Large large bolnica

 

Zadovoljstvo zdravstvenih radnika poslom ima značajan utjecaj na stupanj kvalitete i učinkovitosti na radu, a samim time i na zdravstveni sustav u cjelini. Na to ukazuje i činjenica da je Pravilnikom o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene, u članku 3., standard kvalitete zdravstvene zaštite na visokom četvrtom mjestu. Članak 7. istog pravilnika navodi da zdravstvena ustanova mora jednom godišnje provesti anketu i analizu zadovoljstva osoblja radnim uvjetima, organizacijom rada i kulturom komunikacije. Kultura komunikacije poželjna u zdravstvenom sustavu podrazumijeva komunikaciju koja je pristojna, jasna, nedvosmislena, konkretna i empatična. Ona podrazumijeva osnove lijepog ponašanja te prakticiranje naučenih komunikacijskih vještina.

Mobbing u bolnici u Sisku

Ukoliko ne postoji poželjna kultura komunikacije na radnom mjestu, dolazi do situacije koja se događa posljednjih godinu dana u jedinici intenzivne njege (JIL) opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku. Medicinske sestre Branka Jančić, Gordana Gavrić, Dubravka Filipović, Eda Ožegović, Nadira Ćorić, Marija Berek i Iva Novaković, zaposlene na navedenom radnom mjestu, od ovog ljeta upozoravaju kako su kroz duži vremenski period bile prisiljene raditi u ozračju straha, ponižavanja i nepoštivanja od strane nadređene im liječnice. Medicinske sestre u više su navrata opisale situaciju u kojoj se nalaze na radnom mjestu. Prema njihovim svjedočanstvima, rad na JIL-u obilježen je svakodnevnim omalovažavanjem, nametanjem zadataka koji nisu u njihovom opisu posla ili nadilaze ovlasti koje imaju, kao i drugim oblicima svođenja vrijednog i visokoobrazovanog kadra na nebitne karike u lancu zdravstvene zaštite. S obzirom da se radi o situaciji koja traje dugo vremena, ne treba čuditi reakcija do koje je napokon došlo među medicinskim sestrama.

Kao sestre s dugogodišnjim bolničkim iskustvom, dobro su upoznate s hijerarhijom na radnom mjestu te su slijedom toga i tražile pomoć i podršku. Međutim, pomoć nisu dobile, niti unutar bolničkog sustava, niti od organizacija koje se bave sestrinstvom u RH, te su, posljedično, završile na bolovanju. U međuvremenu, na njih se nastavilo praviti pritisak kako bi se povukle, vratile na radno mjesto i nastavile po starom. U tom procesu njihova su bolovanja bila podvrgnuta kontrolama od strane HZZO-a, a prijetilo im se i drugim institucijama koje nisu nadležne za tu vrstu nadzora. Jedina podrška koju su dobile je podrška sindikata, koji je osigurao pravnu podršku, pojedinih medija i, možda najvažnije, zajednice, pogotovo drugih žena koje su bile izložene sličnim iskustvima u drugim dijelovima javnog sektora.

Rad medicinskih sestara u JIL

Postavlja se pitanje zašto su mediji popratili ovaj slučaj mobbinga, k tome u gradu čija je radnička situacija uvelike zanemarena u javnom diskursu, kada je mobbing nešto što se događa svakodnevno na mnogim radnim mjestima i nešto što mnogi radnici smatraju uobičajenim, nečime na što se treba naviknuti.

Međutim, treba uzeti u obzir da se ovdje radi o vrhunskim sestrama. Medicinska sestra ili medicinski tehničar, bez obzira na stupanj obrazovanja koji ima, mora raditi i učiti uz mentora barem dvije do tri godine da bi se mogao smatrati samostalnim. Osim medicinskog znanja koje mora posjedovati i kontinuirano nadograđivati, potrebno je da posjeduje znanje engleskog jezika, informatike i upravljanja s osjetljivom i kompleksnom tehnologijom kojom se služi u svom svakodnevnom radu. Uz sve navedeno, mora posjedovati kritičko mišljenje, sposobnost brzog donošenja odluka, smirenost u kritičnim situacijama, sklonost timskom radu te izuzetne komunikacijske vještine. Kad sve navedeno uzmemo u obzir, jasno je da su iskusne medicinske sestre i tehničari zaposleni u jedinicama intenzivne njege pravo blago za pacijente, liječnike i zdravstveni sustav općenito. Upravo medicinske sestre i tehničari s višegodišnjim iskustvom poput naših junaka s početka priče podučavaju “nove snage” u jedinici intenzivne njege. Međutim, neke od njih se neće vratiti u JIL, što predstavlja veliki gubitak za pacijente, JIL i zdravstveni sustav u cijelosti.

Pouke slučaja OB „Ivo Pedišić“

Unatoč svemu, možemo uočiti i neke pozitivne pomake u društvu koje nam je razotkrio tijek ove priče. Naime, činjenica da su mediji popratili ovu priču povezala je medicinske sestre iz OB Sisak s medicinskim sestrama koje su prošle sličnu priču, što upućuje na pozitivan pomak prema solidarizaciji unutar sestrinstva. Naime, često se događa da medicinske sestre koje progovaraju o mobbingu ostaju usamljene u svojoj borbi, odnosno ostaju bez podrške kolegica i glavne sestre. U Sisku je, po svemu sudeći, potpuno izostala podrška glavne sestre kolegicama. Pritom treba napomenuti da naziv „glavna sestra“ više ne postoji. Ta funkcija je sada preimenovana u „pomoćnicu ravnatelja za sestrinstvo“. Taj naziv daje naslutiti da je medicinskoj sestri oduzet autoritet u području organizacije rada medicinskih sestra jer je ona pomoćnica koja samo predlaže rješenja, ali ne donosi konačne odluke, što znači da je u svom radu ograničena autoritetom ravnatelja. Dakle, ona više nije priznati profesionalac u sustavu, koji može računati na vlastitu autonomijom. Ne čudi, stoga, manjak solidarizacije medicinskih sestara jer se one u konačnici nemaju na koga osloniti.

Ono što također možemo istaknuti kao pozitivno, barem ako govorimo o iskazivanju zajedništva na razini struke, jest i reakcija HUBOL-a na javno prozivanje liječnice, odnosno njihov zaštitnički stav prema navedenoj. Time su, ako ništa drugo, dali dobar primjer sestrinskim organizacijama za budućnost. Sestrinske organizacije puno rade na razvoju obrazovanja medicinskih sestara, postavljanju smjernica i usklađivanju sa zakonodavstvom EU. Međutim, nedovoljno glasno, jasno i nedvosmisleno brane položaj medicinskih sestara i tehničara u javnom prostoru. Posljedično se dobiva dojam da se ne bave takvom tematikom pa se sestre osjećaju ogorčeno i nezaštićeno.

Ovakva se situacija može promijeniti tek kada medicinske sestre i tehničari shvate, a liječnici prihvate vrijednost sestrinskog rada. To možemo omogućiti kroz jasnu podršku različitih stručnih organizacija, superviziju na radnom mjestu, te njegujući solidarnost i komunikaciju na radnom mjestu. Do tada, preostaje borba za osnovna ljudska prava, kako zdravstvenih djelatnika koji rade u lošim uvjetima, s lošim plaćama, ali velikim entuzijazmom, tako i pacijenata koji zaslužuju najbolju moguću skrb uz nasmiješena lica i riječ utjehe. Nikako ne treba zaboraviti da zdravi zdravstveni djelatnici mogu pružiti bolju skrb pacijentima i učiniti ih zdravijima i zadovoljnima, što u konačnici znači da u tim uvjetima mogu omogućiti svima bolji sustav zdravstvene zaštite!


Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Flickr/PRM
Tekst napisala:

Astrid Maljković Pleše




    Preporučite članak: