Čak i do onih s prstima u ušima doprla je činjenica da se nalazimo pred novom kataklizmičkom situacijom, u kojoj brojevi zaraženih koronavirusom ubrzano rastu, i sve se više zemalja odlučuje za lockdown, uključujući i Njemačku i Francusku, koje svojim autoritetom oblikuju europsku politiku po većini pitanja pa tako i onom tretmana pandemije. Stoga možemo očekivati uvođenje sličnih mjera i u drugim državama, možda i našoj – kažem možda, zbog toga što nije izvjesno da si to možemo priuštiti.

Naime, uvođenje restriktivnih mjera, a pogotovo kompletni lockdown, izrazit su financijski udar na državnu riznicu bilo koje zemlje, i sve češće čujemo kako si tek najbogatije ekonomije mogu priuštiti još jedan. U tom objašnjenju leži i odgovor na pitanje koje si postavljaju mnogi – zašto brojne vlade, uključujući i našu, toliko odgađaju uvođenje restriktivnijih mjera kojima bi se širenje virusa moglo mnogo prije zaustaviti. Upravo zato da bi zadržale koliko-toliko normalno stanje što je dulje moguće, jer će u suprotnom biti suočene s ekonomskim kolapsom.

Koliko košta lockdown?

Prema procjeni francuskog ministra ekonomije Brune Le Mairea, mjere policijskog sata koje je Francuska donedavno imala koštat će francusku riznicu milijardu eura, a novi lockdown čak dvadeset puta više – između 15 i 20 milijardi eura mjesečno. Procjene su još strašnije iz perspektive nekih nevladinih stručnjaka.

Naime, prema profesoru Laurentu Cappellettiju, vidljivim troškovima treba dodati i one “nevidljive”, koji su posljedica raznih disfunkcionalnosti u organizaciji rada na daljinu, u smislu da je zbog nemogućnosti direktne komunikacije često potrebno uložiti više vremena kako bi se obavio isti posao. Tome treba dodati i troškove restrukturiranja poslovanja poduzeća u skladu s novom situacijom smanjenje kvalitete proizvoda zbog otežanih uvjeta rada, kao i anksioznost zaposlenika zbog globalne pandemije koja utječe na njihovu radnu efikasnost. Njegova je procjena troškova lockdowna poprilično veća i iznosi 150 milijardi eura mjesečno.

U Hrvatskoj, trošak proljetnog lockdowna bio je, prema glavnom direktoru Hrvatske udruge poslodavca Damiru Zoriću, 28 do 30 milijardi kuna, uz što je izjavio da bi za nas „drugi lockdown bio kao drugi moždani udar – katastrofalan.“Guverner HNB-a Boris Vujčić je manje dramatičan i tvrdi kako HNB zasigurno može financirati novi lockdown, ali posljedica će biti povećanje javnog duga, pad životnog standarda stanovništva i sporiji gospodarski oporavak.

Kako bilo, osim ogromnog ekonomskog udara, lockdown dovodi do gubitka poslova i porasta nezaposlenosti. Naime, prema statističkoj analizi kanadskog konzervativnog ekonomista Petera St. Ongea, u zemljama kao što su Švedska, Japan, Tajvan i Južna Koreja, u kojima je virus bio prisutan ali se njihove vlade nisu odlučile na uvođenje strožih restriktivnih mjera, nezaposlenost nije porasla. Jednako tako bilo je i u američkim saveznim državama u kojima nije bilo lockdowna, poput Nebraske ili Južne Dakote, za razliku od Rhode Islanda ili države New York koje su uvele lockdown i u kojima je nezaposlenost porasla tri puta. U Kanadi se nezaposlenost na razini cijele države povećala tri puta, a u Quebecu čak četiri puta. U Hrvatskoj će prema predviđanjima nezaposlenost na kraju 2020. biti veća za 3.5 posto, a brojevi bi zasigurno bili mnogo veći da vlada nije uvela subvenciju plaća u iznosu od 4000 kuna.

Strahuje se od velikog porasta nezaposlenosti

Mnogi se zbog toga pitaju nije li riječ o situaciji u kojoj je lijek gori od bolesti koju bi trebao liječiti. Naime, nezaposlenost je jedan od glavnih uzroka smrti u društvu, zbog toga što uz sebe donosi rast broja ljudi koji boluju od depresije, alkoholizma, kao i povećanje broja samoubojstava. Prema istraživanju psihijatrijskog časopisa Lancet, nezaposlenost povećava rizik od samoubojstva za 20 do 30 posto. A jasno je da će zbog pandemije ogroman broj ljudi ostati bez posla – prema procjeni Međunarodne organizacije rada, samo na području Latinske Amerike i Kariba već je 34 milijuna ljudi ostalo bez posla. Podaci za cijeli svijet još uvijek nisu poznati, no sigurno je da će biti barem deseterostruko veći od tog broja, pogotovo uz ono što sada znamo o drugom valu i velikom porastu broja zaraženih. Ulje na vatru dolijevaju i podaci statističara poput već spomenutog Petera St. Ongea, koji tako računaju “vrijednost ljudskog života” pa barataju podacima o tome da svaki život spašen od Covida 19 košta između 472 i 727 000 dolara.

Zbog toga se u javnosti može primijetiti sve manje tolerancije prema strogim restriktivnim mjerama, i sve se češće može čuti stav kako je bolje pustiti manji broj ljudi da umre, nego mnogo većem broju ljudi uzeti poslove i kruh iz ruku, te indirektno dovesti do potencijalno većeg broja smrti.

Kako god bilo, odluka je teška, ali u zemljama poput naše možda će biti olakšana manjkom opcija. Čak i kada bi naši državnici željeli uvesti potpuni lockdown, pitanje je bi li si to naša već sada ozbiljno nagrižena ekonomija mogla priuštiti. Tako da je sasvim moguć scenarij da ćemo i mi, poput Šveđana, svoj imunitet tražiti u krdu, ali ne zato što smo bogzna kako epidemiološki prosvijetljeni, nego zato što si drugo naprosto – nećemo moći priuštiti.


Izvor naslovne fotografije: Pxhere
Autor teksta:

Filip Peruzović


Preporučite članak: