Tekstilna industrija – dvije su riječi koje mogu pobuditi razne osjećaje i razmišljanja, ponajčešće s druge strane poriva za promjenom ili željom za stvarnim suočavanjem. Dodamo li ispred te dvije riječi – hrvatska, značenje postaje još teže i tmurnije. Za još jedan korak u taj skup valja dodati čovjeka – radnika. Zašto je ta nekoć razvijena industrija koja je nosila velik dio gospodarstva postala zanemarena i gorka tema, gurnuta u stranu, kao odbačena, iznošena stara krpa za koju više nema spasa? Razloga je mnogo: od složene povijesti, globalnih ekonomskih i gospodarskih kretanja, krivog poimanja i iskrivljenog predstavljanja tekstilne industrije, roda radništva te općenitog stanja svijeta i društva. Iza svih razloga stoji pitanje, a zatim i odgovor – ima li nade za hrvatsku tekstilnu industriju, vrijedi li joj dati šansu ili barem pogled iz drugog kuta? Odgovor je naravno – da. Uostalom, najbogatiji čovjek u Europi i četvrti najbogatiji čovjek na svijetu vlasnik je megapopularnog modnog brenda. No lako je nešto reći, teže učiniti, a možda najteže povjerovati da za domaću tekstilnu industriju ima budućnosti.
Tekstilna industrija s ove strane Trsta
Složena povijest, kao prvi razlog, možda je preblag izraz za pregled stanja hrvatske tekstilne industrije. Prvo najsnažnije sjećanje i pomisao svakako su devedesete godine i privatizacija. Taj dio povijesti industrije možemo gledati u dva dijela – prije i nakon 1989. godine, prije i nakon privatizacije, novog stoljeća, Jugoslavije i Hrvatske, konzumerističkog socijalizma i neoliberalnog kapitalizma. Ako zakoračimo iza 1989. godine, počesto se nađemo iza ružičastih naočala u svijetu gdje je sve bilo bolje, radništvo je bilo složno, industrija je cvjetala. No problemi tekstilne industrije počeli su na Zapadu već sedamdesetih godina kada počinje val premještanja proizvodnje na Istok.
Tako u Zapadnoj Njemačkoj tekstilna industrija raste sve do 1972, u Francuskoj opadanje proizvodnje započinje nakon 1973, a SAD i Velika Britanija ubrzaniji pad proživljavaju već nakon 1971. godine. Tada Jugoslavija, Čehoslovačka, Bugarska, Poljska, Mađarska, Rumunjska, Indija i Sovjetski Savez polagano postaju novi epicentar tekstilne industrije.
Tekstilna proizvodnja Zapadne Njemačke ponajprije se, zbog razvijene infrastrukture, prije nastavka putanje istočnije, smjestila u Jugoslaviju. Posljedično već od 1969. godine broj zaposlenih u tekstilnoj industriji u Jugoslaviji ubrzano raste. Vrijedi spomenuti da je 1968. bilo zaposleno 214.200 radnica i radnika u ovoj industrijskoj grani, dok se do 1975. godine ta brojka popela na 298.200 zaposlenih, što prati i povećanje društvenog proizvoda i narodnog dohotka od 7.843 na 12.242 milijuna dinara u istom vremenskom rasponu. Promet u trgovini na malo tekstilom, trikotažom i konfekcijom od početka sedamdesetih do 1975. se povećao 150 posto.
Najviše zaposlenih unutar tekstilne industrije cijele Jugoslavije bilo je upravo u Hrvatskoj – 24 posto – kao i najveći postotak zaposlenih žena – 70 posto. Posebno je važno da se u to vrijeme još proizvode kudeljina vlakna, godišnje 1,5 tisuća tona, 21 tisuća tona pamučnog prediva, 4,4 tisuće tona kudeljinog prediva i 392 tisuće tona kudeljine tkanine. Konfekcija 1975. godine bilježi proizvodnju od 52 milijuna kvadratnih metara odjeće i rublja te 7.905 tona trikotaže. Mjesečna neto primanja u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj bila su, iza Slovenije, najviša u Jugoslaviji (2.617 dinara u Hrvatskoj, a prosjek u Jugoslaviji je bio 2.393 dinara).
S obzirom na globalna kretanja, tih godina u Hrvatsku stiže i ubrzo počinje prevladavati takozvana lohn proizvodnja, odnosno oblik proizvodnje kada proizvođač (brend sa Zapada) šalje materijal, ponekad i već iskrojene dijelove, a partnerske tvornice te dijelove šiju i spajaju. Ovakav model proizvodnje u potpunosti je preuzeo ne samo hrvatsku proizvodnju konfekcije, već i proizvodnju na cijelom Istoku te je postao jedan od najvećih problema tekstilne industrije uopće – moralno, ekološki, ali i ekonomski. Radnici za oskudne plaće rade u teškim uvjetima, a proizvodnja i transport robe zagađuju okoliš.
„Novo stoljeće“, rat i svjetsko tržište
„Novo stoljeće“, s 1989. godinom i padom Berlinskog zida, donosi globalno kretanje iz kolektivnog u individualno, rušenje starog – socijalizma i kolektivizma – rađanje novog – neoliberalnog kapitalizma i individualizma – te se i Hrvatska našla pred početkom velikih promjena. Globalizacija je još više pridonijela proširenju trgovine tekstilom, kao i novim tendencijama u proizvodnji i potrošnji. Naoko jednostavno pitanje – što je zapravo tekstilna industrija? – stvorilo je veliku pomutnju. Razlog pomutnje je izjednačavanje tekstilne industrije s konfekcijom koja čini samo jedan dio tekstilne proizvodnje i to onaj koji je najprisutniji u crnim prognozama zbog preuzimanja lohna još u sedamdesetim godinama. Konfekcija je serijska industrijska izrada odjeće, dok tekstilna industrija obuhvaća cijeli dio prerađivačke industrije koja proizvodi tekstilije, odjeću, tekstilna vlakna, pređu, tkanine, pletiva, netkane tekstilije te pogone za njihovo oplemenjivanje, doradu i bojenje.
U Hrvatskoj je tekstilna industrija 1993. godine još uvijek bila jedna od najvećih izvoznih grana, zauzimajući jednu petinu ukupnog robnog izvoza, iako je, kada se sagleda na širem planu, od 1990. godine do danas u hrvatskoj tekstilnoj industriji posao izgubilo 110.000 radnica i radnika. Proces privatizacije, uz raspad internog jugoslavenskog tržišta te rat u kojem se zemlja našla, zapečatio je tada nadolazeću dugu tamnu fazu industrije, jer u isto vrijeme traje i završava preseljenje industrije na Istok. Do 1993. godine novi globalni poredak – makar što se proizvodnje tiče – postavljen je: industrija se tada morala suočiti s novim globalnim igračem – Kinom, koja će do 2005. preuzeti europsko tržište. Potom se desila i Svjetska financijska kriza 2008. godine, a mi smo se našli kao mali igrači na svjetskom „slobodnom tržištu“ bez jasne državne vizije i vodstva u industrijskoj politici.
Danas se sve više razgovara o emisijama, karbonskom otisku, održivosti, a pri tome zaboravljamo da smo mnoge lokalne proizvodnje pretvorili u globalne, učestalo u lohn proizvodnje, za strane proizvođače i popularne brendove koji određuju i posežu za najjeftinijim cijenama rada te da je većina tvornica koje su u Europi zatvorene zbog „neodržive i pretjerane“ regulative preseljena na Istok. A na Istok su, osim zbog jeftine radne snage, preseljene da bi se izbjegli zakoni vezani uz proizvodnju, onečišćenje okoliša, toksičnost boja i obradu, kao i svi zakoni vezani uz prava radnika.
Nadalje, provođenje ideologije „slobodnog tržišta“ predstavljalo je, i predstavlja, stvarni problem za proizvodnju. Najbolji primjer je upravo tekstilna industrija, iako se može primijeniti i na druge industrijske grane u Hrvatskoj. Osim što smo osamostaljenjem Hrvatske prvo prošli kroz „fazu“ privatizacije, koja je posebno pogodila industriju, ona savršeno opisuje što je značio naš ulazak u pravi konzumerizam – neoliberalni, a ne socijalistički koji smo ranije živjeli. To je značilo formiranje dobro znanih 1 nasuprot 99 posto kako bi se postavio novi poredak u kojem se tržište počelo predstavljati i promatrati kao živi organizam, koji će rasti i sve će se prirodno posložiti. Pri tom naivnom shvaćanju, uz već ionako razrušenu industriju nakon privatizacije, nismo zaštitili ono što je ostalo.
Svi su vjerujem uvelike upoznati, u mnogim prilikama iz medija, s pričama i problemima tvornica konfekcije; neke su propale, neke su zadesile sumorne sudbine, neke se i dalje bore. Propast Kamenskog vjerojatno je bila najviše medijski popraćena, tu su, među ostalim, Vesna, Nada Dimić, MTČ, a početkom 2017. zatvoren je DTR nakon 103 godine postojanja. S druge strane, rijetko tko zna da postoje i pozitivni primjeri, da, recimo, u Hrvatskoj od 1946. godine radi jedna od najvećih tekstilnih reciklažnih tvornica u ovom dijelu Europe, ili da u pojedine tvornice zbog velikog obujma posla i nedovoljnog broja radnika dolazi raditi radna snaga iz Mađarske. U Hrvatskoj postoje i takvi primjeri, no i oni nailaze na nezainteresiranost države.
Rodni sastav grane
Za daljnje promatranje ugleda i stanja tekstilne industrije pogled valja uputiti u rodni sastav industrije. S time da je uz rod potrebno staviti i klasu. Što se roda tiče, 85 posto zaposlenih čine žene. Usporedno s ubrzanim tehnološkim razvojem na početku industrijalizacije sve se više mijenja struktura tvornica. Muškarci su zamijenjeni sa sve većim brojem žena, koje su tada postale glavni pokretač tekstilne industrije, s obje strane, kao potrošačice, budući da se moda, oglašavanje i odijevanje sve više usmjerava na žene, ali i kao radna snaga. Položaj žena odaje pravo stanje društva, a vjerujem da svi, i bez poznavanja podataka, pogledom oko sebe mogu uvidjeti kakav je stvaran položaj žena u društvu. Ako promatramo dvije velike prekretnice u posljednja tri stoljeća; industrijalizaciju u 18. stoljeću i novo doba neoliberalizma nakon 1989. godine, iza obje se gorljivo, snažno i kao najvažnije krije upravo – žensko pitanje i položaj žena. U tekstilnoj industriji najizraženije, budući da je izgrađena na leđima žena.
Nakon roda valja istaknuti i klasu, odnosno činjenicu da su radnice i radnici proizvodnog sektora istisnuti na margine društva pri čemu rezultate njihova rada od kojeg jedva da mogu preživjeti netko drugi konzumira. Ako ovaj mjesec kupite odjeću megapopularnog modnog brenda u vlasništvu najbogatijeg čovjeka Europe, možete potražiti i pronaći skrivene poruke radnika iz Turske, poput: I made this item you are going to buy, but I didn't get paid for it (Napravio/la sam ovaj odjevni predmet koji ćeš kupiti, ali za rad nisam bio/la plaćen/a). Klasni status žena-radnica tekstilne industrije posebna je kategorija – u Hrvatskoj tu se nalazi i najveći broj žena koje su na zavodu za zapošljavanje označene kao trajno nezaposlive.
U globalnim okvirima sve se više govori o etičnom tekstilu, plaćama od kojih se može živjeti, takozvanim living wages, a ne minimalnim za preživljavanje, osvještavanju potrošača i načina proizvodnje. Možda će upravo globalna nastojanja prisiliti i Hrvatsku da počne mariti o svojim radnicama, radnicima i realnom sektoru, a što je najvažnije, da počne djelovati.
Važnost proizvodnje
Uz uzdizanje, slavljenje i iluziju građenja gospodarstva na uslužnim djelatnostima, proizvodnja, pogotovo tekstilna, postala je najnepoželjnije zvanje. Što se konfekcijske proizvodnje tiče, nerijetko i opravdano, upravo zbog lohn proizvodnje i zaista najnižih plaća, iako i u toj kategoriji postoje svijetli primjeri poput Kotke u Krapini, jedne od ponajboljih europskih muških konfekcija po tehnologiji, organizaciji i kvaliteti, uspješne i dobre konfekcije, koja isključivo radi lohn poslove te postiže odlične cijene.
Kao što mnogi primjeri pokazuju, država, pogotovo ona u razvoju, koja ionako ima klimavo gospodarstvo, ne može se oslanjati i graditi samo na uslužnim djelatnostima. Mora imati proizvodnju. Jaku, zdravu, dobro plaćenu. San o građenju ekonomije na uslužnim djelatnostima, kao što ističe južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang, uspio je samo na nekoliko mjesta, poput primjerice Sejšelskih otoka, koji imaju mali broj stanovnika i veoma razvijen turizam, te ističe da ni jedna zemlja nije uspjela postići ni pristojan životni standard oslanjajući se samo na usluge jer one imaju spori rast produktivnosti i ne mogu se razvijati bez jakog realnog sektora i proizvodnje.
Radnik mora biti u mogućnosti kupiti proizvod koji proizvodi. Upravo taj jednostavno-složeni problem postavio se kao jedan od osnovnih, još od 18. stoljeća pa sve do danas, i najvećih problema tekstilne industrije – stvaranje radništva koje ne može sudjelovati na tržištu i graditi zdravo gospodarstvo. I u danima najvećeg uzleta i bujanja tekstilne industrije u Hrvatskoj uvelike su se isticali i kritizirali problemi kupovne moći, to jest da cijela grana industrije ne omogućuje radnicima da budu potrošači: primjerice, u anketi Centralnog sekretarijata radničkih komora, iz siječnja 1936. godine, ističe se problem industrije koja ni u doba najvećeg uzleta ne plaća svoje radnike da im omogući podmirenje najelementarnijih fizioloških potreba te da od njih napravi potrošače.
U srži su upravo rod i klasa jer povijesnim pregledom možemo uočiti kako je od samih početaka tekstilna industrija postavljena kroz polariziranu ideološku narav – mi i oni, bilo da su to engleski radnici s početka industrijske revolucije ili danas radnici s Istoka – netko tko, skriven, proizvodi. Upravo je tekstilna industrija poslužila Marxu i Engelsu za izučavanje i kritiku privrednog mehanizma kapitalizma i kritiku društvenih odnosa. Industrijska revolucija koja je započela u Velikoj Britaniji promijenila je cijelo društvo. Tkanje i predenje se prije pronalaska i upotrebe strojeva za preradu vršilo u kućama seljaka-radnika, a industrijalizacijom se proizvodnja premješta iz kuća i sela u tvornice i gradove. Engels govori o iščezavanju tkalaca-zemljoradnika, pretvaranju u novu klasu čistih tkalaca, bez posjeda, koji žive isključivo od svoje nadnice te su tako postali proleteri (working men). Industrijalizacija je išla ruku pod ruku s kapitalizmom, proizvodilo se ono što se tražilo, što više, što jeftinije, a što je najvažnije – daleko od očiju, ili u ovom slučaju daleko od odgovornosti, bez nepotrebnih pitanja. Tekstilna industrija od početka industrijalizacije do danas oslikava srž sustava – položaj čovjeka-radnika, što znači rad i kako se proizvodi – kako se sustav pokreće i okreće.
Povratak tekstilne industrije u Europu
Pitanje tekstilne industrije u Hrvatskoj je marginalizirano, gurnuto u stranu i u rubrike crne kronike, ali nalazimo se ovdje, na ključnom mjestu – na rubu Europe i početku Istoka, te kroz pregled zbivanja u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj možemo dobiti sliku neodrživosti trenutnog sustava. I to je prozor u suvremeni život – što znači biti radnik ili radnica na početku 21. stoljeća, unutar radnog procesa najglobaliziranije industrije na svijetu, nalazeći se i živeći u starim okvirima na početku „novog doba“ i novog stoljeća.
Posljednje godine donose tendenciju ponovnog povratka tekstilne industrije u Europu. Moody's, međunarodna agencija za kreditni rejting, ove je godine prvi put nakon gotovo trideset godina snizila rejting Kine jer je 2016. donijela najniži rast kineske ekonomije od 1990. godine. Novi val povratka proizvodnje u Europu prati shvaćanje da se u kapitalizmu država ne može oslanjati samo na uslužni sektor već da osnova mora biti u proizvodnji, ali i mijenjanju potrošačkih navika, kao i suočavanju s ekološkim problemima. Pitanje je, je li Hrvatska usvojila bolnu pouku iz svoje prošlosti, kao i iz europskih pogrešaka, i je li spremna za novi val promjene koji stiže? Kako god bilo, hrvatski tekstil je zaslužio još jednu šansu.
Ivana Biočina, magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, autorica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014) i Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016). Knjiga o tekstilnoj industriji u Hrvatskoj izlazi početkom 2018. godine, a nastala je iz istraživanja i stipendije Zaklade Robert Bosch u suradnji s Literaturhaus Berlin i nobelovkom Hertom Müller.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Silverije
Tekst napisala:
Preporučite članak: