Christine "Chrissie" Hynde (Akron, Ohio, USA, 1951.) u nas i u susjedstvu nikad nije stekla masovnu popularnost pop-rock legende (poput npr. Brucea Springsteena ili Boba Dylana), niti vjernu sljedbu kultne rock-ikone (poput npr. Toma Waitsa, Nicka Cavea ili Patti Smith), a niti supkulturnu općeprihvaćenost kao neki novovalni i/ili punk-prvoborci od sredine sedamdesetih naovamo (Ramones, Clash, Sex Pistols, Talking Heads/David Byrne...)
Unatoč tomu, u prosjeku se svaki tjedan na srednjostrujaškim radijskim postajama dade čuti neke od njezinih svevremenskih pop-hitova (Brass in the pocket, Don't get me wrong, Middle of the road, 2000 miles, Show me - da nabrojim samo one koje sam osobno čuo kroz zadnja tri mjeseca), za koje prosječni slušatelji i slušateljice najčešće neće znati ime izvođača niti naziv pjesme, ali će potvrditi da čitav život pjevuše i zvižduču dotične melodije.
Na globalnoj razini, Chrissie Hynde i njezin bend, The Pretenders, su u prvom desetljeću svoje glazbene djelatnosti opetovano postizali platinaste naklade nosača zvuka, a i rock-kritičari su im (pretežito) bili i više nego naklonjeni. Dan-danas se na listama najvećih albuma svih vremena redovito redovito pronađe dva ili tri njihova LP-uratka koja, samim tim se pokazuje, najmanje tri desetljeća prolaze test vremena.
Chrissie Hynde je već sredinom 1980-ih, kao glavna stvaralačka snaga, te nositeljica glasovnog i vizualnog identiteta skupine, postala priznat rock-bard i jedna od heroina i ikona rock-povijesti iz ere novog vala i punka. Stoga je svakom ljubitelju rock-glazbe 1970- i 80-ih, i/ili rock-historiografu, njezina autobiografija, Reckless: my life as a Pretender, objavljena 2015., došla kao zanimljivo štivo te vrijedan izvor zapisâ usmene povijesti i sitnih, ali bitnih anegdota s londonske punk-scene u samom svojem nastanku.
Naime - najdinamičniji i najiscrpniji dio knjige se odnosi upravo na autoričin boravak u Londonu od 1974/75. i interakciju s budućim glavnim akterima londonskog punk-pokreta. Usto, dotično izdanje, kao i većina biografija i memoara, sadrži i elemente zapisa usmene mikrohistorije i društvene povijesti, uglavnom američke i britanske, a samim tim i svjetske.
S obzirom na relativno neveliku famu o Chrissie Hynde u nas, nije izgledno da će knjiga u skorije vrijeme dočekati prijevod na hrvatski, pa ovaj prikaz, iako napisan s deset godina zakašnjenja, neće biti naodmet zainteresiranima za sve slojeve Hyndeinog narativa.
Američki Srednji zapad
Chrissie Hynde životopis započinje od samog početka - pruža uvid u porijeklo svoje obitelji s očeve i majčine strane, ukratko opisuje njihove životne putove, te prilično iscrpno opisuje svoje djetinjstvo 1950-ih u kućanstvu srednje-srednje klase u Akronu, Ohio. Potom slijedi zanimljiviji dio - srednjoškolski dani u vrijeme burnih šezdesetih: prva eksperimentiranja s lakim (a bome i manje lakim) opijatima, odlasci na rock-koncerte, identifikacija s hipi-kontrakulturama i osjećaj otuđenosti u odnosu na većinu vršnjaka, čvrsto ukorijenjenih u mainstream i establišment.
Dok opisuje svoje srednjoškolske dane, autorica zapravo sasvim svjesno ukazuje i na neke (po njezinom mišljenju, svakako negativne) trendove u američkom društvu tog vremena: kao izravni promatrač, iz osobnog iskustva detaljno opisuje propadanje urbanih jezgara američkih srednjozapadnih gradova i bijeg srednje klase u prigradska područja, prikriveni rasizam WASP-ovske srednje klase i otvorenu rasnu netrpeljivost siromašnih slojeva i etničkih grupa, nestanak sitnih (naročito specijaliziranih) trgovačkih obrta u centru grada i nicanje golemih trgovačkih centara okruženih nepreglednim betonskim parkinzima širom suburbije, te odumiranje industrije i javnog prijevoza.
Konkretno: do tog vremena je u Akronu, ovećem gradu od oko 280 000 stanovnika, već bila ukinuta željeznička postaja, a i gradske i prigradske autobusne linije su bile drastično reducirane, kao djelomična posljedica masovne kupovine osobnih automobila, i svakodnevne komutacije na posao u osobnom vozilu koje sadrži samo vlastitog vozača kao jedinog putnika.
U vezi s mladenačkim danima proživljenim u jeku hipi- i kontrakulturne ere, zanimljiva je autoričina perspektiva seksualne revolucije šezdesetih i općeg prihvaćanja sredstava za kontrolu rađanja ("the pill" kao materijalni simbol seksualne revolucije) - naime, pilulu nije jednostrano doživljavala kao isključivo pozitivno oruđe na putu ka ženskoj emancipaciji, u smislu kontrole žene nad vlastitim tijelom, nego ju je, kao relativno seksualno neaktivna srednjoškolska marginalka, doživljavala nečim što je muškarcu davalo veće pravo inzistirati na seksualnim odnosima, to jest, oduzimalo je ženi posljednji čvrst i racionalan argument pri odbijanju ili odlaganju seksualnog odnosa.
Hynde je na fakultet/koledž krenula 1969., te je u zadnji tren ulovila priliku sudjelovati u studentskim pokretima i antiratnim demonstracijama - štoviše, osobno je nazočila možda posljednjem "epohalnom" događaju burnih 60-ih (iako se odvio 1970.): sukobu Nacionalne garde i studenata na kampusu sveučilišta Kent State University (incident poznat kao "Kent State shootings"), koji je prilično detaljno opisala kao izravni sudionik.
Ne samo da je sudjelovala u događaju u svojstvu prosvjednice, nego je bila i osobno upletena u tragediju - naime, jedan od četvorice ustrijeljenih prosvjednika bio joj je bliži osobni poznanik, momak njezine vrlo bliske prijateljice. Iako je, po vlastitom priznanju, bila društveno privilegirane pozadine, radi (ponovo, vlastitim priznanjem) nedostatka ciljeva, ambicija i usmjerenosti, Hynde je ranih sedamdesetih sve više tonula ka dnu, da bi, zbog posljedica loše ljubavne veze s pripadnikom motociklističkog ganga, praktički postala robljem bajkerske bande.
Bijeg iz bajkerske bande
Jezgrovito opisuje fenomen motorističkih "odmetničkih" skupina i položaja žena koje su povezane s istima - ukratko, kad si jednom u vezi s bajkerom, iz tog kruga je nemoguće izaći, a konstantna poniženja i fizičko zlostavljanje su nepodnošljivi. Hynde se morala maknuti što je moguće dalje iz Ohioa samo da bi uspješno pobjegla od motorističke bande s kojom se bila splela - tako je dospjela u London, baš u "predožujskom" razdoblju rađajuće punk-scene. Paradoks: da Hynde nije zbog bajkerskog zlostavljanja morala pobjeći iz Ohioa, svijet ne bi vidio jednu od najkvalitetnijih i najplodonosnijih karijera u pop-rock glazbi.
Uzbudljivi londonski dani punka i revolucije
Što se tiče događajnosti te ritma i načina pripovijedanja, londonski dio knjige je najzanimljiviji - kao da je sama autorica život živjela najpunijim plućima dotad, možda baš zato što se nalazila na pravom mjestu u pravo vrijeme. Drugovala je i svirala s Mickom Jonesom prije nego što su joj ga "preoteli" Strummer i Simonon. I o njima, zapravo, također govori lijepe stvari, bez gorčine što je zbog Strummera izvisila iz benda - nastavila je prijateljevati s njima i kad su već bili postali glasoviti, kao i sa Sidom Viciousom kojem je sređivala gigove poziranja u umjetničkoj školi u kojoj je i sama pozirala. Johnnyjem Rottenom/Lydonom, cijelom ekipom iz trgovine Sex, Donom Lettsom....
Sve u svemu, daje komadić cjelokupne slike uzbudljivih londonskih dana od sredine sedamdesetih pa nadalje, ali i više od toga: opisuje kulturni šok srednjozapadnjačke Amerikanke koja 1974. dolazi u Englesku. UK je socijalna država, gdje ljudi kukaju što dugo moraju čekati besplatan (!!!) pregled kod specijalista (besplatno zdravstveno osiguranje - nešto nezamislivo Amerikanki);
London kao grad u kojem je javni prijevoz glavno prometalo, koje u istoj mjeri koriste svi društveni slojevi, a osobni automobili su od drugorazredne važnosti; neobična međugeneracijska solidarnost koja se očituje u tomu da u pubovima jednako sjede i druže se sve generacije, dok iz džuboksa ili razglasa dolazi glazba koju svi naraštaji znaju i slušaju, bilo da se radi o najsuvremenijim rock-zvucima, ili staromodnim evergreenovima.
Njezin dojam je bio i da je društvena mobilnost u Engleskoj bila veća nego u SAD-u, spominje vlastiti primjer kad joj je bilo ponuđeno kroz posao "izučiti" za arhitekticu, bez obveze formalnog obrazovanja. Kao došljakinja iz SAD-a, bila je i fascinirana fenomenom naknade za nezaposlene. Između redaka, daje naslutiti da joj se englesko društvo dopalo više od američkog, kao pravednije, iako (u prosjeku), u materijalnom smislu inferiorno SAD-u. Npr., spominje kako joj je bilo neobično vidjeti da je u UK-u televizor u boji 1974. još uvijek bio nesvakidašnja stvar.
Ne naglašava mnogo glasovitu (zloglasnu?) klasnu stratificiranost engl. društva - jedino mjesto u knjizi gdje to izravno spominje je opis vlastitog iskustva rada kao on demand spremačica engleskim srednjim i višim slojevima, pri čemu je anegdotalno opisivala ton kojim su joj se "ti ljudi" obraćali.
Kad smo kod anegdota - jednostavno, moram spomenuti da je u taj posao on demand kućne ispomoći Hynde ubacila i svojeg prijatelja, Sida Viciousa. Možemo samo zamišljati u kojem čudu bi se otmjeni korisnici usluga kućne ispomoći zatekli kad bi im na vratima osvanuo izvorni engleski panker u svojstvu spremačice.
The Pretenders
Posljednji dio knjige opisuje kako je, unatoč vlastitom pesimizmu i gotovo u zadnji tren, za tadašnje pojmove, već odmakloj dobi od 27 godina (naime - Hynde, iako organski uklopljena u londonske punk-krugove, je u prosjeku bila šest godina starija od glavnih aktera scene) Chrissie uspjela okupiti bend i održati ga na okupu dovoljno dugo da počnu s prvim nastupima i studijskim snimanjima... a ostatak je, što bi rekla izlizana fraza, povijest.
Hynde potom dosta detaljno opisuje sljedeće četiri godine svojeg života profesionalne rock-glazbenice, pa tako i sve nedaće koje dolaze u paketu s tim: karijerna, ponekad i kreativna, sputanost od strane menadžera i izdavačkih kuća, iscrpljujući ritam dugotrajnih turneja, neprestane trzavice unutar grupe, osjetljiv položaj žene u ulozi glavne autorice i vođe pretežito muškog benda, te opijatna iskušenja kojima su rock-zvijezde trajno izložene; da nabrojim samo krovne/kišobranske kategorije.
Knjiga neočekivano završava 1982., kad junakinja, u dobi od trideset i tri godine, nakon, može se reći, fizičkog raspada prve postave Pretendersa, odluči snimiti treći album s dotadašnjim (istim) bubnjarom i pronaći zamjenu za ostale (preminule) članove benda, a otprilike u isto vrijeme saznaje da je trudna, što je značilo da na neko vrijeme mora napraviti pauzu u karijeri.
Chrissie je karijeru dalje razvijala kao samohrana majka kćeri i aktivna rock-glazbenica; jedina stalna članica i kreativna snaga The Pretendersa. Iza nje je brak s frontmenom Simple Mindsa s kojim je dobila drugu kćer; još tri kasnija braka; proaktivni veganski aktivizam i problemi sa zakonom u vezi istog. Iako je postala vegetarijanka još u srednjoj školi, taj životni stil kod Chrissie Hynde je s vremenom postajao sve radikalniji, te je 1980-ih sudjelovala u agresivni(ji)m akcijama za prava životinja i službeno se povezala s organizacijama te vrste. Ostali oblici društvenog aktivizma, uspješan prestanak konzumacije svih vrsta opijata još u vrijeme prve trudnoće - iz sveg ovog se može izvući zanimljive pripovijesti barem jednako kao i iz autoričinih životnih epizoda i iskustava do 1982.
Sve u svemu, Hynde je bez ikakve samodopadnosti ispričala priču o prilično događajnom životu, koji je skoro do sredine tridesetih živjela do daske, ne štedeći se ni trunke, i u pozitivnom, i u negativnom smislu. A tu je i nadahnjujući i katarzični vrhunac kad junakinja, neočekivano, već u debelo poodmaklim dvadesetima, nakon više od desetljeća traženja sebe i gubljenja vremena i životne energije na izmjenične epizode pesimizma, hedonizma, besciljnosti, depresije, beznađa i autodestruktivnosti, uspijeva ne samo preživjeti, nego i pronaći sebe i vlastiti životni poziv u ulozi rock-autorice i -glazbenice, a šest godina kasnije i majke.
Iako autobiografska proza Chrissie Hynde nema književnu i epsku veličinu tipa, recimo, Dylanove, niti istančanu poetičnost autobiografijâ Patti Smith, svejedno posjeduje osnovnu kvalitetu ispisanosti jasnim i suvislim jezikom, te čitatelja (kojeg zanima dotična tematika) uspijeva držati u napetosti i prikovanog uz štivo. S druge strane, Hyndeičina priča, vodeći nas iz prve ruke od ekonomski i fizički sigurnog, ali intelektualno i emotivno neizazovnog života u suburbiji američke srednje klase, preko studentskih prosvjeda šezdesetih, hipi-revolucije, života u slamovima Clevelanda među etničkim i "rasnim" manjinama, pank-boemštine londonskih skvotova, do poslovnih krugova nemilosrdnog big-show-bussinessa i karijere rock-zvijezde, pruža vremenski presjek triju era i društveni presjek svih razina društva, sagledan kroz autoričinu prizmu.
Što će reći - Chrissie, fanovi željno iščekuju nastavak tvojih zgoda i pustolovina!
Preporučite članak: