Dok se uspostavljao WhatsApp video poziv s Ramalom, na Zapadnoj Obali, razmišljao sam što reći osobi s druge strane, a da te riječi ne budu isprazna patetika. Ni sada ne znam što reći ljudima čiji su sunarodnjaci u Gazi gladni i već 180 dana svaki dan razmišljaju da im je ovaj možda posljednji na Zemlji. Na ekranu se ubrzo pojavila Rania Keyyat iz Palestinskog sindikata novinara. Rekao sam joj da ne znam što reći i da su me učili da je u tim slučajevima najbolje šutjeti. Razumjeli smo se. I otpočeli razgovor o aktualnoj situaciji u Gazi.

"Oni su pod napadom jer su Palestinci, to su naši ljudi. Imam puno prijatelja u Gazi. Neugodno mi ih je i kontaktirati jer nemam riječi koje bi im rekla. U šatorima su, gladni su. Kada jedem, osjećam se krivom jer ja imam za jelo, a oni ne. Dajemo sve od sebe da im pomognemo kako god možemo. Pokušavamo ostati u kontaktu s njima da znaju da smo uz njih i da osjećamo njihovu bol. Ovo je jedan od najgorih trenutaka u mom životu i srce mi se slama. Ljudi u Gazi trebaju hranu kako ne bi umrli od gladi, to je sada prioritet“ objašnjava Rania i dodaje da je iznimno teško dostaviti bilo kakvu pomoć u Gazu.

No, i uz takve okolnosti, sindikat je uspio poduprijeti više od 100 novinarki i novinara slanjem novca na račune. Oni koji još imaju bankovne kartice uspjeli bi podići novac na nekom od rijetkih bankomata koji još rade i kupiti još ono što je ostalo od hrane u Gazi. Novinarkama je još teže. "Uspjeli smo poslati nešto gotovine kako bi njih 220 zadovoljile svoje intimne potrebe koje imaju kao žene", pojašnjava Rania.

U Gazi je prema procjenama sindikata oko 1500 novinarki i novinara i medijskih radnica i radnika. Oko 300 su žene. Do sada je 126 novinara i medijskih djelatnika poginulo. Jedan od povoda našeg razgovora je i 8. mart, te kampanja Palestinskog sindikata novinara "Biti palestinska novinarka". Ovo je još jedna u nizu kampanja kojima se pokušava održati Palestinu u fokusu svjetske javnosti pa uskoro kreće objava video svjedočanstava novinarki o njihovim iskustvima.

"Moraš biti i novinarka i majka i žena i pokazati da si snažna. Mnoge novinarke su rastrgane između posla i majčinstva", kaže Rania dok mi opisuje neka od iskustava koje su prikupili od novinarki. Jedna od novinarki je rekla da dok izvještava gleda u nebo kako bi bila sigurna da zračni napad nije u smjeru njezine kuće. "Kada vidim kola hitne pomoći pitam se je li moj sin u njima, je li ozlijeđen, ubijen." Izvještavaju o vlastitim uništenim domovima, ubijenim članovima obitelji i prijateljima.

Jedna novinarka ispričala im je kako je preživjela zračni napad s mlađim djetetom u rukama. Kada se iščupala iz ruševina rekli su joj da joj je šestogodišnja kći mrtva. Kći joj je ostala bez ruke, s teškim ozljedama, ali su je ipak uspjeli spasiti u bolnici. Ona je pak, kao novinarka, morala izvještavati o vlastitoj tragediji. "Cijelo vrijeme si rastrgana između vlastite boli i odgovornosti da izvještavaš što se događa", opisuje Rania kako se osjećaju novinarke u Gazi.

Dok na Zapadnoj obali nema zračnih napada ima jako puno drugih opasnosti. "Situacija je jako opasna, puno je restrikcija, kretanje nam je ograničeno i opasno, nije se ni sigurno previše kretati. Uvijek možete očekivati kontrolne točke na putu i ne možete biti sigurni da ćete stići do odredišta. Morate se pripremiti na mogućnost da ćete biti uhićeni, zadržani u pritvoru nekoliko sati. Sada nam na kontrolnim točkama pregledavaju mobitele, gledaju što imate na njima. Ako imate nešto za što oni procijene da je sumnjivo uhitit će vas, pretući, a mobitel će vam zaplijeniti.

Novinarima je jako teško raditi svoj posao. Prijete im doseljenici, izraelska vojska, ne dopušta im se da rade svoj posao, ponekad im vojska zaplijeni ili uništi opremu, puca se na njihove automobile ili na njih izravno. Do sada je uhićeno oko 65 novinara i svi su u tzv. administrativnom pritvoru. To je vrsta pritvora koji može trajati mjesecima bez konkretne optužnice. Neki su tako već godinama u zatvoru", govori mi Rania.

I dok je ovo samo po sebi horor, Rania se stalno vraća na novinarke i novinare u Gazi. "Pokušavamo im biti potpora. Oni umiru, rade u teškim uvjetima. Mi Palestinci koji živimo u drugim dijelovima Palestine osjećamo se krivima jer oni su u tako teškim uvjetima, pokušavamo im poslati novac, hranu, ali što god napravio je kao kap u moru. Potrebe su ogromne. Drugi je problem komunikacija prema Gazi. Često ne možemo doći do njih, dobiti informacije što se događa." Kada je riječ o Palestinskom sindikatu novinara objašnjava da pokušavaju u svijet probiti informacije o tome što se događa Palestincima.

 

Težak je i zahtjevan posao i dokumentiranje smrti kolegica i kolega. Za svakoga od njih verificiraju kako je ubijen, gdje, za koji je medij radio. Dobiti takve informacije je teško jer moraju sve verificirati iz različitih izvora kako bi za svakoga potvrdili da je bio novinarka ili novinar.

Na pitanje ima li solidarnosti prema Palestincima kaže kako od prije šest mjeseci do danas primjećuje promjenu u javnom mijenju. "Na početku su svi nekako oklijevali u davanju podrške, ali kako se ovaj agresivni rat protiv svakoga i svega u Gazi, u kojem su meta i novinari, rasplamsao i kada se vidjelo koliko je lažnih vijesti u eteru kreirano od strane Izraela ljudi su počeli shvaćati." Kaže i kako im svaka vijest o prosvjedu za Palestinu podiže duh. Kao prava sindikalistkinja vjeruje u solidarnost i u ljude. "Kako sam u sindikatu zadužena za odnose s javnošću, primjećujem da je sve više i više potpore sa svih strana. Sada osjećamo da se nešto mijenja i to je jedina dobra stvar u ovom groznom ratu – da su ljudi postali svjesni što se događa Palestincima i da žele znati.

Izraelci zabranjuju ulaz međunarodnim novinarima u Gazu i jedini koji izvještavaju iz Gaze su palestinski novinari koji su istovremeno i meta napada. Mnogi su ostali bez domova, bez svojih obitelji, prijatelja, ali i dalje nastavljaju raditi svoj posao i izvještavati što se događa u Gazi“, ističe Rania u nadi da će njezine riječi doprijeti daleko.

Zoran Pehar, Sindikat novinara Hrvatske

Preporučite članak: