Large divorce could spell economic disaster for women during the pandemic scaled

“Osim što imaju jednog roditelja koji je možda odsutan ili premoren zbog posla, njima nedostaju prijatelji… I ne zaboravimo da djeca brinu za svoje roditelje – često ih žele poštedjeti svojih problema, ponekad osjećaju tugu i osjećaj krivnje jer je ‘mama umorna i radi zbog mene’, pa neće ni tražiti pomoć. Stres roditelja jednostavno prelazi na dijete” opisuje nam Marija J., odgajateljica u jednom zagrebačkom vrtiću, situaciju djece samohranih roditelja usred pandemije. Tereti samohranih roditelja (a i njihove djece) postali su još teži, a oni na čiju su se pomoć inače mogli osloniti, često su izolirani ili pod povećanim rizikom. O tome kako se snalaze i s čim se susreću usred pandemije i krize, piše naša nova suradnica Lidija Čulo.


Ne treba posebno naglašavati koliko su nam se životi promijenili od ožujka 2020. godine. Gubitak posla, pad prihoda, rad od doma, smanjenje socijalnih kontakata, izolacija, bolest, potresi, egzistencijalna nesigurnost; toliko je „frontova“ na kojima treba gasiti požar – zdravstvo, ugostiteljstvo, turizam, prosvjeta, socijalni slučajevi, obitelji s djecom… Nezahvalno je bodovati i rangirati ičiju nevolju, a glasovi mnogih ostali su nadjačani općom bukom.

Jedni od njih su samohrani roditelji, čiji su tereti postali još teži. Svo manevriranje između zahtjeva posla, obitelji i kućanstva sada je pojačano zahtjevima “novog normalnog”, a oni koji su im možda i mogli biti ruka pomoći, sada su izolirani.

Prema popisu stanovništva Hrvatske iz 2001. godine, od ukupno 914 000 obitelji s djecom čak 20,6 posto njih čine samohrani roditelji. To znači da je u obitelji jedan roditelj taj koji skrbi za dijete, dok je drugi umro, razveden, nestao, napustio obitelj ili mu je oduzeto pravo na roditeljsku skrb itd.

Mrtva slova na papiru

Zakon o radu i kolektivni ugovori štite radnike posebnih kategorija, kao što su samohrani roditelji, roditelji djece do tri godine starosti, roditelji djece s teškoćama u razvoju i sl. jer zaposlenim roditeljima država mora pomoći u ostvarivanju roditeljske uloge. Konvencija o pravima djeteta nalaže da u svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.Je li tako zaista bilo u jednoj od najizazovnijih godina?

Iva Jovović iz Udruge za unapređenje kvalitete življenja LET objašnjava nam: “Probleme s kojima se suočavaju samohrani roditelji možemo podijeliti u nekoliko kategorija. Financijski, jer oni uglavnom rade jedan posao tj. imaju jednu plaću, a naplata izdržavanja ide vrlo loše. Pravni, koji je vezan uz sudske postupke razvoda i slično. Organizacija života, gdje jedan roditelj obavlja ono što inače rade dva. I tu je naravno i stigma koja se još uvijek vezuje uz pojam samohranog roditeljstva. Sve te probleme pandemija je samo još više gurnula na površinu.”

Rješavanje problema otežano je već u samom startu: “još uvijek imamo podjelu na prave i ‘fejk’ roditelje. U zakonu o socijalnoj skrbi samohrani roditelj je onaj koji sam skrbi i uzdržava svoje dijete. Mnogo je onih koji u razvodu ili nakon razvoda (načelno) nisu samohrani. No, ako drugi partner ne vidi dijete tri ili pet godina (a na papiru piše da će ga vidjeti svaku drugu srijedu) i ako za to vrijeme ne uplati alimentaciju za dijete – de facto je ovaj roditelj samohran. Pa ipak, nema nikakva prava vezana uz samohrano roditeljstvo. To je nešto što pokušavamo gurati. Da im se olakšaju stvari poput upisa djeteta u vrtić, nabavka udžbenika i sl.”, kaže Jovović.

Ističe kako su se samohrani roditelji često žalili na svoje poslodavce od početka pandemije. Prvi lockdown je bio najteži jer su se svi odjednom trebali naučiti na sve, a škole i vrtići nisu radili.

“Kasnije su se uspjeli nekako organizirati, ali definitivno je samohranim roditeljima puno teže na tržištu rada. Zakon o radu je takav kakav je: ne daje prednost samohranim roditeljima, a ako postoji nešto vezano uz radni odnos, to je vezano uz pravilnik o radu ili kolektivni ugovor (ako ga firma uopće ima). To obično znači da su oni u javnim službama zaštićeniji od onih u privatnima koji većinom nemaju kolektivni ugovor. Isto tako, pravilnici o radu ne spominju samohrane roditelje ili njima lakše snalaženje u dnevnom ritmu. Zakon o radu bi trebalo mijenjati u tom segmentu da omogući samohranim roditeljima prava koja ne bi proizlazila samo iz dobre volje poslodavca ili skrbi sindikata. Svi se kao brinemo o dostojanstvu radnika, a na kraju dana je to mrtvo slovo na papiru”, objašnjava Jovović.

Ni rad u javnoj službi nije garancija stabilnosti. Jovović navodi primjer majki koje se, ondje zaposlene, nisu uspjele izboriti da rade jutarnje smjene.

“A kada dođe do situacije da treba ostati doma s djecom i odreći se posla ili karijere, uglavnom će to biti žene. Za njih će sljedeći posao vjerojatno biti na pola radnog vremena da se mogu organizirati, i obično će biti gori od onog koji su je imale. Tako se vrtite u krugu siromaštva iz kojeg je teško izaći, a povećava se rizik prijenosa siromaštva na sljedeću generaciju. Veći je rizik djece da će odrasti u siromaštvu, da će danas-sutra imati nepovoljniju situaciju na tržištu rada, da će teže imati emocionalne odnose.”

“Mama je umorna zbog mene”

U cijelom ovom kaosu, pitam se što će biti s tom sljedećom generacijom? Oni se trenutno ne mogu zauzeti za sebe, ali posljedice će nositi zauvijek. Ako je drugi partner živ i dužan skrbiti o djetetu, kako će to izvesti u okolnostima koje zahtijevaju socijalnu distancu i oprez? Viđanje s djecom je otežano, što djecu samo dodatno izolira u situaciji u kojoj su već (previše) uskraćeni za kontakt s drugima.

Odgajateljica u zagrebačkom vrtiću Marija J. u svojoj grupi ima dvoje djece samohranih roditelja: “Čim je počela pandemija, već je izbio prvi kamen spoticanja za samohrane roditelje. Djeca koja tek dolaze u vrtić u početku prolaze period adaptacije. Naročito manja djeca, oni dolaze par tjedana na kraći period, od pola sata do nekoliko sati dnevno. A sada je dolazilo cijele dane jer roditelj nije mogao drugačije. To je puno teže za dijete, prilagodba je sama po sebi teška za dijete i po preporuci se s tim ide postupno”, kaže.

Za vrijeme pandemije osjetan je nedostatak vremena koji čak i u normalnim okolnostima roditeljima nedostaje. Oni su i inače umorni pod pritiskom posla i obaveza, a samohranim roditeljima je sada zbog izolacije sužena i mreža ljudi koji bi im inače mogli pomoći. Baka servis je manje dostupan. Oni moraju biti i mama i tata i baka i djed, oni dolaze i odlaze po dijete iz vrtića, sami nemaju podrške, a izolacija i usamljenost sada su još jači.

Emocije koje osjeća dijete pak nema s kime podijeliti i iskomunicirati – to zadržavanje i potiskivanje može voditi u kasnija problematična ponašanja. “Osim što imaju jednog roditelja koji je možda odsutan ili premoren zbog posla, njima nedostaju prijatelji. Sada su u toj fazi kada razvijaju motoriku, psihu, iskustva u igri, izmjenjuju tajne… I ne zaboravimo da djeca brinu za svoje roditelje – često ih žele poštedjeti svojih problema, ponekad osjećaju tugu i osjećaj krivnje jer je ‘mama umorna i radi zbog mene’, pa neće ni tražiti pomoć. Stres roditelja jednostavno prelazi na dijete”, objašnjava Marija.

Kave ispijene u samoći

Dok se bore i žive iz dana u dan, čekajući povoljnije prilike i zakonsku osnovu za bolji život, gdje samohrani roditelji uopće mogu pronaći pomoć? “Psihološka savjetovanja se najviše odvijaju preko udruga. Nešto nas država sufinancira u tom pogledu. Postoji jedan natječaj godišnje za udruge koje nude pravnu ili psihološku pomoć, grupe podrške itd. Ali da ima nešto organizirano, hm… Oni će uvijek reći da se možete obratiti Centru za socijalnu skrb, ali budimo realni – koliko ljudi tamo želi ići? Mnogo toga svedeno je na dobru volju udruga, ali i one kao da se većinom fokusiraju na konfliktne razvode”, navodi Jovović.

Ako je ovako u glavnom gradu, kako je tek u drugim mjestima? Nazvala sam i Udrugu samohranih roditelja Slavonski Brod i dobila Snežanu Pavelić koja je u tom trenutku bila na poslu i pomalo zatečena pozivom.

“Naša udruga više ne postoji”, rekla je.

“Mi se i dalje svi družimo, ali otkako su uveli likvidatore i svašta nešto, mi ne možemo ništa dobiti… U tih 10 godina koliko smo funkcionirali, mi od grada nismo uspjeli dobiti ni prostor. Okupljali smo se u prostorijama drugih udruga, grad nije imao sluha za nas. Sve se svodilo na volontiranje, besplatno pravno pomaganje, učenje… Družili smo se, čak i ljetovali skupa. Puno smo se trudile, no kada vas ne žele financirati i kad niste prioritet, teško je. To je naša gola istina u Hrvatskoj. A važan je problem. Pretprošle godine se prvi puta dogodilo u Slavonskom Brodu, da je u osnovnu školu upisano više djece iz jednoroditeljskih obitelji nego onih s dva roditelja. Znam da ima i drugih skupina kojima treba, i svaka čast, ali ovo je rastući problem”, objasnila je Pavelić.

A kako ovo i ne bi bio rastući problem? Iako Jovović ističe kako se vide male promjene unutar jedne generacije, te su osjetili plodove svog truda i rada, pandemija je sve bacila unazad i objelodanila probleme koji su dugo tinjali.

“I oni ‘normalni’ u ovim nenormalnim okolnostima teško guraju. Na jednom kuhinjskom stolu prosječna obitelj sada ima nekoliko laptopa, svaki sa svojim setom slušalica. Ujutro to još donekle funkcionira prvih sat vremena, ali onda počnu jedan za drugim gubiti koncentraciju, postavljati pitanja… Svaku večer šećem psa i barem jednom tjedno čujem psovke s prozora i urlanje ‘Ostavit ću te!’. To je već postala normalna situacija… Teško je, nitko ne vidi neki izlazak iz toga i to još više ljude frustrira”, zaključuje Jovović.

Okrenula sam brojeve još dvaju udruga u nadi da ću moći s nekim još popričati o ovoj temi. Oba poziva bila su duga šutnja prekinuta prodornom rečenicom: “Birali ste broj koji se ne koristi.”


Izvor naslovne fotografije: Drug Addiction Clinic Vita
Autorica teksta:

Lidija Čulo


Preporučite članak: