Sve učestalijim iskustvima rada preko internetskih burzi kao što su Amazonov Mechanical Turk, Upwork ili 99designs, ulaskom na domaće tržište servisa kao što su AirBnB, Uber i BlaBlaCar, pokretanjem domaćih startup-ova kao što su Gigly i Olligo, platformski kapitalizam postaje dijelom svakodnevice na uspavanoj periferiji. Platforme koje posreduju mikrozadatke, povremene poslove, usluge gradskog i međugradskog prijevoza ili kratkoročni najam dale su jedinima priliku da ponude svoje radne sposobnosti i dobra; drugima brz, transparentan i povoljan način da nađu nekoga tko će tražene poslove izvršiti ili dobra iznajmiti. Tehnološki sustavi ovih platformi omogućili su brzo povezivanje ponude i potražnje, lako ugovaranje cijene i sigurnost naplate, a obostranim ocjenjivanjem i učinkoviti sustav pridržavanja ugovorenog. Nadasve su potrošači zadovoljni uređenošću, izvjesnošću i niskom cijenom koju donose ovi servisi.

Internet kao društvena infrastruktura

Nova internetska tržišta brzo zamjenjuju stare načine na koje su se ovi donedavno često neformalni oblici jednokratnih razmjena ugovarali i odvijali u nepovezanom svijetu. Dio je to općenitijeg trenda da informacijski sistemi stvaraju nove infrastrukture povezivanja koje ne prate granice zacrtane nacionalnim državama, propisanim procedurama i društvenim uzusima. Društvene mreže poput Facebooka i Twittera istodobno stvaraju transnacionalne komunikacijske zajednice, ali i skučene svjetonazorske balončiće. Kriptovalute poput Bitcoina omogućuju decentralizirane, anonimne i transparentne sustave za provođenje i praćenje transakcija, ali i tehnološku osnovu za brzu akumulaciju u rukama ponekih “kovačnica” i spekulanata. Platforme ekonomije dijeljenja poput AirBnBa nude racionalnije kolektivno korištenje privatnih dobara, ali i njihovu komodifikaciju uz iznimno visoke profite za nekolicinu osnivača i anđela-investitora.

Ova dvostruka tendencija intenzivne socijalizacije i intenzivne privatizacije, međutim, ne iznenađuje one koji su pratili ubrzani razvoj infosfere i nove ekonomije protekla dva desetljeća. Još prije petnaestak godina, sagledavajući nove oblike suradničke proizvodnje i potrošnje na internetu, američki pravni teoretičar Yochai Benkler postulirao je da ti novi oblici temeljeni na lakoj dostupnosti informacija smanjuju transakcijske troškove nalaženja i ugovaranja. U tradicionalnim organizacijskim oblicima proizvodnje i potrošnje transakcijski troškovi bili bi visoki zbog neadekvatnosti informacija o tome tko što nudi i je li ponuđač pouzdan izvršitelj ili ne. Benkler je tada vjerovao da je to adekvatno objašnjenje zašto nastaju i uspijevaju projekti suradničke proizvodnje bez privatnog vlasništva poput Wikipedije ili slobodnog softvera, a koji kao organizacijski model proizvodnje ne odgovaraju ni modelu tržišta niti modelu tvrtke. Međutim, već u drugoj polovici dvijehiljaditih postalo mu je jasno da smanjenje transakcijskih troškova postaje novim poslovnim modelom koji povezuje horizontalna tržišta i hijerarhijske tvrtke u nove forme prisvajanja i komodifikacije.

Kršenje zakona kao poslovni model?

Da bi novi internetski servisi za tržišno posredovanje postali dijelom svakodnevice, morali su se prethodno steći neki tehnološki uvjeti. Bez široke primjene geolokacijskih tehnologija, mobilnog pristupa internetu, sustava internetske naplate, te konsolidacije mobilnih operativnih sustava, razvojnih frameworka i aplikacijskih platformi, oni ne bi bili mogući. Istodobno, njihovoj globalnoj ekspanziji pogodovao je niz ekonomskih faktora: neučinkovitosti starih poslovnih modela, smanjeno početno ulaganje zbog poslovanja temeljenog na proizvodnim sredstvima i dobrima korisnika te mrežni efekt prema kojem utilitarnost nekog mrežnog servisa raste eksponencijalno kako raste broj korisnika.

Nošeni tim faktorima, novi tržišni izazivači brzo prodiru i uzdižu se do moćnih, obilato financiranih igrača koji ugrožavaju tržišne pozicije i preživljavanje starih agencija za zapošljavanje, hotela, taksi službi ili autobusnih operatera. Međutim, bez moći da masovno povezuju nove aktere na tržištu i da preoblikuju tržišta u cilju stvaranja ekonomije razmjera i monopola oni ne bi privlačili toliku pažnju investitora. Posljedica tog procesa restrukturiranja je da njihovo poslovanje ima niz negativnih učinaka i rizika po dugoročnu održivost pojedinih društveno reguliranih usluga, prava radnika, socijalna prava i porezne prihode. Stoga dolazak ovih servisa često prati ne samo sukob s postojećim konkurentima i radnicima koji se boje za svoja radna mjesta, već i lokalnim i državnim regulatorima koji pokušavaju održati uspostavljene mehanizme kao što su koncesije u lokalnom i međugradskom prijevozu, pravila o kratkoročnom najmu ili zakonske zaštite rada.

U sukobima s regulatorima prednjače dvije perjanice platformskog kapitalizma. Kao što mogu posvjedočiti mnogi koji ovih dana pokušavaju unajmiti stan u gradovima, koji se nalaze pod naletom vikend turizma (kod nas je takav samo Zagreb), AirBnB je prouzročio prebacivanje dijela stambenog fonda iz trajnog najma u kratkoročni najam i adekvatan porast stanarina za one koji u gradu žive. Kako bi se obranile od gentrifikacijskog istiskivanja stanara, nekretninskih mjehura, izbjegavanja poreza i nelojalne konkurencije hotelima, lokalne uprave od San Francisca, preko Barcelone do Berlina uvode strožu regulaciju kratkoročnog najma. Berlin je tako odlučio da se u kratkoročni najam ne može davati više od polovice vlastitog stana ako vlasnik nema posebnu dozvolu i ne plaća adekvatan porez za komercijalnu djelatnost.

Uberu je pak poslovanje zabranjeno u nizu gradova diljem svijeta jer je pod krinkom usluge posredovanja između vozača i putnika kreirao servis lokalnog taksi prijevoza bez adekvatnih licenci koje lokalne uprave izdaju za takav prijevoz, bez zaštite prava vozača čije usluge koristi i uz isisavanje 25-40 posto cijene vožnje iz lokalne zajednice. Iako je izbačen iz Rio de Janeira, Austina, Španjolske i Finske, iako je sustavno varao inspektore u nizu američkih gradova tzv. greyballingom, iako je u 2016. višestruko povećao izdvajanja u svrhe lobiranja, Uber se protiv regulatora bori surovom ekonomskom moći svoje ogromne zalihe gotovine. Uber, naime, koristi 13 milijardi dolara kojima su ga obasuli investitori da bi dampingom cijena zagospodario tržištem taksija. Pokrivajući svega 40 posto svojih operativnih troškova od prihoda i generirajući minuse od 2-3 milijarde dolara na godišnjoj razini, on stvara uvjete poslovanja u kojima potrošačima nudi cijene koje ne mogu odbiti, konkurenciji nameće borbu koju bez zaliha gotovine ne mogu izdržati i time se pokušava pozicionirati kao budući monopolist o čijem će poslovanju ovisiti lokalni taksi prijevoz. Nekoliko manjih gradova u SAD-u koji raspolažu premalim budžetom da bi pokrili troškove javnog autobusnog prometa već plaćaju Uberu subvenciju da prevozi putnike do linija međugradskog prijevoza kojima dalje putuju na posao. Ako njegova vreća novaca za koju godinu presahne, lokalne zajednice morat će pokriti troškove poremećaja u pružanju usluga koju će za sobom ostaviti zlatno tele platformskog kapitalizma. Ako postane dominantni igrač ili monopolist, moći će slobodno formirati cijene.

Silazak u skriveno mjesto proizvodnje

Pored strategije monopola, druga velika uzdanica Uberovog poslovnog modela je strategija automatizacije koja bi ga riješila troška i tereta radnika. Sve su učestaliji pokušaji vozača da se organiziraju protiv netransparentnog isključivanja, smanjivanja tarifa i nemogućnosti naplate napojnice. Međutim, kako Uber svoje radnike klasificira kao vanjske podugovaratelje a ne zaposlenike, oni ne mogu dobiti zaštitu primjerenu naravi njihovog rada. Dolazak Ubera u Hrvatsku, nadasve u Zagreb, naišao je na stalna i povremeno nasilna protivljenja postojećih taksi službi. I dok je taksi usluga do prije nekoliko godina bila nerazumno skupa i često traumatična za putnike koji nisu znali kakvu cijenu ili uslugu mogu očekivati, s deregulacijom taksi usluge došlo je do nemilosrdno naglog rušenja cijena i standardiziranja usluge prije dolaska Ubera. Dolaskom Ubera taj konkurencijski pritisak je dodatno povećan jer taksi-promet počinju obavljati nelicencirani vozači. Protesti taksista, unatoč lošoj prethodnoj reputaciji, pritom nisu neutemeljeni – kao što pokazuje istraživanje koje je nedavno proveo Oxford Martin School, Uber je u nizu američkih gradova povećanjem broja vozača i rušenjem cijena uistinu smanjio razine nadnica zaposlenih taksista.

Međutim, unatoč polulegalnom i neodrživom poslovnom modelu Ubera, potražnja za povremenim i neizvjesnim poslovima kakve nude ove posredničke platforme neće nestati. Ovi netipični oblici rada, koji se u različitim inačicama naziva i engleskim neologizmima crowdwork, on-demand work, gig economy, prema analizama koje je nedavno provela britanska stručnjakinja Ursula Huws, predstavljaju strukturnu karakteristiku nove konfiguracije globalnog tržišta rada. Naime, nakon neoliberalnog preustrojavanja tržišta rada 1970-ih koje je veliki dio industrijskog radništva istisnulo u niskokvalificirani tercijarni sektor ili trajnu nezaposlenost, globalizacije 1990-ih koja je donijela uvjete zaoštrene konkurencije među nacionalnim tržištima rada i fleksibilizaciju radnih odnosa, velikim otpuštanjima uslijed krize 2008. godine nastala je nova armija nezaposlenih u različitim segmentima tržišta rada. Budući da oporavak profita nakon krize nije pratio i povratak radnih mjesta, otpušteni su prisiljeni pridružiti se već prekariziranom radništvu u neformalnom, uslužnom i kreativnom sektoru u potrazi za povremenim poslovima.

Kao što analiziraju Huws i njeni suradnici, u Velikoj Britaniji danas preko deset posto radne snage stječe neki dio svog dohotka kroz internetski posredovane netipične oblike rada, a četvrtina od tog broja i veći dio svog dohotka. Riječ je o najrazličitijim zanimanjima: od vozača, preko servisera, do dizajnera i programera. Pritom, razlike u prihodima između jednog vozača i jednog specijaliziranog programera koji konkurira na globalnom tržištu rada su značajne.

Zajedničko za internetske posredovane poslove ovog tipa je da su poslovi standardizirani, izvršitelji lako zamjenjivi, a učinak stalno nadziran. Slobodna zanimanja su postala visokokontrolirana zanimanja. Kod niskoplaćenih mikroposlova radnik često mora biti stalno dostupan na internetu u iščekivanju sljedećeg naloga, gubeći strukturu radnog i slobodnog vremena. Za ilustraciju, u nekim američkim gradovima Uberovi vozači spavaju u autima ne bi li ujutro bili što bliže potencijalnim klijentima. Budući da nema pravnog subjekta koji stoji između radnika i naručitelja, radnik često mora prihvatiti nepovoljne u strahu od loše ocjene. Kupac nije kralj, on je despot.

Unatoč snižavanju ulaznih barijera u neke segmente tržišta rada kao što je taksi prijevoz, prilici da se konkurira skupljoj radnoj snazi u globalnim uvjetima, prilici da se povremeno dobro zaradi, znakovito je da se radnici u ovom segmentu pokušavaju organizirati i kolektivno zahtijevati veću zaštitu od samovolje poslodavaca. Međutim, glavna prepreka je da kao samozaposleni podugovaratelji radna prava ne ostvaruju, teško mogu međusobno znati tko su i teško se mogu okupiti, a ne mogu se ni sindikalizirati. Stoga problem njihove radne i socijalne sigurnosti postaje društvenim problemom.

Protiv tehnološkog tržišnog fundamentalizma

Nisu svi internetski posrednički servisi isti. Ono što se naziva ekonomijom dijeljenja temeljenom na ideji zajedničkog korištenja resursa i minimalizaciji komodifikacije očigledno je zamišljeno drugačije od posljedica poslovanja Ubera i AirBnBa. Međutim, između dijeljenja i komodifikacije tanka je linija koju internetski servisi gotovo neminovno moraju prekoračiti kada su prisiljeni naći poslovni model i opravdati ulaganje u rad, razvoj i tehnologiju. Primjerice, BlaBlaCar djeluje kao besplatni servis za dijeljenje troškova međugradskih vožnji. Servis je s početka besplatan, a kada dosegne kritičnu masu ponude i potražnje, naplaćuje se marža na dogovorene transakcije. No, servis otvara sivu zonu u kojoj se vozači u potrazi za zaradom uključuju u tržište organiziranog prijevoza. Time servis počinje konkurirati javno reguliranom međugradskom prijevozu. Javna regulacija međugradskog prijevoza, međutim, postoji kako bi osigurala da operateri koji opslužuju isplative linije opslužuju i linije koje nisu isplative. Međutim, novi servisi nemaju nikakvu obavezu prema održivosti. To je razlog zašto je, primjerice, Srbija nedavno odlučila provesti regulaciju o javnom prijevozu kojom je dokinula nelegalni kombi prijevoz.

Stoga je pitanje što možemo poduzeti da se zauzda remetilački učinak tih novih servisa. Dva su smjera djelovanja koja su se pokazala potrebnima. Prvi je očigledno regulatorni koji mora urediti ekonomski učinak tih servisa u cilju zaštite radničkih prava i zaštite reguliranih usluga, ali i u pogledu socijalnih učinaka kao što je zaštita prava na stanovanje i socijalne sigurnosti radnika u netipičnim oblicima zapošljavanja. Postupanje niza sudova, lokalnih i državnih uprava koji su nametnuli strože uvjete AirBnBu ili izrekle zabranu djelovanja Uberu pokazuje da su regulatorne mjere pravno provedive i razborite s obzirom na potencijalne dugoročne javne štete. Servisima koji posreduju rad treba nametnuti obaveze poslodavca, a radnicima koji rade u netipičnim oblicima zaposlenja stvoriti prilagođene mehanizme socijalne stabilnosti.

Međutim, konvergencija tehnološke optimizacije tržišta jednokratne razmjene i strukturno uvjetovane potrage za povremenim poslovima neće nestati. Stoga je potreban i drugi smjer djelovanja – da radničke organizacije, lokalne zajednice i države paralelno s borbom za prava i regulaciju preuzmu inicijativu u kreiranju tehnoloških platformi koje će ponuditi inovativne usluge, ali uz ugrađene mehanizme zaštite radnika i javnog interesa. Kao što pokazuju konkretni projekti okupljeni oko inicijative platformski kooperativizam, zadruge radnika, gradske uprave i koalicije gradova mogu kreirati slične servise za posredovanje poslova i kratkoročni najam izgrađene na načelima solidarnosti, ekonomske demokracije i društvene učinkovitosti koja tehnološku inovaciju ne prepušta logici brze monetizacije na kakvoj je zasnovano startup tržište. Prvi korak u tom smjeru je napustiti novovjeku dogmu da je tehnološki razvoj društveno najracionalnije uređen silama tržišta, a sile tržišta tehnološkom promjenom.