Matuljska Tvornica industijske i brodske opreme, nekadašnje pomoćno postrojenje brodogradilišta 3. Maj, u veljači ove godine postaje još jedna kap u moru crnih statistika o stečajevima nekad uspješnih poduzeća.

U medijskoj histeriji koja je pratila formiranje nove Vlade Republike Hrvatske nezamijećeno je prošla vijest o stečaju Tvornice industrijske i brodske opreme TIBO u Matuljima pokraj Rijeke čiji je stečajni postupak započet 8. veljače 2016. godine. Time se pred gašenjem našlo još jedno postrojenje u nekad industrijski vrlo razvijenom riječkom prstenu i stavljena je „točka na i“ u višemjesečnoj agoniji radnika TIBO-a. Naime, stečaj je došao kao završni čin nakon posljednjeg pokušaja radnika da dobiju svoje plaće pokretanjem ovršnog postupka. Ovršni postupak je pokrenut kao odgovor na višemjesečnu neisplatu plaća unatoč nekoliko prijašnjih pokušaja radnika da naplate svoja dugovanja putem sindikalnih akcija.

Današnje postrojenje TIBO-a nastalo je 1975. kao pomoćno postrojenje u okviru riječkog brodogradilišta 3. Maj zaduženo za proizvodnju brodske opreme i opremanje interijera brodova, te je činilo jednu od grana djelatnosti ovog brodogradilišnog kompleksa. Zasebno postrojenje i dioničko društvo postaje 1992. godine kada ga se izdvaja iz zajedničkog kompleksa brodogradilišta te postaje zasebna tvrtka-kćer 3. Maja. Osim opremanjem brodova, TIBO se u ovom razdoblju bavi i proizvodnjom popularno zvanih TIBO kućica, kioska, te zapošljava oko stotinu i pedeset radnika. Osim navedenog, TIBO širi asortiman na proizvode koji svoju namjenu pronalaze u metalskoj i građevinskoj industriji. Isto tako, počinje proizvoditi i komponente za vjetroelektrane. Kako saznajemo iz podataka Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) od lipnja 2015. godine, veličina proizvodnih hala TIBO-a je cca 11.500 m2.

Privatizacija 3. Maja i sudbina TIBO-a

Prvi problemi za TIBO i njegove radnike započinju prije otprilike tri godine. Nekoliko mjeseci prije zaključenja kupoprodajnog ugovora između Uljanika i države oko kupovine 3. Maja, krajem veljače 2012., 143 radnika TIBO-a stupa u štrajk zbog neisplate tri plaće i naraslih dugova. Osim samog štrajka, organizira se i redarstvo koje, prema izjavi sindikalnog povjerenika, „pazi da nikakav gotov proizvod ili poluproizvod ne napusti krug tvornice bez dozvole štrajkačkog odbora“. Usporedno traju pregovori oko kupovine kompleksa brodogradilišta 3. Maj od strane pulskog Uljanika, te se po prvi put počinje pojavljivati informacija da će Uljanik, zbog nagomilanih dugova, iz kupovine izostaviti TIBO, 3. Maj - Motori i Dizalice (MID) i 3. Maj - Ugostiteljstvo.

Na to reagira radničko vijeće 3. Maja. koje, osim što izražava nezadovoljstvo radnika brodogradilišnog kompleksa parcijalnom privatizacijom, upozorava i na netransparentnosti oko privatizacije i otkupa radničkih stanova. Usprkos izraženom nezadovoljstvu radnika, Uljanik grupa 19. lipnja 2013. godine za jednu kunu kupuje 83% udjela u brodogradilištu 3. Maj. Uljanik se prema spomenutom kupoprodajnom ugovoru obvezuje da će u narednih pet godina dokapitalizirati 3. Maj s 842 milijuna kuna, dok su TIBO, MID i 3. Maj - Ugostiteljstvo ostali u vlasništvu države, koja se s druge pak strane obvezala da će izostavljene tvrtke dokapitalizirati s 847 milijuna kuna. Ovime izostavljene tvrtke prestaju biti dio industrijskog kompleksa brodogradilišta 3. Maj te svoje proizvode moraju same plasirati na tržište. Time TIBO postaje dio izdvojenog kompleksa čije proizvode 3. Maj može, ali i ne mora, koristiti za opremanje svojih brodova. Uzmemo li u obzir da se sada radi o zajedničkom kompleksu Uljanika i 3. Maja, TIBO ili MID se nalaze u opasnosti da ostanu bez bitnog tržišta ako bi Uljanik grupa odlučila prekinuti poslovanje s njima, a plasman proizvoda TIBO-a ili MID-a u najbliže veće brodogradilište u Splitu značilo bi veću cijenu proizvoda zbog troškova transporta. To jednako tako znači i veće troškove proizvodnje te daljnje otežavanje tržišnog položaja TIBO-a jer od sada TIBO i MID moraju sami nabavljati repromaterijal koji bi bio jeftiniji da ga kupuju zajedno s brodogradilištem.

Navedena situacija dovodi do toga da je u razdoblju između 19. lipnja 2013. i 30. lipnja 2015., kada CERP objavljuje izvještaj o stanju u TIBO-u, broj zaposlenih pao od 143 radnika, koliko ih je u TIBO-u radilo na dan parcijalne privatizacije, na 84 radnika. Isto tako, TIBO je u trenutku parcijalne privatizacije imao oko 35 milijuna kuna prihoda, da bi navedena brojka u 2015. godini pala na 13,5 milijuna, te se počinje javljati i problem nelikvidnosti i povremenog gašenja pogona zbog neisplate šest plaća radnicima i nemogućnosti nabave repromaterijala. Sve navedeno rezultira situacijom u kojoj se računi TIBO-a blokiraju u studenom 2015. godine.

Dužnička spirala

U opisanoj situaciji TIBO traži od Uljanik grupe pozajmicu od 5 milijuna kuna, iznos koji bi bio dovoljan za isplate zaostalih plaća radnicima i nastavak proizvodnje. Zanimljivo je da je u listopadu 2015. država dokapitalizirala TIBO s kompletnim zemljištem koje tvrtka posjeduje. Radi se o građevinskom zemljištu veličine cca 43.000 četvornih metara procijenjenom na 30 milijuna kuna vrijednosti, što je do sada jedini zabilježeni slučaj u brodogradnji u kojem je država tako postupila. Nakon dokapitalizacije TIBO-a spomenutim zemljištem, Uljanik grupa, preko 3. Maja, pristaje uplatiti TIBO-u pozajmicu kroz nekoliko rata, a zauzvrat se Uljanik grupa uknjižuje na spomenuto zemljište. Time se otvara mogućnost da Uljanik grupa, u slučaju da TIBO nije u stanju vratiti spomenutu pozajmicu, prisvoji zemljište. Pozajmica se isplaćuje u nekoliko rata te na račun TIBO-a dolazi 3,3 milijuna kuna uz obvezu isplate ostalih 1,7 milijuna kuna do veljače 2016. godine. Prema spomenutom ugovoru, potpisanom u prosincu 2015. godine, Uljanik grupa pristaje isplatiti pozajmicu TIBO-u, no pozajmica bi pokrivala samo zaostale plaće radnika, dok se o nastavku proizvodnje više nije spominjalo.

Koncem studenog 2015. godine, država preko CERP-a pokreće postupak privatizacije TIBO-a. Zbog uknjiženja na zemljište i isplate pozajmica TIBO-u, očekivalo se da će se Uljanik grupa javiti na natječaj, no to se nije dogodilo. Na natječaj je pismo namjere poslao jedino samoborski DIV u vlasništvu Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita, ali Uljanik ipak ostaje vrlo važan čimbenik u čitavoj priči upravo zbog uknjiženja na zemljište.

Nakon samo jedne pristigle ponude, Sindikat Metalaca Hrvatske (SMH), većinski sindikat u TIBO-u, poziva da se ponuda DIV-a odbije i da se nastave pregovori s Uljanik grupom oko privatizacije firme. Sindikat je kao razloge za odbijanje ponude DIV-a naveo da je spomenuta kompanija na sudu već izgubila jedan spor s TIBO-om te mu duguje 1,8 milijuna kuna. Nadalje, sindikat navodi da bi Uljanik grupa trebala ispuniti svoje obveze prema TIBO-u i isplatiti pozajmicu do kraja ili vratiti vlasništvo nad zemljištem. Smatraju da bi Uljanik grupa bila logičan odabir ne samo zbog geografske blizine nego i ugovorenih poslova. Uz izuzetno tešku situaciju uzrokovanu nelikvidnošću tvrtke, zaostalim plaćama te upitnim vlasništvom zemljišta dolazi i do odugovlačenja CERP-a i Državne uprave za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) sa zahtjevom DIV-u da, nakon pisma nakane, dostavi i svoju obvezujuću ponudu za TIBO. Pod pritiskom opisane situacije TIBO-vi glavni klijenti, Uljanik grupa i Brodosplit, počinju se okretati drugim dobavljačima zbog problema nemogućnosti ispunjenja dogovorenih poslova. Time TIBO praktički ostaje bez velikog dijela tržišta u Hrvatskoj, ali i s vrlo otežanom situacijom da vrati dug prema Uljanik grupi.

Štrajk pa stečajni postupak

Sindikat Metalaca Hrvatske u prosincu 2015. pokreće štrajk u svrhu naplate radničkih potraživanja, a radnici šalju i pojedinačne zahtjeve za ovrhom jer su u 2015. godini dobili samo šest plaća. Uljanik grupa odgovara da neće uplatiti ostatak pozajmice (1,7 milijuna kuna), iako su imali ugovornu obvezu, dok se ne prekine štrajk i povuku ovrhe. Štrajkaški odbor ne pristaje na spomenuti ultimatum i bezuspješno poziva Uljanik da ispuni svoje obveze jer tranša pozajmice od 12. siječnja 2016. godine nikada nije uplaćena. Osim toga, navode da su radnici TIBO-a bili u štrajku i na dan potpisivanja ugovora o pozajmici, ali da to Uljanik grupi očito nije smetalo kada je upisivala hipoteku na zemljište. Naznake mogućeg rješenja situacije pojavljuju se 18. siječnja 2016. kada Uljanik grupa ipak pristaje uplatiti 960.000 kuna za tranšu pozajmice i isporučiti repromaterijal da bi se mogle ispuniti ugovorene obveze. Štrajkaški odbor organizira glasanje zaposlenika na kojem se odlučuje za prekid štrajka, ali ne i na povlačenje privatnih ovrha u pokušaju naplate svojih plaća.

Usprkos Uljanikovoj uplati, zbog troškova ovrhe i dugovanja prema radnicima, račun TIBO-a, koji je u blokadi od studenog 2015., ostaje blokiran jer je za njegovo odblokiravanje potrebno dodatnih 1,8 milijuna kuna. Uprava TIBO-a se stoga okreće CERP-u, kao stopostotnom vlasniku, no oni odbijaju uplatiti navedenu svotu kojom bi se radnicima uplatile plaće za studeni i prosinac. S obzirom da je premašen zakonski rok i da je TIBO blokiran dulje od 80 dana, na Trgovačkom sudu u Rijeci 8. veljače pokrenut je stečajni postupak. Tračak nade da se pogon neće ugasiti pojavio se sljedeći tjedan kada je Uljanik grupa, odnosno 3. Maj, vratila repromaterijal koji su na vijest o stečaju odveli iz tvornice, no samo da bi radnici TIBO-a mogli ispuniti preuzete obveze prema Uljaniku, 3. Maju i Brodotrogiru.

Od spornog zemljišta preko sporog sudstva do sindikalnog nejedinstva

Više je razloga zašto je TIBO otišao u stečaj, ali prvenstveno se radi o i dalje otvorenom pitanju zemljišta kojim je TIBO dokapitaliziran od strane države. Osim što je to do sada jedini zabilježeni slučaj u brodogradnji da je država tako postupila, treba nadodati i da se Uljanik grupa za pozajmicu od 5 milijuna kuna uknjižila na zemljište vrijedno 30 milijuna kuna. To je posebno zanimljivo uzmemo li u obzir da u trenutku kada postaje sve izvjesnije da TIBO neće moći vratiti pozajmicu, Uljanik grupa otkazuje sve svoje narudžbe pod izgovorom da ne može više čekati. Isto tako, uzmemo li u obzir da je Uljanik grupa čak ultimatumom tražila da se u TIBO-u prekine štrajk, jer u suprotnom neće isplatiti ratu pozajmice koja je u tom trenutku bila ključna za nastavak proizvodnje možemo se slobodno zapitati kome odgovara stečaj TIBO-a? Ili, preciznije, kome je vrjednije zemljište od sudbine 80ak radnika i njihovih obitelji? Nadalje, uloga Uljanik grupe u čitavoj priči je isto tako zanimljiva jer je tokom 2015. godine kupila MID koji je TIBO-u dužan 870.000 kuna.[1]

Uza sve navedeno, sporost sudova koji se bave radničkim pravom dodatna je otegotna okolnost za slučajeve poput TIBO-a. Naime, prema izjavi direktora TIBO-a, firma ima 5,2 milijuna kuna nenaplaćenih dugovanja od kojih je većina i dalje predmet sporova na sudovima. Uzmemo li u obzir da je TIBO-u potrebno 1,8 milijuna kuna za nastavak proizvodnje, očito i dužina sudskih procesa može odlučivati o sudbini čitave tvornice i njenih radnika. Čak i ako bi TIBO dobio sva svoja potraživanja, sudski sporovi će vjerojatno biti riješeni kada TIBO-vi pogoni već odavno budu hladni a njegovi radnici na ulici. Treći problem koji se može istaknuti je svakako nedovoljna briga CERP-a i DUUDI-ja koji nisu pritisnuli Uljanik grupu da, nakon što se uknjižila na TIBO-vo zemljište, preda i ponudu za kupnju TIBO-a, kao što su učinili s MID-om.

Još jedan problem koji se u opisanoj situaciji iskristalizirao je problem nejedinstva sindikalnih organizacija. Naime, u TIBO-u su radnici bili organizirani u većinski Sindikat Metalaca Hrvatske i manjinski Sindikat Istre i Kvarnera. Tokom štrajka u organizaciji SMH te nakon pokretanja ovršnog postupka od strane radnika u pokušaju naplate svojih plaća Sindikat Istre i Kvarnera je pozvao radnike da prekinu štrajk i povuku ovrhe, u svrhu navodnog spašavanja poslovanja firme. Sindikat Istre i Kvarnera je čak, nakon proglašenja stečaja u TIBO-u, dao izjavu u kojoj se za stečaj TIBO-a, osim uprave i CERP-a, okrivljuje SMH i sindikalni povjerenik koji je savjetovao radnike da nastave sa štrajkom i ne povlače ovrhe. Navedeni problem nejedinstva sindikalnih organizacija unutar iste tvrtke je kod ovakvih situacija relativno čest zbog čega posljedično dolazi do podjela unutar čitave radničke populacije pojedine firme, iako je razvidno da se svi nalaze u istim problemima.

 

[1] Novi list, petak 4. veljače 2016. godine, str. 4., „Danas odluka o stečaju Tiba“