Radnički portal: Proteklih šest godina kao vrijedan i važan akter na radničko-sindikalnoj sceni u Hrvatskoj djeluje organizacija Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). S članom BRID-a Bojanom Nonkovićem razgovarali smo o korijenima i ciljevima nastanka BRID-a, uspješnoj suradnji s nekim borbenim sindikatima, poteškoćama sindikalnog organiziranja, klasnoj interpretaciji društvenih odnosa, te drugim temama bitnima za ljevicu i radništvo.

 

Kada je i s kojim ciljem osnovana vaša organizacija?

Osnivanje BRID-a povezano je sa studentskim pokretom za besplatno obrazovanje. Zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem ujedno je značio i suprotstavljanje logici komodifikacije javnih usluga, zbog čega ga valja promatrati kao dio pokreta za širu društvenu transformaciju. Taj pokret usmjeren je sprečavanju privatizacije javnih resursa, ali i širenju demokratskog odlučivanja na one koji su direktno involvirani u pojedine procese: studenti u pitanja funkcioniranja akademije i obrazovne politike, a radnici u pitanja poslovanja tvornica i radnih prava. Studenti se 2010. povezuju s radnicama tvornice Kamensko, tada u štrajku glađu, i uvode udruge Zelena akcija i Pravo na grad u borbu za njihova prava. Za vrijeme jedne od blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu predavanje o funkcioniranju kutinskog Stožera za obranu Petrokemije održali su Željko Klaus i Davor Rakić iz Sindikata energije kemije i nemetala. U sklopu plenumske radne grupe uspostavili smo suradnju sa Sinišom Miličićem iz Regionalnog industrijskog sindikata (RIS). Na tragu tako organizirane podrške, kao i iskustva prikupljenog u sklopu pokreta za besplatno obrazovanje, nastaje BRID, udruga civilnog društva posvećene radnicima, radništvu i radu te afirmiraju društvene promjene u smjeru proširenja demokracije u sferu proizvodnje. BRID je osnovan 2012. Većinu organizacije činili su ljudi koji su bili aktivni u studentskom pokretu koji se borio za besplatno visokoškolsko obrazovanje. Prvotni cilj bio je povezati se sa nekim od sindikata kako bi se stekla osnovna znanja iz područja sindikalnog organiziranja i radničkih prava te pružilo aktivnu podršku sindikatima na različitim poljima. Brzo su se iskristalizirala osnovna polja BRID-ova rada: terenski rad, sindikalno obrazovanje, istraživanje, mediji i razvoj infrastrukture.

S kojim sindikatima ste proteklih godina ostvarili najužu suradnju i kako ta suradnja izgleda u praksi? Na koji se način BRID i sindikati nadopunjuju? Također, koji su po vama trenutno najborbeniji sindikati u Hrvatskoj?

Blisku suradnju ostvarili smo s RIS-om s kojim smo organizirali mnogobrojne sindikalne radionice, seminare i škole. Isto tako, zajedno s RIS-om djelujemo i u poduzeću ITAS u kojem su radnici većinski dioničari poduzeća. Radimo na razvoju modela pune transformacije u radničko poduzeće. S Nezavisnim cestarskim sindikatom (NCS) surađivali smo na prikupljanju potpisa protiv davanja autocesta u koncesije 2014., a sada radimo na izobrazbi njihovih članova za rad u radničkim vijećima. Sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture (SOMK) suradnja je započela još kroz Žensku frontu za radna i socijalna prava, a pretočila se u međusobnu podršku prilikom organizacije nekoliko prosvjeda. Zajedno smo organizirali i nekoliko tribina, a spremamo se provesti i istraživanje uvjeta rada u sektoru predškolskog odgoja i obrazovanja. BRID sa sindikatima zajednički razvija obrazovne formate kao što su sindikalne škole, seminari i radionice. Pomažemo sindikatima pisati projektne prijedloge i kasnije voditi projekte. Da bismo odgovorili koji su trenutno najborbeniji sindikati morali bismo pobliže analizirati pojam borbenosti. Ja borbenost vidim kao ustrajnost u sindikalnom radu koji može uključivati i inovativne prakse. To ne znači nužno da sindikat mora raditi puno akcija koje su medijski popraćene poput štrajkova ili prosvjeda ili da predstavnici moraju davati jake izjave. Puno sindikalnih čelnika daju borbene izjave koje nemaju puno utemeljenja u njihovoj praksi. Isto tako, ponekad izvođenje vidljivih akcija poput štrajkova i prosvjeda znači samo da se propustilo djelovati na vrijeme kada je problem bio lakše rješiv i da se radi o očajničkim potezima pred zatvaranje firme. Nekad za ovo zakašnjelo djelovanje nisu kriva vodstva sindikata jer su im se radnici učlanili kada je firma pred zatvaranjem. Ovo je česta situacija sindikatima kao što je Novi sindikat ili RIS. Nerijetko ih se zbog toga nepravedno nazivalo grobarima poduzeća. Ne smatram da je produktivno biti retorički borben, a da se ne posjeduje minimum infrastrukture da se borba koja je najavljena i ostvari (ovo ne znači da se garantira ishod akcije, već da akcija bude pripremljena i infrastrukturno podržana).

Radnici koji se odlučuju na osnivanje novih sindikata i stožera za obranu poduzeća nerijetko shvate da nije dovoljno samo deklarirati cilj. Da bi se ušlo u npr. štrajk stvar se mora pravno pripremiti kako radnici koji u njemu sudjeluju ne bi legalno dobili otkaze. Nije da se u pojedinim situacijama ne treba ići i u akcije koje nisu u okvirima zakona (kao što su blokade i zauzimanja), ali takve se stvari moraju pripremiti i promisliti. Borbenost sindikata kao što je Novi sindikat i RIS smatram odgovornom borbenošću jer ne ulaze u akcije koje svojim kapacitetima ne mogu ispratiti. Dakle, borbenom komponentom u djelovanju ovih sindikata smatram spremnost da se učlane članovi iz poduzeća koja su u velikim problemima, gdje su ishodi borbe izvjesno mršavi. Isto tako, Novi sindikat ima praksu i učlanjivanja pojedinih radnika s individualnim problemima i radnika kod manjih poslodavaca. Sve ove radnje su skupu jer zahtijevaju puno rada i trošenja infrastrukture i neizvjesne povrate u vidu prikupljanja novih članarina. NCS se 2014. odlučio suprotstaviti najavi SDP-ove vlade da će autoceste dati u koncesiju tako što je organizirao platformu koja je prikupila potpise za raspisivanje referenduma. Osim što je inicirao relativno nestandardnu sindikalnu akciju, pri tome je u organizacijski odbor referendumske inicijative kao i u samo provedbu akcije uključio organizacije civilnog društva. Ovu praksu vidim kao inovativnu i višestruko korisnu kako za sindikate tako i za udruge civilnog društva. SOMK je u svoju borbu za radna prava odgajateljica u vrtićima uključio argumente koji adresiraju perspektivu korisnika, odnosno šire zajednice. Pri strukturiranju ove kampanje uključio je i BRID. Ovu praksu smatram inovativnom i otvorenom, pa dakle i borbenom.

Borbenim smatram i djelovanje sindikata Nova solidarnost u sklopu Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak i Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske u Stožeru za obranu Petrokemije. Iako javnosti mogu biti slabije vidljive aktivnosti Stožera iz Kutine (zadnje dramatične akcije datiraju iz 2002. kada se pokušao blokirati autoput), sama činjenica da je poduzeće preživjelo 20 godina od planirane inicijalne privatizacije govori sama za sebe. Ovo nije neki iscrpan popis sindikata koje smatram borbenima već prije davanje primjera prakse koju sam definirao kao borbenu. Nemaju svi sindikati koje sam spomenuo svaku od tih značajki koja za mene predstavlja primjer dobre prakse, ali smatram da i svaka ta značajka za sebe predstavlja iskorak. Da ponovim, te značajke bi bile: otvorenost prema članovima bez obzira na probleme, izgradnja sindikalne infrastrukture i kapaciteta, učlanjivanje i zastupanje pojedinačnih članova, otvorenost prema drugim sindikatima i organizacijama, inovativnost u sindikalnoj praksi, ustrajnost u radu.

Temeljem vašeg iskustva, koje su po vašem sudu glavne barijere uspostavi suradnje između sindikata i vanjskih aktera- pr. organizacija poput vaše?

Barijera je naravno kad sindikalno vodstvo nekog sindikata ne vidi potrebu dublje suradnje ili ikakve suradnje. U takvim slučajevima ni najbolja praksa tih vanjskih aktera ne može puno toga promijeniti. Meni je za analizu zanimljiviji slučaj kad postoji obostrana spremnost za suradnju, ali do nje ne dolazi ili ona nije na adekvatnoj razini. Ako pod suradnjom mislimo neko zajedničko poduzimanje aktivnosti onda nam je jasno da su za izvršenje bilo koje aktivnosti potrebni kapaciteti. Uz to potrebni su resursi i za aktivnost komuniciranja i koordiniranja. Komuniciranje telefonom ili online sredstvima često nije dovoljno, potrebni su kontakti u obliku redovitih sastanaka uživo. Za to su pak potrebni resursi, novac za benzin, putne karte, automobili i najvažnije, ljudi koji će taj posao odrađivati – organizirati, putovati, prisustvovati sastancima. Očito je vrlo različito hoće li dio ljudi biti zaposlen u organizaciji ili će tu suradnju raditi u svoje slobodno vrijeme. Isto tako, ako je organizacija bazirana na volonterskom radu, radni udio svakog člana je bitan. Ova perspektiva izostaje kada dolazi do raskola obično zbog minornih razlika. Ljudi involvirani u neki tip aktivizma se nerijetko ponašaju kao da postoji beskonačan bazen ljudi, članova koji su na raspolaganju za aktivizam. Kada je riječ o financijskim sredstvima, do njih je organizacijama koje nisu sindikati uglavnom dosta izazovno doći, obično se stvar svodi na apliciranje projekata kod različitih donatora. Kako su ovo dosta nesigurni izvori, nesigurna je i suradnja koja se financira na ovim osnovama. Nažalost, i radnici koji osnivaju nove sindikate i aktivisti različitih profila pri osnivanju različitih inicijativa, udruga i političkih stranaka obično vrlo malo računa vode o ovim infrastrukturnim pitanjima prije odluka o osnivanju novih entiteta. Obično se razrađuju programi do vrlo sitnih detalja, ali neke bazične projekcije koji ljudi će izvoditi aktivnosti koji se baziraju na programima organizacija i s kojim sredstvima vrlo često izostaju.

Kako gledate na rad rukovodstva sindikalnih središnjica? Odgovara li njihov rad potrebama radničke klase u današnjoj Hrvatskoj?

Situacija u kojoj je manje od trećine radnika sindikalno organizirano ne može biti dobra. Naravno da za ovakvo stanje ne mogu biti krivi samo sindikati. Ali, dojma sam da su sindikati mogli napraviti više kad je riječ o ulaganju u terenske kapacitete, povezivanje s nesindikalnim akterima i općenito ostvarivanje značajnije uloge u društvu. Što se tiče sindikalnih središnjica one se financiraju sredstvima koja udruženi sindikati prikupe od svojih članarina, a ne obratno, središnjice ne financiraju udružene sindikate. Rukovodstva središnjica biraju rukovodstva sindikata koji su udružene u te središnjice, a ne obratno. Zato mislim da je odgovornost za rad središnjica prije svega na sindikatima koji su učlanjeni u središnjice. Odgovornost pojedinog sindikata proporcionalna je broju članova i financijskom udjelu koji sindikat donosi u središnjicu. Ako su radnici nezadovoljni politikom sindikata, odnosno središnjica, jedini put je učlaniti se u sindikat i pokušati problematizirati stanje formalnim i neformalnim kanalima unutar sindikata. Ako se to ne može onda treba promijeniti sindikat ili osnivati novi. Kriticizam izvana najgora je opcija.

Od liberalnih komentatora i ekonomista često možemo čuti floskulu kako ne postoji sukob između kapitala i rada, odnosno kako poduzetnici i radnici imaju iste interese, dok se za niske nadnice i životni standard radnika krivi isključivo država. Kako komentirate takve navode?

Ako polazimo od liberalnih mainstream društvenih teorija onda uistinu ne možemo naći koncepte kojima bismo opisali trajni sukob klasa. Društvo po tim teorijama može biti stratificirano na mnoge različite grupe, konflikti i različiti interesi su mogući, ali ne postoji fundamentalni i trajni sukob koji nije stvar pojedinog trenutka nego je upisan u način funkcioniranja društvenog sistema. U tim teorijama ekonomska sfera redovito je reducirana na sferu cirkulacije, sferu kupoprodaje roba, gdje su kupci i prodavatelji u načelu jednaki. Tržište je neutralni mehanizam razmjene informacija, a zastoji u njegovom funkcioniranju izazvani su vanjskim, „netržišnim“ okolnostima gdje država može biti faktor koji svojim djelovanja smetnje otklanja ili uzrokuje ovisno o predloženim mjerama odnosno ideološkim preferencijama komentatora.

S druge strane, ako pođemo od marksističkih interpretacija, društvo nije (samo) aglomeracija različitih grupa već je fundamentalno podijeljeno na klasu koja je prisiljena prodavati radnu snagu (radnike) i klasu koja tu radnu snagu kupuje i tako pokreće proizvodni proces (kapitaliste). Pri tome je klasi prodavatelja radne snage uskraćena mogućnost da određuje uvjete svog rada te im je konstantno oduziman višak vrijednosti koji proizvode. Konflikt je dakle upisan u način funkcioniranja sistema. S obzirom da pretpostavljam da je većina čitateljstva ovog portala usvojila neki tip marksističke interpretacije društva, kao i da smo ograničeni prostorom, smatram da je daljnja elaboracija neadekvatnosti liberalnih teorija na ovom mjestu nepotrebna.

Smatram da je korisnije otvoriti drugi aspekt koji proizlazi iz ovog pitanja. Poduzetnici i radnici na jednoj razini uistinu imaju iste interese. Kada bi njihovi interesi bili jedino i samo različiti onda bi se reprodukcija kapitalističkih odnosa mogla ostvariti ili čistom silom ili ideološkim radom (odnosno uvjeravanjem radnika da im je u interesu nešto što u stvarnosti nije) ili nekom kombinacijom ta dva faktora. Očito je da činjenica slobodnog kretanja i kupoprodaje radne snage (barem u nacionalnim okvirima) isključuje čistu silu kao objašnjenje. Stavljanje naglaska na drugo objašnjenje znači diskvalificirati racionalne kapacitete radnika, a osim toga je i neadekvatno jer bi značio da u slučaju kada radnicima postanu razvidni pravi interesi, dominacija prestaje. Ovo je jedan aspekt Marxovog argumenta koji se tiče fetišizma: odgonetanje što zapravo stoji ispod površine robnog prometa ne znači da i dalje ne moramo igrati po pravilima koje taj robni promet nameće.

Mislim da je za lijeve aktere plodan teorijski pristup koji zagovara marksistički teoretičar Vivek Chibber, a koji je po mom mišljenju konzistentan s teorijom vrijednosti kako ju je Marx iznio u Kapitalu. Pristup polazi od materijalističke analize odnosa interesa i moći umjesto apriornog oslanjanja na izolirane aspekte pomoću koji se objašnjava sve ili većina fenomena (npr. klasni sukob kao početak i kraj objašnjenja). Taj pristup značio bi da se prihvati da su mogući interesi koji su istodobno na nekoj razini u konfliktu dok su na drugoj razini jednaki ili slični. Radnicima je tako u interesu izboriti veće plaće, ali ne preko razine koja će ugroziti poslodavca. Jasno im je da su strukturno prisiljeni na prodaju radne snage odnosno na eksploataciju (u marksističkom smislu ovog pojma). Oni tako svjesno i racionalno biraju da interes reprodukcije kapitala bude prioritet jer je to uvjet i njihove reprodukcije (u okviru kapitalističkog odnosa proizvodnje). Njihov interes jest i prestanak eksploatacije što bi se postiglo prevladavanjem kapitalističkog odnosa, ali to je sfera spekulacije, a ne realno mogućih alternativa, barem ne u danom trenutku. Zato mislim da lijevi politički subjekt, na temelju ovakve analize, može posložiti svoju strategiju koja bi bila dvojaka kao i interes radničke klase. S jedne strane, mogu se zagovarati politike koje idu u smjeru prevladavanja kapitalističkog odnosa socijalizacijom sredstava za proizvodnju i raspodjelu temeljenu na potrebama umjesto na robnoj razmjeni. Politike iz sfere obrane i proširenja javnog dobra, commonsa, ugrubo bismo mogli svrstati u ovu granu politika.

S druge strane možemo svrstati i politike koje bi išle u smjeru poboljšanja uvjeta eksploatacije radne snage. Tu bi išle npr. mjere ekonomske politike kojima bi cilj bio takva reindustrijalizacija koja bi dovela do smanjenja nezaposlenosti, ali i povećanje dodane vrijednosti proizvoda tih industrija. Povećanje dodane vrijednosti zapravo znači da se rade proizvodi koje se na tržištu može prodati skuplje. Oba ta efekta, smanjivanje rezervne armije radne snage i povećanje nadnice zbog povećanja valorizacije proizvoda, dovela bi do poboljšanja strukturne pozicije radničke klase. U tu drugu granu politika, kojima je cilj poboljšati uvijete eksploatacije spada zapravo i borba za bolje radno zakonodavstvo i temeljni aspekt sindikalnog rada, kolektivno pregovaranje. Ofenzivno kolektivno pregovaranje nekad može biti i u interesu poslodavca. Tako npr., prema riječima Marija Ivekovića, predsjednika Novog sindikata, ne odstupanje od zacrtanih zahtjeva u jednoj tekstilnoj firmi, natjeralo je management na novi poslovni model, od prevladavajućih jeftinih lohn poslova bili su prisiljeni tražiti poslove koji ostvaruju veću dodanu vrijednost, dakle veću dobit. To je u konkretnoj situaciji značilo da se ide u smjeru revitalizacije vlastitih maloprodajnih dućana i vlastite robne marke. Lohn posao znači šivanje po narudžbi za druge brandove. On u pravilu ne donosi veliku zaradu jer naručitelja zanima što niža cijena, a globalna konkurencija tekstilnih poduzeća je velika. S druge strane, razvojem vlastite maloprodajne mreže i robne marke dolazi se u direktni kontakt s krajnjim potrošačima, što znači i veću dodanu vrijednost koja ostaje u poduzeću. Tako se, u ovom slučaju, radnički interes za poboljšanje uvjeta eksploatacije poklopio s interesom kapitala. Konkretni recepti što da se radi u konkretnim situacijama ne daju se izvesti iz teorija kao što je Marxova ili Chibberova. Teorije nam omogućuju apstraktniju analizu i orijentaciju, a izbor strategija i taktika uvijek treba biti rezultat konkretnih analiza konkretnih situacija.

Iako BRID nije politička organizacija, smatrate li da radnici trebaju političku partiju koja će zastupati njihove interese? Kakvu ulogu BRID može imati kao spona između borbenih sindikata i lijevih političkih partija?

Smatram da BRID jest politička organizacija isto kao što je i grupa koja proizvodi Radnički portal politička organizacija i da je previše usko političko djelovanje gledati samo kao djelovanje kroz političku stranku. Za hrvatsko radništvo bilo bi dobro da imaju političke opciju ili više njih koje će djelovati u Saboru i gurati cijelo političko polje više ulijevo. Sadašnja socijaldemokratska opcija u zadnjem mandatu na vlasti iznijela je po radnike nepovoljne promijene Zakona o radu i pokušala dati autoceste u koncesiju, da spomenem samo najvidljivije antiradničke i antisindikalne poteze. Svakako bi bilo dobro da u Saboru postoji snaga koja će probati blokirati ovakve po radništvo nepovoljne inicijative i gurati prijedloge progresivnih politika. Od te lijeve opcije ne bi trebalo očekivati neka čuda jer nije izgledno da bi odnos snaga bio takav da bi ta opcija mogla diktirati ili značajnije određivati političku dinamiku u zemlji. Isto tako, ono što vrijedi za sindikate i druge aktere kao što su organizacije civilnog društva vrijedi i za političke stranke. Bez značajnijih materijalnih resursa i ljudi ne mogu se očekivati veći rezultati na polju stranačkog djelovanja. BRID takvoj lijevoj političkoj opciji može pomoći u povezivanju sa sindikatima kako bi prijedlozi politika bili u skladu s interesima i potrebama radništva.

Neki članovi vaše organizacije sudjeluju u radu lokalne platforme Zagreb je naš. Što vas je privuklo upravo toj političkoj platformi?

Govorit ću u svoje ime. Sudjelovao sam u inicijalnim sastancima kada se odlučivalo o aktivaciji u lokalnoj politici odnosno izlasku na lokalne izbore. Ljudi koji čine okosnicu platforme Zagreb je NAŠ! imaju puno iskustva u bavljenju temama koje se mogu kvalitetno adresirati na nivou institucija lokalne vlasti. Od pitanje prostorne politike (što je bilo najvidljivije u otporu gradnji Horvatinčićevog shopping centra na Cvjetnom trgu), pitanja gospodarenja otpadom do pitanja radničkih prava i kvalitete javnih usluga (pitanja rada u vrtićima i kvalitete i dostupnosti vrtićke usluge). U većini ovih tema BRID je bio i formalno kao organizacija angažiran. U platformu su se uključili i neki sindikalni aktivisti koji su bili aktivni u ovim područjima. Na inicijalnim sastancima procijenilo se da postoji realna šansa da uđe u gradsku skupštinu i neka vijeća gradskih četvrti i mjesne odbore. Ta procjena je bazirana na postojanju dovoljno resursa, počevši od broja ljudi koji su se angažirali, iskustva bavljenja temama relevantnim za lokalne izbore i iskustvu kampanja (tu je po mom sudu bilo jako bitno iskustvo u kampanji za prikupljanje potpise protiv davanja autocesta u koncesiju). Ta energija bila je nužna da se jedan tako velik posao, što kampanja za izbore svakako jest, uspješno obavi. Ono što vrijedi za kampanju još više vrijedi za institucionalni i terenski politički rad nakon završenih izbora. Tu još više dolaze do izražaja iskustvo bavljenja relevantnim temama i iskustvo rada s različitim akterima. Ja bih rekao da se za godinu dana s obzirom na dostupne resurse napravilo dosta. Dosta se ljudi uključilo u platformu, organiziralo se nekoliko zborova građana, problematizirano je dosta štetnih politika i pokrenutu puno dobrih inicijativa. Sudjelovanje u lokalnoj stranačkoj politici, kao i svaki drugi društveni aktivizam, zahtjeva strpljenje i resurse.

Kakva su vaša iskustva povezivanja radničkih borbi u republikama bivše Jugoslavije? Treba li se radnička borba širiti i izvan nacionalnih granica?

Prema mojim iskustvima radničke borbe izvan nacionalnih granica povezane su na način da se razmjenjuju iskustva. Tako npr. radnici iz ITAS-a idu u Tuzlu ispričati svoje iskustvo radnicima Dite, radnici iz bivše tvornice lijekova Jugoremedija dođu u Zagreb ispričati svoju priču. Dešavaju se kontakti koji su svakako dobri i korisni, ali neka ozbiljnija suradnja koja bi osim razmijene iskustava uključivala i neki tip nadnacionalnog organiziranja gdje bi se npr. zapošljavali sindikalni organizatori sredstvima iz nekog takvog fonda sindikata iz nekoliko država još je znanstvena fantastika. To je svakako šteta jer kapital ne poznaje granice, a radničko organiziranje za sada teško da te granice probije.

 

Razgovor vodio: Luka Resanović/ Radnički portal

Autor naslovne fotografije: Bruno Bebić