Pulska razglednica: Arena i pulski zaljev s Uljanikovim dizalicama koje su othranile i izgradile Pulu kakvu znamo danas. Slika stara preko sto godina koja će, čini se, ostati živa samo kao dobro upakirani suvenir.
Uljanik je 2012. godine bio poznat kao jedino veliko brodogradilište koje nije ušlo u program državne sanacije. Iz problema se izvukao samostalno, organiziranim radničkim dioničarstvom kojim je završena privatizacija poduzeća započeta početkom devedesetih. Radnici su po povlaštenim cijenama kupili dionice te time postali većinski vlasnici brodogradilišta Uljanik. U državnom vlasništvu ostalo je otprilike 27 posto dionica u raznim institucijama kao što su CERP, HZZO, HZMO, Državna agencija za banke, Fond za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva, Nuklearna elektrana Krško te Kapitalni fond. Osim toga, Vlada je tada dala i državno jamstvo za kreditno zaduženje u iznosu od 31,6 milijuna američkih dolara, a godinu dana kasnije pod svoje je okrilje, za 1kn, Uljanik Grupa preuzela i riječki 3. Maj. Pet godina kasnije, u medijima naglo izlazi na vidjelo realno stanje arsenala. Friziranje vijesti o Uljaniku kao o jedinom uspješnom brodogradilištu tako je prekinuto, potaknuto štrajkom nekoliko stotina radnika zbog neisplate plaća i božićnica za prosinac 2017.
Prije skupštine i prosvjeda 16. veljače ove godine, u Glasu Istre izlazi intervju s predsjednikom Uprave Giannijem Rosandom. Bivši financijski direktor ostao je kratak s objašnjenjima, pozvavši se na „transparentnost“ i „dostupnost“ informacija o stanju Uljanik grupe.
U posljednjih pet godina brodogradilište je natuklo 350 milijuna eura minusa pa se nameće pitanje koje je na štrajku grleno uzviknuo Shadow MC, mladi pulski reper i radnik Uljanika, a koje je gromko odzvonilo u televizijskim reportažama: "a gdje je država?" Zašto Ministarstvo gospodarstva i razne državne institucije, koje imaju skoro trećinski udio u dionicama brodogradilišta, svo ovo vrijeme ne reagiraju? Zašto je izostala reakcija Bruxellesa, koji je naredio restrukturiranje svih brodogradilišta do 2018. godine.
Kako nam govori jedan od sugovornika i dugogodišnjih radnika, posljednjih deset godina Uljanik posluje sve slabije te naočigled sviju propada. „Dolaziš na posao, vidiš da je materijala sve manje, limovi se stanjuju, gradimo za 100 tona manje brodove, ne mora ti nitko niti ništa reć'…”. Mnogo je razloga tome, a mi ćemo krenuti od makroekonomskih uvjeta te od snage političkog poltronizma naših vladajućih struktura.
Činjenica je da se specijalizacijom za novogradnju i visokosofisticiranu brodogradnju u ovom trenu, na svjetskom tržištu brodova ne može konkurirati. U ovom sve dubljem ekonomskom glibu u kojem se nalazi gospodarstvo, masovnim ekonomskim migracijama i sve gorim uvjetima rada, prilika da se u dogledno vrijeme dogodi preokret u korist europskih brodogradilišta je mala ili nikakva. Japan, Južna Koreja i Kina s izrazito niskim cijenama rada, materijala i razvijenijom tehnologijom drže ukupno 93 posto svjetske proizvodnje. No, je li trebalo doći do toga? Krajem 2005. godine hrvatska brodogradnja je bila na 4. mjestu prema svjetskoj knjizi narudžaba, što nam govori da je brod izgrađen u hrvatskom brodogradilištu na svjetskoj razini bio prepoznat kao kvalitetan proizvod.
Europska unija 2008. godine svim brodogradilištima zabranjuje ugovaranje novih brodova, što koincidira s izjavama naših radnika koji primjećuju da je privatizacija nametnuta kao jedan od uvjeta za ulazak u EU, na što su naši vlastodršci bespogovorno pristali. Činjenica jest da smo bili najveća konkurencija jakim europskim zemljama. Njemačka je, primjerice, carinu na uvoz jeftinog materijala iz Kine podigla na 85 posto kako bi spriječila propadanje industrija uključenih u izgradnju brodova. Dakle, čini se da i unatoč krizi u gospodarstvu, manjim posrtanjima, promjenama cijena nafte itd., postoje načini da se zaštiti ova grana, isprave manjkavosti te osuvremeni proizvodnja. Nije slučajno brodogradnja preživjela toliko godina. Očito je zbog neznanja i prepuštanje silama centra perferija osuđena da opet živi pod tuđom čizmom i provodi njezinu volju. Jedan od primjera koji je doveo do trenutne situacije je i zapošljavanje podizvođača ili kooperanata da obave isti posao za veći novac. Na primjer, brod određene veličine se u arsenalu oboji za 8 milijuna kuna, ali pri zapošljavanju kooperanata za bojanje broda slične veličine naplati se 16 milijuna kuna. Nameće se pitanje zašto Uprava uopće potpiše takav ugovor? Ista priča je i s outsourcingom, odnosno izdvajanjem poslova. Kako kaže jedan od radnika: „Nacrt jednostavnog tipa kao što je, primjerice, nacrt za palubu ili nacrt za ravni dio oplate, plaća se po komadu kooperaciji 5.000,00 kn. Naš radnik i zaposlenik, brodograđevni tehničar, može napraviti 6 do 10 takvih nacrta mjesečno, uz prekovremenih 20-30sati, ali njihove su maksimalne plaće od 6.500 do 7.000 kuna. Jasno je da se kod izdvajanja poslova i traženja usluga od podizvođača olakšava izvlačenje novaca iz firme.“ Hrvoje Markulinčić, direktor korporativnih komunikacija Uljanik grupe, izjavio je prije godinu dana da nedostaju radnici u mnogim sekcijama, što potvrđuju i ljudi s kojima smo razgovarale, ali poslovi se uporno daju kooperantskim tvrtkama.
Otočani prvi pružaju otpor
S takvim stanjem bilo je pitanje vremena kada će doći do kašnjenja isplate plaća i u tom trenutku počinju komešanja unutar Uljanikovih zidina. Kako nam govori jedan od radnika, oduvijek se u štrajk prvo kretalo s Otoka. S istog onog Otoka s kojeg su radnici spajali dva dijela trupa u moru, što je još sedamdesetih bila inovacija u brodogradnji. On je srce arsenala, važan dio pogona. Otočani koji spajaju, vare i grade, uglavnom su niskokvalificirani radnici koji obavljaju izuzetno teške fizičke poslove te do njih odluke, kao i u većini firmi, stižu ovisno o šefovima sekcija. Takvo kolanje informacija po sistemu pokvarenog telefona znatno otežava povezivanje radnika. U Uljanik grupi djeluju tri sindikata koja ne zahvaćaju veći dio radništva. Kako saznajemo od sugovornika, osjećajući se izdano u posljednje vrijeme, mnogi radnici su se naposljetku iščlanili. Unatoč pomirenju Uprave sa Sinidikatom metalaca i Sindikatom Istre, Kvarnera i Dalmacije te molbi da se situacija smiri jer se čeka odgovor Europske unije o pozajmici, nezadovoljni radnici kreću u takozvani nelegalni štrajk. Jedino se Jadranski sindikat nije složio s odlukom o obustavi štrajka te su podupirali radnike u borbi. Radnici su se spontano okupili i samoinicijativno te zatražili ostavku Uprave. Kako bi stvar bila gora, Europska unija još od 70-ih godina ograničava državne potpore brodograđevnom sektoru, a od 2018. godine zabranjuje ju u potpunosti.
Sanacija pod uvjetima Bruxellesa
Nakon što je Europska komisija krajem siječnja odobrila Vladinu potporu od 96 milijuna eura za sanaciju Uljanika te su isplaćene plaće i božićnice, na izvanrednoj skupštini Uljanika sredinom veljače dioničari su prihvatili odluku o provođenju procesa dokapitalizacije. Vladina potpora trebala bi omogućiti Uljanik grupi da nastavi s radom i zadrži radna mjesta, ali samo njih 1.800 od 4.500. U prijevodu, treba izraditi plan restrukturiranja i što prije krenuti u potragu za „idealnim“ strateškim partnerom, s obzirom da se u protivnome državno jamstvo mora vratiti u roku od 6 mjeseci.
Idealni strateški partner trebao bi omogućiti održivost i razvoj brodogradnje, ali samo ako je ta razvojna misija u skladu s onom lokalnih meštara ceremonije. U ovom slučaju, misija i vizija državnih i županijskih opresora sukladna je korporativnim silama. Na razini samog Uljanika ti procesi se prikazuju kao neizbježna restrukturacija i diverzifikacija djelatnosti. Pod diverzifikacijom se skriva izgradnja zimskog nautičko-servisnog centra, što u prijevodu znači da se u dogledno vrijeme gasi proizvodnja brodova, a jedino što će se graditi bit će hotelski resort.
Očito je da su radnički interesi i turistička vizija u raskolu. Pod turističkom vizijom grada mislimo na IDS-ovu viziju grada. Stranka koja Istrom vlada desetljećima, trenutno na čelu s Borisom Miletićem, počela je mijenjati izgled grada i brodogradilišta još 2014. godine, kada je višemilijunska instalacija i velika turistička atrakcija pod nazivom "Svjetleći divovi" puštena u pogon. Svjetleće dizalice poslužile su kao savršena uvertira za ono u što se grad kasnije počeo pretvarati, a što bilo je planu puno ranije – grad svjetlećeg turizma i ofucanog sjaja. Tako je prošle godine ulaz u grad obogaćen još jednom multimilijunskom instalacijom, svjetlosno-vodenim kružnim tokom koji još uvijek, do dana objavljivanja, nema uporabnu dozvolu. Na prvi se pogled takva ulaganja u izgled grada teško mogu povezati sa sadašnjom situacijom, ali ta je priča započela još prije šesnaest godina, projektom Brijuni rivijera. Tadašnji predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić nije skrivao svoju viziju razvoja juga Istre. Zaustavljeno je svako moguće ulaganje u interesu zajednice: u bivše vojne zone grada, uključujući i u otok sv. Katarina i Monumente, koji igrom slučaja stoje nasuprot Uljanikovog Otoka, a nad kojima je koncesiju, unatoč svim višegodišnjim naporima Konzervatora i instucija za očuvanje okoliša i kulturne baštine, dobio poduzetnik Danko Končar. Inače, vlasnik Kermas energije i Brodotrogira pokazao je i namjeru ulaganja u Uljanik grupu te je najavio kako grupu vidi kao sastavnicu Brodotrogira i još jednog ili više europskih brodogradilišta.
Tko vjeruje u slučajnosti mogao bi pomisliti da su se Jakovčićevi i Končarovi planovi i vizije slučajno preklopile sa sadašnjim stanjem u Uljaniku i njegovoj pretenziji da se izvuče iz teškog stanja upravo pretvorbom u servisno-nautički centar. Međutim, dok ovo pišemo, sindikati traže istragu DORH-a o navedenom slučaju.
Važnost brodogradnje za Pulu i Hrvatsku
Brod je najsloženiji proizvod hrvatske industrije. Zaljubljenici u brodove bi rekli da je on kao mali grad. Uljanik je najveće hrvatsko brodogradilište. Nakon njega slijede 3. Maj, Brodosplit, Brodotrogir i Kraljevica u stečaju. Uz njih postoji još niz manjih tvrtki koje se bave izradom brodova ili njihovim remontom. Greben d.o.o. i Leda d.d. su primjer manjih takvih manjih firmi. Uljanik grupa zapošljava oko 4.000 ljudi, a istraživanja pokazuju kako radno mjesto u brodogradnji može generirati tri do pet radnih mjesta u lokalnom i regionalnom gospodarstvu[1]. Zapošljava veliki broj ljudi raznih struka i različitih stupnjeva obrazovanja, od visokotehnoloških stručnjaka preko visokokvalificiranih do nekvalificiranih radnika. S obzirom na veličinu grada Pule, koja ima oko 50.000 stanovnika, lako možemo zamisliti značaj brodogradnje - po minimalnim procjenama za Uljanik, s Uljanikom i oko Uljanika radi minimalno 12 tisuća direktno involviranih ljudi. Neizravno sudjeluju i ostale industrijske grane. Primjerice, pulska srednja tehnička škola sa smjerovima poput brodograđevnog tehničara obrazuje mlade srednjoškolce i srednjoškolke za rad u brodogradnji te ih stipendira kako bi se bavili ovim zanatom. Nakon srednje škole zaspošljavaju se na sigurnom radnom mjestu za plaću od 6.000 do 7.000 kn, s božićnicom, godišnjim, bolovanjem i svim ostalim pravima radnog čovjeka.
No, i naši kazivači pripovjedaju kako u ovom stanju neizvjesnosti, nemaju druge nego tražiti posao drugdje. Mnogi radnici ne žele se naći s još 1.000 kolega na birou u isto vrijeme kada za dvije - tri godine Uljanik izgledno, ako ne bude otpora i/ili političke volje, prestane s proizvodnjom. A otpor je manjkav, nedovoljan i događa se nam mahove. Trenutačno se kreira Stožer za obranu Uljanika. Generalno gledajući, u Puli i Istri ljudi vjeruju da će se nekako snaći. Prodat će stečene vještine i znanja nekim privatnicima, gdje će raditi prekovremeno, „petkom i svetkom“ i slično. Neki se bave turizmom, obrađuju kampanju i ne brinu se. Godišnji budžet pokrpat će se u ljetnim mjesecima.
Brodogradnju karakterizira niska profitabilnost. Kao što je prije navedeno, kompleksnost broda uključuje mnoštvo drugih industrijskih grana, što znači da brodograđevna industrija na ostatak hrvatskog gospodarstva ima multiplikativni faktor 3. Ako se u brodogradnji zaradi 1 milijarda kune, to rezultira ukupnom proizvodnjom u hrvatskom gospodarstvu od oko 3 milijarde kuna.
Turizam kao jedina opcija?
Kad se u Puli ugasi brodogradnja kao glavna djelatnost, očekuje se koncentracija na uslužnim djelatnostima povezanim s marinama i hotelima. Kako kaže jedan od sugovornika, „pogon i opremanje broda plus Otok vjerojatno će biti izbačeni”, a na njihovo mjesto dolazi „remont za cruisere, jahte i ostale rekreacijske brodove. Radnici će čistit' dno, porezat, zakrpat i basta”. Ono što podiže neveru i uzburkava more oko Uljanika IDS-ova je klijentelističko-turistička hobotnica.
Jer upravo se turizam nameće kao jedina opcija za stanovništvo grada Pule. Čini se da nema alternative za one radnike koji ne žele biti dio turističkog sektora i koji nemaju svoje apartmane, vile i kuće za odmor. Prelaskom s brodogradnje na izričitu turističku orijentaciju grad Pula, kao i Hrvatska, gubi mnogo. Brodogradnja drži niz industrijih grana poput strojogradnje, industrije boje i lakova, crne i obojane metalurgije, razne kovinoprerađivačke industrije, drvne i drvno-prerađivačke industrije te održava infrastrukturu: srednje školstvo, visoko školstvo, znanost i trgovinu, i zato je važno da je ne uništimo. Teško je zamisliti da će Hrvatska u ovom trenutku izgraditi alternativni industrijski sustav koji bi multiplikativnim faktorom i drugim značajkama mogao parirati brodogradnji. Turizam nije i ne smije biti jedina opcija za stanovništvo grada Pule.
[1] Kersan-Škabić I.; Brodogradnja u Europskoj Uniji i Hrvatskoj, realnost i izazovi, Ekonomska misao i praksa, VO.18 (2) , Zagreb, 2009.
Izvor naslovne fotografije: Igor Duda
Tekst napisale:
Preporučite članak: