Nevidljivi radnici i jeftina radna snaga

Iako su migracije stanovništva prisutne oduvijek, postoje trenutci u povijesti kada one na određenim područjima imaju veći intenzitet. Razlozi su razni; nekada su to pretežno bile bolesti i ratovi, dok u novije vrijeme ekonomske okolnosti prisiljavaju ljude da migriraju u potrazi za boljim životom. U posljednjih nekoliko godina područje Sjeverne Afrike suočava se s intenzivnim emigracijama. Velik je broj ljudi zbog ratova, siromaštva i nesigurnosti odlučio sebi i svojim bližnjima osigurati bolje uvjete života, a većina njih nada se da će ih naći u bogatijim državama Europske unije. Iako su migracije iz Sjeverne Afrike prema bogatim europskim državama u stalnom porastu zadnjih dvadesetak godina, veću su pozornost javnosti dobile tek u zadnje dvije godine, tj. uslijed velikog izbjegličkog vala koji se prema Europi kreće iz smjera Bliskog istoka, pretežno iz Sirije. Kao odgovor na izbjeglički val, države u kojima izbjeglice ne žele ostati – poput Mađarske i Slovenije – reagiraju paničnim zatvaranjem svojih granica, dok države u koje izbjeglice žele doći istovremeno u većoj mjeri primaju izbjeglice, ali su pod utjecajem javnosti primorane mijenjati svoje imigracijske politike. Tu generalno loša imigracijska politika dolazi do izražaja – jasne strategije integracije nema, dok je jedan od važnih faktora u kreiranju politika uvoz jeftine radne snage. Tzv. razvijene zapadnoeuropske zemlje svoje bogatstvo i razvoj velikim dijelom temelje na imigrantskom radu. Primjerice razvoj Njemačke, jedne od izbjegličkih “top-destinacija”, nezamisliv je bez rada useljenika koji su sredinom prošlog stoljeća dolazili iz Turske, Grčke i Jugoslavije, a danas iz Sjeverne Afrike i s Bliskog istoka. Cijena rada pada uslijed povećanja ponude radne snage, ali i zbog sve većeg očaja onih koji dolaze.

Javnost zapadnih zemalja, suočena s novonastalom situacijom u kojoj imigranti svakodnevno čekaju pred radnim pogonima da netko dobije otkaz kako bi oni mogli dobiti šansu da za još manju nadnicu rade više, brže i bolje, u pravilu reagira na tri načina: jedni smatraju da na slobodnom tržištu svi imaju jednake šanse i da je osoba koja traži posao dobar primjer integracije stranaca. Drugi su uvjereni da im ti ljudi otimaju posao i ugrožavaju egzistenciju te da se treba zaštiti od svih koji su došli, a novima zabraniti ulazak u zemlju. Tek će manji broj ljudi razumjeti nepravdu i zapitati se tko se brine o tim ljudima, tko može braniti njihova ljudska i radna prava. I tu dolazimo do pravog pitanja: kako zaštiti te ljude od potpunog izrabljivanja? Na državu u koju su došli i na njezine institucije stranci se ne mogu osloniti. Zakoni o radu, koji u zapadnoeuropskim državama ipak barem donekle štite radnika, kada se radi o strancima, najčešće se krše. Postoje brojna svjedočanstva iz Njemačke koja to potvrđuju. Tako su npr. u restoranima česte inspekcije koje provjeravaju sve od sanitarnih uvjeta do ventilacije i svježine namirnica te zatvaraju restoran zbog najmanje sitnice, ali istovremeno ne primjećuju da se uz dva prijavljena kuhara u kuhinji nalazi još nekoliko ljudi, od kojih neki ne vladaju njemačkim jezikom. Sličnih svjedočanstava ima i u građevinskom sektoru, u kojem velik broj ljudi nije prijavljen, ali se nitko, uključujući policiju, ne pita tko su i odakle su, gdje i u kakvim uvjetima žive. Jasno je da postoji prešutni dogovor da se strane radnike ne dira – ne provjerava se odakle su te jesu li prijavljeni, a inspekcija se pogotovo ne bavi njihovim uvjetima rada. Sustav se prema njima ponaša kao da su nevidljivi, a u pojedinim su im državama prava i službeno degradirana u odnosu na prava domicilnih radnika. Tako je primjerice Njemačka jednom od mjera integracije izbjeglica uvela mogućnost da se radnicima strancima može isplatiti manja plaća od zakonom propisane minimalne plaće.

Migrantski radnici – prijetnja ili saveznici

Kada se govori o zaštita radnika i radnih prava, sindikati se nameću kao logično rješenje. misao. Nažalost, veći se dio europskih sindikata ni na ovom području ne snalazi najbolje, tromost u mijenjanju načina rada i djelovanja kod njih je uobičajena. Jedan se dio velikih sindikata i središnjica i dalje bavi samo svojim članstvom, a problem migrantskog rada ne primjećuje. Pojedini će sindikalisti na migrantske radnike gledati kao na one koji ugrožavaju njihove članove i teško stečena prava, pa će zagovarati kvote za strance, zabrane uvoza radne snage i slično. Tek se u novije vrijeme pojedini sindikati koji su i u drugim pitanjima progresivni (koji se primjerice bave problemom prekarnog rada, agencijskog rada i sl.) angažiraju i po pitanju migrantskog rada, jer su svjesni da se borbom za prava migrantskih radnika bore i za prava svojih članova. U Njemačkoj su u tome dosta aktivni u sindikatu Ver.di i u sindikalnoj središnjici Deutscher Gewerkschaftsbund (DBG), dok se u Velikoj Britaniji problemom migrantskog rada bavi sindikat Unite. Ipak, ne treba biti niti preoštar u osudi sindikata jer pristup migrantskim radnicima zaista nije jednostavan, a pogotovo ih nije jednostavno organizirati i zajedno se s njima boriti za veća prava. Problem je što određen broj njih ne zna jezik države u koju su došli, ne poznaju zakonske regulative, a ni općenita apatija i gubitak nade da će im netko pomoći ne pomažu. Usto, sve veća fragmentacija na tržištu rada dodatno komplicira stvar jer postoje brojne agencije koje iznajmljuju radnike i prisiljavaju ih da rade danas u jednom, a sutra u drugom gradu, što otežava njihovo organiziranje. Sve ono što agencije za posredovanje teško mogu raditi s domicilnim stanovništvom s migrantskim radnicima rade vrlo jednostavno jer oni pristaju na stalne promjene radnih mjesta i rad u različitim gradovima.

Osim toga, situaciju dodatno otežava činjenica da te agencije često vode migrantski radnici druge generacije, koji su tu duže i koji za bijeg od vlastite bijede koriste neznanje i bijedu onih koji su tek došli. Ti vlasnici agencija poznaju sustav i vrlo dobro znaju kako spriječiti i najmanju šansu za organizirani bunt radnika. Kao što je već spomenuto, pojedini su se sindikati i organizacije usprkos poteškoćama odlučili pozabaviti problemima migrantskog rada. U praksi se pokazuje da se u tome najbolje snalaze male organizacije koje imaju direktan pristup prema radnicima. U našoj je blizini jedan od boljih primjera Svetovalnica za migrante iz Ljubljane. Radi se o organizaciji koja je nastala kao projekt najveće sindikalne središnjice u Sloveniji, ali danas je samostalna organizacija koja direktnim radom na terenu pomaže migrantskim radnicima u Sloveniji. Osim rada s ljudima, pokrenuli su i brojne promjene u zakonskoj regulativi. Iako djeluju tek tri godine, iza njih su brojne uspješne pravne borbe koje su dobili kako za radnike iz Slovenije koji rade izvan Slovenije tako i za radnike strance koji su zaposleni u Sloveniji. Goran Lukič, pokretač i aktivist Svetovalnice, ističe da je glavni razlog uspjeha njihove organizacije činjenica da su među radnicima strancima pronašli ljude koji su se bili spremni aktivirati i nastaviti borbu za sve radnike koji se nalaze u situacijama u kojima su i oni sami bili. Kada oni pristupaju novopridošlim radnicima, komunikacija je puno prisnija jer postoji međusobno razumijevanje i povjerenje, a kada se uspostavi povjerenje, onda se i problemi lakše rješavaju. Međutim, kao i inače u sindikalnom djelovanju, problem malih organizacija koje imaju bolji pregled terena i direktan pristup radnicima izostanak je umreženosti s drugim sličnim organizacijama i njihova posljedična slabost; one teško mogu iznijeti veću borbu za popravljanje uvjeta rada migrantskih radnika.

Široka koalicija za obranu radnih prava migranata

Inicijativa koju je pokrenula Svetovalnica za migrante pruža i dobar primjer povezivanja. Radi se o inicijativi za uspostavu široke koalicije organizacija koje se bave zaštitom radničkih prava vozača na području od južnog Balkana pa sve do sjevera Europe. Radnike vozače jako je teško organizirati, pogotovo one koji rade preko agencija, tako da su tu kršenja radnih prava velika. Ideja je da se koalicija brine o svim članovima svojih organizacija na cijelom teritoriju kao da su njihovi. Primjerice, ako se vozač iz Makedonije koji je član makedonskog sindikata nađe u problemima na radu u Njemačkoj, o njemu će se pobrinuti njemački sindikat koji je član koalicije. Ovo je svakako hvalevrijedna inicijativa jer kako kapital ne poznaje granice, tako bi i borba za radna prava morala biti prekogranična. Na tragu navedenog primjera, oko problema migrantskog rada trebalo bi doći do puno šire mobilizacije nego što je trenutno slučaj. U rješavanje problema migrantskog rada, koji je zapravo najveći pokazatelj bahatosti kapitalizma, trebali bi se uključiti svi trenutno aktivni subjekti na ovom polju (aktivističke udruge, udruge za zaštitu ljudskih prava, ekolozi, sindikati, lijeve političke stranke, anarhističke organizacije i sl.). Ne smijemo zaboraviti da su neke najveće radničke pobjede, koje se i danas slave, iznijeli baš migrantski radnici i radnice, mahom iz država razvijenih europskih zemalja u koje migranti danas dolaze. Tako praznik rada, koji se slavi u gotovo cijelom svijetu, obilježava dan kada su radnici u Chicagu rekli da im je dosta izrabljivanja i da žele osmosatno radno vrijeme. To su u velikoj većini bili radnici iz Europe (Irci, Talijani, Nijemci, Nizozemci, pa i ljudi iz naših krajeva). Sve je skupa kulminiralo bacanjem bombe na gradskom trgu u Chicagu nakon kojeg je sedam ljudi osuđeno na smrt iako im se nikada nije dokazala krivnja. Većina njih bili su doseljenici. Časopis koji im je bio glavni izvor informiranja i oko kojeg se organizirao radnički pokret u Americi zvao se Arbeiter Zeitung i štampao se isključivo na njemačkom jeziku, s tek ponekim prijevodom na engleski. Iz toga se jasno vidi da su migrantski radnici bili predvodnici te borbe. Iako se danas taj dan u Njemačkoj slavi kao praznik, teško je zamisliti da bi njemačko stanovništvo na borbe stranaca za osmosatno radno vrijeme i pristojnu nadnicu gledalo kao na herojsko djelo. Vjerojatno bi i danas, baš kao i tada, ti borci bili osuđeni na najveću moguću kaznu. Migranti i etničke manjine tijekom fordističke proizvodnje posvuda su u zemljama industrijske jezgre činili značajan dio radne snage. Kriza i njome stvoreni viškovi radne snage najviše su pogodili upravo ovu skupinu. Početak je 20. stoljeća u Americi prožet borbama radnika i poslodavaca, a u tim su borbama na radničkoj strani prednjačili radnici iz Europe. Tako je primjerice u pojedinim rudnicima bilo zabranjeno zapošljavati Irce jer su poslodavci znali da su oni udruženi i da su spremni boriti se za svoja prava svim silama. To je vrijeme kada se riječ terorizam prvi put počinje koristiti kako bi se diskvalificirala opravdana borba jednog ljudskog bića da se obrani od ugnjetavanja.

Iz svega dosad navedenog vidljivo je da je na problem migrantskog rada potrebno staviti veći naglasak. Za rješavanje problema migranata općenito, pa tako i migrantskog rada, i za stvaranje široke platforme potrebno je napraviti nekoliko koraka: za početak bi trebalo napustiti isključivo humanitarni pristup jer on vodi potpunoj depolitizaciji migracija te je ključno prestati gledati na migrante isključivo kao na bespomoćne žrtve. S druge strane, ne treba ići niti u drugu krajnost pa tvrditi da su migranti sami po sebi politički subjekt i borci za bolji svijet, ali njihovo je postojanje svakako rezultat određenih politika. Bez rada na promjeni (ili ukidanju) takvih politika besmisleno je uopće razmišljati o rješavanju problema koje su one izazvale. Pod politikama mislim i na ekonomsko uređenje u kojem živimo jer, u konačnici, sve krize koje je kapitalizam izazvao na ovaj su se ili onaj način prelile na političke krize koje su uzrokovale ili veliko siromaštvo na određenim teritorijima ili ratove, što posljedično uzrokuje velike migracije, koje onda opet taj isti kapitalizam koristi u svojoj suludoj spirali rasta. I za kraj, borba mora biti internacionalna jer sve borbe vođene isključivo unutar državnih granica teško mogu bitnije utjecati na internecionalan problem. Trenutno u Europi postoje sjajni primjeri borbi na raznim političkim poljima u kojima sudjeluju migranti i to daje nadu. Izazov svih izazova jest kako sve te pokrete i borbe povezati kako bi se stvorila šira koalicija za potpunu demokratizaciju i bolje društvo u kojem svi skupa živimo bez obzira na to gdje smo rođeni.

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Flickr/Kojach