Slovenska se država nalazi u prilično neobičnoj situaciji: unutarnji i vanjski pritisci joj nameću prodaju imovine i poduzeća u njenom vlasništvu, dok istovremeno ona tim poduzećima upravlja profitabilno po kapitalističkim kriterijima.
Proklamacije o tome kako je država loš gospodar te da je najbolje što sa svojom imovinom može učiniti jest da je proda, predstavljaju konstantu u slovenskom političkom životu, uostalom, baš kao i drugdje. No razliku čini činjenica da slovenska država u svojem vlasništvu ipak još uvijek drži značajan vlasnički udio u ekonomiji. Upravo činjenica da se u Sloveniji, za razliku od većine tranzicijskih država, rasprodaja nije dogodila preko noći, bila je temelj famoznog gradualizma, karakterističnog za slovenski prijelaz iz samoupravnog socijalizma u tržišni kapitalizam.
Međutim, i toj je postupnosti s vremenom došao kraj, a društveni odnosi moći, koji su u devedesetima još bili prilično fragmentirani zbog privatizacije kroz sustav certifikata, na prijelazu milenija već izrazito pretežu na stranu kapitala. Radnici koji su dobili certifikate, tj. vlasničke udjele u poduzećima, većinom su ih prodali i tim novcima kupovali potrošačka dobra, npr. automobile ili bijelu tehniku. S druge strane, kapital je pri svakoj prodaji certifikata iskoristio priliku za povećanje i koncentraciju vlasništva nad poduzećima.
To preuzimanje vlasništva, odnosno privatizacija, dostiže vrhunac, ili možda bolje rečeno dno, u razdoblju najvećeg ekonomskog rasta, u godinama uoči krize 2007/08. Novac je tada bio jeftin i banke su ekonomske subjekte praktički prisiljavale na uzimanje kredita, koje su brojni koristili za menadžerske otkupe poduzeća, ili pokušaje takvih otkupa. Radilo se o zaduživanjima poduzeća, čiji je cilj bio konačna privatizacija, ali su se ti planovi izjalovili, budući je dolaskom krize novac opet odjednom postao skup. Banke su zatvorile kreditnu pipu, a poduzeća je, ovisno o veličini, čekao ili stečaj ili reprogramiranje kredita.
Poduzetnički uspjesi države
Tako ponovno dolazimo do države, koja se u razdoblju krize morala jako zadužiti te tako povećati javni dug i proračunski deficit, a sve kako bi servisirala tzv. bankovnu rupu. Njen uzrok bili su upravo krediti koje su banke tako lakomisleno dijelile, a poduzeća ih nakon ekonomskog sloma više nisu mogla otplaćivati. Te “loše” kredite država je praktički preuzela na sebe kroz dokapitalizaciju bankarskog sektora tešku oko 4 milijarde eura te ih većinom prenijela na tzv. lošu banku, čija je zadaća da ih danas opet pokuša prodati privatnom sektoru. Pritom nije niti potrebno naglašavati kako te rasprodajne cijene niti približno neće dosezati iznose kojima ih je spašavala država.
Radi se, dakle, o klasičnoj socijalizaciji gubitaka, koja istovremeno već stvara uvjete za ponovnu privatizaciju dobitaka. Koliko je onda država uistinu loš gospodar, kad je upravo ona očito uvijek ta koja mora spašavati kapital? Sudeći prema posljednjim makroekonomskim pokazateljima, država uopće nije loš gospodar, dapače, čini se kako je natprosječno dobar! Pogledajmo konkretne podatke za posljednje dvije godine.
U drugom kvartalu prošle godine, državni je sektor, prvi puta nakon početka krize, ostvario proračunski suficit u visini od 52 milijuna eura, odnosno 0,5% bruto nacionalnog proizvoda. Proračunski deficit je u prvom tromjesečju ove godine iznosio 185 milijuna eura, odnosno 1,9% BDP-a, što je znatno manje nego u istom razdoblju 2016. godine, kada je iznosio čak 363 milijuna, to jest 3,9% BDP-a. Presudnu ulogu u tom dramatičnom smanjenju deficita igraju prvenstveno povećani prihodi države, većina kojih otpada na značajan rast poreza i socijalnih doprinosa. I u drugom tromjesečju ove godine nastavljen je značajan ekonomski rast i smanjenje proračunskog deficita. U tom su razdoblju na visoku razinu državnih prihoda utjecali u prvom redu prihodi od udjela u dobiti i dividendama financijskih društava, koji su u odnosu na isto razdoblje lani porasli za čak 90%. Proračunski suficit u drugom kvartalu 2017. bio je čak i najveći u posljednjih deset godina. Iznosio je 341 milijun eura, odnosno 3,1% BDP-a.
Oklijevanje s privatizacijom
Sudeći prema tim podacima država ipak nije tako loš gospodar kao što nas običavaju uvjeravati isti oni neoliberalni ideolozi koji će prvi tu državu pozvati u pomoć kada se pokaže da oni sami nisu naš najbolji gospodari. Unatoč tome mantra o nužnosti povlačenja države iz ekonomije i dalje opstaje, a na kraju krajeva to zahtijeva i Europska komisija. Slovenija je 2015. godine donijela zakonski i institucionalni plan za povlačenje države iz vlasništva poduzeća. Navedena strategija državne vlasničke udjele dijeli na strateške, važne i portfeljske. Prema tim bi se smjernicama trebao ravnati Slovenski državni holding (SDH), u koji su okupljena sva najvažnija državna ulaganja, vlasnički udjeli itd., kao i tzv. loša banka, odnosno Društvo za upravljanje potraživanjima banaka (Društvo za upravljanje terjatev bank – DUTB), u kojem se nalaze ranije spomenuti podržavljeni dugovi, pretvoreni u vlasničke udjele u poduzećima koje država sada pokušava prodati.
Europska komisija negoduje, smatrajući kako su u Sloveniji kao strateški i važni označeni čak i oni državni vlasnički udjeli koji u drugim zemljama uopće nisu predmet državnog vlasništva. DUTB bi se trebao pobrinuti za povlačenje države iz poduzeća kojima upravlja do 2022. godine. Pritom bi tzv. loša banka godišnje trebala rasprodati barem jednu desetinu svoje imovine. Od osnutka 2013. do kraja 2016. godine loša banka ostvarila je 800 milijuna eura na osnovi upravljanja imovinom. Slovenski državni holding, s druge strane, nastavlja s prodajom 15 vlasničkih udjela u državnom vlasništvu, koje je još 2013. godine odobrio parlament. Prodani su već Adria Airways, Helios, Casino Portorož, kao i neka druga poduzeća, dok su se nove privatizacije znatno usporile, pa i zaustavile. Kako i ne bi, nakon što je Nova kreditna banka Maribor prvo dokapitalizirana s više stotina milijuna eura, da bi po nekoliko puta manjoj diskontnoj cijeni bila prodana nekom američkom fondu.
Imajući u vidu visoku profitabilnost državnih vlasničkih udjela, itekako je razumljivo da je ista politička garnitura koja se Europskoj komisiji obvezala na privatizaciju, ustvari po pitanju iste u praksi iznimno rezervirana. Najaktualniji primjer je Nova Ljubljanska banka, koja bi morala biti privatizirana do kraja ove godine. No upravo je to bio razlog prošlotjednog posjeta Bruxellesu slovenske ministrice financija, Mateje Vraničar Erman. Sudeći prema izvještajima, očekivano nije uspjela u potpunosti zaustaviti prodaju NLB, ali je Europska komisija ipak pristala na određene koncesije. Do kraja godine će tako biti prodan tek manji udio, i to poznatom kupcu. A umjesto prodaje inače profitabilnih podružnica na Zapadnom Balkanu, NLB će iz vlastitih sredstava kompenzirati državne troškove dokapitalizacije, što je bio i glavni motiv privatizacije.
Zašto prodaja?
Zašto onda uopće prodavati 11 milijardi eura vrijednu državnu imovinu, na temelju koje je samo lani ostvareno 600 milijuna eura dobiti? Realno, osim ideoloških razloga i pritisaka od strane Europske komisije, koji su i sami na koncu ideološke naravi, za prodaju ne postoje nikakvi pametni razlozi. Znatno bolje bi bilo, kako predlažu neki ekonomisti, vlasništvo i profite prenijeti na Demografski razvojni fond (Demografski razvojni sklad) u nastajanju. Sve starije stanovništvo i sve dulja očekivana životna dob, rastući troškovi dugotrajne skrbi, sve su to poznate tendencije starećih europskih društava te predstavljaju velik zalogaj za javne financije.
Još 2008. godine prosječna penzija iznosila je 67% prosječne plaće. Prošle godine je taj udio pao već na 59,5%. Realizacijom gore navedenog prijedloga država bi se potencijalno uistinu mogla pobrinuti za buduće generacije, kao i za značajno povećanje kvalitete života sadašnjih. No u pozadini već spomenutih pritisaka u smjeru (ras)prodaje državne imovine nalazi se još jedna računica, koja predstavlja znatno jači motiv od puke ideološke pravovjernosti (koja je i onako uglavnom karakteristika tek akademskih ekonomista). A to su profitne prilike za kapital. Poduzeća, a posebno usluge, koje su pod državnom kontrolom, za razliku od privatnih, moraju ostati posvećena i očuvanju te snaženju, nazovimo ga tako, javnog dobra. Drugim riječima, pružanju određenih usluga, koje osiguravaju koliko toliko dostojanstven život i onima kojima njihova vlastita sredstva to ne bi mogla omogućiti.
Bez obzira na uspješnost državnih poduzeća i na činjenicu da uvjete rada i eksploataciju unutar njih nikako ne valja podcjenjivati, ona barem cijene svojih usluga ne mogu podizati do astronomskih razina te tako iz ničega stvarati ekstra profite. Nije slučajno da nakon privatizacije cijena usluga abnormalno poraste, a njihova kvaliteta jako padne, baš kao što smo mogli vidjeti na primjeru privatizacije britanske željezničke infrastrukture. To je upravo suprotno od onoga što bi navodno trebala osigurati famozna nevidljiva ruka tržišta. Ona je nevidljiva tek onoliko koliko joj uvijek iznova uspijeva krasti iz novčanika javnog dobra. Poskupljenje usluga i snižavanje njihove kvalitete su dva jednostavna načina za ubiranje ekstra profita, a posezanje za kojima si društva u državnom vlasništvu u pravilu ne mogu priuštiti.
Sa slovenskog preveo: Goran Matić
Tekst napisao:
Preporučite članak: