Na Festivalu perspektive koji će se održati od 13.-15. ožujka u Splitu tematizirati će se pitanja koja se tiče radničke klase, odnosno djelatnika, kako ih se sve češće naziva što zbog realne izmjene ekonomskih odnosa i klasne diferenciranosti, što zbog groze koju povlači terminologija prošlog vremena. Osim aktualnih opasnosti novog prijedloga Zakona o radu koji stavlja u pitanja radnička prava, u Splitu su u pitanju radnici kao takvi zbog konstantne angažiranosti privatnih i javnih vlasnika koje su doveli i još uvijek dovode do zatvaranja gotovo svih relevantnih proizvodnih pogona. Od Jugoplastike, Adriachema, Pivovare, Željezare, Uzora, Salonita, Škvera, Dalmatinke Nove i drugih koji su pružali nadu u mogućnost ostvarenja sigurnih radnih mjesta za buduće građane, ostala je tek nekolicina. A i ta nekolicina je pod sumnjivim radnim ugovorima koji ne jamče trajnost radnog odnos, dok su njihove tvrtke bez perspektive buduće proizvodnje, pred nejasnim prestrukturiranjima i u dugotrajnim, nepredvidivim procesima stečajnih postupaka.
U takvoj situaciji, pitanje položaja radništva, kao i mogućnosti njegova opstanka postaje ključnim pitanjem Splita i okolice. Stoga će i centralni dio programa biti vezan uz radništvo: okrugli stol pod nazivom ''Kriza: mogućnosti perspektive'' za tematsku okosnicu ima upravo (ne?)uspješnu realizaciju loše ekonomske politike na lokalnoj razini, dok će se u predavanjima pod naslovima ''Privatizacija i proizvodnja: usud splitskog radnika'' (L. Bucat) i ''Radnički pokret: tragovi i perspektive'' otvoriti s jedne strane pitanja sudbine radništva u procesima pretvorbe, privatizacije i likvidacije, a s druge pitanje mogućnosti organizacije radničkog pokreta koji je izmješten iz prirodne okoline proizvodnog pogona zbog zatvaranja većine tvornica.