Štrajk u kuhinji, štrajk na ulici – parola je kojom vas ove godine pozivamo na osmomartovski Noćni marš.
Posljednjih godina gotovo stidljivo pozivamo na male otpore, male korake prema velikom ženskom štrajku. Nadamo se da ćemo nastaviti stazama naših prethodnica, koje su bez moljakanja i bez uglađenog čekanja, svjesne da im država neće sama od sebe osigurati prava koja im pripadaju, na ulicama i u tvornicama izborile opće pravo glasa, pravo na rad, pravo na radničko organiziranje.
Desetljećima kasnije, i mi smo bolno svjesne da država nije tu za nas. Inflacija divlja, zdravstveni i obrazovni sustavi pucaju po šavovima. Nasilje raste, a prvi su na udaru oni za koji društvo najmanje brine. Za žene kriza nije samo udarac na novčanik i materijalnu egzistenciju, već dodatni okidač nasilja, kojemu su ionako svakodnevno izložene. Govore nam da ne hodamo mračnim ulicama zbog opasnosti, već da se vratimo u sigurno, u četiri zida nuklearne obitelji, u kuhinje i spavaće sobe u kojima radimo “iz ljubavi”, a kad taj ljubavni ugovor prekršimo, naši domovi postaju mjesta premlaćivanja, prisili i prijetnje.
Ta svakodnevica koju živimo, odnosno preživljavamo, govori nam da druge opcije osim štrajka nema. Zato marširajmo prema ženskom štrajku, makar i malim koracima. Uhvatimo korak s onima koji štrajkaju i prosvjeduju jučer i danas: s radnicama Orljave koje se više od godinu dana bore za svoje otpremnine, radnicima Čistoće koji su pokazali što znači radnička solidarnost i otpor prijetnjama, platformskim radnicima koji podižu glas protiv nesigurnih radnih uvjeta, zdravstvenim radnicama i radnicima koji nakon godina upozoravanja na rad preko norme i ignoriranja problema najavlju da su spremni štrajkati. Marširajmo prema feminističkom štrajku, štrajku koji će se s radnih mjesta preliti na ulice, štrajku kojim možemo prkositi moćnima i zaštititi slabije. Jer, kad bi žene prekrižile ruke, puno svijetu zadale bi muke*.
Osmi mart naš je dan, dan kada izlazimo na ulice, dan kada ne treba strepiti od štrajka. Znamo da najglasnije borbe koje vodimo mogu izvesti na ulice tisuće. Već godinama tisuće marširaju za besplatan pobačaj, za ukidanje priziva savjesti u javnim bolnicama, za vraćanje prava na pobačaj u Ustav. Nema feminističke borbe koja jače veže žene od borbe za pravedan sustav u kojem pravo na pobačaj mora biti univerzalna zdravstvena usluga dostupna svim ženama, a ne kolo sreće koje vrtimo od bolnice do bolnice, od liječnika do liječnice.
Marširajmo za društvo u kojem naše zdravlje ne ovisi o stanju na tekućem računu, koje ne čini bogate bogatijima, a siromašne siromašnijima. Želimo živjeti od svog rada, a ne preživljavati. Želimo društvo u kojem penzionerke ne kopaju po smeću, migrantkinje ne prebija na granicama i baca natrag u rijeke, trans osobama ne ugrožavaju životi – ni u Saboru ni na ulici ni onlajn.
Naš rad, naše zdravlje, naši domovi i naši životi politička su pitanja, a odgovornost da živimo bez straha uzimamo u svoje ruke. Mizoginistima, klečateljima, obiteljašima i transfobima poručujemo: nećete nas prestrašiti, nećete nas ušutkati! Vaše prijetnje motivacija su nam da budemo još glasnije, solidarnije i odvažnije. Odustajanje nije opcija – svakim danom sve više žena diže glas, staje uz drugarice i bore se zajedno. Svaki 8. mart brojimo novi marš i znamo da su pred nama godine borbe i sati rada, ali feministički štrajk te je borbe vrijedan.
Zato izađimo na ulice: danas marširajući, sutra štrajkajući!
Živio feminizam! Živio 8. mart!
________________________________
Ruta: Trg žrtava fašizma (okupljanje u 18:00) - Ulica Franje Račkog - Jurišićeva - Trg - Ilica - Gundulićeva - Masarykova - Teslina - Zrinjevac Dizajn: Ena Jurov