Republikanska stranka u oku kamere

Dugi marš izbornih procesa za predsjednika SAD-a trenutačno obilježava medijska opsesija izborom predsjedničkog kandidata Republikanske stranke. Koji su glavni razlozi za takvu podešenost objektiva javnosti? Prvo, Republikanska stranka ima više kandidata nego što je prosječan kumulativan broj gledatelja u jednom kolu HNL-a i, drugo, jedan od kandidata je Donald Trump, čija se kampanja može svesti na veoma jednostavan recept: „na iznimno bahat način pokazivati kompletnu ignoranciju o više-manje svim temama i više nego bahato govoriti neke od najnevjerojatnijih izjava koje možete zamisliti“. Nekoliko primjera za degustaciju: (1) „Kad Meksiko šalje svoje ljude, oni ne šalju svoje najbolje […] nego ljude koji imaju mnogo problema i oni te probleme donose nama. Donose drogu, kriminal, oni su silovatelji, a neki su, pretpostavljam, dobri ljudi. […] Sagradit ću zid na granici s Meksikom – najbolji zid koji ste ikada vidjeli – i natjerati Meksiko da plati za njega.“ (najava Trumpove kandidature); (2) Pitanje novinara: „Tko su Vam vojni savjetnici?“, Trump odgovara: „Gledam serije i televiziju. Gledam puno televizije. Na primjer, gledam vaš program, tamo se pojavljuju generali…“ (intervju za MSNBC); (3) „Pogledajte to lice! Bi li itko glasao za to lice? Možete li zamisliti to lice kao našu sljedeću predsjednicu? Ona je žena i ne bih kao trebao reći loše stvari, ali, ljudi, tko bi ozbiljan glasao za nju?“ (Trump govori o svojoj protukandidatkinji Carly Fiorini u intervjuu za Rolling Stone).

Donald Trump je također mnogo puta ranije, na ovaj ili onaj način, obilježio izborne procese za predsjednika SAD-a, ali zasigurno je ponajviše ostao poznat po tome što je bio jedan od glavnih glasnogovornika birthersa u nečemu što neki nazivaju Republican Crazy Train. Ovaj posljednji izraz označava renesansu najkonzervativnijih elemenata unutar Republikanske stranke nakon dolaska Baracka Obame na vlast koja je svoj najplastičniji oblik dobila u tzv. Tea Partyju. Birthersi su dovodili u pitanje osnovni preduvjet po kojem se Obama uopće mogao kandidirati za predsjednika SAD-a, tj. dovodili su u pitanje Obamino državljanstvo sve dok ne pokaže svoj rodni list (birth certificate) koji će konačno dokazati da je zaista rođen na Hawaima. Dio birthersa je čak tvrdio da je Obama zapravo „infiltrirani džihadist čija je glavna zadaća islamizacija Amerike“ (glavni razlog za ovu tvrdnju pronalazili su u činjenici da je Obamino srednje ime „Hussein“). Trump možda nije direktno pripadao ovoj najradikalnijoj grupaciju birthersa, ali nimalo nije kaskao u gorljivosti pri inzistiranju da Obama dokaže svoje „pravo mjesto rođenja“. Ta njegova gorljivost dovela ga je do tragikomičnog javnog proglasa da će Obami dati pet milijuna dolara ako uspije zaista dokazati kako je rođen u SAD-u.

 

Demokratska stranka: autsajder i kandidatkinja stranačkog establišmenta

Jedan od dodatnih razloga za ovako aktivno medijsko praćenje procesa unutar Republikanske stranke nalazi se u uvjerenju da je priča o kandidaturi u Demokratskoj stranci već odavno riješena. Mainstream mediji nisu imali nikakve dvojbe da će kandidatkinja biti Hillary Clinton, posebno kada su vidjeli tko je glavni protukandidat (naravno, ako isključimo očekivanje mitske kandidature Joea Bidena). Bernie „najčešće imam frizuru kao profesor iz filma Povratak u budućnost“ Sanders najavio je svoju kandidaturu  posve skromno. Mnogi su rekli: „Pa da, ovo je samo formalnost za Clinton“. Kada je Bernie Sanders tijekom ranog stadija kampanje rušio sve rekorde po posjećenosti njegovih govora, dežurni magovi iz mainstream medija racionalizirali su otprilike na sljedeći način: „Pa da, Bernie je jedan od onih tipova s kojim svatko želi biti, ali nitko se ne želi udati za njega. On je samo flert, mladenačka ljubav, kratka afera“. – kako je rekao jedan od komentatora u emisiji Hardball na MSNBC-u. U tom je periodu Hillary Clinton i dalje uvjerljivo vodila u svim anketama kao favorit za predsjedničku kandidatkinju Demokratske stranke. Međutim, Bernie Sanders je neumoljivo sustizao Hillary Clinton. Sanders danas vodi za otprilike 10% u anketama za savezne države Iowa i New Hampshire, tj. saveznim državama koje su prve na redu za odabiranje kandidata. Mnogi se mediji i dalje drže svojih prvotnih prognoza, a inicijalne procjene potvrđuju činjenicom da Clinton i dalje vodi u anketama na nacionalnoj razini, tj. anketama koje mjere popularnost kandidata Demokratske stranke na čitavom teritoriju Sjedinjenih Američkih Država. Cenk Uygur, bivši novinar MSNBC-a i utemeljitelj internetskog kanala The Young Turks, opravdano upozorava kako tabor Hillary Clinton itekako ima razloga za strah pred Sandersom. Uygur naglašava da oni koji garantiraju uspjeh Hillary Clinton na temelju nacionalnih anketa u ovom relativno ranom stadiju izbornog procesa zapravo ne poznaju američki izborni sistem ili namjerno zamagljuju činjenice. Cenk Uygur opravdano napominje da bi Sanders osvajanjem prvih dviju država automatizmom dobio ono što mu trenutačno najviše nedostaje, a čega Clinton i Biden, zbog svog dugogodišnjeg rada u izvršnoj vlasti SAD-a, imaju napretek – name recognition (prepoznatljivost imena). U državi kao što je SAD, odnosno u relativno decentraliziranoj državi s preko 300 milijuna stanovnika, mnogi glasači nikada nisu ni čuli za imena mnogih kandidata, a kamoli da precizno znaju kakva su njihova stajališta o mnogim političkim temama. Vrlo vjerojatno su mnogi za Sandersa čuli samo preko filma Michaela Moorea Capitalism: A Love Story u kojem je Sanders predstavljen na način „usprkos Red Scareu i SAD ima svoga socijalistu u najvišem legislativnom tijelu, to je Bernie Sanders, senator iz Vermonta“ (Sanders je svoju političku karijeru napravio u maloj sjeveroistočnoj saveznoj državi Vermont, ali je rođen u Brooklynu i tamo je proveo rane godine života). Kampanje u teoriji služe upravo tome da se kandidati mogu predstaviti širokoj javnosti, ali prethodni name recognition, uparen s neizmjernim količinama novca, u stvarnosti znači nedostižnu prednost  „velikih“ kandidata naspram „malih“ poput Sandersa.

Logika na koju upućuje Cenk Uygur krajnje je jednostavna: nakon osvajanja tih država, svi mediji će morati pratiti Sandersa i dati prostora njegovim političkim prijedlozima. U ovom se smislu treba prisjetiti prošlih izbora za predsjednika SAD-a. Rick Santorum je u borbi za nominaciju Republikanske stranke odnio iznenađujuću pobjedu u Iowi sa samo jedan posto u prethodnim anketama na nacionalnoj razini. Santorum je naposljetku završio kao drugi u Republikanskom procesu za izbor kandidata koji se trebao suprotstaviti Baracku Obami, odmah iza Mitta Romneya.[1]

 

Realna mogućnost „nemogućeg“

Ne smije se zaboraviti da je Clinton i u prošlom izbornom ciklusu slovila za glavnu favoritkinju ili, kladioničarskim rječnikom, „zicera“ za osvajanje nominacije Demokratske stranke. Onda se dogodilo nešto što je demantiralo sve kladionice: Barack Obama je prvo svladao Hillary Clinton, a nakon duela s kandidatom Republikanske stranke postao je predsjednik SAD-a. Ova je usporedba važna jer analize pokazuju da Sandersova kampanja i dosadašnji tijek izbornog procesa posjeduju iznimno intrigantne sličnosti s tadašnjom Obaminom kampanjom. Sam Sanders naglašava da je Obama preuzeo vlast na platformi koja je bila „više lijevo“ od politike koju je kasnije provodio. Mnogo je razloga zašto Obama nije u potpunosti proveo ono što je obećavao, a čini se da je ključan razlog ipak taj što je Demokratska stranka izgubila većinu u Kongresu. Stoga se nameće pitanje zašto su demokrati izgubili Kongres? Osnovna je hipoteza da je Obamu iznjedrio pokret koji je htio politički zaokret SAD-a ulijevo, kojem je novoizabrani predsjednik potom okrenuo leđa i prepustio se tzv. političkim profesionalcima u Washingtonu vjerujući da se reforme mogu provesti bez šire podrške. Obama je time efektivno odrezao granu na kojoj je sjedila njegova politička moć. Pokušaj Bernie Sandersa da kao samoproklamirani demokratski socijalist (Sanders ovim izrazom tvrdi da podržava jaku socijalnu državu i socijaldemokratsku tradiciju po uzoru na skandinavske zemlje) osvoji vlast može biti racionalan samo pod pretpostavkom da ponovno konsolidira postojeću političku volju i snagu koje su dovele Obamu na vlast. Ta pretpostavka tvrdi da većina građana SAD-a zapravo nije htjela tek prvog afroameričkog predsjednika nego mnogo prije administraciju koja će stajati na lijevoj strani političkog spektra. Sanders mora nastaviti tamo gdje je Obama popustio, ali prije toga mora ponovno okupiti nekadašnje Obamine glasače. Iako mnogi mediji Sandersovu politiku navode kao autsajdersku u okvirima Sjedinjenih Američkih Država, to  proturječi istraživanjima javnog mnijenja koja pokazuju da sve ključne točke Sandersovog programa zapravo imaju veliku podršku među građanima SAD-a. Shodno tome, postoji nešto što možemo nazvati teorijom pomicanja Hillary Clinton ulijevo. Postoji skup političkih komentatora koji, usprkos simpatijama prema Sandersu, tvrde da on nikako ne može osvojiti nominaciju Demokratske stranke, ali da je njegova kampanja u utrci za nominaciju od iznimnog značaja jer će natjerati Clinton da se makar u svojoj retorici okrene više ulijevo. Tu je bitno primijetiti da ova linija argumentacije ne počiva na ideji o nekakvoj nevjerojatnoj sposobnosti Sandersa da nameće teme unutar političkog ringa, nego na činjenici da će Sandersova kampanja učiniti transparentnima upravo ona politička stajališta koja velika većina građana SAD-a ionako podržava. Samo kao primjer, Sanders je već dugo zagovornik ideje da se minimalna plaća u SAD-u podigne na 15 dolara po satu. Clinton nije imala jasno stajalište po tom pitanju, ali je nedavno, potaknuta rastom snage Bernie Sandersa, krenula koketirati s idejom podizanja minimalne plaće na 12 dolara po satu.  

Usprkos ovim skeptičnim pozicijama i rezoniranjima, realna mogućnost „nemogućeg“ postala je još realnija viješću koja je odjeknula prije otprilike tjedan dana u američkim medijima. U posljednjem kvartalnom ciklusu prikupljanja novca za kampanje, Bernie Sanders je prikupio 26 milijuna dolara. Iako je ova cifra za 2 milijuna manja od 28 milijuna koje je prikupila kampanja Hillary Clinton kroz srpanj, kolovoz i rujan, bitno je skrenuti pozornost na strukturu donacija Sandersovoj kampanji. Kako Sanders nema svoj Super PAC i, štoviše, oštro se protivi legitimnosti Super PAC-ova u demokratskim društvenim uređenjima, većina donacija Sandersu dolazi od malih donatora. Preciznije brojke govore da je Sanders od početka kampanje prikupio oko 1,3 milijuna donacija od oko 650 tisuća donatora. Clintonove donacije uglavnom dolaze iz izvora kapitala tradicionalno bliskog establišmentu Demokratske stranke (industrija zabave u Hollywoodu i dio financijskog sektora na Manhattanu), dok je Sanders uspio animirati glasačku bazu i male donatore (mahom preko internetskih donacija) čime je poljuljan još jedan argument u prilog dominacije Hillary Clinton. U suvremenom američkom izbornom sistemu u kojem novci znače snagu, uvijek je ključno pitanje kako će mali kandidati uspjeti pratiti ogromnu financijsku moć kandidata stranačkog establišmenta i kandidata koji su dobro umreženi s poslovnim krugovima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sanders je sada dobio dodatnu snagu da se bori sa skupim televizijskim reklamama svojih protukandidata (bolje rečeno, protukandidatkinje), makar u Iowi i New Hampshireu. Iako je Clinton od početka izbornog procesa sakupila gotovo 92 milijuna dolara, a Sanders 41 milijun, ovaj posljednji ciklus prikupljanja donacija samo dodatno učvršćuje tvrdnju da je borba daleko od razrješenja. Kao i u svim drugim relevantnim pokazateljima, Sanders brzinski sustiže Hillary Clinton.

 

Odnos sindikata i Demokratske stranke

Diskusije o anketama i tipovima kampanja mogu se podjednako voditi o obje glavne političke stranke u SAD-u. Međutim, kada govorimo o ulozi sindikata u najvišem političkom ringu, onda se diskusija isključivo može voditi s pogledom na Demokratsku stranku jer sindikati u pravilu službenu podršku dodjeljuju njenim kandidatima.

Jednu od zanimljivijih iznimaka iznose Foster Rhea Dulles i Melvyn Dubofsky u knjizi Labor in America, sveobuhvatnom pregledu povijesti američkog radničkog pokreta od kolonijalnog perioda do Obamina prvog mandata. Radi se o razilaženju između jednog od najpoznatijih radničkih vođa u povijesti SAD-a i predsjednika federacije sindikata CIO (Kongres industrijskih organizacija) Johna L. Lewisa i tadašnjeg američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, često nazivanog „najvećim prijateljem rada kojeg je Amerika ikada imala“.[2] CIO i drugi sindikati praktično su osigurali drugi mandat Rooseveltu 1936. godine, ali netom prije priprema za izbore 1940. godine i pokušaja da Roosevelt uzme treći mandat (tada su američki predsjednici mogli služiti u više od dva mandata) John L. Lewis je odustao od davanja podrške Rooseveltu i Demokratskoj stranci. Mnogi su tadašnji komentatori vjerovali da se Lewis nadao visokoj političkoj funkciji u sljedećoj izvršnoj vlasti koju Roosevelt nije bio spreman osigurati. Tada se opetovano ponavljao danas već mitski razgovor između Lewisa i Roosevelta u kojem je Lewis Rooseveltu rekao: „Gospodine predsjedniče, zamislite ovu situaciju: Vi i ja na listi kao predsjednički i potpredsjednički kandidati. Kao najutjecajniji ljudi u SAD-u, bili bismo nepobjedivi.“, a Roosevelt mu je navodno ironično odgovorio „John, koju bi ti zauzeo poziciju od ove dvije?“. Međutim, Dulles i Dubofsky vjeruju kako je ovo samo povijesni mit i da se Lewisova motivacija za okretanje leđa Rooseveltu nije sastojala u iznevjerenim aspiracijama za mjesto u visokoj izvršnoj vlasti. Oni smatraju da se razlog razilaženja nalazio u mnogo manje osobnim motivima. Kako je to bio period diskusija o mogućem ulasku SAD-a u Drugi svjetski rat, Lewis i mnogi drugi sindikati čvrsto su stajali na poziciji umjerenog izolacionizma, što je značilo financijsko i materijalno potpomaganje saveznika, ali nikako direktni ulazak u rat. Nadalje, Dulles i Dubofsky procjenjuju da je Lewisa zasmetalo to što se američka vlast sve više okretala vanjskoj politici i što je zanemarivala probleme unutarnje politike, posebno radnog zakonodavstva. Lewis je 25. listopada 1940. godine javno podržao Wendella Willkiea, kandidata Republikanske stranke, sljedećom izjavom: „Vjerujem da bi biranje predsjednika Roosevelta u njegov treći mandat bila nacionalna nesreća najvećih razmjera. On više ne čuje pozive naroda. Smatram da je odabir gospodina Wendella Willkiea imperativ ako uzmemo u obzir potrebe ove države. Stoga ga preporučujem radnicima i radnicama […] Očito je da predsjednik Roosevelt ne može biti izabran bez velike većine glasova radnika i radnica. Ako ipak bude izabran, to onda znači da su članovi CIO-a odbili moj savjet i preporuku. To ću prihvatiti kao odluku o nepovjerenju i odstupiti s čelne pozicije CIO-a u studenom.“[3] Lewis je podnio ostavku u studenom.

Lewis je bio u pravu kada je rekao da Roosevelt ne može bez velike podrške radnika i radnica, ali oni su Rooseveltu dali svoj glas neovisno o Lewisovim preporukama. Taj je događaj ozbiljno probudio sumnje o tome mogu li sindikalni vođe, pa čak prominentni vođe kakav je bio Lewis, uistinu utjecati na glasove svojih članova. Ipak treba reći da su takve analize bile donekle promašene jer u računicu treba uzeti mnogo dodatnih faktora pored Lewisovog utjecaja unutar svog sindikata i federacije sindikata na čijem je bio čelu. Kabineti F.D. Roosevelta najznačajniji su u američkoj povijesti ne samo zbog New Deala nego i zbog toga što su tada implementirane mnoge vitalne institucije i zakoni socijalne države koji postoje i do današnjeg dana, usprkos sustavnim, dugotrajnim i djelomično uspješnim pokušajima demontiranja. FDR je tada posjedovao ogromnu popularnost, a Dulles i Dubofsky Lewisov potez karakteriziraju kao katastrofalan politički kalkulus koji je svoju podlogu mogao imati samo u nekakvom čudnom hiru, a nikako u trezvenom političkom rezoniranju.

Sindikati su kroz sljedeće etape povijesti SAD-a odigrali veoma značajnu ulogu za Demokratsku stranku, ne samo kao jedni od glavnih donatora nego i u infrastrukturnom smislu i radom na terenu. Slabljenje utjecaja sindikata na izborne procese doduše kreće 1970-ih i 1980-ih godina, u vrijeme sustavnog implementiranja neoliberalne agende koja je za cilj imala demontiranje elemenata socijalne države od Rooseveltovog perioda i izokretanja društvene konstelacije SAD-a na način da kapital u gotovo svakom segmentu društvenog tkiva posjeduje veći utjecaj od rada. To u suštini znači udaranje sindikata u koljena, a daljnja politička konzekvenca sastoji se u tome da su najveći saveznici Demokratske stranke odjednom postali preslabi da bi mogli samostalno ponuditi pomoć koja bi kandidatima Demokratske stranke osigurala izborne pobjede. Jedna linija rezoniranja tvrdi da se upravo u tome nalazi jedan od ključnih razloga zašto se Demokratska stranka okrenula krupnom kapitalu koji bi možda bio sklon temeljnim političkim prijedlozima ove stranke.   

Unatoč slabljenju političke moći sindikata kroz prethodna desetljeća, bitno je napomenuti da oni ipak i dalje igraju značajnu ulogu u političkim borbama kandidata Demokratske stranke i da se među trenutačnim kandidatima za nominaciju Demokratske stranke vodi tiha borba za rane podrške sindikata.

Iako je velika većina sindikata oprezna u ovom ranom stadiju izbornog procesa i nije spremna dati svoju javnu podršku nijednom kandidatu, nekolicina sindikata je ipak javno podržala kampanje Hillary Clinton i Bernie Sandersa u njihovim težnjama za osvajanje nominacije Demokratske stranke. Hillary Clinton je već u srpnju dobila službenu podršku American Federation of Teachers (oko 1,6 milijuna članova), a National Education Association (oko 3 milijuna članova) joj je svoju podršku dao početkom listopada. Ovi sindikati prosvjetnih radnika predstavljaju neke od najvećih sindikata u SAD-u.

Međutim, ni Bernie Sanders nije ostao bez ranih podrški. Sredinom kolovoza sindikat medicinskih sestara National Nurses United (NNU) javno je podržao Sandersa. NNU slovi za jedan od ponajviše lijevo pozicioniranih sindikata unutar federacije sindikata AFL-CIO. U tom je smislu NNU odbio podržati Obamin Affordable Care Act (poznatiji pod nazivom Obamacare) s objašnjenjem da je Obama pristao na prevelike ustupke kapitalu pri pokušajima nužnih reformi američkog sistema zdravstvenog osiguranja. Nadalje, NNU je u ranijem izbornom procesu podržao Ralpha Nadera naspram Ala Gorea. Zanimljivo je spomenuti da su predstavnici federacije AFL-CIO u državama Vermont i South Carolina također izašli s ranim podrškama Bernie Sandersu. Richard Trumka, predsjednik federacije sindikata AFL-CIO, potom je dijelio packe svojim kolegama na razini saveznih država tvrdeći kako lokalne organizacije nisu ovlaštene dijeliti podrške kandidatima i kako AFL-CIO još nije iznio službeni stav o podršci kandidatima u borbi za nominaciju Demokratske stranke.

Usprkos tome što je Clinton osigurala podrške jakih sindikata prosvjetnih radnika i nekih drugih, listopad je donio neke zanimljive obrate. New York Times je prije nekoliko dana izvijestio da je IAFF (sindikat vatrogasaca) odustao od ranije najavljene podrške za Hillary Clinton. NY Times navodi kako je IAFF jedan od „politički najjačih sindikata“, a da se njihovi razlozi za odustajanje od ranije najavljene podrške za Clinton sastoje u najnovijim pokazateljima o rastu snage Bernie Sandersa i mogućnosti ulaska Joe Bidena u utrku. Bernie Sanders, nakon sastanka sa sindikalistima i aktivistima u Washingtonu održanog 6. listopada, rekao je AP-u kako on nema nikakvih sumnji da velika većina radnika i radnica podržava njegovu kampanju, a da također vjeruje kako će broj podrški sindikata za njegovu kampanju od sada samo rasti.

Vratimo se metaforici flerta, kratkih afera, ljubavnih odnosa i braka. Ranije najave da je Bernie Sanders samo kratkotrajni fenomen možda su ipak bile isuviše ishitrene. Ankete u ranim državama unutar izbornog procesa pokazuju da je Sanders uspio u poprilično kratkom roku okrenuti sve trendove u svoju korist. Kada tome pridodamo činjenicu da je u posljednjem kvartalu rame uz rame s Hillary Clinton po prikupljenim donacijama, uoči prve debate kandidata za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke može se ustvrditi da Bernie Sanders možda ipak nije tek „onaj privlačni klinac, ali zapravo kronični samac“.


 

[1] Usp. Real Time with Bill Maher, HBO, emitirano 28.8.2015.

[2] Foster Rhea Dulles i Melvyn Dubofsky, Labor in America, Harlan Davidson, Wheeling (Ill.), str. 292-295

[3] Ibid. str. 295