Large ezgif.com gif maker 1

 

 “Agent za nekretnine je rekao je danas imao 300 zahtjeva od kojih je samo petero uspjelo pronaći stan.”

"Pretražili smo cijelu Lavovsku oblast, u samom Lavovu nismo uspjeli ništa pronaći, ali našli smo stan u Lucku, tako da smo se zaputili tamo."

"Vjerojatno ću se morati vratiti u Harkov."

U Lavovu svakog dana slušam slične izjave. Mislim da je situacija identična u mnogim mjestima diljem zapadne Ukrajine i istočne Poljske i takve su izjave simptomatične za područja u koja dolaze ljudi koji bježe od rata. Tijekom proteklog mjeseca, tisuće su ljudi pronašle smještaj u Lavovu, ali nitko ne raspolaže podatkom kolikom broju to nije pošlo za rukom.

Gledajući koliko je teško pronaći privremeni dom za ljude koji su pobjegli od bombardiranja, želim viknuti: “Upozorili smo vas na manjak javnih stanova i stanova za najam, i niste učinili ništa!” Ali ljutnja neće pomoći nikome od potrebitih. Stoga ću uzeti Lavov za primjer u svom istraživanju o tome što se događa na području stanovanja.

Prema službenim podacima, Lavov je udomio dvjesto tisuća ljudi. U stvarnosti je taj broj dva do tri puta veći. Lokalno tržište stanova za najam pokazuje koliko je situacija neregulirana. Jednosobni stanovi znaju se iznajmljivati i za po tisuću dolara. Zbog velikog rasta potražnje stanova, izbjeglice ne mogu odsjesti u gradu, a najmodavci nelegalno podižu cijene kako bi istjerali stanare ili krše prava najmoprimaca izbacujući ih na cestu.

Stan za najam, Lavov – 30 000 ukrajinskih grivnji (oko 7.200 HRK, op.prev.) Ukupna površina – 12 kvadratnih metara / Slika zaslona sa stranice za najam stanova.

Kako su odgovorni za politike stanovanja reagirali na krizu?

Najveći doseg gradskih vlasti moralizirajuće su prijetnje stanodavcima. U Lavovu je i prije početka invazije postojala potreba za prihvatom ljudi, no gradonačelnik Andrij Sadovij je na problem ukazao tek 3. ožujka, izjavivši:

Troškovi života u Lavovu moraju ostati jednaki predratnima. Najmodavac ili hotelijer koji povisi cijenu stanovanja ratni je profiter! Prijavite takve slučajeve na gradski broj za hitne slučajeve – 1580. Postupit ćemo sukladno ratnom stanju. Imena profitera ćemo provjeriti i javno objaviti široj javnosti te njihove podatke prenijeti SBU-u [Ukrajinskoj sigurnosnoj službi].

Iako su i takve simboličke geste bolje od ignoriranja problema, nemaju velik utjecaj na stvarnost tržišta najma. Ako ste IRO (interno raseljena osoba) i trebate krov nad glavom, svoje ćete dragocjeno vrijeme uložiti kako biste pronašli smještaj koji si možete priuštiti, a ne neki po ekstravagantnim cijenama. U slučaju da najmodavac podigne cijenu stanarine i time vas istjera iz stana, nikakve javno objavljene liste profitera ili eventualni strah od SBU-a neće prevladati nad pravom privatnog vlasništva nad nekretninom. Najmodavac čak može i pozvati policiju da vas deložira.

Oni koji prilikom najma potpišu ugovor imaju više izgleda za vršenje pritiska na najmodavce. No čak i u takvoj situaciji, najmodavcima je lakše iskoristiti pravo privatnog vlasništva nego najmoprimcima na sudu dokazivati da je deložacija prije isteka ugovora moguća samo pod određenim uvjetima. Pravne mehanizme koji štite najmoprimce bilo je teško primijeniti čak i prije rata. Građanski zakon jamči zaštitu prava stanara, no stvarna implementacija te zaštite traži pokretanje parničnog postupka i uključivanje odvjetnika u cijelu priču. S druge strane, mehanizam koji štiti prava najmodavca vrlo je jednostavan: dovoljno je samo nazvati policiju i pokazati dokumente koji dokazuju vlasništvo nad nekretninom. Dakle, mnogo je teže zaštititi prava stanara od prava stanodavaca.

Središnja vlada može i mora uvesti moratorij na deložacije te zamrznuti cijene na tržištu najma nekretnina. No među zakonima na kojima radi Verhovna Rada [ukrajinski jednodomni parlament] nema naznake pokušaja zaštite najmoprimaca, a zahtjevi istraživača politika stanovanja ignoriraju se.

Osim regulacije tržišta najma, nužan je korak i stvaranje novih mogućnosti za IRO. Razvijanje neprofitnog smještaja moglo bi pružiti krov nad glavom izbjeglicama. Ali socijalno stanovanje u Ukrajini nikada nije zaživjelo kao svrhovita politika. Trenutno u tom smislu postoje tek izolirane inicijative pojedinih vladinih tijela. Na primjer, u Lavovskoj oblasti domovi nekih obrazovnih ustanova koriste se za smještanje raseljenih i Ministarstvo kulture i informiranja potiče zajednice da na svoju ruku organiziraju smještanje izbjeglica. Ukrajinska vlada primijetila je da se građani samoorganiziraju i predložila platformu ”Prihistok” [Smještaj] koja spaja one koji mogu pružiti privremeni smještaj s onima kojima je potreban. Takve su prakse sporadične. Iako se čini da reproduciraju logiku politike socijalnog stanovanja, ne tvore svrhovit i efikasan program.

Šibanje mrtvog konja

Politike socijalnog stanovanja bolje bi funkcionirale kada bi se razvijale u mirnodopskim vremenima. Osim toga, zašto se stambenim pitanjima bave lokalne vojne administracije i Ministarstvo kulture, a ne Ministarstvo regionalnog razvoja, graditeljstva, stanovanja i komunalnih službi ili političari koji su direktno odgovorni za politiku stanovanja?

Odgovor je: zauzeti su nekim potpuno drugim pitanjima. Kao i nekoć, glavni napori vlasti nisu usmjereni na pružanje cjenovno pristupačnog smještaja što većem broju građana, nego na poticanje izgradnje. Ministarstvo regionalnog razvoja, ukrajinsko Udruženje građevinara, DIAM [ukrajinski Državni inspektorat za arhitekturu i urbano planiranje] i drugi akteri odgovorni za razvoj i implementaciju stambenih strategija samo se prave da brinu za potrebe IRO-a i ljudi čiji su domovi razoreni.

Njihova se vizija za rješavanje problema svodi na sljedeće:

(1) stvaranje financijskog sustava za graditeljstvo koji se temelji na rizičnim financijskim mehanizmima, kao što je sekuritizacija (stvaranje tržišta hipotekarnog duga)
(2) kupnju nekretnina od graditelja o javni trošak
(3) subvencioniranje kupnje nekretnina za IRO

Putem takvih politika, samo oni najimućniji među potrebitima mogu dobiti smještaj. Graditelji će biti pravi profiteri takvih politika jer je sav tok financija usmjeren prema njima. Pristupačnost smještaja i profit izgradnje međusobno su isključivi, i potonje je trenutno dominantna politika. Ni lokalna ni državna vlast ne može i ne zna kako odgovoriti na stambene potrebe stotina tisuća izbjeglica. Stoga stambene probleme uglavnom rješavaju samoorganizirane inicijative građana. Primjer Lavova pokazuje koliki broj građana pruža smještaj rodbini i strancima, na koji način javne organizacije i inicijative prenamjenjuju različite prostore u stambene i koliko je najmodavaca zadržalo “stare”, netržišne cijene stanovanja.

Inicijativa kojoj sam se priključila pokušava izbjeglicama s posebnim potrebama osigurati dugoročni smještaj. Zadatak je težak, unatoč tome što osobno poznajemo neke agente za nekretnine i kućne majstore, poznajemo grad i imamo komunikacijske vještine. Kako bi se novopridošlice, obitelji s malom djecom i osobe ograničene pokretljivosti trebali snaći u tom kaosu?

Takvi činovi solidarnosti primjeri su principa na kojima bi se trebale bazirati politike stanovanja: stanovanje je osnovna potreba, a ne izvor profita niti financijska imovina.

Nažalost, situacija u Lavovu ne razlikuje se mnogo od one u drugim ukrajinskim gradovima. Ni zemlje članice Europske unije nisu spremne pružiti priuštiv smještaj ukrajinskim izbjeglicama. Iako su socijalno stanovanje i reguliranost tržišta najma zastupljeniji u EU-u nego u Ukrajini, privatizacija i financijalizacija stanovanja u posljednjim desetljećima učinili su ih manje dostupnim čak i građanima EU-a, a kamoli migrantima i izbjeglicama. U situaciji u kojoj postoji mali broj dostupnog smještaja mogu nastati konflikti između lokalnog stanovništva i novopridošlica. Stoga, povrh pitanja žele li zemlje EU-a prihvatiti ukrajinske žene, treba postaviti i pitanje hoće li im pružiti priuštivi smještaj, pristojne poslove i socijalne usluge. Iz tog pitanja proizlazi još jedno: kako stvoriti uvjete koji će izjednačiti prava građana i ne-građana, Ukrajinaca i Sirijaca. Odgovori na takva pitanja mogu spasiti živote.

Vrijeme je da vičemo dok nas ne poslušaju

Iz nekih je grešaka bolje ne učiti. Jedna je od njih ukrajinska nekretninski orijentirana politika stanovanja. Zbog takve su politike ljudi ne samo prisiljeni seliti se u druge dijelove vlastitoga grada, nego i boraviti na mjestima na kojima bi mogli poginuti zbog akcija ruske vojske.

Prije rata takve sam procese nazivala “raseljavanjem”. Ne znam kako da ih zovem sada. No uvjerena sam da je presudno nastaviti progovarati o njima i pokušavati doprijeti do onih koji donose odluke o stanovanju na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, te i dalje apelirati na razini Ukrajine i EU-a. Imamo istraživanja, izgradnju i preporuke – sada trebamo izvršiti politički pritisak. Moramo se zalagati za socijalno stanovanje i zaštitu prava stanara, glasno reći da je prioritiziranje prava nad privatnim vlasništvom nad pravom za stanovanje nedopustivo i da hitno treba planirati socijalnu i demokratsku politiku stanovanja za budućnost. Ujedinimo se u tom vapaju jer ne radi se samo o Lavovu i Ukrajini.


Ovaj članak dio je višejezičnog serijala ELMO posvećenog stambenim pokretima centralne i istočne Europe koji se opiru neoliberalnoj urbanoj transformaciji. Tekst na engleskom možete pronaći ovdje.

Ovaj je članak izvorno objavljen na engleskom i ukrajinskom na Spilne/Commons 2. travnja 2022.

Naslovna fotografija: Людмила Денiсова, Ukrajinski ombudsman / Telegram

Prijevod: Filip Peruzović
Tekst napisala:

Aljona Ljaševa


    Preporučite članak: