zahtijevalo povećanje plaća od 100%. No štrajk se utišao kada su ga vlasti proglasile nacionalističkim. Uskoro je ovakva strategija na Kosovu postala prevladavajuća - vlasti su svugdje izmišljale etničke sukobe i zločine, što je pogotovo bilo očigledno za vrijeme štrajka u tvornici „Vuča Vozova“ 1987. godine, kada je albanskim radnicima bilo rečeno da će biti optuženi za separatističke aktivnosti ako se pridruže srpskim kolegama u štrajku. Iako su radnici bili složni u svojem djelovanju, bilo je jasno da se stanje polagano pogoršava. Ekonomska kriza koju su prouzročile ekonomske reforme, kao i spletke vodećih nacionalističkih političara doveli su do rušenja radničkog jedinstva koje je nekoć vladalo. Represijom nad albanskim radnicima, te sijući među srpske radnike sumnju da su Albanci uvučeni u zavjeru, ti su političari namjeravali užariti etničke sukobe na Kosovu, što je omogućilo Slobodanu Miloševiću da se prikaže kao spasitelj srpskih radnika, koje je uvjerio da su naspram brojnijih „zlih“ Albanaca ugrožena manjina (Lowinger, 2009: 100-103).
Bosna i Hercegovina
Štrajkovi u Bosni i Hercegovini su najdrastičniji primjer transformacije iz pokreta zasnovanih na klasnoj solidarnosti, usmjerenih protiv tadašnje unutrašnje politike, u pokrete nasilnih nacionalističkih težnji. Radnički pokreti nisu imali naznake etničke suprotstavljenosti, iako je BiH bila jedna od etnički najraznolikijih republika, dok nacionalistički pokreti nisu imali obilježja solidarnosti. Ukratko, štrajkovi u BiH imaju dvije važne značajke – veliku zastupljenost žena u pokretima te učestalost okretanja federalnoj vladi u Beogradu radi rješavanja problema.
Važan grad za Jugoslaviju je bio Mostar, koji je prije 1992. imao izrazito raznoliku etničku populaciju – sastavljenu od Muslimana, Hrvata, Srba, samo-deklariranih Jugoslavena te mnogih drugih. Zbog toga su etnička raznolikost i suživot bili važni aspekt te regije, čak i prije uspostave Jugoslavije. No dolazak rata je solidarnost pretvorio u etničku mržnju između Hrvata, Bošnjaka i Jugoslavenske narodne armije – JNA, koja je vodila u sukobe i rat (Lowinger, 2009:104-105). No, dok se u drugim dijelovima Jugoslavije osjećao gubitak snage štrajkova te jačanje nacionalizma, u Bosni i Hercegovini je u vremenskom periodu od 1986. do 1989. godine jačao ujedinjeni pokret radnika. Tako je 1986. godine 158 radnika staklenika, raznih etničkih pripadnosti, napustilo posao zbog zakašnjelih isplata plaća te su, kroz narednih osam mjeseci štrajka, zahtijevali promjene u načinu organizacije. Isto tako su 1987. rudari prestali raditi iz protesta zbog rezanja plaća od 33%, no njihovi nadležni su odbijali razgovarati s njima te su ih prozvali „ljenčinama“. Iste godine je 300 radnika mostarske Tvornice „Soko“ započelo štrajk sa zahtjevom za sanacijom tvrtke, zbog neprihvaćanja prijedloga o minimalnoj plaći. Radnici „Aluminija“ u Mostaru su u 10. mjesecu iste godine proveli štrajk sa zahtjevom za udvostručenjem plaća (Lowinger, 2009: 106).
Radničke strategije se mijenjaju 1988. godine kada su radnici shvatili da ih njihovi nadređeni ne uvažavaju. Radnici Tvornice „Soko“ su u veljači te godine izašli na ulice sa parolom „Želimo posla, želimo kruha“ (Lowinger, 2009: 107), u nadi da će privući pažnju ostalih građana. Iako je njihov pokret dobio medijsku pažnju i doveo do smjene jednog od direktora tvrtke, većina njihovih zahtjeva bila je ignorirana. Radnice jedne tekstilne tvrtke su u lipnju 1988. izašle na ulice tražeći povećanje plaća, sa zastavama Jugoslavije i portretima Josipa Broza Tita, pokazujući svoju predanost idejama radničkog samoupravljanja te etničke solidarnosti. No partijski su dužnosnici, kao odgovor na to, zabranili štrajkašima korištenje zastava i portreta, a većinu njihovih zahtjeva su ignorirali. Nekoliko dana kasnije, 650 vozača kamiona blokiralo je ulice Mostara protestirajući zbog „osam godina 'agonije' uzrokovanih ekonomskim reformama nakon Titove smrti“ (Lowinger, 2009: 108). Zbog općeg kaosa kojeg je ova blokada stvorila, vlasti su odlučile ispuniti neke zahtjeve prosvjednika, što je ukazalo na činjenicu da se jedino militantnijim metodama zahtjevi mogu ostvariti (Lowinger, 2009: 108).
Štrajkovi u Mostaru prikazuju ključne elemente takvih pokreta, kao i službenih reakcija na njih. Radnici su se, suočeni s ignoriranjem zahtjeva, okrenuli ka sve militantnijim metodama – iz prostora tvornica izlaze na ulice te ih na kraju i blokiraju. Ideja je bila da se privuče pažnja medija i političkih elita, te su se takve metode uskoro proširile Jugoslavijom.
Tuzla, koja je 1990-ih doživjela znatne etničke konflikte, 1980-ih godina nije pokazivala nikakve znakove širenja ekstremnih nacionalističkih težnji. Tako je 1987. godine 500 rudara iz Đurđevika blizu Tuzle, različitih etničkih porijekla, započelo štrajk zahtijevajući udvostručenje plaća te ukidanje povlastica administraciji rudnika. Istaknuti članovi bosanskog Saveza komunista iz Sarajeva naredili su upravi rudnika da prihvati zahtjeve radnika. Iste godine su, u studenome, rudari rudnika „Kreka“ krenuli u štrajk, zahtijevajući povećanje plaća od 100% i zaštitu radnika na poslu, te su kritizirali veće plaće koje su dobivali direktori. Ovaj štrajk bio je poznat i po svojoj izrazito velikoj militantnosti te po prijavama nasilja spram uprave i radnika koji su htjeli nastaviti raditi. Radnici Đurđevika ponovno kreću u štrajk 1988., uglavnom zahtijevajući da se stabilizira njihova uprava. Njihovi su zahtjevi urodili plodom, jer su uskoro državne vlasti kritizirale partijske vođe u Tuzli zbog neorganiziranosti i neobavljanja dužnosti. Iako se činilo da će se štrajk mirno riješiti, uprava rudnika je lagala državnim vlastima tvrdeći da su se štrajkaši smirili. Zbog toga je štrajk još više eskalirao, nakon čega su zahtjevi štrajkaša bili ispunjeni (Lowinger, 2009: 111-112).
Istovremeno, za vrijeme štrajkova u Mostaru i Tuzli, odvio se štrajk u gradu Kaknju, u kojem je 5.500 radnika, vođeno radnicom Maksumom Topalović, marširalo gradom protestirajući protiv neisplaćenih i smanjenih plaća. Radnicima je trebalo neko vrijeme da pokrenu štrajk zbog straha da će ih, ako to učine, mediji osuditi zbog nerada. Bili su u pravu, jer su ih odmah prozvali „neradničkim, desničarskim alkoholičarima“ (Lowinger, 2009: 114), zbog čega je Topalović izjavila kako ne može vjerovati da vlada ignorira probleme nekoliko tisuća radnika. No usprkos problemima, radnici su nastavili zajedno štrajkati, bez ikakvih znakova nesklada ili etničkih sukoba (Lowinger, 2009: 114).
Banja Luka i Sarajevo u 1980-ima, kada su bili prostori radničkih pokreta baziranih na etničkoj koegzistenciji, nisu bili etnički homogeni gradovi, ali unatoč tome etnički sukobi u tom periodu nisu zabilježeni. Kako je vrijeme prolazilo, karakter njihovih štrajkova pretvorio se iz lokalnih sporova u pokrete protiv cjelokupnih reformskih mjera u Jugoslaviji. Navedene reforme su ponajprije proširile jaz između sve manjih plaća radnika i sve većih plaća uprave i direktora. Upravo je ovakva situacija bila razlog započinjanja štrajka u tvornici „TAS“ u Sarajevu, gdje je 1.200 radnika stupilo u štrajk, žaleći se zbog niskih i nejednako raspodijeljenih prihoda te povlastica koje su uživali direktori. Zanimljiva i začuđujuća, za nekoga tko pripada Savezu komunista, bila je izjava jednog direktora tvornice, koji je smatrao da je razlika u prihodima opravdana „jer su radnici materijal koji treba iskoristiti i odbaciti“ (Lowinger, 2009: 116).
Banja Luka je isto tako, kroz razdoblje 1987.-1988., doživjela štrajkove - na primjer štrajk doktora, štrajk prometnog sustava i slično. Akcije radnika bile su usmjerene na očuvanje samoupravnog sistema, što je uključivalo i porast plaća, a time su ugrožavale pokušaje ekonomskog oporavka zemlje. Vlasti u Banja Luci su bile iznimno frustrirane, pogotovo za vrijeme štrajka 2.300 radnika Graditeljskog poduzeća „Krajina“, za vrijeme kojeg su radnici zadobili simpatije medija svojom izjavom da ne žele veće plaće već više posla, čime su srušili predodžbu o štrajkašima kao lijenim radnicima (Lowinger, 2009: 119). Kroz štrajk su radnici „uspješno razotkrili kontradiktornosti novonastalog ekonomskog liberalizma, koji nije bio u mogućnosti ni stvoriti više posla, niti učiniti postojeći posao efikasnim ili uspjeti u namijenjenoj ulozi smanjenja inflacije i time povećavanja stvarnih prihoda“ (Lowinger, 2009: 119).
Makedonija
Posljednja Republika kojom ćemo se baviti je Makedonija, koja se može okarakterizirati kao suprotnost ostalim republikama koje smo prikazali jer je, za razliku od njih, Makedonija došla do svog osamostaljenja bez rata i bez nasilnog etno-nacionalizma. To je zanimljivo pogotovo zbog tvrdnje da je razvoj nasilnog, ekstremnog nacionalizma zapravo rezultat povijesnih tenzija između naroda, jer je za to Makedonija u sebi imala sve elemente – povijesne međuetničke netrpeljivosti, potiskivanje tih tenzija u komunizmu te etnički izmiješano stanovništvo. Iako je Makedonija doživjela povećanje broja štrajkova u 1980-ima, njihov je broj tijekom tih godina opadao (sa 21% 1980. na 11% 1987), što ukazuje na uspješno rješavanje štrajkova te problema zbog kojih se pokreću (Lowinger, 2009: 122-123).
Štrajkovi u Makedoniji započeli su mjesec dana nakon štrajka u Labinu, a kao rezultat implementacije ekonomskih reformi. U Skopju se 1987. zbog neisplaćenih plaća događa štrajk 1.000 građevinara, no za razliku od ostalih federalnih jedinica, makedonske vlasti obećale su radnicima ispuniti sve zahtjeve. U studenome je 10.000 radnika skopske „Željezare“ prestalo raditi te je krenulo u štrajk zahtijevajući povećanje plaće od 100%, smanjenje plaće menadžerima za 20% te ostavku direktora - svi su njihovi zahtjevi bili ispunjeni (Lowinger, 2009: 123-124). No najpoznatiji štrajk u Makedoniji bio je štrajk radnika u Kratovu u srpnju 1984., kada su se radnici „Indine“ pobunili protiv spajanja „Indine“, koja je bila manja ali uspješna i stabilna organizacija, sa „Sileksom“, većom i nestabilnom organizacijom, koja je u tom periodu planirala smanjiti plaće svojim radnicima. Nakon što su većinski glasali protiv spajanja, lokalna komunistička partija raspustila je upravu „Indine“ i optužila njihovo radničko vijeće za „manjak radne discipline, neuspjeh razvoja prema standardima industrije, kao i za tvrdoglavost radničkog vijeća u pogledu spajanja.“ (Lowinger, 2009: 62). Rezultat je bio najveći štrajk u povijesti Jugoslavije, koji je završio uspjehom radnika i vraćanjem njihove kontrole nad „Indinom“ (Lowinger, 2009: 62). Lowinger smatra kako je negativno iskustvo štrajka u Kratovu 1984. podučilo Makedoniju kako se nositi sa daljnjim štrajkovima, zbog čega su nakon 1987. uspješno riješili probleme štrajkova, te su time izbjegli sudbinu svojih susjeda (Lowinger, 2009: 123-124).
Opisani primjeri ukazuju da se u radničkim pokretima 1980-ih godina utjelovio ideal samoočuvanja društva u Jugoslaviji, umjesto ideala etničke mobilizacije, kako se to popularno misli. Činjenica da nacionalistički protesti ili incidenti nisu bili primijećeni u periodu od 1987. do 1988. godine, kada su se odvijali najveći i najjači štrajkovi, sugerira nam da etnički sukobi i etno-nacionalizam nisu tada bili rašireni u društvu. Hrvatski, bosanski i kosovski su štrajkovi bili militantne prirode, nakon čega su bili popraćeni nacionalističkim protupokretima koji su onemogućili ujedinjenje radnika različitih etničkih pozadina. Jedino je Makedonija, možda i zbog njezina efikasna rješavanja štrajkova, izbjegla ovakvu sudbinu. U ove tri ostale republike ekonomske reforme bile su onemogućene, a društvo je zapalo u duboku političku krizu u kojoj su radnički pokreti oslabili a republike su uvučene u rat (Lowinger, 2009: 124-125).
Literatura:
Bakotin, Jerko (2013) „Jugoslavija se raspala zbog mjera MMF-a, nacionalizmi su tek posljedica“. Portalnovosti.com, url: http://arhiva.portalnovosti.com/2013/06/jake-lowinger-jugoslavija-se-raspala-zbog-mjera-mmf-a-nacionalizmi-su-tek-posljedica/ (pristupljeno 20.12.2015)
Lončarević, Vladimir (2015) Povijesna uloga Crkve u govorima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Obnovljeni život 70(1): 69-83.
Lowinger, Jake (2009) Economic Reform and the Double Movement in Yugoslavia: An Analysis of Labour Unrest and Ethno-Nationalism in the 1980s, Baltimore: UMI Dissertation Publishing
Petak, Zdravko (2003) The Political Economy Background of Yugoslav Dissolution.
Sadkovich, James J. (2010) How Franjo Tuđman became authoritorian nationalist, Review of Croatian history (1): 7-35
Satiropoulou, Angeliki (2002) The role of ethnicity in ethnic conflicts: The case of Yugoslavia, MA in Contemporary European Studies, Euromaster, University of Bath
Verdery, Katherine (1998) Transnationalism, Nationalism, Citizenship, and Property: Eastern Europe Since 1989, American Ethnologist 25(2): 291-306.
WebCite (2011) Belgrade Declaration Of Non-Alligned Countries, 1961 (Excerpts) www.webcitation.org url: http://www.webcitation.org/5y9nJiTzr
Izvor naslovne fotografije: Galerija Nova/facebook
Tekst napisao:
Preporučite članak: