Radnice i Kamensko, Radnice u Kamenskom
Kratka povijest Kamenskog od osnutka do propadanja
Odlukom Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 15. listopada 1949. na predlošku „ostataka“ sredstava i kadrova vojne proizvodnje, u Zagrebu se osniva Kamensko, poduzeće za proizvodnju konfekcije namijenjene širokoj potrošnji. Od samih početaka vidljiva je njegova orijentiranost na vanjsko tržište; prvi izvoz ostvaren je 1954. godine u zemlje Bliskog istoka, da bi se zatim počelo izvoziti u više zemalja Europe. Orijentiranost na izvoz rezultirala je povećanjem potražnje za radnom snagom, potrebom za proširenjem kapaciteta i modernizacijom proizvodnih tehnologija. Sredinom pedesetih počela je nadogradnja i poboljšanje građevinske infrastrukture, u pogon se puštaju novi proizvodni kapaciteti, ili se postojeći domehaniziraju, te se zbiva daljnja nadogradnja građevinskog objekta, a 1958. godine proizvodnja se širi i na proizvodnju rublja. Uspješnost tvornice očituje se otvaranjem novih pogona: 1962. u Grižanima se otvara pogon odjeće, a uskoro (1963.) i u Gračacu. Osnivanje trgovačke mreže „Standard konfekcija“ rezultat je udruživanja maloprodajnih objekata Kamenskog s drugim proizvođačima u razdoblju od 1964. do 1973. Brojnim povećanjima proizvodnih, skladišnih i poslovnih kapaciteta, posebice u Zagrebu[9], do kraja 1973. godine ukupan proizvodni poslovni prostor povećan je u odnosu na kapacitete iz 1952. za osam puta. Godine 1971. osnovana je služba za automatsku obradu podataka s ciljem daljnje modernizacije.
Usklađujući svoju organizaciju s Ustavom iz 1973. godine i Zakonom o udruženom radu, Kamensko se organizira kao radna organizacija (usp. Skraćeni prospekt 2004), što je u formalno-pravnom smislu značilo samorganiziranje radnika/ca u vođenju i upravljanju organizacijom te objedinjavanje poslovnih i radnih jedinica u jedinstvenu organizaciju i proces rada[10]. Srednjoročni plan za razdoblje od 1975. do 1980. godine predviđao je modernizaciju proizvodnih kapaciteta i rekonstrukciju svih pogona. Tijekom 1977. godine obavljena je modernizacija proizvodnje rublja i pogona u Gračacu. Prema riječima radnice Klare, tvornica je u to vrijeme organizirala edukacijske tečajeve krojenja i šivanja za radnice, a onima koje su iskazale volju, plaćala je doškolovavanje, no ta je praksa bila prekinuta i prije pada socijalizma.
Kamensko od svog osnutka kontinuirano prati razvoj konfekcijske tehnologije i stalnim investiranjem održava visok stupanj automatizacije proizvodnje.[11] U skladu sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća, Kamensko je od 1993. godine registrirano kao dioničko društvo[12] a novim se investicijama, odnosno dokapitalizacijom, u pogone uvodi vrhunska tehnologija, što je za posljedicu imalo značajan porast kvalitete proizvoda nužnih za povećanje konkurentnosti na domaćem, a osobito stranom tržištu. (Skraćeni prospekt 2004: 11) Praćenjem modnih kretanja i prilagođavajući se potrebama tržišta, Kamensko d.d. provodi rekonstrukciju pogona rublja te 1996. godine zaokružuje proizvodnu liniju ženskog programa. Usporedno s reorganizacijom i informatizacijom te širenjem poslovnih kapaciteta, Kamensko radi na stvaranju prepoznatljivog branda na međunarodnom modnom tržištu.[13] Do 2006. Kamensko je poslovalo s dobiti, a preko 90 posto proizvoda proizvodilo se za najveće svjetske marke te izvozilo najviše na zapadnoeuropsko tržište. Prvi pad prihoda[14] počinje 2005. i temelji se na padu prodaje u inozemstvu, iako već zatvaranje pogona u Grižanima u 2004. godini nagovješćuje prve poslovne probleme. Sljedeće tri godine bilježe kontinuirani pad proizvodnje, broja zaposlenih i pad prihoda. Osim pada broja zaposlenih smanjivao se broj produktivnog osoblja, a povećavao broj „režijaca“. Zbog zakonskih odredbi o zaštiti radničkih prava radnice/i koje/i nisu mogle/i biti otpuštene/i, promicane/i su iz pogona u tehničko osoblje.
Krajem 2009. godine gubitak Kamenskog je 40 posto veći od cjelogodišnjeg prihoda, a nesolventnost se prije svega odrazila na nemogućnost isplate plaća radnicama. Slijedi drastičan pad prihoda od prodaje, prispjeće dugoročnih obveza i umnožavanje minusa u poslovanju koje se rješavalo kratkoročnim bankovnim kreditima i zajmovima, a što se pripisuje lošem menadžmentu, marketingu i proizvodnoj ponudi. Nakon toga slijede nepodmirivanja poreznih obveza i neplaćanje doprinosa zaposlenicima, te 2010. godine i neisplata plaća zbog čega dolazi do štrajka zaposlenika/ca i obustave radnog procesa. Ukupna potraživanja radnica za neisplatu pet plaća i troškova prijevoza u trenutku stupanja u štrajk 2010. iznosila su otprilike 9 milijuna kuna. Prema brojnim medijskim natpisima dug Kamenskog prema državi u doprinosima i porezu u tom je trenutku iznosio 25 milijuna kuna[15]. Prosječan broj zaposlenih radnica/ka 2004. godine bio je 1 546 zaposlenica/ka što je, prema Aničinim riječima, otprilike 300 manje nego 1995.
Tvornica Kamensko prošla je kroz tri perioda postojanja koja se u nekim elementima preklapaju. Prvi je od osnutka 1949. do ukidanja radničkih savjeta 1997/8. To je razdoblje kontinuiranog razvoja tvornice, ulaganja u nju, širenja poslovanja i ostvarivanja dobiti. No, ujedno i ravnopravnosti spolova, doškolovavanja radnica, velike uloge radnica u procesu odlučivanja o poslovanju te maksimalne zaštite radničkih i socijalnih prava poput plaćenih prekovrmenih sati i legaliziranom radu u tri smjene. Zanimljivo je da je to period koji obuhvaća ratno razdoblje karakterizirano gubtikom dijela tržišta ali unatoč kojem se ostvaruje dobit, informatizira tvornica i otvaraju maloprodje. Drugi period mogli bismo nazvati tranzicijom Kamenskog što je period od 1996. do 2006. – period ukidanja plaćanja prekovremenih, ukidanja radničkih savjeta i uvođenja radničkih vijeća koje uprava ne saziva ili ako ih saziva ne daje im financijske izvještaje, dakle period koji označava gubitak radničke kontrole nad poslovanjem. Ujedno to je i razdoblje kada se više ne ulaže u razvoj tvornice iako ona i dalje posluje s dobitkom i period kada počinje padati broj zaposlenih, nastaju prvi tehnološki višci i zatvaraju se pogoni izvan Zagreba. Treći period je zapravo jako kratak period od svega 4 godine, a karakteriziran je progresivnim propadanjem Kamenskoga. To je period od 2006. kada u tvornicu ulaze „Kutlini ljudi“. Period označen prvom godinom kad Kamensko posluje s gubitkom, kad se broj zaposlenih drastično smanjuje, kad je uprava sve bahatija prema radnicama i kad radnice nemaju apsolutno nikakvu ni kontrolu ni uvid u poslovanje, a kamoli odlučivanje. To je ujedno period sve većih kršenja radnih prava, sve većih pritisaka na pojedince koji se usuđuju digniti glas. Period kad je sve o čemu se priča širenje tržišta, a sve što se događa je smanjenje tržišta. Period koje radnice karakteriziraju kao „nebrigu uprave za poslovanje“. Na koncu to je period štrajka glađu, stečaja bez preustroja tvornice i važnog primjera radničkog otpora u Hrvatskoj.
Pogled unatrag ili tranzicija iz očišta radnica
Navedeni suhoparni fakti ne smiju nas navesti na to da, čitajući ih, zaboravimo da se ovdje ponajprije opisuju društveni odnosi. Pritom ne smijemo zanemariti ni društvene omjere moći. Stoga ću u nastavku teksta pokušati prikazati perspektivu radnica koje su u Kamenskom radile od 1970-ih, odnosno početka 1990-ih, te preobrazbu i promjenu „količine“ moći u njihovim rukama u različitim vremenskim razdobljima. Perspektiva radnica bit će ilustrirana njihovim pogledom na uvjete rada, odnosom prema menadžmentu i međusobnim, te djelomično privatnim odnosima u dijelu u kojem su oni relevantni za poziciju žene na radnom mjestu u primarno patrijarhalnom socio-ekonomskom uređenju. Kao što je rečeno u uvodu, ne smije se zanemariti promjena radnih uvjeta s obzirom na promjenu društvenog uređenja.
Organizacija rada i odnos moći u Kamenskom
Naime, različita uloga radništva i uprave u dva društvena uređenja, samoupravno-socijalističkom i kapitalističkom, u moći i kontroli nad rezultatima vlastitog rada na razini tvornice usporediva je i s različitom razinom kontrole nad vlastitim radom na razini proizvodnog procesa u modernim industrijama. Posebno je zanimljiv primjer u kojem Anica opisuje svoju majstoricu. Ako uzmemo u obzir da je dominantno obilježje industrijskog rada upravo podjela rada provedena Taylorovom reformom „znanstvenog“ upravljanja (Harry 1983: 75-105), kojom se kontrola nad radnim procesom prenosi iz ruku radnika u ruke uprave time što se proizvodni proces
partikularizira na pojedine najsitnije operacije, zanimljivo je da se u Kamenskom najboljom majstoricom smatrala ona majstorica koja je radnice obučavala svim pojedinim operacijama u procesu nastajanja jednog odjela, a još je zanimljivije da su takve radne jedinice, odnosno brigade u kojima su radnice znale izvršavati sve pojedine operacije, najbolje funkcionirale:
Anica: Moja majstorica je bila dobra majstorica. Ona je sama prošla sve operacije – od otvaranja bale, preko pregledavanja i krojenja, do sitnog pribora... Ona se tako ponašala i prema svojim radnicama. Kad bi joj došao netko novi, u fazi obuke provela bi radnicu kroz sve operacije i naučila nas raditi sve. Tako da smo mi mogle ići s jedne operacije na drugu po potrebi. U drugim brigadama to nije bilo tako. U drugim brigadama događalo se da 30 godina radiš samo jednu te istu operaciju. Naša brigada funkcionirala je kao sat. Kad bi netko bio bolestan ili bi falilo radnica, ona je mogla lako povuć nekoga s neke operacije na kojoj je manje potreban na drugu operaciju na kojoj joj nedostaje radnika. Tako sam ja na primjer bila vješta u pet operacija. Kad završim svoju osnovnu operaciju, idem raditi tamo gdje je najpotrebnije. Tako sam uvijek mogla imati izvršenje od 150 posto. Prekoračenja izvršenja plaćala su se za tekući mjesec do iznosa od 200 posto, a onda su se morala prenositi u sljedeći mjesec. Kad su radnici počeli odlaziti, ona je i sama stala na mjesto radnika i radila. Mi smo bili kao jedna obitelj, odlično smo funkcionirali. Malo tko je imao koncept kakav je imala moja majstorica. Kasnije, u uvjetima smanjene proizvodnje, kada je došlo do transformiranja brigada, radnice koje su radile po 30 godina istu operaciju, nisu se znale okrenit oko sebe. Izvršenje se svelo na 30 posto. Makar smo bile jedna firma, razlika u brigadama i pogonima bila je kao da se radi o različitim firmama. Oni dijele taj posao. Što je prije radila jedna, sad su radile dvije ili tri radnice.
Iz intervjua je vidljivo kako radnice jasno prepoznaju vrijednost organizacije rada u kojoj sve imaju kontrolu nad cjelinom radnog procesa, što i majstoricu, a i svaku ponaosob, čini moćnim. To je ujedno značilo da su imale svijest o vlastitoj ulozi u proizvodnji određenog predmeta i da su funkcionirale skladno, ali i o organizaciji posla u kojoj razlikuju i analiziraju različite faze u radu tvornice. One, isto tako, imaju svijest o povećanom tzv. kontrolno-upravljačkom sloju tijekom posljednjeg desetljeća nauštrb radno-produktivnog jer, kako je istaknula Klara u svom intervjuu:
Klara: Od 1996. povećava se broj kontrolora i majstora, a smanjuje broj radnika. Djelomično je to tako jer su ljudi odlazili, a djelomično jer firma nije mogla lako dati otkaz radnicima pa su ih morali unaprijediti. Tako su se stvarala nepostojeća radna mjesta tih rukovodećih pozicija, a smanjivao se broj radnika. Naprimjer, godine 1995. krojnica je imala jednu majstoricu i jednog kontrolora na 79 radnika, dok se 2008. taj omjer promijenio – na 23 radnika išlo je devet režijaca.
Uz organizaciju rada, važno je bilo i upravljanje te uloga radničkih savjeta u samoupravljačkoj strukturi. Uloga radničkih savjeta, čije su odluke bile obvezne za rukovoditelje poduzeća, bila je omogućiti sudjelovanje radnika/ca u odlučivanju i osigurati punu zaštitu radničkih prava, koja se nije očitovala samo u redovitim i pristojnim plaćama te u zaštićenim socijalnim pravima, već i u uvjetima rada u krugu tvornice kada je kontakt radnica i uprave bio čest i dvosmjeran. Radnice upravo naglašavaju važnost radničkih savjeta za njihovu poziciju do razdoblja tranzicije Kamenskog kada se radnički savjeti pretvaraju u radnička vijeća čije odluke više nisu obvezujuće za upravu, dolazi do netransparentnosti poslovanja, a same radnice gube moć i ulogu u bilo kakvom odlučivanju.
Klara: Radnički savjet ukinut je one godine kad smo organizirale štrajk pod vrbom – zbog neisplate regresa. To je organizirao radnički savjet, a nakon toga je bio ukinut na razini države. To je bilo 1998. Tada je počelo funkcionirati radničko vijeće. Radnički savjet je puno bolje funkcionirao. Sve se pitalo radnike. Postojao je radnički savjet rublja i odjeće, te zajednički radnički savjet na razini firme. Nadzorni odbor trebao je donositi financijske izvještaje radničkom vijeću. Međutim, to se nikad nije dogodilo.
U početku se sazivalo svaka tri mjeseca i obavještavalo nas se o potrebi za prekovremenim radom, međutim kasnije, kad se ponovno promijenila uprava, radničko vijeće sazvano je samo dva puta – radi tehnološkog viška i zatvaranja pogona u Grižanima. Naša sindikalna predstavnica u Nadzornom odboru samo bi nam govorila „čut ćete, znat ćete“, međutim nikad nam nije davala nikakve informacije o tome što se tamo događalo. Eventualno bi nam direktor rekao koliki su dugovi i kolike su reklamacije. Na ostalo bi odgovarao „tko smo mi da njega ispitujemo“.
S radničkim vijećima nastupa i razdoblje sve rjeđeg kontakta uprave i radnica te kao posljedica gubitak ne samo kontrole radnica nad svojom ulogom u proizvodnji, već i gubitak kontrole u odnosu na postupke uprave te na uvid u odluke uprave i samo poslovanje tvornice. U tom vremenu, preciznije, od 1998. do 2006. godine Kamensko i dalje posluje s dobitkom, međutim taj se dobitak progresivno smanjuje, pogoršavaju se uvjeti rada te znatno reduciraju radnička i socijalna prava. Razdoblje koje počinje 2006. godine u znaku je tog radikalnog pogoršanja, kada u Kamensko ulaze menadžeri koji ne silaze u pogon i ne razgovaraju s radnicama. One ih praktički ne poznaju te o njima ništa ne znaju. To razdoblje traje do 2010. godine kada tvornica ulazi u stečaj, a obilježeno je progresivnim odlaskom radnica zbog sve nepovoljnijih uvjeta, sve ozbiljnijih narušavanja svih stečenih prava, te izrazito loših odnosa uprave prema radnicama. Taj je odnos u ovom razdoblju potpuno jednosmjeran i obilježen je izostankom kontakta s radnicama, pritiscima na sindikalno vodstvo, te obrušavanjima i prijetnjama u onim rijetkim slučajevima kad je postojao kontakt s pojedinačnim radnicama.
Valja naglasiti da su radnice svjesne netransparentnosti poslovanja i gubitka vlastite moći kao posljedice novog tipa upravljanja, no sve je vrijeme prisutna ambivalentnost jer radnice ne pristaju na taj gubitak zbog identifikacije s tvornicom Kamensko i njihove klasne nesvijesti o potpunom prekidu s pozicijom koju su imale u vremenu samoupravljanja. No isto tako, što zahtijeva dodatnu analizu, riječ o posve novoj strukturnoj poziciji rada u odnosu na kapital u izmijenjenim društvenopolitičkim okolnostima, u čemu je borba za zadržavanje radnog mjesta uvjet preživljavanja svake radnice, a identifikacija vlastitog materijalnog i socijalnog interesa s očuvanjem radnog mjesta (kao jedinog izvora sredstava za život) postaje ključno mjesto u njihovom repozicioniranju.
O uvjetima rada, tehnološkom višku, solidarnosti
Klara: Mi smo samo dva puta imali tehnološki višak; jedanput jedanaest radnika, i drugi put kad se zatvarao pogon u Grižanima. Tamo se radilo za jednog Talijana koji je propao pa su svi dobili otkaz. Uvjeti su bili takvi da su radnici sami odlazili. Oni nisu [uprava] provodili tehnološki višak. Da se smanjivao broj radnica kako se smanjivao broj proizvodnje, možda ne bismo bili ni propali. Međutim, oni nisu vodili brigu o traženju novih poslova. Ljudi su morali ići na bolovanje. U zadnje vrijeme imali smo 32 posto radnika na bolovanju. Produktivnost se svela na 30 posto izvršenja. Uspjehom izvršenja smatralo se 90 posto. Mi smo u takvim uvjetima u tri godine jednostavno morali propasti.
Anica: Noćni rad je postojao, ali se nije vodio kao treća smjena, nego smo radile po 16 sati u komadu. I tako svaku drugu noć, 10 dana u mjesecu i svaku subotu. Djeca su na prste brojala: ima mame, nema mame, ima mame, nema mame. Kad bi prst pokazao da ima mame, onda bi me čekali. 1996. ukinut je i noćni rad i plaćanje prekovremenih. Sindikat je sve to znao. Ali nije ništa poduzimao. Ako se netko i zalagao za radnike, bio bi odmah smijenjen s pozicije na kojoj je bio.
Anica: Prekovremene su nam prestali plaćati 1996., bila je to odluka tehničkog direktora koji je imao glavnu riječ u tvornici. Jedna direktorica ostala nam je dužna 13 subota. Mi smo se radovale noćnima i subotama jer su se više plaćale i bilo je ugodnije raditi. Godine 2000. došla je inspekcija i utvrdila da se radnicama ne plaćaju prekovremeni i da im nisu plaćene subote. Komentar uprave bio je: „Mi ćemo platiti globu, ali vi taj novac nećete dobiti.“
S obzirom na to da su plaće u tekstilnoj i odjevnoj industriji u prosjeku 50 posto niže od prosječnih plaća u hrvatskom gospodarstvu, ne treba nas čuditi volja žena da rade noćne smjene, subote i spojene smjene od 16 sati jer su one predstavljale prekovremeni rad, omogućavajući radnicama i dodatni prihod. U tranziciji se u tvornici Kamensko ukida mogućnost prekovremenog rada kao posebno honoriranog rada, unatoč prekovremenim satima i intenzivnijem radu. U situaciji zatvaranja pogona i proizvodnje tehnološkog viška, kao i nevoljkosti sindikata da se uopće angažira, svaka primjedba značila je otpuštanje, a mogući otpor radnica činio se bezizglednim. Radnice su, unatoč aroganciji menadžmenta koji postaje sve bezobzirniji, a što se vidi iz ovog posljednjeg iskaza, nerijetko bile spremne zadržati svoje radno mjesto kao uvjet preživljavanja.
Uz to, zbivao se i proces ušutkivanja i nužde pristajanja na samocenzuru, zbog prilagodbe novonastalim okolnostima, što je vidljivo i iz primjera ozljede na radu:
Klara: Bilo je slučajeva ozljede na radu i nakon što je ukinut noćni rad, prekovremeni rad i rad subotom. Jednom je jedna radnica teško ozlijedila šaku i šef ju je vozio u Vinogradsku bolnicu. Kad ga je doktor pitao što se dogodilo, rekao je da se ozlijedila na poslu. Ujutro je direktor pozvao šefa na odgovornost, na „ribanje“ i rekao mu da nisu smjeli reći da se to dogodilo u tvornici. Mi smo tada morali skupiti sve papire i napraviti kao da je to bilo odobreno, taj noćni rad, međutim nije, a mi to nismo smjeli napraviti. To je napravljeno zbog inspekcije.
Ipak, bilo je pojedinačnih primjera opiranja menadžmentu. U vremenu vidljivog smanjivanja radničkih prava, poput ukidanja plaćanja prekovremenih sati, radnice ističu primjer pritiska uprave na jednu od majstorica, odnosno koordinatoricu brigade, što je jedan od primjera solidarnosti i otpora radnica pritisku uprave na osobu koja se protivila smanjenju radničkih prava. Ovo je ujedno i primjer radničke samoorganizacije u krugu tvornice:
Anica: Jedna majstorica je stalno ulazila u sukob s tehničkim direktorom koji je ukinuo prekovremene jer je stalno istupala u zaštitu radničkih prava. Jednog dana se on spustio u pogon i rekao joj da joj daje momentalni otkaz. Ona se rasplakala, a mi smo sve, cijela brigada, stale uza nju. Četiri dana nismo ništa radile. Dolazile smo uredno na posao, ali nitko nije ni takao stroj. Onda ju je generalni direktor vratio na posao. Mi smo tada svi bili spremni otići s njom. Ako ide ona, idemo i mi. Kasnije, kad su je vratili na posao, mi smo radile punom parom da nadoknadimo izgubljeno.
Isto tako, valja reći da je noćni rad koji je u socijalizmu imao status prekovremenog rada, i kao takav bio dodatno vrednovan, bio ugodniji jer je kontrola bila niža, a opuštenost veća. Radnice navode te trenutke kao izvore velike radosti u radu:
Klara i Anica: Prije nego je došao direktor R., tvornica je funkcionirala kao jedna skladna obitelj! Radilo se i subotom, voljele smo rad subotom jer nigdje nije bilo nikoga, isplanirale bi što ćemo jesti i piti i s guštom smo radile. Bilo je i prekovremenih. Uglavnom je sve bilo plaćeno, međutim kasnije nije bilo više sve plaćeno.
Sustavi podrške – „razumni i nerazumni muževi“
Razgovarajući s radnicama o njihovoj poziciji pitale smo ih i kako je 16-satni rad utjecao na njihove obitelji. U mnoštvu ispričanih primjera isticala se podjela muževa na „razumne“ i „nerazumne“. Muževi koji su činili dobre stvari i imali razumijevanja bili su okarakterizirani kao „razumni muževi“, a njihova se „razumnost“ sastojala od podrške u radu u tvornici i olakšavanja rada ženama kod kuće. „Nerazumni muževi“, s druge strane, nisu imali razumijevanja za poziciju suprugâ koje su bile prisiljene raditi 16 sati na dan deset dana u mjesecu jer se toliko trebalo raditi za koliko-toliko pristojnu plaću. Rad od 16 sati značio je velike obiteljske prilagodbe. Tako se pamti i prepričava slučaj kad je tijekom prve smjene najavljeno da se taj dan radi „duplo“, jedna radnica nazvala supruga da joj donese dijete da ga podoji.
„Razumni“ supružnici skuhali bi kući večeru ne samo svojoj supruzi, nego i njezinim kolegicama, i donijeli je u tvornicu cijeloj brigadi. Brinuli su se o djeci i kućanstvu. Ljeti bi također cijeloj brigadi donosili lubenice. „Nerazumni“ muževi mijenjali su brave, dolazili u tvornicu i odvlačili žene kući. Klara se prisjeća primjera kada je suprug morao ići na nogomet, pa je doveo malodobnu djecu supruzi u tvornicu koja nije bila sigurno mjesto za djecu, (postojala je opasnost od fizičke ozljede), a u krugu tvornice nije postojala mogućnost čuvanja djece[16]. Tom je prigodom majstorica radi sigurnosti djece radnicu pustila da ode kući.
Izlazak u javni i politički prostor – pobuna radnica 2010. godine
Nakon neisplate pet uzastopnih plaća, radnice Kamenskog počinju se samoorganizirati. U rujnu 2010. radnice borbu za radnička prava i pravo na dostojanstven život iz prostora tvornice sele u javni i politički prostor. Ta borba još uvijek nije gotova. U štrajk glađu radnice stupaju 20. rujna 2010. i sljedećih tjedan dana spavaju u parku na Trgu Francuske republike koje je jedino mjesto na kojem se u Zagrebu smije prosvjedovati a da se prosvjed ne mora prijavljivati policiji. Tih tjedan dana one su prema propisima hrvatskih institucija u ilegalnom štrajku, legalni štrajk počinje 27. rujna 2010. Mjesec dana, koliko je trajala njihova intenzivna borba do pokretanja stečaja, one svakodnevno rade u jutarnjoj smjeni nakon čega protestiraju marširajući od tvornice do središnjeg zagrebačkog trga. Sve metode kojima se od jeseni 2010. radnice koriste, bile su u obliku grassroot samoorganizacije, s obzirom na to da im sindikalno vodstvo ne pruža podršku, surađujući bolje s poslodavcem nego s njima kao svojom „bazom“. Radnice optužuju vodstvo sindikalne organizacije za spregu s upravom te smatraju da se sindikat nije dovoljno zauzimao za radnice i njihova prava, da je često sprečavao njihovo samoorganiziranje, te da im sindikalna predstavnica nije prosljeđivala informacije.
Iako su u vrijeme dok su radnice štrajkale glađu njihova međusobna neslaganja već bila očita, kad je u pitanju bilo djelovanje sindikata prema njima, tu su bile potpuno složne. To se, između ostalog, vidjelo i po tome što radnice nisu bile upoznate ni sa svojim pravima ni s pravnom procedurom. Angažiranost sindikata dogodila se u posljednjem trenutku i pod pritiskom samih radnica.
Prikupljanje potpisa za pokretanje stečaja dogodilo se na inicijativu samih radnica. Krajem 2011. radnice se još uvijek nisu naplatile iz stečajne mase, broj vjerovnika je porastao, podneseno je nekoliko kaznenih prijava protiv nekih članova uprave, a imena nekoliko odgovornih za propast Kamenskog pojavljuju se u javnosti zahvaljujući pritisku novinara i pojedinaca/ki iz civilnih udruga.
Progresivno propadanje Kamenskog u razdoblju od 2006.počelo je poslovanjem s gubitkom kad se broj zaposlenih drastično smanjuje, uprava prema radnicama/ima postaje sve bahatija, a radnice više nemaju nikakvu kontrolu i uvid u poslovanje, a kamoli u odlučivanje. To je ujedno razdoblje sve većih kršenja radničkih prava, kao i sve većih pritisaka na pojedince/ke koji se usuđuju dignuti glas, razdoblje koje radnice karakteriziraju kao „nebrigu uprave za poslovanje“. Štrajkom glađu, uz stečaj bez preustroja tvornice, pobuna radnica Kamenskog postala je medijski najvidljiviji radnički otpor u Hrvatskoj. Ako bismo usporedili/e medijsku vidljivost radnika u brodogradnji, kao „muškoj industriji“ s vidljivošću radnica u tekstilnim i odjevnim industrijama, vidjet ćemo da su radnice Kamenskog učinile velik i važan iskorak u osvješćivanju javnosti o upropaštavanju tekstilne i odjevne industrije.
Što će se dogoditi s tvornicom Kamensko još je uvijek neizvjesno. Hoće li se radnice uspjeti naplatiti iz stečajne mase, također je otvoreno pitanje.
[9] Riječ je o proširenju kapaciteta u širem središtu grada (u Reljkovićevoj i Ćanićevoj ulici).
[10] Prema Ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1973. radna
organizacija je „samostalna samoupravna organizacija radnika povezanih zajedničkim interesima u radu i organizovanih u osnovne organizacije udruženog rada u njenom sastavu ili neposredno povezanih jedinstvenim procesom rada.“ (Ustav SFRJ 1974)
[11] Godine 1987. modernizirana je oprema pogona Rublje – Zagreb, te obavljena preorijentacija s programa rublja na program odjeće. (prema: Skraćeni prospekt 2004: 12)
[12] Napominjem da na stranicama Državnog ureda za reviziju među popisom poduzeća i firmi u kojima su obavljene revizije o pretvorbi i privatizaciji nema izvještaja vezanog za Kamensko.
[13] Kamensko d.d. je od 1990. godine vlasnik licence Pierre Cardin za proizvodnju i promet ženskih i muških odjevnih proizvoda, uz to što su se njegovi proizvodi na tržište plasirali i pod vlastitim imenom Kaza, te su uz program poslovnog odijevanja promovirali i vlastitu robnu marku Prince.
[14] Svi financijski pokazatelji dostupni su na stranicama Zagrebačke burze i stranicama Poslovni.hr.
[15] To je bila jedna trećina od nepodmirivih 74,58 milijuna kuna.
[16] Inače, jedna od brojnih pogodnosti koje su u socijalizmu postojale za tvorničke radnike i radnice bili su dječji vrtići organizirani u prostorima tvornica.
Literatura
Borić, Rada (ur.). 2007. Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije. Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH.
Braverman, Harry. 1983. Rad i Monopolistički kapital, Degradacija rada u dvadesetom stoljeću. Zagreb: Globus, str. 75-105.
Collins, Mary. 2009. „Europske tendencije u politikama zapošljavanja“. U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 21-31.
Milidrag-Šmid, Jagoda. 2009. „Žene i rad u Hrvatskoj“. U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 31-41.
Milat, Andrea i Miloš, Jelena. 2011. Intervjui s radnicama Kamenskog, audiomaterijali, neobjavljeno.
Prlenda, Sandra i Šinko, Marjeta. 2009. „Rodno specifični izazovi u tekstilnoj industriji“. U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 35-60.
Prlenda, Sandra i Šinko, Marjeta. 2009. „Ugroženost tekstilne industrije: posljedice za lokalne zajednice. Zaključne ocjene.“ U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str.133-140.
Internetski izvori:
Becker, Joachim i Jäger, Johannes. 2011. „From an Economic Crisis to a Crisis of European Integration“. Izlaganje na konferenciji IIPPE Conference „Neoliberalism and the Crisis of Economic Science“, Istanbul, svibanj 2011. Vidi: http://www.iippe.org/wiki/ images/b/b7/CONF_2011_Joachim_Becker.pdf; posjećeno 15. prosinca 2011.
Ćimić, Ilko. 2011. „Imamo dokumente: Ninoslav Pavić je ravnopravni vlasnik Vilinskih poljana pa tako i Kamenskog“, 15. prosinca 2011. Vidi: www.index.hr. http://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-dokumente-pavic-je-ravnopravni-vlasnik-vilinskih- poljana-/588689.aspx; posjećeno 15. prosinca 2011.
„Zaposleni prema djelatnostima u listopadu 2011“, Zagreb, 29. studenoga 2011. Državni zavod za statistiku. Vidi: http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/09-02-01_10_2011.htm; posjećeno 15.prosinca 2011.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Vidi: http://www.mirovinsko.hr/default.asp?ID=2508; posjećeno 15. prosinca 2011. Poslovni.hr. Burze i financije. Dionička društva. Kamensko d.d. Financijski podatci. Vidi: http://www.poslovni.hr/jdd/kamensko-dd-64779.aspx; posjećeno 19. studenog 2011.
„Broj zaposlenih u tekstilnoj industriji raste“. 2011. Privredni Vjesnik. Vidi: http://www.privredni.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=3523&Itemid=2; posjećeno 15. prosinca 2011.
Skraćeni prospekt uvrštenje dionica izdavatelja Kamensko d.d. u burzovnu kotaciju javnih dioničkih društava savjetnik pri uvrštenju.
Rast d.o.o. Varaždin, R. Boškovića 20, Varaždin, listopad 2004. Vidi: http://zse.hr/userdocsimages/prospekti/Prospekt-KMSK. pdf; posjećeno 22. studenog 2011.
Strateške odrednice industrije tekstila i odjeće u Hrvatskoj za razdoblje od 2006. do 2015. 2007. Zagreb: Ekonomski institut. Vidi: www. vlada.hr/hr/content/download/32002/436251/file/270-04.pdf; posjećeno 20. studenog 2011.
Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Wikipedia. Vidi: http://hr.wikisource.org/wiki/Ustav_Socijalisti%C4%8Dke_ Federativne_Republike_Jugoslavije_(1974.) posjećeno 23. studenog 2011.
Tekst napisala:
Preporučite članak: