U drugom dijelu intervjua s Dario Farcyjem, članom stranke Demokratskih socijalista i vijeća direktora Fedebabe te aktivistom pokreta samoupravnih poduzeća u Argentini, pričali smo o oktobarskim izborima, utjecaju feminističkog pokreta u Argentini na lijeve pokrete ali i društvo općenito te organizacijama narodne ekonomije unutar kojih on sam djeluje. Važno je napomenuti da je intervju održan prije izbora 27.10. 2019.

Što očekujete da će se promijeniti ako lijeva stranka dođe na vlast na predstojećim općim izborima u listopadu?

Na temelju izborne kampanje koja je započela krajem 2018. godine moglo se vidjeti da će izbori biti izrazito polarizirani između saveza Cambiemos i Kirchnerističkih snaga. Uz ekonomski debakl sredinom prošle godine, povratak zemlje MMF-u i optužbe za korupciju unutar vlade ključne su točke koje čine Macrijev[1] reizbor malo vjerojatnim. Posljedično, ankete javnog mnijenja bilježe porast pozitivnih sentimenata prema prethodnoj vladi Cristine Kirchner.

Unatoč tome, oporba je počela zagovarati potrebu za jedinstvom u poražavanju neoliberalizma, a njezine aktivnosti nisu uključivale samo obnovu saveza sa sektorima ljevice i lijevog centra, već i kampanju približavanja desnici. U tom se smislu Cristina Fernandez de Krichner približavala onome što je nekada bilo desno krilo peronizma, a koje je značajan period davalo podršku Macrijevoj vladi. Sa svoje strane Macri je svom timu dodao peronista krajnje desnice, koji brani ksenofobnu, rasističku i otvoreno represivnu politiku.

Slika 1 Novi predsjednik Alberto Fernandez i potpredsjednica Christina Kirchner slave izbornu pobjedu 27.10. 2019.

Jesu li širi lijevi savezi na bilo koji način uključeni u kampanju ili buduće planove za tu moguću vladu?

Kao što neki analitičari navode, kirchnerizam je u politički centar prešao s ciljem pobjede na izborima, dok je Macrijeva vlada skrenula još više udesno. Ozbiljna situacija u zemlji također funkcionira kao oruđe društvene kontrole tako što prenaglašava “racionalnost” političkih prijedloga u rješavanju krize. Istovremeno se zahtjeve za temeljitijom promjenom u ekonomskoj sferi koji bi adresirali stvarne potrebe argentinske ekonomije - prekid s kolonijalizmom i neoliberalizmom - diskreditira kao nerealne, kao one koji će proizvesti još veći kaos. No taj narativ ne dolazi samo od Vlade već je prihvaćen unutar društva. Teror generiran tijekom četiri godine ‘prilagodbe’ neoliberalizmu doveo je do toga da i mnogi narodni sektori, pri suočavanju s mogućnošću gubitka sve više prava, postaju sve konzervativniji.

Ovo skretanje prema centru kako bi se približilo peronistima koji su prethodno napustili prostor kirchnerizma implicira da u budućnosti teško možemo imati vladu lijeve ili čak narodne (popularne) orijentacije.

Koje mehanizme za oporavak ekonomije očekujete da će kirhneristička vlada primijeniti, ukoliko dođe na vlast?

Mjere koje se očekuju od sljedeće vlade usredotočit će se na oporavak kupovne moći, borbu protiv inflacije, povećanje javne potrošnje i povećanje mirovina. Ukratko, možemo reći da izgleda kako je politički prijedlog obilježen okončanjem politika ‘prilagodbe’, uz obvezu pregovaranja povoljnijeg sporazuma s MMF-om.

Teško je zamisliti postizanje tih mjera bez nekog oblika strukturnih ili regionalnih ekonomskih politika, poput korištenja alternativne valute američkom dolaru u transakcijama s drugim zemljama regije ili povećanja poreza na poljoprivredno-industrijske izvoznike.

Uzimajući u obzir da je jedan od glavnih problema u zemlji posljednjih godina vrijednost dolara, potrebno je ponovno uspostaviti državnu kontrolu nad izvozom, kako bi dolari koji ulaze prodajom usjeva ili sirovina u inozemstvo doprinijeli društvenoj dobrobiti.

Spomenuli ste da je argentinski feministički pokret imao velik utjecaj u razvoju argentinskog lijevog pokreta.

Tijekom ove četiri godine, dva pokreta s najvećim utjecajem na politiku zemlje bili su narodna ekonomija i feministički pokret. Potonji je svoje rasprave, forme i svoj politički horizont proširio i na druge progresivne pokrete, kako na ljevici, tako i u društvu. Unatoč svojoj masovnosti i tomu što je mobilizirao 2 milijuna ljudi, pokret nije zapeo u površnosti, već je uspio objediniti klasne, rasne i rodne borbe. Stoga je razmišljanje o društvenim odnosima iz feminističke perspektive postalo centralno u raspravama diljem zemlje.

Slika 2. Nacionalni susret žena 2018.

Sposobnost feminističkog pokreta da utječe na društvene rasprave nije samo proizvod povoljne situacije, već je prvenstveno vezana uz višegodišnju neprekidnu i temeljitu izgradnju feminističkih borbi. Nakon pada vojne diktature osamdesetih godina počeo se održavati Nacionalni susret žena (Encuentro Nacional de Mujeres), gdje u otvorenim raspravama sudjeluje više od 50 000 ljudi. To je bio središnji prostor za razvoj međusektorskog i višestranačkog pokreta koji ima moć homogeniziranja određene političke rasprave i/ili prijedloga. Nacionalna kampanja za pravo na zakonit, siguran i besplatan pobačaj, čiji je zeleni rupčić postao jedan od simbola feminističkog pokreta u Argentini i regiji, također je proizašla iz Nacionalnog susreta žena.

Slika 3. Zeleni rupčić postao je jedan od simbola feminističkog pokreta u Argentini i regiji, korišten je i kao simbol borbe za besplatan i dostupan pobačaj

Možete li mi reći nešto više o tome iz drugarske perspektive, kao netko tko sudjeluje u zajedničkoj borbi?

Ovaj put, građen više od 40 godina, bio je popraćen raspadom tradicionalne obitelji i tradicionalnih muških i ženskih uloga kao posljedice uništenja fordističkog modela društva. Za vrijeme krize 2001. upravo su žene bile te koje su organizirale cacerolazo[2] i blokirale ceste, prekidajući tako podjelu između javnog i privatnog u patrijarhalnom društvu, gdje muškarcima ‘pripada’ javna, a ženama privatna sfera života.

Iz svoje perspektive razumijem da je feministički pokret u našoj zemlji omogućio imenovanje i identificiranje mnogih opresivnih praksi i odnosa moći koji su ranije bili nevidljivi unutar političkih organizacija. Snaga pokreta nije samo u kritiziranju društva kao nečeg izvanjskog, već i u kritiziranju praksi koje generiraju oni koji se trude promijeniti svijet.

Slika 4. Cacerolazo za vrijeme masovnih mobilizacija 2001.

Tijekom svoje prezentacije u Zagrebu spomenuli ste da pri zagovaranju otpora neoliberalnoj politici ne želite pričati samo o "savršenim primjerima dobre ekonomije", no ipak bismo željeli znati više o organizacijama u koje ste uključeni.

Razumijem da je važno pojasniti tu frazu koju spominjete. Pokušao sam izraziti da razumijem kako društvena promjena ili transformacija u većini slučajeva proizlazi iz iskustava koja nisu savršena, niti su preuzeta iz nekakvog priručnika "kako napraviti revolucije". Ona je proizvod društvenih i političkih borbi koje uključuju različite skupine na različitim razinama, no nema sumnje da ni rezultat, a čak ni postupak, većinom ne nalikuju onome što zamišljamo - u dobrom i u lošem smislu.

Na tragu spomenutog, zadrugarstvo, samoupravljanje i organizacijska iskustva koja smo razvili ne predstavljaju iznimku: napetost postoji i omeđena je željama pojedinaca, željama kolektiva i objektivnom stvarnošću.

Možete li ukratko opisati osnovne aktualne aktivnosti zadruge Proyecto Coopar i Federacije zadruga Argentine FEDECABA?

"Proyecto Coopar" samoupravna je zadruga posvećena komunikaciji i tisku. Dva su osnovna cilja ovog iskustva: stvaranje ekonomske podrške za dostojanstven život radnika zadruge i   omogućavanje razvoja drugačijih oblika ekonomije i odnosa na radnim mjestima. Na neki način, naša zadruga također pokazuje da je moguć i drugačiji oblik rada: rad bez šefova, a s demokratskim i solidarnim odnosima.

FEDECABA je savez zadruga koji okuplja samoupravne tvrtke grada Buenos Airesa. Njezin je cilj pridonijeti obrani prava samoupravnih radnika, poboljšanju uvjeta obuke i tehničkih sposobnosti, jačanju trgovinskih sporazuma među zadrugama i razvoju političkog rada povezanog sa sektorom.

Kako vidite uloge ovih organizacija unutar šire političke i ekonomske borbe u Argentini?

Vjerujem da je uloga nas kao federacije i kao sektora pokazati da su mogući i drugi ekonomski oblici, da postoje tisuće radnika koji svakodnevno odlaze na svoja radna mjesta bez hijerarhijske strukture, gdje se profiti raspodjeljuju jednako, a na upravljačke pozicije u zadruzi mogu birati svoje drugove. Ovaj eksperiment neće samostalno promijeniti svijet, ali njime su objedinjena bogata iskustva koja mogu biti primjer ili temelj za širenje. Mnogo smo puta čuli da ne postoji alternativa putu kojeg nam nameće financijski kapital i neoliberalizam, stoga je važno razvijati iskustva samoupravljanja, kako bi se činjenicama dokazalo da alternativa ipak postoji i da je prisutna u našoj svakodnevici.

Kakva su vaša razmišljanja i iskustva vezano za potencijalne međunarodne ljevičarske saveze za stvaranje globalnih društvenih i političkih promjena?

Iako odgovor ima više pristupa i gotovo beskonačne razine analize, smatram da je u ovom trenutku važno analizirati tri točke.

Prvo, za razliku od onoga što se dogodilo na početku 20.st. gdje su dolazak socijalizma, a s njim i novoga društva, bili rezultat gospodarskog i političkog razvoja kapitalizma, mislim da smo danas suočeni sa stvarnošću u kojoj nema mnogo mogućnosti za čovječanstvo ako ne uspijemo izgraditi drugu vrstu društvenih proizvodnih odnosa. Više nemamo samo etičku potrebu za razvijanjem drugog tipa društva koje je pravednije, humanije i održivije - ako to ne učinimo, naše postojanje doći će kraju.

Drugo, mislim da je ključno vratiti se političkim tradicijama koje su obilježile povijest borbe različitih zemalja ili regija. U tom su smislu potrebni istraživački rad i obnova znanja, priča i kultura koje su vladajući sektori potiskivali ili pogrešno predstavljali - potrebna je borba protiv političke vizije vladajućih klasa i njihove interpretacije povijesti našeg naroda. Te nove perspektive na našu borbu moraju sadržavati i suvremene poglede, interpretirajući tako političku tradiciju naših vlastitih stvarnosti i primjenjujući ono što se može upotrijebiti za jačanje naše borbe. Radi se o tome da borbi za budućnost damo korijenje, povijest.

Slika 5. Jose Carlos Mariategui, peruanski komunist koji je inzistirao na tome da se socijalistička revolucija u Latinskoj Americi treba razviti na temelju lokalnih praksi i specifičnosti


Konačno, ključno je stvoriti političke prakse koje uzimaju u obzir globalno ugnjetavanje kapitala nad životom, uključujući stavove koji razmatraju dominaciju klase, roda i rase, a da se pri tome ne izgube iz vida regionalne kulture. To je jedan od izazova našeg vremena - imati političke prakse s jakim regionalnim identitetom, a istodobno biti u mogućnosti ujediniti ih s borbama na globalnoj razini. Pritom je ključno moći prenijeti iskustva borbe koja je dala rezultate na drugim prostorima pokušavajući ta iskustva prilagoditi stvarnosti svakog prostora, bez pretpostavke da se prakse mogu kopirati. Istodobno je potrebno uzeti u obzir sustavnu dimenziju ugnjetavanja, shvaćanje da mjesto u kojemu živimo nije jedino mjesto gdje se potlačivanje odvija. Za sve prostore na kojima postoji eksploatacija važno je obnoviti sustavna objašnjenja funkcioniranja kasnog kapitalizma.

Kao što je José-Carlos Mariátegui, jedan od utemeljitelja autohtonog marksizma, rekao o stvaranju individualne političke struje koja je istovremeno povezana s međunarodnim borbama: "Ni calco ni copia, creación heroica" - "Niti precrtavanje niti kopiranje već herojsko stvaranje".



Intervju vodila: Martina Nekić
Intervju uredili: Nikolina Rajković i Jakov Kolak
Izvor naslovne fotografije: MAZ

Prvi dio intervjua pogledajte - ovdje

[1] Macri je u međuvremenu izgubio predsjedničke izbore održane 27.10., a predsjednikom Argentine postao je Alberto Fernández iz Kirchnerističke koalicije.

[2] oblik prosvjeda proizašao iz Latinske Amerike čija je glavna karakteristika da grupe ljudi stvaraju buku lupajući po loncima, tavama i ostalim kućanskim alatima kako bi privukli pozornost