Osnovno pitanje koje se postavljalo u ranim počecima razvoja filmske industrije glasilo je: Što filmom pokazujemo? Odgovori su se dakako razlikovali, a ovim ćemo tekstom prikazati dva temeljna pristupa korištenju filma kao sredstva ideologije društva koje ga proizvodi - sovjetski i američki - te ih povezati s načinom na koji se film u te svrhe koristi i dan danas. No, kako bi u tome uspjeli, prvo moramo nešto reći o pokaznoj snazi filma.

Pokazna snaga filma

Kao nijedna druga umjetnost film se bazira na ljudskoj perceptivnoj i kognitivnoj obradi onoga što vidimo i čujemo. Međutim film ne bilježi savršeno stvarnost koja nas okružuje. Projekcija filma u kinu zapravo predstavlja rekonstrukciju 3-dimenzionalnog prostora na 2-dimenzionalnoj plohi, platnu kina, a prosječnih 25 sličica u sekundi, od koji se sastoji jedna sekunda filmske vrpce stvara perceptivnu iluziju, a ne doslovnu rekonstrukciju pokreta. U načelu mogli bi reći da film vrlo uspješno zavarava naša osjetila kako bi nas uvjerio da ono što gledamo je zbilja koja nas svakodnevno okružuje.

Naime, film ima još jednu istaknutu osobinu, a riječ je o onome što je Nikica Gilić u svom tekstu „Naratologija i filmska priča“ nazvao pokaznom snagom. U filmu se prostori uglavnom vide, čak i tada kada nisu od velike važnosti za priču, a filmske tehnike opisivanja poput vožnje i panorame, postepeno otkrivaju izgled nekog predmeta ili lika. Film zbog toga ne može izbjeći precizno određivanje, jasno individualiziranje u prikazu likova,  predmeta ili krajolika.

Tako su i prvi filmovi u povijesti pokazivali svakodnevne situacije vremena u kojem su nastali, poput ulaska vlaka u stanicu ili izlaska radnika iz tvornice krajem 19. stoljeća. Objektivna realnost, autorima poput braće Lumière je bila glavni reprezentativni cilj. Iako nema pouzdanih informacija o reakcijama publike na toj prvoj projekciji, s vremenom je stvorena urbana legenda o tome kako su neki od gledatelja bježali pred vlakom koji je na platnu ulazio u stanicu. Iako gotovo sigurno nije riječ o povijesnoj činjenici, ipak svjedoči o nečemu nespornom; gledanje filma će nas neizmjerno privući, potpuno nas uroniti u vlastiti rekonstruirani svijet zbog čega je teško stvoriti potrebnu kritičnu distancu prema onome što gledamo.

Fotografija 1 - Kadar iz filma "ulazak vlaka u stanicu", braće Lumiere iz 1895. godine

Upravo zbog svoje pokazne snage, te ljudske kognitivne percepcije audiovizualnih sadržaja, film ima sposobnost pasivizacije gledatelja zbog čega će se vrlo brzo shvatiti da se određena ideološka pozicija kroz film lako može predstaviti kao „istina“. Tako se film može koristiti kao instrument određene ideologije, te tako jačati vrijednosti koje neko društvo zagovara poradi stvaranja utopijskih vizija različitih od stvarnosti u kojoj živimo.

Spajanje ideologije i filma omogućava potvrdu dominantnih vrijednosti društva koje ih proizvodi, a time i marginalizaciju drugih alternativa. U stvari, filmovi mogu pokazivati određene vrste ponašanja, koje se smatraju pozitivnim ili negativnim ovisno o tome kako su prikazani. Takva ponašanja obično ne odražavaju ideološke vrijednosti autora, već onih koji su omogućile filmsku produkciju. Naime, filmovi su za razliku od drugih umjetničkih djela vrlo skupi za proizvesti zbog čega zahtijevaju značajnu materijalnu podršku. Samim time uloga financijera definira okolnosti i uvjete takve produkcije. Kao što je Marx odavno uočio klasa koja ima sredstva za materijalnu proizvodnju istovremeno pokušava kontrolirati razumijevanje te proizvodnje.

Film kao politička poruka

„Od svih umjetnosti, najbitniji nam je film“, rekao je Lenjin početkom 20. stoljeća jer su upravo Sovjeti prvi spoznali potencijale filma kao medija, kao propagandnog sredstva i sredstva političke borbe. Sovjetska filmska produkcija nije se zadovoljila pukom kritikom suvremenog kapitalističkog društva i ulogom kinematografije u njegovoj ideološkoj reprodukciji, već je nastojala koristiti film i analizu filma kako bi transformirala svijet u pravcu besklasnog društva. Pitanje kako to učiniti, kako utjecati na što više ljudi, međutim, bilo je središnja točka rasprave među marksistima i drugim zagovornicima radikalno antikapitalističkog kina. Dok su neki stavljali naglasak na priopćavanje političke poruke najširem mogućem krugu publike pomoću konvencionalnih filmskih oblika, drugi su slijedili eksperimentalniji pristup, ističući važnost razvoja novih formalnih struktura kao dijela sveobuhvatnijeg razdvajanja od buržoaske kinematografije, sljedeći tako Brechtovu apoftegmu da „Lenjin nije samo govorio različite stvari od Bismarcka, već ih je izgovorio drugačije“.

Upravo je taj marksistički intervencionizam u teoriji i praksi djelovao kao pokretački duh Sovjetskog filma 1920—ih i modernističkog pokreta koji je težio novim formalnim oblicima filmskog izražavanja. Autori poput L. Kulješova, S.M. Ejzenštejna, D. Vertova, V.I. Pudovkina i A.P. Dovženka isticali su montažu kao stvaralački temelj i posebnost filmske umjetnosti. Oni su shvatili da tehnike montažnog uređivanja mogu promijeniti ili utjecati na gledateljevu interpretaciju slika koje gleda, te je tako nasuprot kontinuirane montaže razvijena Sovjetska idejna montaža čija je osnovna funkcija bila da ta nova filmska metoda postane oruđe edukacije i propagande novonastalog državnog uređenja.

Fotografija 2 - Eksperimenti Lev Vladimirović Kulješova, koji je prvi  provodio formalne montažne eksperimente u kojima je snimke glumčevog lica presijecao s različitim slikama predmeta poput kovčega ili zdjele juhe, kao da ih glumac promatra. Gledatelji su tvrdili da mogu opažati suptilno različite izraze na glumčevom licu što odgovara onome što je on navodno gledao. Međutim, Kulješov je koristio potpuno istu sliku glumca, te je time stavio do znanja da puka činjenica međusobnog postavljanja različitih slika stvara treću, novu cjelovitiju sliku i percepciju u glavama gledatelja

Time je dokazano da film kao političko sredstvo ne mora biti bazirano isključivo na golom političkom sadržaju već i na raznim novim formama reprezentacije tog sadržaja. Riječ je procesu aktivne ideologizacije koji pokušava iskoristiti medijske potencijale filma kako bi njime prenio političke poruke.

Međutim, s vremenom se sve više razvijala svijest da stilizacija, ekspresionizam te razni modernistički i formalistički postupci bolje opisuju subjektivne, individualne, autorske realnosti nego onu opću. Zbog čega će struja koja je smatrala realizam jednim od najmoćnijih oruđa stvaranja revolucionarne kinematografije ubrzo prevladati u Sovjetskom Savezu. Socijalistički realizam 1930-ih će dokinuti avangardu prethodnog razdoblja kako bi država kao glavni financijer filmova lakše kontrolirala „istinu“ o društvu koje predstavlja. Politička poruka će se sve manje prenositi raznim formalnim eksperimentima i početi jasno izražavati u sadržaju većine filmova, trendu koji će tako trajati sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Valja reći da su modernistički pokreti, te razne filmske avangarde kroz povijest uvijek djelovale na marginama društva, bez značajne društvene potpore. Činjenica da su takvi filmovi dobivali podršku 1920-ih svjedoči o početnom revolucionarnom zanosu u Sovjetskom Savezu, te revnoj primjeni marksističke kulturne teorije. Pojava realizma koincidira s formiranjem čvrste autoritativne vlasti, koja nije bilo toliko posvećena stvaranju novog besklasnog društva, već je težila stabilnom održavanju postojećeg stanja. Zbog toga je politička poruka prilagođena zahtjevima onih koji su definirali filmsku produkciju, a promjene u tim društvenim prilikama, promjene u naravi režima, imale su svoju praktički istodobnu refleksiju u filmu.

Film kojeg želimo prodati

Stvaranje novih kinematografskih formi, poput onih razvijenih za vrijeme Sovjetskog revolucionarnog filma korištenih u političke svrhe ipak zahtjeva i ideološku analizu normi komercijalnog filma koji paralelno egzistira u Sjedinjenim Američkim Državama i čiji je vrhunski avatar globalno dominantna holivudska filmska industrija. U Americi se filmovi nisu proizvodili uz potporu i inicijativu države te su se zbog toga nosili s drugačijim izazovima. Prije svega, filmovi su bili i jesu izuzetno skupi za proizvodnju, što je značilo da je vrstu slobodnog umjetničkog eksperimentiranja koja je obilježila povijest glazbe, književnosti i slikarstva bilo daleko teže omogućiti u američkoj kinematografiji, koja je uglavnom zahtijevala masovnu publiku kako bi bila financijski održiva.  Nedostatak planske državne kulturne potpore za takva ostvarenja posljedica su naravi američke produkcije, te vrednovanja kulture općenito.

Hollywood od početka kontroliraju oni na najsnažnijim ekonomskim položajima, te se film transformira u robu koja se masovno proizvodi i distribuira masama. Industrijska i ekonomska strana Hollywooda očito igra izuzetno važan dio kako u produkciji, distribuciji i plasmanu filmova, tako i u socijalnom i ekonomskom ideološkom kontekstu u kojem se oni proizvode. Film je dakle dio industrije kulture koja imaj jednu ideološku svrhu - reproducirati gledatelja kao potrošača, a temeljna vrijednost takve kulture postaje profit.

Međutim, masovnost publike ne podrazumijeva da su filmovi u Americi uspjeli predstavljati sva gledišta, te savršeno reprezentirali demokratsko pluralističko društveno uređenje, već često ukazuje na upravo suprotno. Filmski studiji su dosta rano naučili izbjegavati određena kontroverzna gledišta, vruće teme kako ne bi uvrijedili široku publiku. Budući da su filmovi objavljeni na nacionalnoj i globalnoj razini prvenstveno kako bi donijeli zaradu, producenti su pokušali ne vrijeđati interesne grupe koje su prepoznali kao utjecajne i obično su izbjegavali zastupanje mišljenja manjina ili političke eksplozivne teme.

Najbolji primjer negativnih posljedica političkih poruka u filmu predstavlja „Rođenje nacije“ D.W. Griffitha. Sudska presuda u državi Ohio 1916. godine koja je zabranila taj film zbog njegovih živih psiholoških učinaka na publiku, te opravdavanja rasizma i segregacije, naučila je Hollywood važnu lekciju. Iako je film bio epohalan i inovativan u filmskom smislu te utjecao na razvoj filmske umjetnosti kao skoro nijedan drugi film u povijesti, podigao je mnoge kontroverze među građanima raznih američkih država, te time umanjio svoj konačni komercijalni doseg. Zbog toga političke teme Hollywood uvodi postepeno i oprezno, nakon šire društvene rasprave, te na platnu ne zastupa aktualne političke pozicije u društvu u kojem djeluje. O političkim temama i sukobima uglavnom govori s povijesne, uškopljene distance, te teži kontroliranju onog sadržaja koji može ugroziti i kritizirati sustav unutar kojeg su stvoreni.

Fotografija 3 - Kadar iz američkog filma "Rođenje nacije iz 1915. u režiji D. W. Griffitha

Zbog toga se sadržaji koje gledamo u američkim filmovima odlikuje visokim stupnjem standardizacije, varijacijama istoga sadržaja, dok se gledateljima pristupa kao potrošačima raznim oblicima marketinškog razvrstavanja i organiziranja. Žanrovi, sustav zvijezda, reklamne kampanje i razne distribucijske strategije su osmišljene kako bi dodatno pasivizirale gledatelja, te ga lišavaju kritičke reakcije, koji tako stječe dojam da je ono što gleda ujedno i ono što želi.

Hollywood ne želi otvoreno reprezentirati niti zagovarati bilo koji političku ideologiju, već poduzima sve da ne ugrozi dominantni ekonomski sistem koji ga pokreće, kapitalizam. Samim time potvrđuje vrijednost te ideologije. Riječ je o procesu pasivne ideologizacije budući da se ideološki ne intervenira direktno u sadržaj ili formu filma, već sve proizlazi iz činjenice kako društvo proizvodi, vrednuje i konzumira film, te u tehnokratskim procesima koji iz toga proizlaze.

Niti jedna (politička) revolucija neće biti pokrenuta u Hollywoodu, a ovaj se kapitalistički model vrednovanje kulture procesom globalizacije širi nezaustavljivom brzinom, o čemu zbog opsežnosti teme nećemo govoriti u ovom tekstu.

Gledanje s razumijevanjem

Analizirajući ova dva povijesna primjera možemo ustvrditi da odnos ideologije i filma nije izniman kako nam se možda činilo na početku, već je svojstven gotovo svakom filmu. Tako je film zbog svoje velike pokazne snage, čak i pasivno, prilično upleten u održavanje postojećih ideologija društva koje ga proizvode. Mnogi danas tvrde da se trebamo usprotiviti takvoj kinematografiji, da je filmom izgrađen svijet, svijet odabranih istina u kojem publici nije omogućeno formiranje vlastitih neovisnih mišljenja.

Hollywoodski film i dan danas uspješno plovi procesima globalizacije, koristeći zajedničko tržište i sve veću svjetsku međupovezanost, a ni politički film nije umro nestankom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Sada ga se pokušava revitalizirati upravo kako bi govorio nečiju alternativnu „istinu“ o svijetu koji nas okružuje. Vrlo često takvom odabiru filmova pribjegavaju kustosi filmskih festivala, međutim njihova selekcija pretpostavlja i njihova osobna ideološka uvjerenja, zbog čega ne možemo govoriti da su odabrani filmovi potpuno oslobođeni ideoloških namjera.

Zato moramo prihvatiti da je odvajanje filma i ideologije koja se njima projicira danas i oduvijek bilo gotovo nemoguće, te se pomiriti s tom činjenicom. Naša “borba” se može nastaviti samo boljim razumijevanjem pokretačkih dinamičkih procesa društva koji se reflektiraju kroz filmsku produkciju, ne njihovim dokidanjem. Tek razvojem kritičke distance pred onime što nam film pokazuje, možemo postati svjesni činjenice, da autori koji su film stvorili, nisu nužno samo umjetnici.


Izvor naslovne fotografije: Wikipedia commons

Zahvale:
Luki Ostojiću. Jakovu Kolaku. Petri Ivšić.

 

Vedran Šuvar


Preporučite članak: