U utorak je obilježena 44. godišnjica ustanka u Sowetu, prelomnog trenutka u borbi protiv aparthejda i događaja koji je skrenuo pozornost svijeta na zvjerstva počinjena od strane aparthejdskog režima u Južnoj Africi.

16. lipnja odaje sjećanje na hrabru borbu učenika protiv nametanja afrikaansa kao jezika podučavanja i sredstva za daljnje kulturno pokoravanje Afrikanaca. Ono što je započelo kao mirna demonstracija rezultiralo je masakrom u kojem je režim aparthejda oslobodio snagu države nad nenaoružanim studentima.

Danas, slavljeničko i komemorativno raspoloženje kojima su obilježeni prisjećanje i govori, umiruju klasni karakter ustanaka iz 1976. godine. Time se briše njegova borbena povijest i odlučujuća uloga koju je događaj imao u borbi protiv bjelačkog aparthejdskog režima.

Masakr bespomoćnih studenata 16. lipnja izazvao je gnušanje međunarodne zajednice naspram nasilnog režima. Jedan od ključnih trenutaka bilo je kruženje fotografije Sam Nzima na kojoj je Hektor Pieterson u naručju Mbuyise Makhuboa. Za prkosnu mladež Južne Afrike, nasilje kojem su bili izloženi, razotkrilo je i njima i svijetu koliko daleko su snage aparthejda spremne ići kako bi održale sistem dominacije i eksploatacije.

Postavljena su temeljna pitanja: Zašto su naše obrazovne ustanove loše? Zašto su škole pretrpane? Zašto su nam učitelji potkapacitirani? Učenici su preispitivali "baaskap" mentalitet aparthejda, sustav bijele dominacije i cijeli ekonomski sustav na kojem se temeljio. To se manifestiralo u gotovo svim aspektima života, ponajviše kroz snažnu uporabu afrikaansa kao jezika poučavanja.

Ta su pitanja i danas aktualna. U 2015. godini došlo je do višestrukih prosvjeda pod zastavom #RhodesMustFall i #FeesMustFall. Studenti su tražili da pristup obrazovanju mora biti besplatan, kvalitetan, dekoloniziran i dekomodificiran.

Obrazovanje za eksploataciju

1953. godine donesen je Bantu zakon o obrazovanju. Obrazovanje je bilo obilježeno skupinom rasističkih zakona koji su služili kao temelj aparthejdu. Njegov je cilj bio osigurati rasno segregirani obrazovni sustav koji služi očuvanju ekonomske baze južnoafričkog društva. Fotograf Ernest Cole u svojoj je knjizi House of bondage precizno opisao ovo kao "obrazovanje za pokornost". Njegova glavna funkcija bila je hraniti i učvrstiti ekonomsku bazu koja je održavala rasističku političku ekonomiju ekstremnom eksploatacijom jeftine i crne afričke radne snage.

Od Sowetoa u Johannesburgu do Lange u Cape Townu, tisuće učenika izašlo je na ulice. Snaga njihove mobilizacije i odlučnog djelovanja nije bila samo u suprotstavljanju jednostranoj odluci o uvođenju afrikaansa kao jezika poučavanja u školama. Umjesto toga, isticanjem klasnih kontradikcija u obrazovanju - za crnog učenika izdatci su iznosili 42 randa nasuprot 644 randa za bijelog - studenti su razotkrili sustav aparthejda kao lice kapitalizma.


Oživljavanje pokreta

Žeđ i goruća želja za slobodom koji su obilježili pokret 16. lipnja proširila je revolucionarnu energiju diljem nacije. Mladi su prešli granice i pridružili se oslobodilačkim pokretima u egzilu. Drugi su pojačali redove i moral sindikalnog pokreta Južne Afrike. Potaknuvši mnogo dublje promjene, učinci ustanka ubrzali su regrutaciju mladih u organizacije koje su nastojale fundamentalno uništiti aparthejdski sustav. Među njima, Umkhonto we Sizwe (MK) i Oslobodilačka vojska Azanijskog naroda (APLA) - tada obje zabranjene.

S obzirom da je strateški cilj ovih organizacija bilo uništenje brutalnog sustava aparthejda pod svaku cijenu, ustanak u Sowetu trebalo bi prepoznati kao iskru koja je pokrenula bujanje njihovih redova.

Pjevana od strane vojnika u egzilu, „Sobashiy' abazali ekhaya“ prati ritam čizama koje su borci za slobodu nosili u subsaharskoj Africi. Popularizirana nakon niza demonstracija, poznatih širom svijeta kao ustanak u Sowetu, pjesma oživljava totalnu žrtvu i krajnju cijenu koju su plaćali mladi militanti:


Sobashiy 'abazali ekhaya (Roditelje smo ostavili kod kuće)

Saphuma sangena kwamany 'amazwe (Otišli smo i ušli u druge zemlje)

Lapho kungasekho umama nobaba (Tamo gdje naših roditelja više nema)

Sikhangel´inkululeko (U potrazi za slobodom)

Salata sithi salan´ ekhaya (Nek vam je dobro kod kuće)

Sesingena kwamany'amazwe (Ulazimo u druge zemlje)

Lapho kungasekho umama nobaba (Tamo gdje naših roditelja više nema)

Sikhangel´inkululeko (U potrazi za slobodom)

Sobashiy'abafobethu (Ostavili smo braću)

Saphuma sangena kwamanye amazwe (Otišli smo i ušli u druge zemlje)

Lapho kungasekho umama nobaba (Tamo gdje naših roditelja više nema)

Sikhangel´inkululeko (U potrazi za slobodom)

Od Južne Afrike, Mozambika, Zambije, do Angole i šire, taj se ritam manifestirao kao poziv na okupljanje te je postao sinonim za borbu protiv Aparthejda: južnoafričkog rasističkog lica kapitalizma.

Širenje i stvaranje saveza diljem kontinenta predstavljalo je središnje mjesto u borbi protiv aparheidske pljačke i njegove doktrine rasizma. Razmjena revolucionarnih ideja, jezika i kulture stvorila je široki politički krajolik mladih kadrova. Drugovi su naučili govoriti svahili i dijelili revolucionarnu literaturu.

Lipanj 1976. ojačao je borbu i dao temelje novom političkom program u trenutku zatišja koje je vladavina terora u Južnoj Africi postigla nakon zabrane i protjerivanja oslobodilačkih pokreta. U dugom popisu mladih koji su se izdigli iz pokreta 16. lipnja, hrabri i vrlo mladi Solomon Kalushi Mahlangu započeo je svoje putovanje u Mozambiku te je naposljetku osposobljen u inženjerskom kampu u Angoli. Davajući počast njegovoj nesebičnosti i predanosti borbi, već postojeći obrazovni centar Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) u Tanzaniji preimenovan je u Slobodni fakultet Solomona Mahlangua, nakon što ga je aparthejdski režim objesio. U školi su novaci stjecali političko obrazovanje. To je trebalo poslužiti kao alternativa Bantu obrazovnom sustavu kod kuće u Južnoj Africi.


Ozljeda jednome ozljeda je svima

Borba protiv aparthejda nije bila samo borba za radničku klasu Južne Afrike budući je napredovanje revolucionarne akcije protiv represivne sile aparthejda imalo važan učinak na Afrikance širom regije. Napredni vođe bivših kolonija na afričkom kontinentu koji su stekli neovisnost (poput Mwalimu Juliusa Nyererea u Tanzaniji, Samora Machel u Mozambiku, Agostino Neto u Angoli i Kenneth Kaunda u Zambiji) znali su to te su otvorili svoja vrata prognanicima iz Južne Afrike. Time su omogućili da se južnoafrički oslobodilački pokreti konsolidiraju i organiziraju svoje strategije i taktike za još odlučniju borbu.

Pokret 16. lipnja predstavljao je veliki napredak u borbi protiv aparthejda i nastavlja biti revolucionarna referentna točka za mlade danas. Od Kinshase do Johannesburga, bitka za obrazovanje kao javno dobro rat je koji radnička klasa tek treba pobijediti! No to se neće ostvariti dok ne zaustavimo eksploatativni i ugnjetavajući kapitalistički i imperijalistički sustav i uđemo u socijalizam.




Izvor naslovne fotografije: Peoples Dispatch

S engleskog preveo:

Jakov Kolak


Preporučite članak: