U Društvenom domu u Hatzovoj, među ostalima, prostore za svoje djelovanje ima Mreža antifašistkinja Zagreba. Petar Hršak, jedan od članova MAZ-a, za Radnička prava piše o povijesti te zgrade, ali i o njezinoj sadašnjosti u kojoj je pravi dom svih antifašistkinja i antifašista.
U tu čudnu zgradu na uglu Palmotićeve i Hatzove sam prvi put kročio negdje u srpnju 2020. godine. Par mjeseci nakon potresa i u trenutku prvog, vrlo neizvjesnog popuštanja epidemioloških mjera. U tom trenutku cijela se Hrvatska osjećala neobično. Specifično je bilo u Zagrebu, mojih par prijatelja i ja smo osjetili poziv da se počnemo baviti aktivizmom i neupućeno uletili na našu prvu skupštinu Mreže antifašistkinja Zagreba. Iako sam većinu svog života živio samo par ulica od te male zgrade u Hatzovoj, pričestio se i krizmao u Crkvi udaljenoj tek nekoliko stotina metara, nisam ju niti primijetio do tog srpanjskog popodneva.
U sljedećih nekoliko godina proveo sam većinu svog života u toj zgradi i uvidio da je na neki način pravi društveni dom. Utočište za 10-tak studenata koji su navikli učiti vikendom i u gluho doba noći kad knjižnice i fakulteti ne rade, utočište za organizacije koje nemaju prostor za svoje sastanke, utočište za 10-tak ljudi koji su htjeli stvoriti pozitivnu atmosferu u gradu koji je razoren potresom i demoraliziran pandemijom.
Zgrada je izgrađena 1891. godine iza Palmotićeve ulice u polju˝ – kako su u to vrijeme opisivali ovu lokaciju - na račun austrijskog plemića Julija pl. Zigeunera Blumendorfskog. U tom periodu nosila je kolokvijalni naziv 'Villa Zigeuner'. Par godina kasnije, 1894. godine, gospon Blumendorfski prodaje svoju villu tvrtki Hermana Ehrlicha. Sve do Drugog svjetskog rata zgrada je u vlasništvu obitelji Ehrlich te služi kao sjedište građevinske firme "Adolf i Ernest Ehrlich". Jedno kraće vrijeme poznati zagrebački arhitekt Hugo Ehrlich ondje je imao svoj atelje.
S dolaskom nacifašističke okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostavom tzv. "Nezavisne Države Hrvatske" zgrada je oduzeta obitelji Ehrlich i dana okupacijskim snagama. Nažalost, o tom periodu nemamo pouzdanih informacija o upotrebi zgrade, no gradom kruže priče da je bila sjedište nacističke obavještajne službe 'Gestapo' za regiju pod okupacijom.
Nakon pobjede Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i partizanskih odreda u Drugom svjetskom ratu, nova komunistička vlast Jugoslavije je prepoznala potrebu za institucionalizacijom veterana tog rata, te da im se pruži prostor za stvaranje tradicije obilježavanja bitnih događaja iz tog, najdestruktivnijeg sukoba kojeg su narodi Jugoslavije doživjeli u svojoj povijesti. To su učinili osnivanjem cijele serije udruženja antifašističkih boraca, podijeljenih po teritorijalnim jedinicama Federalne Republike.
Krovna udruga za Hrvatsku, tada SUBNORH, danas SABA RH, se smjestila u bivšu 'Villu Zigeuner', na (tadašnjoj) adresi Ulica 8. maja 1945. broj 16, prikladno nazvanoj ulici po datumu oslobođenja Zagreba. Raspadom SFRJ i uspostavljanjem Republike Hrvatske SABA-in boravak u zgradi dovodi se u pitanje. Do tada je vlasništvo nad zgradom bilo društveno, sukladno s vladajućom ideologijom. Nova vlast Republike Hrvatske donosi zakon 1996. godine kojim zgrade društvenog vlasništva prenosi u državno vlasništvo i time daje sebi mogućnost političkog pritiska na najveću antifašističku organizaciju u Republici, te do danas, uz male prevrate u vlasništvu, održava taj utjecaj na SABA RH, i posljedično na njene sastavne organizacije i sve ostale koji zgradu u Hatzovoj koriste.
Antifašizam je do 90-ih bio dio vladajuće politike vlasti Jugoslavije, raspadom socijalističke države odlazi u „opoziciju“ tj. u nominalnu ingerenciju SDP-a kao formalnog sljednika SKH, a od 1997. i Socijalističke radničke partije (SRP) koju je nekadašnji predsjednik jugoslavenskih komunista Stipe Šuvar okupio od ljevičara koji se nisu vidjeli u Račanovom SDP-u. SABA je od SUBNOR-a baštinila vertikalnu hijerarhijsku strukturu i komemoraciju događaja iz Drugog svjetskog rata kao temeljni oblik djelovanja. U tom ratu je hrvatski narod, rame uz rame s ostalim narodima Jugoslavije, većinom samostalno obranio zemlju od snaga nacifašizma, najveće industrijske ratne mašinerije u europskoj povijesti. No, s prolaskom vremena ti događaji postaju sve udaljeniji od hrvatske svakodnevice i prelaze u status urbanih legendi i priča koje stariji ljudi pričaju na obiteljskim ručkovima i komemoracijama u organizaciji SABA-e i bratskih udruga.
Nove generacije antifašista
Novije generacije antifašista sve manje zanima koliko je bilo neprijateljskih ofenziva i sve više ih zanima kako da se suprotstave novom dolasku ekstremne desnice i ostalih štetnih ideologija. Nova generacija antifašista ulazi u zgradu na adresi Hatzova 16. prije gotovo 20 godina na inicijativu članice rukovodstva zagrebačkih antifašista i dugogodišnje aktivistice SRP-a Dragice Lovreković.
Prva inačica MAZ-a – Udruga mladih antifašista Zagreba, stvara se kao omladinska organizacija pod okriljem SABA RH, odnosno njezine zagrebačke organizacije, okupljajući zagrebačku ljevičarsku omladinu. Neki su stasali na prosvjedima protiv mijenjanja imena Trga žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana krajem 90-ih, druge je dovela alternativna kultura i supkultura, treći su bili dio podmlatka SRP-a, četvrti su imali neke pete razloge 😊 Svi se oni okupljaju oko MAZ-a, tada Udruge mladih antifašista kao omladinske sastavnice SABA-e kako bi pokušali održati antifašističke tradicije koje se pokušavaju zaboraviti u postjugoslavenskoj Hrvatskoj.
Jedan od važnijih događaja za djelovanje MAZ-a i privlačenje šire javnosti u SABA-inu zgradu odigrao se na Vrbiku u proljeće 2009. godine kada počinje studentska blokada najprije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a potom i još 20-ak fakulteta u cijeloj državi. Blokada je kao osnovne ideale i organizacijske principe iznjedrila direktnodemokratsko odlučivanje, neautoritarne odnose i široku participativnost kao i veliki broj novih mladih aktivista. Radi se o događaju koji značajno oblikuje veliki dio lijeve aktivističke scene u Zagrebu, a jake odjeke je imala i u MAZ-u koji usvaja direktnodemokratski model organiziranja i snažnije izlazi u javnost i to: pokretanjem Antifa Nighta 2010, prvog zagrebačkog glazbenog festivala koji eksplicitno slavi antifašizam, nastavkom od prije postojeće tradicije marševa solidarnosti, a uskoro i organizacijom obnovljenih Trnjanskih kresova 2015. godine.
Ova, nova generacija lijevog aktivizma u Zagrebu je radikalno drugačija po načinima organiziranja od metoda koje su vladale u Jugoslaviji nakon uspostave socijalizma. Neke od ključnih karakteristika su: direktna demokracija, volonterstvo i intersekcionalnost. U toj postblokadnoj euforiji nekoliko se aktivističkih skupina izrodilo, koje su zbog poznanstava koje su stekli u tom zajedničkom iskustvu Blokade, usko povezane, surađuju i podupiru se međusobno, a naša mala zgrada u Hatzovoj im služi kao primarno mjesto okupljanja bez kojega takvo organiziranje jednostavno ne bi bilo moguće. MAZ je, igrom prilika, jedna od rijetkih organizacija koja je dobila svoj prostor za korištenje i najbitnije veliku dvoranu (popularna kristalna) za sastanke u bivšoj 'Villi Zigeuner'. Time je ostvaren bitan infrastrukturni preduvjet da MAZ stvarno bude Mreža antifašistkinja Zagreba.
Kroz sljedećih par godina uspostavlja se kao mjesto povezivanja raznih lijevih organizacija i inicijativa na području Zagreba, pružajući im financijsku i materijalnu pomoć pri organiziranju, bilo osiguravanjem prostora za sastanke, bilo doniranjem financija ili ljudstva da se osigura događaj, te onda iste udruge vraćaju MAZ-u na isti način. Takvoj vrsti suradnje i solidarnosti značajno je doprinijela Blokada tokom koje su se uspostavila poznanstva i prijateljstva ljudi kasnije involviranih u rad raznih organizacija.
Trnjanski kresovi
Jedna epoha MAZ-a, pokazat će se kasnije, završava 2019. sa do tada najvećim Trnjanskim kresovima. Jubilarnih 5 godina održavanja kresova obilježeno je koncertima, raznovrsnim radionicama koje su držale brojne lijeve aktivističke organizacije Zagreba te potpuno rasprodanom Močvarom i napunjenim Savskim nasipom. Nakon takve ogromne pobjede za MAZ i antifašizam u Zagrebu generalno, nastupa prva koronska godina i prvi 'mrežni' kresovi. Nemogućnost održavanja javnih okupljanja i globalna pandemija koja je pokosila svijet ipak nije mogla spriječiti aktivistice MAZ-a i njihove antifašističke drugarice da obilježe Dan Oslobođenja jednom gerilskom akcijom na Mostu Slobode.
S postupnim prolaskom pandemije, dolazi nova generacija antifašistkinja u MAZ. Kako bivše studentice blokadne generacije polako izlaze iz aktivizma, tako dolazi nova generacija koja pokušava održati odnose, metode organiziranja i generalnu ideju MAZ-a kao mreže. Ta nova generacija uzima metode organiziranja testirane u 2010-tim i pokušava ih primijeniti u novom tehnološkom i društvenom okruženju. U samoj zgradi pokreće razne aktivnosti: gledanje politički angažiranih filmova kroz CineMAZ, večeri igranja društvenih igara, sastanke debatnih klubova koji su masovno izgubili svoje prostore u pandemiji, uz to i mimo MAZ-a u zgradi se redovito održavaju probe raznih zborova koje često vidite na lijevim protestima po Zagrebu i Hrvatskoj, radionice slikanja, skupštine i sastanci raznih lijevih i studentskih organizacija te sastanci sa radnicima migrantima u svrhu njihovog sindikalnog organiziranja.
Što će nam antifašizam danas?
Mnogi, kad čuju da sam članica MAZ-a, me pitaju 'Što će nam antifašizam danas? Pa fašizam je uništen prije 70 godina', no ako realnije pogledamo političku sliku hrvatske svakodnevice ta izjava nikako ne može biti istinita. Od klerofašista koji kleče na trgu svaki mjesec za 'čednost žena' - u prijevodu 'žena mora biti nevina i u službi muškarca' - preko svakodnevnog nasilja prema stranim radnicima, do desnih političara i javnih ličnosti koji veličaju tzv. NDH, ustaški pokret i simboliku tog kvislinškog režima, nikako se ne mogu složiti s idejom da je fašizam uništen i pobijeđen.
U društvu u kojem se izjednačavaju kvislinške snage u službi Wermachta i narodnooslobodilački pokret koji je neupitno bio na pravoj strani povijesti tih davnih godina 1941.-1945., u društvu u kojem se zove policija za izvješavanje jugoslavenske zastave dok se ustaške vijore slobodno, u društvu u kojem je nasilje prema ženama, nacionalnim i vjerskim manjinama dio svakodnevice ne možemo pričati o pobjedi nad fašizmom.
U takvom društvu sve je manje mjesta gdje se žene, pripadnici nacionalnih i vjerskih manjina, pripadnici LGBT zajednice mogu osjećati sigurno. A jedno od takvih mjesta je naš Društveni dom u Hatzovoj. Naša kuća možda nije najljepši i najuređeniji prostor u Zagrebu, no ono što jest, ili bar se trudi biti, je otvoreno i sigurno mjesto za sve posjetitelje. Bez obzira na rod, spol, vjersku ili etničku pripadnost, naša kuća je otvorena za sve dokle god su antifašisti!
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Mreža antifašistkinja Zagreba/ArhitekturaZagreba
Preporučite članak: