U nekoliko posljednjih godina Zagreb i njegova turistička zajednica napravili su izvanredan pomak u privlačenju turista. Tako nije neobično da u vrijeme Božića, Uskrsa ili ljetnih praznika ovim gradom šeću stotine i tisuće onih kojih su došli vidjeti taj, kako se voli prikazati, uglađeni, šarmantni grad koji podsjeća na umanjenu srednjoevropsku metropolu. Njegov turistički potencijal, stiješnjen između uzbrdice Gornjeg grada na sjeveru i pruge na jugu, u samo par kilometara nudi privlačnu romantičnu sliku grada s naširoko poznatim tržnicama, adventom, sajmovima, donjogradskim shoppingom i devetnaestostoljetnim ozračjem smještenim u prostoru između HNK-a i Trga bana Jelačića.
Zagreb doista možemo nazvati gradom po mjerilu čovjeka, no pritom mislimo na grad krojen po mjerilu jednog čovjeka, točnije dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika i njegovih ljudi. Zagrebemo li ispod sjajne i reklamirane površine, suočit ćemo se s oronulim i neodržavanim prostorom najveće ekonomske mašinerije u Hrvatskoj. To je grad čija je uprava od vrha do najnižih službenika u gradskim poduzećima većinom sazdana od ljudi koji na ovaj ili onaj način svoju poziciju duguju gradonačelniku i njegovoj ekipi. Na čelnim mjestima u gradu ne sjede oni koji bi doista brinuli o razvoju i upravljanju grada, već je normalno da ta mjesta zauzimaju ljudi poput Mirke Jozić, pročelnice za gospodarstvo koja ne zna kako funkcionira sustav gospodarenja otpadom, potom Juroslava Draguna, zamjenika pročelnika za komunalne poslove koji želi provesti u djelo DNK-analizu psećeg izmeta, i slično. Pritom bilanca siromaštva Zagreba i zapuštenosti njegovih rubova rijetko nalazi svoje pravo mjesto u slici grada i u političkom govoru, a često služi tek kao poluga za gradonačelnikove spinove.
Vječni Mile i koketiranje sa siromaštvom
Najdugovječniji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u svojih nas je šesnaest godina vladavine Zagrebom uspio svojim karizmatičnim likom i djelom uvjeriti da je upravo on taj koji uspostavlja infrastrukturu gradskog ruba. On, čovjek iz naroda, uspeo se na gradonačelničko mjesto kao ikonični predstavnik političarā koji je konačno zagazio u zagrebačko blato, i od tamo će nas i izvući. No kada podvučemo crtu ispod njegove šesnaestogodišnje vladavine postaje jasno da je malošto više od produženja tramvajske pruge, standardnih infrastrukturnih popravaka, izgradnje ponekog vrtića i muzeja doista i učinjeno. Odnosno, sva ova postignuća gradonačelnik nabraja kao da ih je sam svojim rukama izgradio postavljajući se ne kao upravitelj s dužnostima, već kao mecena s pravima. Sada, kada nam predstoje po mnogima odlučujući izbori, gradonačelnik se diči svojom ostavštinom na način da u prvi plan stavlja ni manje ni više nego gradske fontane, dok se Zagreb rapidno raslojava i postaje poprište nevjerojatnih kontrasta bogatstva i siromaštva. Po istraživanju Državnog zavoda za statistiku, zagrebačke centralne četvrti, poput one gornjogradske (Gornji grad – Medveščak), bilježe rizik od siromaštva u postotku manjem od 6 posto, dok je u istočnim četvrtima, poput Gornje Dubrave, rizik od siromaštva viši čak od 16 posto. Pritom se gotovo sva područja substandardne, nelegalne i infrastrukturno neopremljene gradnje nalaze upravo u istočnim i najsiromašnijim dijelovima Zagreba, a baš se u tim područjima planira smjestiti štetna i kancerogena spalionica otpada, dok se na gradskom jugoistoku nalazi i nadaleko smrdljivo odlagalište Jakuševac koje ne samo da ugrožava kvalitetu života u neposrednoj okolini, već smrdi sve do Travnog.
Ako uzmemo ove podatke o porastu rizika od siromaštva od centra prema istoku, centralno smještene fontane u kombinaciji s imidžom političara koji dolazi iz naroda mogu poslužiti kao simbol ili prava slika političkog ophođenja prema Zagrebu – u prvom planu grandiozno, u drugom ruševno, a naše.
Otkud toliko moći na jednom mjestu
Pod izgovorom ratnog, izvanrednog stanja upravljanje gradom Zagrebom s početkom se devedesetih u potpunosti centraliziralo u središnju gradsku upravu. Nekadašnje Zagrebačke općine, odnosno četvrti, na taj su način podređene centralnom gradskom upravljanju, njihova imovina postala je gradska, a o njihovom su prostoru u potpunosti odlučivali gradonačelnik i gradska uprava. S 2009. godinom uvodi se tzv. novi način upravljanja i ponovna "decentralizacija" Zagreba putem novooformljenih vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora. Pritom vijeća gradskih četvrti imaju tek "savjetodavnu" ulogu kad se radi o odlukama u gradu. Oni se očituju na gradonačelnikove prijedloge koji idu na Skupštinu bez obzira na sadržaj prijedloga ili na to na koji se dio grada taj prijedlog odnosi. No kad se radi o četvrti u kojoj se predviđa primjerice neka prostorna promjena, uloga vijeća te konkretne četvrti isto je tako sporedna kao i na razini odluka za neku drugu četvrt. Možemo naići na slučajeve u kojima su se vijeća konkretnih četvrti nepovoljno izjašnjavala u odnosu na odluke koje je donosio gradonačelnik vezano za njihovu neposrednu okolinu, primjerice u slučaju gradnje crkve na Trnjanskoj Savici, no takav stav vijeća ne igra nikakvu formalnu ulogu u konačnoj odluci. Ovo pokazuje kako je upravljanje Zagrebom, unatoč tome što postoje formalna upravljačka tijela na razini četvrti, veoma centralizirano, a vijeća i odbori u najboljem slučaju služe kao paravan i privid demokratskog odlučivanja, a u najgorem kao sustav potplaćivanja lokalnog stranačkog kadra kroz naknade za vijećnike i odbornike.
Pored vijeća gradskih četvrti, mjesni su odbori, kao najniža instanca političke reprezentacije, još u lošijoj poziciji i zaista nemaju neku polugu u donošenju odluka. Pritom, pored toga što nemaju ulogu upravitelja, uz određene iznimke, ovi odbori funkcioniraju u zatvorenom krugu i komuniciraju s jako malim brojem ljudi u kvartu. U vijećima, kao i u mjesnim odborima, najčešće sjedi stranački kadar koji rijetko nastupa iz pozicije aktivizma, odnosno neke borbe za boljitak, a nerijetko se radi o svojevrsnim kvartovskim mešetarima koji svoju ulogu u ovim predstavničkim tijelima doživljavaju kao onu kapetana nekog mafijaškog ogranka.
Zanimljivo je dodati da su vijećnici gradske četvrti kompenzirani za svoj rad putem naknade, što znači da pored angažmana u vijeću mogu imati i redovite poslove ili mirovine. Ova naknada nije nimalo beznačajna, pogotovo u slučaju predsjednika vijeća, i iznosi oko 4.000 kuna neto. Nedavno izglasani proračun Grada Zagreba dodatno je podebljao račune onih koji sjede u vijećima i povećao te iznose u nekim slučajevima i do 100 posto. Ovo je omogućeno izmjenom postotka gradskog proračuna koji će se ubuduće usmjeravati u gradske četvrti, koji je povećan s 5 na nevjerojatnih 15 posto. To naravno ne znači da se gradonačelnik odrekao svoje uloge centralnog vladara, jer ovlasti vijeća i odbora nisu povećane, već je na taj način uspio “potplatiti” stranački kadar na nižim razinama, bilo da se radi o HDZ-ovskom ili SDP-ovskom kadru, i još jednom dublje zagrabio u stvarnu zagrebačku biračku bazu. Na taj se način dalje deformira ono što danas poznajemo kao zagrebački politički model – veliki broj onih koji duguju gradonačelniku svoja zaposlenja i koliko-toliko normalan život postaju njegovi ađutanti i veliki zagovornici njegovih politika. Zagrebačko blato tako se produbljuje i pojavljuje ne samo u njegovim substandardnim enklavama, nego upravo u načinu kako se politika u ovom gradu doživljava i vodi.
Gradski resursi
Kao nekadašnje industrijsko središte, Zagrebu je u ostavštinu ostala zavidna kvadratura centralno pozicionirane zemlje u njegovu vlasništvu. Ovdje, pritom, nećemo ulaziti u zamršene odnose Grada i njegovog Holdinga po pitanju vlasništva nad zemljom, već uzeti pojednostavljenu formu u kojoj je grad vlasnik nekretnina poput Gredelja, Zagrepčanke, Badela i ostalih centralno pozicioniranih nekretnina velikog mjerila. Ovakva i slična gradska zemljišta pretvorena su u zalog za "privlačenje investitora", odnosno privlačenje onih koji nikada ne dolaze. Vrijedna gradska zemljišta tako ili zjape prazna ili udomljuju niz malih firmi ili udruženja koji tavore na prostorima gradskog zemljišta bez formalnog dugoročnog rješenja, jer ova se zemljišta konstantno nalaze u nekom međuprostoru između prodaje i ničega. Pritom se imovina koju grad može automatski staviti u upotrebu, poput više od 7.000 stanova u vlasništvu Grada, nalazi u potpunom upravljačkom kaosu. Od tog broja stanova, a po izvješću Državne revizije, tek je nešto više od 200 dano u svrhe zbrinjavanja najpotrebitijih, dok ostatak odlazi na one koji su stanove dobili u nejasnim procedurama, a njih oko 1.500 zjapi prazno. Pored neiskorištene i loše upravljane imovine, u posljednjih šesnaest godina Grad se obavezao na štetna i skupa javno-privatna partnerstva poput Pročistača otpadnih voda i zagrebačke Arene. Ovakvi projekti isisavaju budžetski novac koji Grad uredno iskrcava privatnim partnerima uslijed loših ugovora. Uz „legalno“ zanemarivanje postojeće imovine, zagrebačku realnost posljednjih 16 godina obilježila je i praksa, u najmanju ruku, mutnih razmjena zemljišta. Ove razmjene često su povezane s višestrukom mrežom usluga između privatnog sektora, nerijetko kriminalnog miljea, Crkve i Grada. Naime, zamjene vrijednog gradskog zemljišta za neko manje vrijedno privatno ili crkveno zemljište vrši se najčešće kroz netransparentne procedure. Jedno javno zemljište tako može biti predmet razmjene s Crkvom, pod uvjetom da Crkva odustane od potraživanja nekog privatnog zemljišta. Budući da se ove zamjene rade kroz više različitih ugovora, teško je ući u trag malverzacijama i gotovo je potpuno nemoguće, u sustavu upravljanja kakav imamo, da se takva situacija regulira. Na taj način Grad funkcionira poput šahovske ploče na kojoj gradonačelnik, koji je centralna figura tih razmjena, ima potpunu kontrolu uz pomoć koje širi svoju klijentelističku mrežu putem ovako lukrativnih usluga. Sve ove zamjene vrše se pod izgovorom javnog interesa, odnosno nečega što nikada nije jasno definirano i u potpunosti ovisi o volji jednog čovjeka.
Tako u slučajevima primjerice plana izgradnje crkve na Savici postoje indicije da je Crkvi obećano javno gradsko zemljište parka, a Crkva je zauzvrat odustala od potraživanja zemljišta koje je trenutno u vlasništvu privatnika i bliskog prijatelja gradonačelnika. S druge strane, u slučaju prekomjerne izgradnje na novozagrebačkom Središću, Grad je zamijenio visoko vrijedno zemljište, na kojem se mogu graditi stambene zgrade, za zemljište niske vrijednosti na istoku grada pod izgovorom da će tamo graditi školu koja i deset godina nakon ove razmjene nije izgrađena, a oni koji se bune protiv prekomjerne izgradnje dobivaju prijetnje Bandićevih suradnika iz privatnog sektora.
Bitno je napomenuti da zamjenama koje se rade na ovaj način prethodi i izmjena Generalnog urbanističkog plana. Dok, po riječima predsjednika Društva arhitekata Zagreba, "struka više ne stoji iza tog plana", jer on se pretvorio u niz razmjena usluga i u sebi ne sadrži ni pravila struke, a kamoli osnove javnog interesa, gradonačelnik obilato koristi ovaj dokument kao opravdanje raznoraznih malverzacija.
Zagreb se buni
Iz svega navedenog postaje jasno da je Zagreb grad koji je doživio tranziciju u kojoj su institucije, politika i njegova poduzeća pretvorena u mašineriju za ostvarivanje pojedinačnih i interesa određene grupe, odnosno grad i upravljanje njime podešeni su tako da mali broj ljudi, a ponajviše gradonačelnik, odlučuju o svemu, dok drugi ili uživaju blagodati klijentelizma ili se nalaze u poziciji potpune nemoći. Ovakvo stanje neminovno izaziva pobune i žarišta u raznim dijelovima grada – od onih koji se bune protiv izgradnje spalionice u Resniku, preko radnika RIZ-a koji godinama upozoravaju da su promjene urbanističkog plana uzrok sve većeg pritiska da se ugasi proizvodnja i na tom zemljištu izgrade stanovi, do novozagrebačkog Središća i trenutno najvidljivije inicijative Čuvamo naš Park na Trnjanskoj Savici.
Zanimljivo je primijetiti da se sve ove pobune, iako ih predvode statusno, socijalno i organizacijski drugačije grupe, tiču upravo malverzacija s prostornim resursima ovog grada. Ovo ne treba čuditi jer gradska uprava transformira izgled grada isključivo i samo po željama privatnih investitora, što nužno mnoge dovodi u nezavidnu poziciju gubitka posla, gubitka prostora zelenila ili, u krajnjoj liniji, gubitka zdravlja – kao u slučaju spalionice.
Formiranje inicijativa i održivost
Gradske inicijative koje ustaju protiv štetnih projekata u prostoru grada formirane su uglavnom od skupine susjeda ili, u slučaju RIZ-a ili nekada Kamenskog, od tvorničkih radnika i radnica. Međutim, inicijative se često isprva okupljaju kao grupa koja od gradonačelnika i samo od njega očekuje da ispravi nepravdu koja bi im trebala biti učinjena. Nakon nekog vremena često im postane jasno da, kao prvo, gradonačelnik ima puno važniju klijentelu za namiriti, a da, kao drugo, gradonačelnik ne bi trebao biti taj koji vlastoručno rješava sve probleme u gradu. Pritom mnoge inicijative s kojima se primjerice susreću udruge Pravo na grad ili Zelena akcija polaze od vlastitog uskog interesa i napadaju problem na način da ga artikuliraju kao nešto što se često naziva "Samo ne u mom dvorištu". Bitno je napomenuti da taj tip inicijative često isprva naleti na odobravanje gradonačelnika i čak obećanje da će stvar biti ispravljena, da bi se u sljedećem koraku ovaj oglušio na to obećanje i radio po svome. Za one koji pak krenu dalje ključno je da osvijeste problem svoje okoline kao problem ugrožavanja javnog interesa, a da se pritom organiziraju tako da se ne priklone nijednom stranačkom kandidatu koji je u poziciji da im obećava razrješenje problema u zamjenu za glasove, već da jačaju vlastite kapacitete političke aktivacije.
Najbolji primjer uspješne inicijative u tom je smislu inicijativa Čuvamo naš park iz Trnjanske Savice. Inicijativa nastaje kroz razvoj pojedinačnih kvartovskih grupa koje shvaćaju da planovi grada za izgradnju crkve u parku uzimaju maha i organiziraju se u obranu tog istog parka – isprva kroz dopise nadležnim institucijama, a potom 2013. prvim okupljanjem susjeda i stanovnika grada u parku. Te, predizborne, godine gradonačelnik obećava susjedima da neće graditi crkvu prije nego se postigne dogovor sa susjedima, nakon čega su isti i odahnuli, da bi tri godine nakon dobili obavijest da je lokacijska dozvola za crkvu u proceduri. U tom trenu susjedi u konzultacijama s nekoliko udruga, uključujući i Pravo na grad i Zelenu akciju, formiraju način djelovanja koji podrazumijeva artikulaciju zahtjeva za očuvanje javnog prostora u javnom vlasništvu, kroz pravnu borbu, medijski atraktivne akcije i metode okupljanja drugih susjeda uspijevaju podići svoj lokalni problem na nivo koji mu pripada – problem cjelokupnog upravljanja gradom.
Decentralizacija znači politička aktivacija
U nastalim okolnostima sve češćih pobuna u gradu, gradonačelnik najnovijim proračunom obećava decentralizaciju grada putem spomenutog povećanja izdvajanja za vijeća gradskih četvrti i njihovih mjesnih odbora. Uz to, nove kandidatkinje za gradonačelnicu, Švaljek i Mrak Taritaš, koriste pobune u zagrebačkim kvartovima kako bi prozvale gradonačelnika za loše upravljanje, obećavajući pritom da one, eto, neće tako. Ono što je simptomatično za ovu izbornu godinu je da, za razliku od prethodnih, kandidatkinje za gradonačelničko mjesto doista i imaju neke šanse, no i to da se osnovne teme političkog govora formiraju uz pomoć navedenih pritisaka odozdo. Pritom nijedna od spomenutih ne nudi stvarno jasan model decentralizacije grada u kojem bi poticale političku aktivaciju stanovnika putem primjerice mjesnih odbora. To nas ne treba čuditi jer bi takvo nešto značilo i promjene Statuta grada u smislu raspodjele upravljačkih prava, no i zalaganja da u vijećima i odborima ne sjedi lojalni stranački kadar, već oni koji su se na terenu dokazali kao borci za javno dobro. Stoga svaka stvarna decentralizacija grada polazi od smanjivanja moći gradonačelnika ili gradonačelnice, a u konkretnoj političkoj konstelaciji takav sustav nije moguć. No ono što nam pokazuju inicijative koje se rađaju po gradu nije još uvijek potpuno artikulirano, ali svjedoči o stvarnoj potrebi da se ostvari mogućnost političke aktivacije na razini odlučivanja o svojoj neposrednoj okolini, odnosno da razvoj grada nužno podrazumijeva i razvoj njegovog demosa.
Za kraj smatramo da je, uz sve svoje nedaće, Zagreb zagazio u borbu koja je bila neminovna, a ishod te borbe neće se mjeriti prema tome hoće li se moći spriječiti jedna ili dvije nepoželjne gradnje, već hoće li se uspjeti uspostaviti model organiziranja, solidarnosti i političke aktivacije nas koji živimo unutar tog grada. Model koji bi omogućio da inicijative i zahtjevi odozdo, koji se kreću od obrane javnog zemljišta do zaštite vlastitog zdravlja ili radnog mjesta, zaista imaju jaku polugu utjecaja na gradsku upravu. Pritom će sam razvoj grada itekako ovisiti o tome do koje će mjere organizirani otpor samovolji uspostaviti koherentan zahtjev za socijalno osjetljivim raspolaganjem gradske imovine, o razvoju gradske ekonomije uz pomoć njegovih stanovnika, a ne samo i isključivo stranih investitora, odnosno o tome do koje se mjere jasno definira da je javni interes ujedno i interes za ravnopravnom raspodjelom materijalnih dobara i napretkom koji ne ostavlja istok u siromaštvu, a centar kiti adventskim lampicama.
Tekst napisala:
Preporučite članak: