Ovaj tekst će se fenomenom dualnog obrazovanja pozabaviti nešto općenitije na način da u najkraćim crtama predstavi podrijetlo takvih programa, kako su dosada funkcionirali u Hrvatskoj, a sve sa svrhom da potakne kvalitetnu refleksiju o tome što njihova ekspanzija može značiti za radnička prava i djelovanje onih koji se u Hrvatskoj za njih bore. 

Na samom početku  teksta potrebno je postaviti jednu jasnu ogradu: oni koji očekuju dublji analitički osvrt na pompozno najavljeni eksperimentalni model dualnog obrazovanja koji je lansiran s početkom školske godine 2018./2019. mogli bi ostati ozbiljno razočarani. Razlog je banalan: iako je provedba već započela zasad se relativno malo zna o tome kako će ona izgledati te u kojoj mjeri će doista promijeniti stanje na terenu.

Primjerice, zna se da provedbe kreće na vrlo ograničenom obuhvatu od ukupno 10 srednjih strukovnih škola i ukupno 4 zanimanja (prodavač, staklar, kozmetičar i dimnjačar). Najveća novost je svakako uključivanje prodavača, i to iz dva razloga. Prvi je da se čak osam od deset uključenih srednjih škola  odlučilo pilotirati program za trogodišnju kvalifikaciju prodavač prema dualnom modelu. Drugi razlog je to što je dualni model doista novost jedino u tom obrazovnom programu s obzirom da su sva preostala zanimanja potpadaju pod kategoriju vezanih obrta za koje se učenici već sad obrazuju po jedinstvenom modelu obrazovanja o kojem će biti riječi i kasnije u tekstu.  S obzirom da je javno dostupan jedino novi kurikulum za zanimanje prodavač teško je uspoređivati koliku će promjenu eksperimentalni programi predstavljati u odnosu na postojeće (ne preveliku, ako je vjerovati najnovijem istraživačkom izvještaju portala srednja.hr). Tako da se s relativnom sigurnošću u narednom razdoblju mogu očekivati tek dvije promjene: određeni broj učenika koji se obrazuju za zanimanje prodavač će odrađivati dobar dio svoje satnice (gotovo 50% u trećoj, završnoj godini) kod poslodavaca; te će imati manje obveznih općeobrazovnih sadržaja.  Ostala ne tako beznačajna pitanja koja variraju na rasponu od postupka licenciranja poslodavaca kod kojih će se izvoditi dio nastave, preko regulacije minimalnih tehničko-sigurnosnih uvjeta do ugovorne osnove po kojoj će uređivati odnosi između učenika i poslodavaca ministrica Blaženka Divjak planira „rješavati usput“. 
O čemu onda u ovakvoj situaciji, koju je vjerojatno najbolje usporediti s tapkanjem u mraku, ima smisla pisati?

Što je dualno obrazovanje i kako se razvijalo?

Pojam „dualno obrazovanje“ se obično veže uz određeni tip srednjoškolskih strukovnih programa koji se izvode dijelom u obrazovnoj instituciji,  a (većim) dijelom kod poslodavca koji je to pravo stekao prethodnim licenciranjem od strane nekog tijela s javnim ovlastima. Tradicionalno takvi tipovi programa su najrašireniji u zemljama njemačkog govornog područja, premda su se uspjeli u specifičnim inačicama etablirati i u drugim zapadnoeuropskim zemljama poput Danske i Nizozemske. Pojam „dualno obrazovanje“ se ponekad u praksi i literaturi poistovjećuje s pojmom „naukovanja“ (na engleskom: apprenticeship) što u osnovi nije do kraja ispravno. Naukovanje se u prvom redu odnosi na pristup podučavanju koji je definiran odnosom majstor – naučnik te vuče svoje korijenje iz srednjovjekovnih cehovskih udruženja obrtnika. Ključno obilježje tog odnosa je intenzivno učenje kroz gledanje/praćenje, a onda oponašanje radnih postupaka od strane naučnika. Takav princip podučavanja  pokazao se posebno efikasnim u obrtničkim zanimanjima u kojima radne procese  nije moguće do kraja kodificirati te u kojima iskustvo i praksa igraju ključnu ulogu. Primjerice, nije posebno komplicirano pojasniti osnovne elemente izrade i popravljanja obuće. Međutim, dobar obućar je onaj koji istovremeno kombinira poznavanje različitih tipova obuće, prikladnih materijala te vještinu korištenja potrebnih alata. To znači da samostalnost u takvom tipu radnih procesa pretpostavlja sposobnost varijacije, improvizacije te na najvišoj razini i inovacije; a za to je potrebno istovremeno ovladavanje značajnom količinom „stručne teorije“ i „stručne prakse“.  Zbog toga naučnici u pravilu i nakon stjecanja srednjoškolske kvalifikacije obično automatski ne stječu pravo samostalnog obavljanja svih poslova vezanih uz pripadajuće zanimanje već tek nakon nekoliko godina rada i uspješnog polaganja neke varijante majstorskog ispita.

Industrijska revolucija je donijela dva bitna noviteta koji su u dijelu zapadnoeuropskih zemalja ovakvom principu poduke otvorili dodatni prostor ekspanzije. Prvi novitet je predstavljalo oštro međunarodno natjecanje za kontrolu tržišta industrijskih proizvoda. Tu je u posebno povoljnom položaju bila Velika Britanija u kojoj je industrijska revolucija i započela, a koja je uz to raspolagala i gotovo neograničenim kolonijalnim resursima. To je na ostale natjecatelje, a naročito na Njemačku koja se kasno ujedinila te zbog toga bitno zaostajala u utrci za kontrolom jeftinih resursa, stvorilo pritisak povećanja konkurentnosti vlastitih industrijskih sektora. Drugi ključni novitet je bio stvaranje javnog sustava obrazovanja kojim je oduzeto pravo privatnim srednjovjekovnim udruženjima da samostalno kontroliraju pristup pojedinim zanimanjima. Time su stvoreni uvjeti za ono što se danas prepoznaje kao „dualni model obrazovanja“.  Naime, ispostavilo se kako je naukovanje kao princip osposobljavanja uvelike primjenjiv i na industrijska zanimanja te da stvara radnike sposobne odrađivati poslove više razine složenosti od uglavnom nekvalificirane, ili vrlo usko educirane, radne snage na kakvu se uglavnom oslanjala industrija Britanskog Carstva. Dakle, iako dualno obrazovanje svoje korijenje vuče iz obrtničkih zanimanja, tek ga je ekspanzija na industrijska zanimanja učinila bitnim obilježjem zemalja njemačkog govornog područja.

Ovdje treba jasno naglasiti kako njegov nastanak nije rezultat funkcionalnog, racionalnog djelovanja države i poslodavaca. Njegov nastanak treba promatrati u kontekstu onoga što njemački ekonomski sociolog Wolfgang Streeck naziva korisnim ograničenjima (na engleskom: beneficial constraints). Pojednostavljeno, i suprotno pojedinim popularnim narativima, ulaganje u relativno skupu radnu snagu te odbacivanje strategije potiskivanja troškova rada nije bio primarni izbor industrijalaca njemačkog govornog područja. Snaga sindikalnog pokreta te s njim povezanih socijalističkih/socijaldemokratskih stranaka i u konačnici, strah od jačanja komunističke alternative; faktički su ograničili opcije poslodavcima u Njemačkoj, Austro-Ugarskoj i Švicarskoj. Time stvoreni preduvjeti za stvaranje institucionalne strukture u kojoj oni snose većinu troškova obrazovanja radne snage kroz izvedbu naukovanja pri čemu naučnici bivaju zaposleni putem ugovora o radu te primaju plaću s pripadajućim davanjima; dok se općeobrazovni sadržaji i dio „stručne teorije“ uči u javnim školama. Posljednji važan djelić mozaika su obvezna udruženja poslodavaca (komore) koje osim aktivnog sudjelovanja u organizaciji naučničkog dijela programa obavljaju još jednu iznimno važnu ulogu bez koje sustavi ne bi mogli opstati: kroz koordinaciju te (blago) sankcioniranje sprječavaju međusobnu „krađu radnika“ (na engleskom: poaching) između svojih članova. Na taj način poslodavci s jedne strane mogu kontrolirati rast plaća jer donekle ograničavaju mobilnost te skupine radnika, ali imaju računicu i u stalnom ulaganju u njihove vještine. Takav sustav obuke  jedan je od važnih faktora koji doprinosi tome da su plaće radnika u industriji relativno visoke – barem u usporedbi s anglosaksonskim zemljama.

Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Hrvatska je od neovisnosti već pokušala uvesti dualno obrazovanje i to u programima obrazovanja za obrtnička zanimanja. Uz snažan angažman Hrvatske obrtničke komore te oslanjanje na ekspertizu iz Bavarske, Zakonom o obrtu iz 1993. i njegovim izmjenama 1996. omogućeno je da se obrazovanje za vezane obrte izvodi po dualnom modelu. Kako je to prošlo? Ne posebno dobro i to iz nekoliko razloga.

Uz „dualni model“  obrazovanja za ista obrtnička zanimanja  je funkcionirao i „klasični model“ u kojem učenici kompletnu nastavu, uključujući i praktični dio, mogu obavljati u školama.Razloge opstanka ovakvih programa je potrebno dodatno istražiti, no dio objašnjenja nedvojbeno leži u činjenici da je dualno obrazovanje snažno definirano ponudom. Točnije, ono opstaje ako ima dovoljno poslodavaca – u ovom slučaju obrtnika, voljnih primati učenike na naukovanje.  U uvjetima ratnog stanja i nestanka dobrog dijela industrija na koja su se obrti što direktno, što indirektno naslanjali, teško je bilo očekivati izniman interes obrtnika za takav tip intenzivnih i po njih financijski zahtjevnih aranžmana. Osim toga dualno obrazovanje se, dijelom i zbog relativnog manjka interesa Hrvatske gospodarske komore da preuzme veću ulogu u njegovoj administraciji u tom periodu, nije proširilo na trogodišnje programe za industrijska i zanimanja u prodaji (kao što vidimo, dosada) koja su se nastavila izvoditi po klasičnom modelu. Ova neodrživa situacija je dovela do trenutnog ishoda: stvaranja jedinstvenog modela obrazovanja (tzv. JMO programi) 2003. po kojem su reformirani svi programi obrazovanja za vezane obrte. JMO programi zapravo jesu dualni, no uz bitno slabiju komponentu prakse kod poslodavca koja niti u trećoj, završnoj godini, ne prelazi 50% ukupne satnice, što je prag koji prema Ryanu čini razliku između programa koje se može smatrati naukovanjima i onih koji to nisu.  Osim toga, naučnici u JMO programima nisu angažirani putem ugovora o radu već ugovora o naukovanju koji je reguliran zasebnim zakonskim okvirom (Zakon o obrtu i Zakon o strukovnom obrazovanju). Jedna od temeljnih implikacija takvog rješenja je visina naknade, koja iznosi 10% prosječne plaće u prvoj, 15% u drugoj te 25% u trećoj godini naukovanja. HOK-ova istraživanja ukazuju da se i ovako niska naknada rijetko isplaćuje u punom iznosu.

Što je na kocki?

Odgovor na ovo pitanje ima najmanje dva dijela. Prvi se tiče dvojbe može li se uopće dualno obrazovanje kvalitetno integrirati u pojedini obrazovni sustav. Inicijalni izvještaji iz Srbije u kojoj je poslodavcima prijateljski nastrojena vlada u kratkom roku progurala uvođenje dualnog obrazovanja kao dio „usklađivanja s potrebama tržišta rada“ (zvuči poznato, zar ne?) svima kojima je stalo za radnička prava u Hrvatskoj treba poslužiti kao ozbiljno upozorenje. Konkretno, srbijanski slučaj pokazuje kako postoje vrlo opipljivi rizici da dualno obrazovanje kojim se eksplicitno pogoduje interesima poslodavaca dobar dio srednjoškolaca pretvori u slabo plaćenu, nezaštićenu, usko obrazovanu i samim time slabo mobilnu radnu snagu. Činjenica da će se u sklopu eksperimentalnog programa u Hrvatskoj po dualnom modelu obrazovati uvjerljivo najviše prodavača, zanimanja koje vjerojatno najmanje zahtijeva ovakav tip strukovno specifične obuke, zvuči prilično zlokobno. Interes poslodavaca uopće ne treba čuditi – javna je tajna da već sad studenti popunjavaju manjkove radne snage u dobrom dijelu trgovačkih lanaca. Teško je zamisliti iz „racionalne“ perspektive te skupine poslodavaca povoljniji scenariji od više-manje neograničenog pristupa maloljetnoj radnoj snazi koju se za bitna obilježja takvog tipa poslova može osposobiti u relativno kratkom roku. Pritom još nisu poznati detalji koliko će u novom eksperimentalnom modelu naučnici biti plaćeni te kakav će ugovor sklapati s poslodavcima. Međutim, ne treba biti  vidovit da se pogodi kako će za poslodavca biti jeftiniji od regularnih radnika.

Drugo dio odgovora se tiče dvojbe treba li uopće uvoditi dualno obrazovanje u Hrvatskoj, čak i pod pretpostavkom da se anuliraju gore opisane poteškoće. Kratki trogodišnji strukovni programi nerijetko koncentriraju učenike slabijeg socijalnog i imovinskog statusa i tako doprinose reprodukciji društvenih nejednakosti.  Istovremeno, njihova struktura isto tako nije zapisana u kamenu te austrijsko iskustvo pokazuje da se u odgovarajućem kontekstu oni mogu reformirati u smjeru jačanja mehanizama prohodnosti prema visokom obrazovanju, što ih uz kontrolu svih ostalih faktora, može učiniti atraktivnijim nešto raznolikijoj strukturi polaznika.  Jedna stvar je ipak sigurna: čini se da su poslodavci u Hrvatskoj otkrili strukovno obrazovanje kao važan prostor afirmacije vlastitih interesa. U trenutnim okolnostima izostanka odgovarajućih protuteža u vidu sindikalnog i šireg aktivističkog djelovanja nameće se legitimno pitanje tko će štiti interese oko 9000 mladih koji godišnje upisuju ove programe. A u tome možda leži i potencijalna prilika.


Izvor naslovne fotografije : Wikipedia commons