Svatko od nas ima spreman odgovor na pitanje: “koji ti je najdraži film?” ili “koja ti je najdraža serija?”. Neki fanatično prate određene naslove, drugi se opuštaju nakon napornog radnog dana. S koje god strane gledamo priču, svrha joj je ista - zabava. No, koliko vas je ikada razmišljalo koliko je ljudi, rada i truda potrebno da bi omiljeni serija ili film došli do vašeg ekrana?
Lice koje vidite na tom ekranu netko je našminkao baš tako s razlogom, odjenuo baš tako s razlogom, snimljen je iz tog kuta, s takvom rasvjetom s razlogom… Pa uđimo malo i u taj svijet iza kamere, sa svim problemima s kojom se susreću radnice i radnici u filmskoj industriji.
Jeste li znali da je na snimanju filma ili serije uključeno i preko desetak sektora unutar kojeg radi i do deset različitih ljudi. Neka gruba brojka ljudi doseže oko sto radnica i radnika samo na jednom setu. Neki od tih sektora su: kamera, režija, scenografija, rekvizita, rasvjeta, ton, grip, šminka, kostimografija.. Kako je moj fah, ja ću se zadržati na posljednjem spomenutom, sektoru kostimografije, u želji da vam pokušam približiti ne samo posao kostimografa nego svake funkcije unutar sektora kostima.
Sam proces rada odvija se po principu priprema-snimanje-rasprema. Priprema i rasprema ovise često i o dužini i zahtjevnosti projekta pa mogu trajati i do mjesec dana. U pripremu kreću prvo kostimograf (i asistent) čitanjem scenarija i iščitavanjem scenarističkih prijedloga i opisa pojedinog lika, izradom prijedloga kostima na osnovu pročitanog i svoje kreativne vizije, nabavom kostima nakon čega slijede probe sa glumcima kako bi, između ostalog, dobili i povratnu informaciju. Jer, nije poanta samo u točnosti kostima nego i da taj kostim glumcu pomogne da što bolje iznese svog lika.
Nakon odabranih kostima kreće se u ispisivanje knjige kostima. To je alat kojim se služimo na svakodnevnoj bazi kako bi znali tko što nosi u kojoj sceni. Tek sada dolazimo do faze snimanja čime se u sektor uvodi i funkcija kostimera koji vodi računa o kostimu na setu tijekom snimanja. Prikazat ću vam to uz pomoć primjera osoba A i osoba B u sektoru kostima.
"Akavci" se nalaze u prostorima gdje se nalaze kostimi i zaduženi su za odijevanje glumaca, pranje, peglanje i slaganje kostima za sutrašnje snimanje. "Bekavci" rade na setu, provjeravaju da je kostim dobar, da je sve na svome mjestu. Još neki od njihovih svakodnevnih zadataka su i npr. brzinsko šivanje koncem i iglom ako je potrebno, grijanje glumaca jaknama i ogrtačima. Sve to zna otežati prethodno navedene obveze. I sada kada ste sve ovo pročitali, što mislite koliko bi bila poštena plaća za naš rad?
Plaća i uvjeti rada, kao nažalost i većini radnika u ovoj industriji, jesu problem. Najveći problem je što nas Zakon o radu ne prepoznaje kao radnike jer smo svi većinom na autorskim ugovorima, od projekta do projekta, gdje ne znaš hoćeš li nakon završetka jednog projekta započeti drugi. Jedan od razloga zašto sam i napisala ovaj tekst za Radnička prava jest činjenica da mi je jedan projekt završio. Kada će drugi, ne znam.
Radni dan filmskih djelatnika traje 12 sati (u nekim slučajevima 10). I da, nismo adekvatno plaćeni za toliko rada niti imamo "povlastice" koje imaju radnice i radnici s ugovorima o radu. Ovaj posao nerijetko zahtjeva i odlazak u prekovremene sate, pauze za ručak koje postaju pauze za rad i slično. Problem nastaje jer za sve ovo što sam navela nema zakonskog okvira koji bi štitio nas, atipične radnice i radnike.
Nesigurni oblici rada, bez gotovo ikakvih prava i zaštite
Na koji način rade honorarci u filmskoj industriji? Paušalni obrt ili autorski ugovor. Oba načina neodrživa i neprikladna, više za radnika nego za poslodavca. Osim davanja koja ovi oblici rada iziskuju, oni nisu najveći problem honorarnog/ freelance radnika. Najveći problem je sustav u kojem nema previše radničke solidarnosti, a nepisana pravila o (ne)uvjetima rada se prenose s koljena na koljeno, kao da je riječ o pučkoj predaji, a ne profesionalnom odnosu radnik-poslodavac i poštenoj plaći za odrađeni rad. Ovakav način rada sve je učestaliji u mnogim granama, iako se u ovom tekstu radi o filmskoj industriji, primjenjivo je na sve obrtnike i radnice i radnike koji rade na autorske ugovore. Primjerice, pitanje žena i porodiljnog dopusta koji u našem svijetu praktički ne postoji. Ne radiš=nemaš primanja=nemaš prava na naknadu.
Nitko od nas ne traži kruha preko pogače ili neka prava koja ne postoje u klasičnom radnom odnosu. Uzmimo primjerice pravo na zdravstveno osiguranje. Kostimograf/ kostimer kao zanimanje ne postoji pa me sustav cijelo vrijeme tretira kao nezaposlenu osobu i osigurava po toj osnovi, iako se od svakog odrađenog projekta i isplate odvaja 7.5% za doprinos za zdravstveno osiguranje koje je poslodavac tj. naručitelj posla dužan po zakonu platiti. On nerijetko prijeđe kvotu od minimalnih cca. 90 eura koje HZZO potražuje. Novac u sustav ulazi, ali se pravilno ne kanalizira.
Ugovor o radu? Nema šanse!
Kako nas očigledno sustav ne prepoznaje kao radnike na koje se treba odnositi i primjenjivati bar dio Zakona o radu, često smo izloženi samovolji poslodavca, a svakim danom je sve više ljudi koji za život zarađuju na sličan način. Zato smatram kako je došlo vrijeme da se probudimo, osvijestimo problem i zahtijevamo svoja radnička prava.
Evo kako izgleda usporedba radnih sati redovno zaposlenog radnika i radnika u filmskoj industriji. Ako uzmemo za primjer radni dan od 8 sati, od ponedjeljka do petka, na osnovu tjedna govorimo o 40 sati, što bi mjesečno iznosilo 160 sati ovisno o mjesecu, te za to neka dobije prosječnu plaću od cca. 1200 eura neto (cca.1600 eura bruto).
S druge strane stoje filmaši, na radni dan od 12 sati, od ponedjeljka do petka, dođemo do 60 radnih sati tj. 240 na mjesec. Preporučena minimalna dnevnica od strane Hrvatskog društva filmskih djelatnika za poziciju kostimera primjerice iznosi 90 eura bruto, a kada to pomnožimo sa radnim danima dođemo do iznosa od cca.1800 eura bruto. U ovom slučaju govorim samo o bruto iznosu zbog različitih načina oporezivanja, ovisno o načinu plaćanja autorski ugovor ili paušalni obrt. Razlika od 200 eura se možda čini nekome mnogo, no na tih 1800 eura nije uplaćeno zdravstveno, mirovinsko i ostali doprinosi u visini na koje ima pravo radnik u redovnom radnom odnosu, već samo skupi porez koji autorski ugovor zahtijeva i postoci koji odlaze na mirovinsko i zdravstveno, a čiji sam primjer već navela u tekstu.
Posljednja stvar, ali nikako manje bitna je radni staž. Zaposlenik sa svojih 160 sati mjesečno ima mjesec dana radnog staža, a filmski djelatnik sa svojih 240 sati nema ništa ako unutar godine nije zaradio više od 13.000 eura, nakon čega dobije godinu dana radnog staža, čak se ne moramo služiti matematikom da bi došli do zaključka - suludo.
Nakon prošlogodišnjeg štrajka američkih scenarista, kojem je prethodila peticija mojih kolegica i kolega iz SAD-a kojom su tražili izjednačavanje prava i omjera plaća u skladu s ostalim sektorima koji sudjeluju u stvaranju slike, trebamo li čekati uobičajenih 20 godina koje kasnimo za SAD-om ili postoji način na koji možemo normalizirati naš radni odnos?
Kada sljedeći put sjednete na svoj kauč nakon napornog radnog dana i krenete gledati film ili seriju, sjetite se koliko je nevidljivih filmskih radnica i radnika potrebno da bi vaš omiljeni film ili serija došli na ekran. I pitajte se – koliko bi ti ljudi trebali biti plaćeni, a da možemo reći da je to pošten iznos.
Foto: Pixabay/Radnička prava
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
* Autorica je tekst odlučila pisati pod pseudonimom. Kako je tržište filmova i igranih serija u Hrvatskoj prilično maleno, na ovaj se potez odlučila iz straha da bi je čak i iznošenje situacije onakva kakva jest, bez prozivanja ikoga, mogla dovesti do toga da ostane bez budućih angažmana, a time i bez prihoda za život.
Preporučite članak: