Kada se na početku štrajkaškog skupa pred palačom Vlade čuje "Internacionala", to je za radnički pokret dobar znak. No brojni štrajkovi, koji se zadnjih dana odvijaju u javnom sektoru u Sloveniji, oslikavaju šire zamke i probleme s kojima se organizirano radništvo suočava. Premda trenutne okolnosti potiču borbenost sindikalnih organizacija, sve više jačaju i sile osipanja.
Štrajk se kao metoda vratio barem u dio sindikalnog pokreta u Sloveniji. Prošlu je srijedu u jednodnevnom općem štrajku javnoga sektora rad obustavilo oko 30.000 zaposlenih; u njega je bilo uključeno 16 sindikata. Zahtjev štrajka bio je ukidanje onih sigurnosnih mjera štednje iz 2012. godine koje su utjecale na plaće i dodatke u javnom sektoru, uključujući i 8-postotno linearno smanjivanje svih plaća. Za period između 12. i 14. februara najavljena su još tri štrajka: prvi dan neće raditi policija, drugi dan članovi nekih sindikata zdravstvenih radnica i radnika, a treći dan i zaposleni u odgoju i obrazovanju, kada će opet štrajkati više od 30.000 ljudi. Unatoč jedinstvenom platnom sistemu u javnom sektoru, svi spomenuti štrajkovi i popratni pregovori odvijaju se zasebno. Potpora postoji na deklarativnoj razini, no ustvari među njima nema sloge.
Svi štrajkovi svoje opravdanje između ostalog crpe iz prošlogodišnjeg povišenja liječničkih plaća. Liječnici su povezani u snažan strukovni sindikat koji agresivno zastupa svoje sebične interese, a vodstvo je istovremeno povezano s političkom desnicom. S tim povišenjem bili su narušeni dogovoreni odnosi između pojedinih skupina u javnom sektoru – ti odnosi su inače problematični sami po sebi jer hijerarhiziraju i utvrđuju podjele među radništvom (i pripadnicima srednje klase).
Drugi razlog leži u tome što će se u junu ove godine održati parlamentarni izbori. Vlada zbog izbornih razloga ima manju pregovaračku moć, dok sindikati budućoj koaliciji istovremeno žele poslati jasnu poruku. Treći razlog je visok ekonomski rast. On je već zadnje četiri godine prilično iznad prosjeka EU-a, a obećavajuć je i za naredne godine. U proračun će se ove godine priliti barem 400 milijuna eura više nego je Vlada isprva očekivala.
Zadnji je razlog međusindikalno rivalstvo. Sindikat odgoja i obrazovanja je već jesenas planirao štrajk sa zahtjevima koji se prije svega odnose na njihovu djelatnost, što je pokrenulo odgovor drugih sindikata ujedinjenih u konfederaciju ZSSS-Pergam.
Zahtjevi
Svi su štrajkaški zahtjevi strogo ekonomski, naime sindikati žele tek povišenje plaća za rad. Logiku sigurnosnih mjera, koja sve više zaoštrava radne uvjete u javnom sektoru, ne dovode u pitanje. Zadnjih se godina povećao intenzitet rada, a istovremeno su ojačali odnosi karakteristični za kapitalističku tvornicu. Tako su na primjer 2015. godine medicinske sestre odradile 300.000 neplaćenih prekovremenih sati. Njihov položaj, ali i kvalitetu usluge koje nude pacijentima, neće poboljšati više plaće, nego dodatna sredstva za nova radna mjesta. U školstvu su sve češći prekarni oblici rada, koji prije svega pogađaju mlađe učitelje jer su sigurnosne mjere snažno ograničile zapošljavanje. Trenutno sindikati nisu u stanju postaviti političke zahtjeve koji bi premašili neposredne ekonomske povlastice koje bi koristile cijeloj radničkoj klasi.
I prilikom podjele stečenih ekonomskih povlastica izostaje radnička solidarnost. Većina sindikata zahtijeva poboljšanja samo za svoju djelatnost, uz iznimku onih koji su štrajkali prošle srijede, a koji žele linearno povišenje cijeloga platnog sistema. Ipak, i njihovi zahtjevi previđaju velike nejednakosti te inzistiraju na ustaljenoj hijerarhiji jedinstvenog platnog sistema, iako tek prvih 15 platnih razreda ima zajamčen iznos minimalne plaće. Opstanak jedinstvenog platnog sistema u javnom sektoru očito postaje sve važnije pitanje. Iako je bio uveden poradi zaustavljanja rasta plaća u javnom sektoru, barem u određenoj mjeri prisiljava sindikate na usklađeniji i jedinstveniji nastup, pritom djelujući kao klin protiv daljnjeg osipanja sindikalnog pokreta.
Iako su ekonomske borbe važne iz očišta jačanja borbene pripravnosti radništva, neravnomjerna podjela ekonomskih dobiti jedan je od glavnih mehanizama osipanja radničke klase.
Osipanje radništva i klasna solidarnost
Štrajkove javnog sektora kao obično prati narativ o konfliktu javnog i privatnog sektora koji pokreću organizacije kapitala. One javni sektor, te poreze i doprinose koji ga financiraju, promatraju tek kao trošak koji treba racionalizirati – što znači smanjivanje mase plaća u javnom sektoru i privatizaciju barem dijela javnih usluga.
Doduše, tu podjelu sindikalna vodstva pokušavaju nadići, iako je ona barem za dio radništva privatnog sektora – posebno slabije organiziranog – prilično uvriježena. Unatoč pomanjkanju solidarnosti u javnom sektoru, sile osipanja radničke klase još su snažnije unutar privatnog sektora. Ojačale su posebno nakon pristupanja EU-u, čime se zaoštrila konkurencija. Između ostalog došlo je do propadanja nekih poduzeća u niskotehnološkim prerađivačkim granama (npr. tekstilnoj i prehrambenoj industriji), koje su nekoć nudile relativno stabilne i prije svega sindikalno organizirane poslove.
Ta radnička snaga većinom se preusmjerila u uslužni sektor (ugostiteljstvo, turizam, trgovinu, osiguranje), što je stvorilo dodatan pritisak u tom segmentu tržišta radne snage i dovelo do velike prekarizacije u navedenim granama. Tome je snažno doprinijela i država liberalizacijom zakonodavstva. Istovremeno je došlo do decentralizacije industrijskih odnosa (uključujući i kolektivnih ugovora), što je dokinulo dotadašnju zaštitu za taj dio radnica i radnika. Tako je npr. u turizmu više od 50 posto zaposlenih u prekarnim odnosima, a u metalskoj industriji nešto manje od 20 posto.
Još su očitije razlike u plaćama. Između prerađivačke industrije, prije svega električne energije i metala, koje su pokretačke sile konkurentnog izvoznog sektora, i uslužnog sektora, koji zapošljava najveći dio ljudi, pojavile su se velike dohodovne razlike. Do 2000. godine one su u tim djelatnostima bile su usporedive (oko 80 posto prosječne plaće), dok su 2014. godine plaće u prerađivačkoj industriji dosegle razinu prosječne plaće, a u uslužnom sektoru pale ispod 70 posto.
Takva podjela na centralno i periferno tržište radne snage ponekad se uvodila i unutar poduzeća (npr. Luka Koper). Zaoštravanje tih trendova vodi prema scenariju koji poprilično nalikuje prispodobi koju prodaje britanski teoretičar prekarnosti Guy Standing: otok dobro organiziranih radnika, sa stabilnim i solidno plaćenim poslovima, u moru obespravljene radničke raje.
Odgovor na takve sile osipanja solidarnost je snažnijih, bolje organiziranih skupina radništva (prije svega onih u strateški važnim granama i na važnim mjestima u javnom sektoru) s dijelom radništva u slabijem položaju. Prije svega je radnička solidarnost uvjet za klasnu politiku, koja nadilazi čisto ekonomsku borbu i nastoji radničku klasu ujediniti i organizirati u političku silu koja je sposobna za radikalnije društvene pomake.
Istraživanje: politički učinci sindikalnog organiziranja
Pitanje klasne solidarnosti ne tiče se tek svjesnih odluka sindikalnog vodstva, već prije svega organiziranosti radnica i radnika na radnim mjestima. To potvrđuju dva istraživačko-organizacijska primjera koja smo proveli u Centru za društveno istraživanje (CEDRA). U dvije usporedive tvornice, koje su obje dio metalske industrije i o kojima snažno ovise tamošnje lokalne sredine, položaj vezan uz radničku solidarnost posve je različit.
U primjeru prve tvornice, starije, slabije obrazovane radnice prema sindikalnom su se organiziranju odnosile konzervativno. Zbog pomanjkanja alternativnih mogućnosti zaposlenja više su izložene pritisku kapitala – u usporedbi s mlađim radnicama i radnicima, koji su istovremeno bili prekvalificirani za svoja radna mjesta – i sukladno tome manje spremni za kolektivnu akciju.
U drugom je primjeru među radnicama (među anketiranima je bio tek jedan muškarac) provedena anketa. Većina anketiranih bila je u sličnom položaju kao radnice iz prvog primjera: starije, većinom osnovnoškolski, ponekad i srednjoškolski obrazovane, sa slabijim mogućnostima za promjenu posla, jer je slično kao u prvom primjeru i njihova tvornica skoro jedini veći poslodavac u regiji. Njihov odnos prema organiziranju i solidarnosti ipak je bio posve drugačiji nego u prvom primjeru.
U anketnim odgovorima (takva metoda naravno ima svoja ograničenja jer mjeri trenutno mišljenje, a ne primjerice odaziv u konkretnim borbama) skoro 65 posto anketiranih radnica je izrazilo spremnost na solidarnu podršku sindikalnim borbama u javnom sektoru, a gotovo 84 posto podršku radnicama i radnicima u maloprodaji.
U sličnom strukturnom položaju radnica u oba je primjera razliku činio ključan faktor – djelovanje sindikata. U prvom je primjeru sindikat bio produžena ruka uprave, koji je radnice gotovo pa sabotirao. Sindikat nije provodio aktivnosti kojima bi snažio organiziranost i borbenost radnog kolektiva. Upravo suprotno djeluje sindikat u drugom primjeru: povezuje članstvo, sistematski organizira zaposlene, uključuje ih u aktivnosti i obrazuje. Povodi se za brojnim praksama značajnim za organizacijski pristup sindikalizma. Organizira i prekarne (agencijske radnike) koji imaju svojeg predstavnika u izvršnom odboru sindikata. Sindikat se zauzima i za prebacivanje agencijskih radnika u redovno zaposlene.
Sindikat kao materijalizirana solidarnost
Kolektiv, organiziran u funkcionalan sindikat, čini razliku između podređenosti i obrane pred samovoljom kapitala. Slabije obrazovane, starije su radnice u prvom primjeru (gdje je kasnije došlo do većih promjena nakon radničkog preuzimanja sindikata) bile nemoćne te stoga nisu bile spremne na riskiranje koje bi uzrokovala već i solidarnost unutar poduzeća, a nisu imale nikakvu alternativu.
U drugome je primjeru slika obratna – sindikat kao materijalna praksa radničke solidarnosti za istu je skupinu radnica jedino rješenje jer ni one nemaju nikakve alternative za zapošljavanje. Zbog toga radnice sindikat i radničku solidarnost prihvaćaju kao svoju stvar, nešto što ih štiti od potpune degradacije. Ta svakodnevna praksa, koja nije moguća ako ne nadiđu svoje individualne, sebične interese, istovremeno ih politizira: uči ih da je solidarnost za njih jedina mogućnost. Također, to je razlog što radnice u drugom primjeru izražavaju snažnu podršku drugim skupinama radništva, uključujući onima za koje znaju da su u boljem položaju od njih samih.
Tako dobra i snažna sindikalna organiziranost na razini radnog mjesta nije tek uvjet realizacije ekonomskih interesa radništva, nego i učinkovito te snažno oružje za izgradnju političke solidarnosti radničke klase onkraj radnog mjesta.
Sa slovenskog prevela: Ivana Jandrić
Autor teksta:
Preporučite članak: