RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Ove novine će u svom kvartalnom tempu izlaženja biti prilog drugačijem jeziku o radu, ali samim tim i drugačijoj slici svijeta kojoj su potrebne radikalne promjene. Zato i ta dvosmislenost iz naše naslovne kratice: RAD. U nastavku pročitajte kratak pregled vijesti iz svijeta.

Iz svijeta
Blok: Sindikati i ljevica

Italija

Početkom ove godine talijanska politička scena postala je bogatija za još jedan pokret. Radi se o tzv. Socijalnom savezu (Coalizione Sociale), platformi sindikata i udruga civilnog društva koju je pokrenula Federacija zaposlenika i radnika u metalskoj industriji (FIOM). Glasnogovornik inicijative je Maurizio Landini, glavni tajnik FIOM-a, a pokretu se uz sindikat priključio i niz nevladinih organizacija. Među njima su organizacije različitih interesa, od udruga za promicanje kulture i socijalne uključenosti (ARCI), preko humanitarnih organizacija (Emergency), do udruženja koja organiziraju kampanje protiv mafije (Libera). Članovi saveza naglašavaju kako se ne radi o novoj političkoj stranci, već o širem društvenom pokretu usmjerenom na borbu protiv nametnutih mjera štednje i opsežnih zakonodavnih reformi koje trenutno provodi vlada premijera Mattea Renzija. Specifično, inicijativa je pokrenuta nakon nedavnog izglasavanja nove verzije zakona o radu koji je olakšao masovno otpuštanje radnika, dao prednost zapošljavanju na određeno i pogoršao već nesigurnu poziciju mladih radnica i radnika na tržištu rada. Od samog početka rada inicijative njeni su se članovi susreli s neodobravanjem i skepsom s različitih strana, kako parlamentarnih političkih stranaka – koje Landinija optužuju za iskorištavanje pokreta radi realizacije vlastitih političkih ambicija – tako i FIOM-ove sindikalne središnjice – koja s nepovjerenjem gleda na ovu vrstu proširivanja rada sindikata. Unatoč tome, Socijalni savez za sada ostaje jedina inicijativa te vrste u Italiji, a nakon održanog prosvjeda 28. ožujka i razrade plana rada inicijative, treba još vidjeti na koji će se način suradnja sindikata i nevladinih organizacija dalje razvijati.

A.V.

Ujedinjeno Kraljevstvo: kraj laburizma?

U Ujedinjenom Kraljevstvu 7. svibnja održali su se izbori za gornji dom parlamenta. Iako su ankete najavljivale neizvjesne rezultate, vladajuća Konzervativna stranka osvojila je većinu dovoljnu za sastavljanje vlade bez koalicijskih partnera pa će u novom petogodišnjem mandatu premijer ostati David Cameron. Nakon objave rezultata ostavke su podnijeli predsjednici dvije gubitničke stranke – Nick Clegg, ispred Liberalnih demokrata te Ed Miliband – šef opozicijske Laburističke stranke i glavni pretedent na premijersko mjesto. Mnogi analitičari u porazu laburista vide kraj stoljetne tradicije laburizma u Velikoj Britaniji. Od samih početaka laburizam je usko vezan uz industrijske pogone i sindikalni pokret, ali te veze počinju slabiti devedesetih godina. Tada se Laburistička stranka u mandatu premijera Tonyja Blaira približava centru i postaje, poput ostalih stranaka europske socijaldemokracije, promotorom privatizacijskih procesa, deregulacije tržišta i represivnih mjera nad imigrantima, a sve manje pozornosti posvećuje mehanizmima socijalne države. Zbog takvog su zaokreta sindikati u jednom trenutku zaprijetili da će prestati financirati ovu stranku, što bi bio velik udarac na njenu infrastrukturu. Kulminacija se dogodila upravo tijekom izborne kampanje za tek završene izbore, zbog toga što Laburistička stranka nije jasno i nedvosmisleno odbacila mjere štednje kao službenu politiku. Jedini glasni kritičari mjera štednje koje pogađaju najšire i najugroženije slojeve stanovništva Velike Britanije bili su škotska lijeva nacionalistička stranka (SNP) te Stranka zelenih. SNP je uspio osvojiti skoro sve mandate u škotskim izbornim jedinicama (56 od 59 mogućih), i time postao treća najjača stranka u gornjem domu Britanskog parlamenta. Upravo je Vlada Škotske pod vodstvom predsjednice SNP-a Nicolom Sturgeon odmah po završetku izbora sklopila memorandum o suradnji sa škotskom sindikalnom središnjicom STUC (Scottish Trade Union Congress). Otvoreno su se usprotivili novoj konzervativnoj većini i najavama iz Londona o dodatnih 12 milijardi ušteda na račun socijalnih davanja. U zajedničkoj izjavi su naglasili da dijele i zajedničke vrijednosti poput smanjenja nejednakosti, zaštite javnih službi i socijalne države te jačanje zajednice.
Potpuni potop laburista u Škotskoj i poraz u direktnom srazu s konzervativcima u engleskim izbornim jedinicama s pravom postavlja pitanje o budućnosti laburizma u Engleskoj, koji se danas potpuno izmaknuo s lijevih političkih pozicija. Dodatan strah ulijeva i jačanje desne antiimigrantske stranke (UKIP) kojoj popularnost raste na industrijskom i radničkom sjeveru Engleske, više od sto godina čvrste baze laburizma.

M.K.

Kanada: Pobjeda progresivnih snaga u Alberti

Kanadska provincija Alberta dugo je vremena bila uporište kanadskog konzervativizma. Trenutni kanadski primjer Stephen Harper, dugogodišnji vođa konzervativne vlade koja predvodi mjere štednje i politiku pogodovanja velikim korporacijama nauštrb okoliša i radnih prava, politički je stasao upravo u toj kanadskoj provinciji. Međutim, političko kolo sreće naglo se zavrtjelo na drugu stranu i pobjedu na izborima održanima početkom svibnja odnijela je Nova demokratska stranka Alberte (NDP) pod vodstvom Rachel Notley, koja je time postala premijerka ove kanadske federalne jedinice. Pobjeda NDP-a značajna je iz više razloga: ona predstavlja velik udarac središnjoj konzervativnoj vladi u Ottawi, NDP kao socijaldemokratska stranka ujedinila je većinu progresivnih snaga protiv mjera štednje središnje i provincijske vlade, a ovom pobjedom u Alberti NDP se nameće kao ozbiljan politički igrač i na federalnom nivou. Inače, i sama povijest NDP-a svjedoči o potrebi ujedinjavanja različitih društvenih snaga na progresivnim političkim temeljima. Stranački korijeni sežu u tridesete godine i tzv. zadrugarsku stranku (CCF) koja je okupljala seljake i radnike, a slična je baza osigurala i pobjedu na ovim izborima, uz jasnu potporu imigranata koji čine značajan dio populacije Alberte.

M.K.

Ekvador: Drugačije radno zakonodavstvo je moguće!

Sredinom travnja ove godine ekvadorska Narodna skupština izglasala je niz mjera kojima se unapređuje zakon o radu, prvotno donesen 1938. godine. Najveću pozornost izazvalo je priznavanje kućanskog rada kao produktivnog, odnosno rada koji stvara vrijednost. To priznanje je slijedila i odluka o uključivanju kućanica u sistem socijalnog osiguranja. Iako je već u ekvadorskom ustavu iz 1998. godine kućanski rad formalno priznat kao oblik produktivnog rada, konkretne mjere morale su pričekati skoro dvadeset godina. Nove zakonske promjene rezultat su dugogodišnjeg organiziranja žena odozdo, ali i voljnosti političkog vodstva zemlje da otvori široku raspravu o potrebama radništva u kojoj je sudjelovalo 35 organizacija. Prema predsjedniku Ekvadora, Rafaelu Correi, na mjere za poboljšanje uvjeta života i rada kućanica utrošit će se sveukupno 120 milijuna američkih dolara, a mjere će zahvatiti nekih 1,2 milijuna žena u državi u kojoj se procjenjuje da kućanski rad općenito čini 15% bruto domaćeg proizvoda. Uz to, one će imati i pravo na 24 minimalne plaće, što iznosi oko 8160 američkih dolara. Uz priznanje kućanskog rada, izmijenjeni zakon o radu predviđa kažnjavanje diskriminacije Afroekvadoraca, autohtonog stanovništva i pripadnika LGBTIQ zajednice.
Ovim izmjenama uvažena je stara inicijativa Nacionalnog pokreta žena da se kućanski rad prihvati kao rad koji skoro isključivo obavlja žensko stanovništvo, posvećujući cio dan nezahvalnom, nezadovoljavajućem radu izvan društvene proizvodnje. Takav se rad obično smatra kućanskom, obiteljskom i individualnom aktivnošću koja se ne kompenzira financijski, a zna trajati i po 16 sati dnevno. Dosad je to bio nevidljiv rad koji se ni ne smatra radom, bez ikakve zaštite i sigurnosti. U čl. 34. ekvadorskog ustava stoji: “Pravo na socijalnu sigurnost neotuđivo je pravo svih osoba, te će biti glavna odgovornost države. (...) Država jamči i provodi puno uživanje prava na socijalnu sigurnost što uključuje i osobe koje obavljaju neplaćen rad u domu.” Slijedeći taj ustavni princip, novi dodaci zakonu o radu osiguravaju kućanice, dajući im pravo na mirovine u slučaju trajne nesposobnosti za rad i smrti supružnika. Te se žene nalaze izvan bilo kakvog sustava zaštite, zbog čega velik dio starijih građana ne može ostvariti pravo na mirovinu, što povećava rizik od socijalneisključenosti starijih osoba, argumentirali su svoju odluku predlagači zakona.
Sveobuhvatna reforma radnog zakonodavstva, nazvana Zakon o pravedno vrednovanom radu i priznavanju kućanskog rada, potiče zapošljavanja na neodređeno vrijeme, jer je čak 600.000 Ekvadoraca zaposleno na određeno. Svi novi ugovori o radu potpisani od 1. siječnja 2016. morat će biti sklopljeni na neodređeno, a u slučaju otkaza morat će se iznijeti obrazloženje te dodijeliti otpremnine. U slučaju da otpuštena osoba spada u često diskriminiranu skupinu (osobe s invaliditetom, rasne manjine, LGBTIQ populacija...), otpremnina se uvećava.
Zakon također ograničava zaradu vodstva poduzeća: bonus isplaćen vodstvu poduzeća ne smije prijeći 24 minimalne plaće, a u slučaju da prijeđu tu svotu sredstva se uzimaju i dodjeljuju Ekvadorskom institutu za socijalnu sigurnost za solidarne usluge (mirovine, naknade za nezaposlene itd.). Veliku je buru izazvala odredba da se vodstvo poduzeća bira univerzalnim, slobodnim i tajnim glasanjem te da u izborima mogu sudjelovati svi radnici (ako rade 90 dana u poduzeću te neovisno o tome jesu li članovi sindikata), kao i odredba da je zabranjeno otpuštanje sindikalnih povjerenika, uz zabranu otpuštanja trudnica.
Premda su se digli glasovi protiv određenih novih zakonskih mjera, pa čak i od strane sindikata, organizirani prosvjedi nisu naišli na velik odaziv. Najveća sindikalna središnjica u Ekvadoru, Savez ujedinjenih radnika, u kojoj se nalazi šezdesetak sindikata, podržala je mjere koje nadopunjavaju postojeći zakon o radu.

M.Ć.

Srbija - Blok protiv Vučićeve neoliberalne Vlade

U Srbiji proteklih mjeseci jačaju stare i stvaraju se nove inicijative protiv rasprodaje javnih dobara i novog vala privatizacije. Nakon kampanje protiv izmjena ZakonaSrbija: Blok protiv Vučićeve neoliberalne vlade
o radu, “okupacije” kina Zvezda te inicijative Ne davimo Beograd, krajem travnja stvorena je inicijativa pod nazivom Stop privatizaciji. U proglasu inicijativa naglašava kako se zalaže za zaustavljanje privatizacije struje, vode, autocesta, zemljišta, prijevoza, telekomunikacija i drugih javnih dobara. Kampanja je potaknuta najavama iz Vlade Republike Srbije da slijedi val privatizacije u kojem je najkrupnija ona Telekoma Srbija koji je još u državnom vlasništvu. Inicijativa Stop privatizaciji svoju prvu akciju organizirala je protiv privatizacije Avala filma, najvećeg filmskog poduzeća u bivšoj Jugoslaviji i arhiva najznačajnijeg dijela filmske baštine te nekadašnje države. Iz inicijative su tom prilikom poručili kako je Vlada ovom privatizacijom oduzela još jedan dio javne infrastrukture i zajedničke kulturne baštine koja pripada svim građanima i građankama. Istakli su i da je riječ o nastavku katastrofalne politike Vlade Srbije čiji potezi rezultiraju padom standarda stanovništva i rastom nezaposlenosti.
Levi samit, platforma koja okuplja brojne udruge civilnog društva, neformalne inicijative i progresivne sindikate u svom se prvomajskom priopćenju pridružila ovim zahtjevima tražeći zaustavljanje procesa privatizacije. Pod parolom “Protiv mera štednje i privatizacije – sloboda, jednakost, solidarnost” članovi i članice Levog samita svojim dolaskom na prvomajske skupove u organizaciji Novog sindikata Srbije, ali i onog kojeg su organizirali Savez samostalnih sindikata Srbije i UGS Nezavisnost, htjeli su upozoriti na posljedice nejedinstva sindikalnih središnjica i rascjepkanosti sindikalnog članstva. U Levom samitu ističu da stanje u kojem se sindikalni pokret našao olakšava vladajućim garniturama provođenje politika štetnih po radništvo, te da se samo udruženim snagama može stvoriti dovoljno jak pritisak i zaustaviti barem neke od problematičnih mjera.

V.B.

BiH: Restriktivniji zakon o radu

U Federaciji Bosni i Hercegovini aktualna je rasprava o novom zakonu o radu oko kojeg već duže vremena pregovaraju socijalni partneri: ministarstvo rada, sindikati i poslodavci. Zakon se posljednji put mijenjao 1999. godine, a od tada su se radnička prava sve više i češće kršila, nezaposlenost se povećavala, a kontrola inspekcije rada bivala sve rjeđa i neefikasnija da bi se naposljetku, pod pritiskom MMF-a, najavile nove zakonske promjene koje će, prema riječima predsjednika Udruženja poslodavaca FBiH, biti “restriktivnije po prava zaposlenika”. Iako konačan tekst prijedloga zakona još nije poznat javnosti, sindikalisti su u nekoliko navrata otvoreno iskazali protivljenje najavljenim zakonodavnim promjenama, pogotovo članka 182. aktualnog ZOR-a koji regulira kolektivne ugovore. Prema izjavama Ismeta Bajramovića, predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH, taj članak federalnog ZOR-a predstavlja “rak ranu” poslodavcima kojima je cilj da sruše i posljednju prepreku deregulaciji radničkih prava, te omoguće lakše otpuštanje i smanjenje drugih radničkih prava. Također, poslodavci su odbacili i prijedlog najveće sindikalne središnjice u Federaciji BiH da minimalna plaća u ovom bosanskohercegovačkom entitetu bude 55% prosječne plaće. Iz dijela države s hrvatskom većinom i sindikata tamošnje najveće kompanije, HT-a Mostar, stiže potpora SSSBiH-u i protivljenje novom prijedlogu ZOR-a. Potpredsjednik Sindikata HT Mostar, Saša Živković, istaknuo je kako je predloženi zakon o radu vođen interesom kompanija i njihovim profitom, a ne interesom bosanskohercegovačkih radnika. Na njegovu je tragu i Kata Iveljić iz Sindikata radnika kemije i nemetala koja dodaje: “Ako uzmemo da je jedna satnica u našoj zemlji 1,02 eura, postavlja se pitanje je li to visoka cijena za zemlje Evropske unije koje ovdje investiraju. Ako je u njihovoj zemlji jedna satnica osam eura, to je obmana našeg članstva. Ovdje se želi umanjiti stečena prava radnika. Nećemo to dozvoliti.”

M.K.