„Divlje radionice“ sačinjavaju jedan od gorućih problema tekstilnog sektora u Argentini. Ovakve radionice uglavnom privlače migrantsku radnu snagu iz ostatka Latinske Amerike. Mnogi radnici dolaze s nadom poboljšanja svojih životnih uvjeta, a realnost na koju su naišli u Argentini, ako bi zapali u ovakve „divlje radionice“, bila bi nerijetko gora od one u svojim domicilnim državama.

 

U tom su se smislu početkom kolovoza sastali argentinski tekstilni sindikati s ciljem da analiziraju situaciju i pronađu moguća rješenja. Na sastanku su sudjelovali argentinski tekstilni sindikati: AOT (Asociación Obrera Textil), FONIVA (Federación Obrera Nacional de la Industria del Vestido y Afines), SOIVA (Sindicato Obrero de la Industria del Vestido y Afines), UCI (Union Cortadores de la Indumentaria) i SETIA (Sindicato de Empleados Textiles y Afines).

 

U raspravi se posebno istaklo pitanje bolivijskih radnika. Mnogi su od njih završili upravo u ovakvim „divljim tekstilnim radionicama“. Takvi radnici rade bez ikakvog zdravstvenog osiguranja, rade iznimno duge sate, a ozljede na radu svakodnevna su pojava jer ovakve radionice, dakako, imaju katastrofalne radne uvjete.

 

Samo da spomenemo neke konkretne slučajeve. Argentinski su mediji izvještavali da su dvojica dječaka, 7 i 10 godina starosti, poginula 27. travnja ove godine u požaru u jednom od ovakvih radionica u Floresu, jednom kvartu u Buenos Airesu.  Naknadno je istraživanje pokazalo  da su dječaci bili bolivijskog podrijetla i da su živjeli sa svojim roditeljima u prostoru radionice koju je zahvatio požar. Nadalje, nekoliko dana prije ovog slučaja argentinske je naslovnice zaokupljala priča o Rosi Payro. Rosa Payro je „radila“ u jednoj od ovakvih radionica, ali je uspjela pobjeći nakon godina prisilnog ropskog rada, silovanja i mučenja.

 

Alameda fondacija procjenjuje da u Buenos Airesu i okolici postoji najmanje 3000 ovakvih radionica, a prosječan broj radnika kreće se oko 10. Velika većina od ovih najmanje 30 000 radnika je bolivijskog podrijetla (jedna od najsiromašnijih južnoameričkih država). Drugi najveći korpus radnika sačinjavaju imigranti iz Perua, no ne treba zanemariti i argentinske radnike iz siromašnijih udaljenijih pokrajina.

 

Sindikati su posebno naglasili odgovornost argentinskih tekstilnih kompanija i argentinske države. Heraldo Pablo Mage iz UCI-a sabire zaključak sindikata: „Moramo ih natjerati da shvate kako imaju društvenu odgovornost da omoguće pristojne radne uvjete. Ovdje je riječ o ropskom radu, dječjem radu i divljim, eksploatatorskim radionicama. Samo u okrugu Flores postoje tisuće ovakvih radionica koje se bave šivanjem odjeće. Imamo jasan stav da stvorimo pritisak na zakonodavce i od presudnog je značaja da se sindikati fokusiraju na ovaj problem u svakoj pojedinačnoj kompaniji.“

 

Sindikati su najavili daljnju suradnju kako bi osmislili zajedničku strategiju za borbu protiv prekarnog, opasnog  i ilegalnog rada u tekstilnoj industriji i prekarnog, opasnog i ilegalnog rada općenito.

 

 

 

Izvor naslovne fotografije: vice.com; autorica naslovne fotografije: Sarah Pabst

zv