Granice su proizvoljni konstrukti, isto kao i nacije, a obje kategorije pomažu u segregaciji radnika i njihovoj uspješnijoj eksploataciji. Kad država prima radnike iz druge zemlje legalno, prima ih jer želi njihov jeftini rad, a kad ih prima ilegalno, onda oni postaju najranjiviji i najponiženiji dio radne snage jer nemaju nikakvu socijalnu zaštitu, službeno ne postoje i prikraćeni su za svaku mogućnost samoorganiziranja. Iako riskira da bude suočen s optužbom da krši zakon, poslodavac zapošljava takve radnike jer za njihov maksimalan trud plaća minimalnu cijenu odnosno na njihovom se siromaštvu bogati.
Svako tržište rada ima svoje Bosance. U Poljskoj su to Ukrajinci. Od milijun ukrajinskih radnica i radnika koji su po bolju ili bilo kakvu zaradu došli k svojim zapadnim susjedima, samo jedna četvrtina ne radi ilegalno. Svi ostali rade na crno, teške fizičke poslove, za minimalac, u lošim radnim uvjetima. Mnogi od njih rade za 18 kuna po satu, između 10 do 12 sati dnevno. Često su nedovoljno obučeni za posao koji obavljaju, upute za rad ne dobivaju na svom jeziku, a poljski nedovoljno razumiju. Zbog navedenog često se događaju tragedije, poput one u kojoj je ukrajinska radnica Alona Romanenko ostala bez ruke, koju joj je otrgnuo golemi stroj za peglanje, ili nesretnog slučaja u kojem je Dima Šutak toliko spržio šaku da mu je morala biti amputirana. Naime, nakon što mu je ruka petnaestak minuta bila zaglavljena u stroju na temperaturi od 150 stupnjeva, liječnici nisu imali izbora.
Aloni Romanenko se tragedija ne bi dogodila da nije radila pod vremenskim pritiskom, prisiljena da u praonici i peglaonici postigne što veći učinak, i da je bila primjereno obučena za rad na velikim i opasnim strojevima. Nakon nesreće, kupnju proteze mladoj djevojci nije osigurao poslodavac niti ju je pokrilo zdravstveno osiguranje – jer ga nije ni imala. Dobrovoljne priloge skupljala je poljsko-ukrajinska Udruga za društvo i kulturu.
Kad se tragedija dogodi, poslodavac i kolege su rascijepljeni između straha od inspekcije i poriva da stradalom radniku pomognu. Vozeći ga liječniku, od Dime je njegov poslodavac tražio da slaže da mu se tragedija dogodila kod kuće. Jednu je pak ukrajinsku radnicu, nakon što je doživjela udar na poslu, njezina poslodavka dovela u blizinu bolnice, ostavila ju je na klupi, a potom je Hitnoj pomoći prijavljeno da pijana žena leži i treba pomoć.
Ukrajinci u Poljskoj rade najniže plaćene poslove koje ne žele obavljati Poljaci, a čak 80 posto obavlja poslove koji su ispod njihove kvalifikacije. Zapošljavaju se u ugostiteljstvu, građevinskim firmama, rade teške poslove u poljoprivredi. Daleko od kuće i od obitelji, zaposleni kod poslodavaca koji krše zakon, bez zdravstvenog osiguranja, mizerno plaćeni i nerado viđeni među poljskim kolegama, i dalje zarađuju više nego kod kuće.
Prošlog tjedna u blizini Poznańa, u jednom je poljskom poduzeću u kojem se proizvode lijesovi, iznenada je pozlilo tridesetšestogodišnjem Vasilu Čornaju, ocu troje djece, koji je iz zapadne Ukrajine prije četiri mjeseca došao raditi u Poljsku. Na njegovom novom radnom mjestu, u tvorničkoj hali, radnici su izloženi previsokim temperaturama i zagušljivom, piljevinom ispunjenom zraku. Vasilu je naglo pozlilo, izgubio je svijest i dobio grčeve. Šefica odjela je njegovim kolegama rekla da završe s poslom i raziđu se kućama. Nije pozvala liječničku pomoć. Nije htjela riskirati da se razotkrije da su i Vasil i većina njegovih kolega u firmi zaposleni ilegalno. Vasila više nitko nije vidio. Nešto kasnije u šumi udaljenoj 130 km od mjesta nesreće, njegovo je tijelo, i beživotne ruke u radničkim rukavicama, našao šumar.
Vasilova šefica nosi ime Gražina. To je ime u Poljskoj proslavio poljsko-litavski romantičarski pjesnik Adam Mickiewicz, a izveo ga je iz litavskog pridjeva gražus, što znači lijepa. Napisao je istoimenu poemu, u kojoj glavna junakinja stavlja sve svoje osobno, pojedinačno, u službu zajedničkog, višeg cilja. I zato tragično završava. Mickiewiczeva Gražina, odnosno Lijepa, s pravom nosi svoje ime - njezina je ljepota koliko u njezinu tijelu, toliko u njezinu duhu i etičkom činu.
Gražina našeg doba bira između spašavanja života jednog radnika i spašavanja neometane zarade firme koja eksploatira na desetke i stotine Vasila. Ima tu neke naopake simbolike u odnosu na njezinu literarnu junakinju: Gražina, antijunakinja našeg doba, žrtvuje jedan život - doduše ne svoj – za viši cilj – novac.
I nema tu ničeg lijepog, i ničeg što će biti opjevano u poemi. U vremenu u kojem živimo sve je manje književnosti. Ali lako za to. U vremenu u kojem živimo sve je manje ljudi.
Izvor naslovne fotografije: Brid
Autorica teksta:
Preporučite članak: