Basani Baloyi i Gilad Isaacs komentiraju da je „ovakav pokret studentskog aktivizma u Južnoafričkoj Republici bez presedana“. Južnoafrički studenti pokrenuli su masovne prosvjede zbog najave povećanja školarina za 11,5%, a kulminacija prosvjeda dogodila se 21. listopada kada su studenti prekinuli zasjedanje južnoafričkog parlamenta s povicima Fees Must Fall (što je ujedno bio i glavni slogan studentskog prosvjeda). Policija je odgovorila nevjerojatnom brutalnošću.

 

 

Nacionalni sindikat metalaca Južne Afrike (NUMSA) osudio je represivne mjere i brutalnost policije. Donosimo vam izvadak iz priopćenja za javnost:

„Kako su [vlada JAR-a, op. a.] izgubili snagu argumenata, okrenuli su se argumentima snage. Ovakvi se potezi svode na javno priznanje da je ANC-ova vlada izgubila podršku radničke klase i siromašnih, čije interese tvrdi da zastupa. Studenti se moraju rezolutno obraniti od pokušaja predstavnika hijena [kapitalističke elite, op. a.] i političkih elita, koji su i prouzrokovali ovu krizu, za preuzimanje vodstva njihova pokreta.   

Ovo u krajnjoj liniji potvrđuje, jednako kao što je i masakr u Marikani, da vlada posvećena očuvanju kapitalizma, kada je suočena odabirom između volje naroda i volje kapitalističke elite, odabire ovu posljednju. Takva je uloga države u kapitalizmu.

[…]

Numsa poziva svoje članove, kao roditelje ovih borbenih studenata, da se pridruže prosvjedima kao podrška i da pokažu solidarnost. Ako se provedu najavljeni dodatni nameti, oni će imati ozbiljan i katastrofalan učinak na život radnika, koji su najviše pogođeni niskim plaćama usred stalnog rasta troškova života u modernoj, kolonijalnoj i kapitalističkoj Južnoj Africi.“

 

CNN izvještava da su studenti naposljetku uspjeli u svojim namjerama, ali Baloyi i Isaacs, južnoafrički ekonomisti, naglašavaju za CNN da studentski prosvjedi nisu bili „samo studentski“, odnosno skreću pozornost na širi društveni kontekst Južne Afrike koji je odigrao ulogu katalizatora za studentske prosvjede, ali je jednako tako bio i direktno adresiran. Baloyi i Isaacs navode: „Studenti su pozvali na 'dekolonizaciju' i 'transformaciju' visokoškolskih institucija, na insorsanje autsorsanih radnika (pretežno čistačice i čistači, osoblje iz osiguranja i pomoćno osoblje – obično najranjiviji radnici) i pozvali su da se puste iz pritvora njihove ranije privedene kolege“.

Baloyi i Isaacs dodaju kako je poznavanje južnoafričke društvene realnosti od presudnog značaja za razumijevanje nedavnih studentskih prosvjeda. Južnoafrička Republika jedna je od najneravnopravnijih zemalja na svijetu. Statistički podaci za 2014. godinu govore da, prema kriteriju dohotka, najviših 10% populacije zaradi godišnje 90 puta više od najnižih 10%, a najviših 1% zaradi 393 puta više od najnižih 10%.

Rasa i klasni status u JAR-u i dalje pokazuju jake korelacije. Baloyi i Isaacs navode kako četveročlana obitelj s jednim hraniteljem mora mjesečno priskrbiti 200 funti (britanskih) da bi bila iznad granice siromaštva. Međutim, 60% crnačkog stanovništva živi ispod granice siromaštva, a prosječna visina školarina na sveučilištima iznosi 2000 britanskih funti. Iako postoje programi subvencioniranja studenata iz siromašnih obitelji, visoko obrazovanje je mnogim stanovnicima Južne Afrike ipak nedostižan cilj, posebno velikom dijelu crnačkog stanovništva. Rezultanta ovoga sastoji se u reprodukciji bjelačke akademske klase. Baloyi i Isaacs navode podatke iz 2012. godine koji pokazuju da 53% stalno zaposlenog sveučilišnog kadra sačinjavaju bijelci, iako s druge strane sačinjavaju 8% populacije Južnoafričke Republike.   

Najava povećanja školarina bila je samo okidač, ali strukturni uzroci za nezadovoljstvo postoje već odavno. Baloyi i Isaacs inzistiraju na tome da su nedavni studentski prosvjedi posebno adresirali probleme rasno-klasne strukture južnoafričkog društva i bezbroj promašenih prilika post-aparthajdskih vlada da reformiraju južnoafrički sistem reproduciranja klasnih razlika.

 

Izvor naslovne fotografije: CNN; autorica naslovne fotografije: Leanne Brady

zv