Radnici Uljanika, 3. maja i Brodotrogira kao i svih brodogradilišta u zemlji danas vode bitku koja nije samo bitka za njihova radna mjesta, već bitka protiv neoliberalnih EU politika koje već godinama sustavno štete svim ljudima u Hrvatskoj i urušavaju posljednje ostatke socijalne države. Zato radnici-brodograditelji predstavljaju zadnju liniju obrane. Ako pak svi u Hrvatskoj, radnici, nezaposleni, blokirani, iseljeni stanu uz brodograditelje, posljednju veliku homogenu i snažnu skupinu radnika, borba za brodogradnju može postati trenutak u kojem ćemo konačno svi zajedno reći – dosta!
Posljednji vlak za radnike
Ovih dana doznajemo da je Uljanik nema za isplatu iduće plaće radnicima, u Brodotrogiru Končar izvlači novce na svoju privatnu tvrtku Kermas energija, a radnicima nudi otkaze s bijednom otpremninom, dok u 3. maju radnici i dalje napuštaju brod koji tone. Nakon što je ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat upozorio kako bi država trebala prestati s praksom pomoći brodogradnji, očito je da vlada nastavlja puštati balone u medije kako bi ispitala reakciju na najavu velikog kraja brodogradnje, otpuštanja tisuća ljudi koji su tek šačica nakon što se brodogradnja godinama sustavno urušava, a radnicima se poručuje da nađu novi posao. Sindikalni vođe umjesto da kažu radnicima da izađu na ulice ponavljaju istu priču kako se ništa ne može učiniti i kako je to jednostavno tužno, ali ljudi odlaze, poručujući onima koji su ostali, indirektno, da bi im bilo bolje da što prije odu.
S obzirom na to da je riječ o desecima tisuća radnika, a još više ako uzmemo u obzir kooperantske tvrtke, ne čudi višemjesečni projekt anesteziranja radnika – njima se savjetuje sve samo ne da se izbore za brodogradnju i tako sačuvaju svoja radna mjesta. U brodogradnji je 2009. godine bilo zaposleno čak oko 38.000 radnika, a osiguravala je egzistenciju za gotovo 150.000 ljudi[1]. Iako je ta brojka danas sigurno manja – možemo reći da je brodogradnja jedna od rijetkih grana gdje je radništvo relativno homogeno s obzirom da je, ako izuzmemo kooperantske radnike, riječ o ljudima koji se uistinu osjećaju dijelom iste struke, rade u istom pogonu, dijele iste sudbine. No isto tako intenzivno se radi na radničkoj neslozi te se umjesto poziva na solidarnost u medijima naglašava da je 3. maj u problemu zbog pozajmice od 523 milijuna kuna koju je dao Uljaniku. Radnici se tako okreću jedni protiv drugih naivno pristajući na priču da bi vraćanje te pozajmice 3. maj učinio "dobrom udavačom", te tako našao novog vlasnika koji bi pokrenuo proizvodnju. Tim više ohrabruje borbenost i spremnost nekih poput Samira Hadžića jednog o osnivača Stožera za obranu Uljanika, koji ovih dana poručuje da će osobno ići na Markov trg i podići šator, ako treba i umirati tamo cijelu zimu.
Ideološkim aparatima države, ipak, ovo je jedan od najtvrđih oraha i to ne samo zato jer je riječ o velikom broju radnika koje treba otpustiti, već i zato jer radnici u brodogradnji predstavljaju grupu koja je uistinu u drugačijoj poziciji od vojske prekarnih, zaposlenih na određeno vrijeme, agencijskih radnika i općenito onih koji rade na atipičnim ugovorima o radu. Prekarijat, za koji neki smatraju da predstavlja novu klasu[2] decentralizirana je masa radnika koju je kapital okrenuo jedne protiv drugih na način koji ih sprečava da se zajedno bore. Jednom u povijesti radnička klasa nije imala bilo što za izgubiti "osim svojih okova", no sada je apsorbirana kapitalizmom čiji proizvodi je posjeduju i konzumiraju[3]. Ti su radnici danas pozvani da budu konzumenti, no istovremeno lišeni mnogih stvari. Oni su izgubili stalno zaposlenje s punim radnim vremenom; zaštitu od neopravdanog otpuštanja u smislu otkaznog roka i otpremnine; zadržavanja radnoga mjesta i/ili mogućnost napredovanja; zaštite na radu i zdravstvene zaštite; mogućnosti razvijanja, usvajanja te primjene vještina i kompetencija stečenih obrazovanjem; sigurnih prihoda, stabilnog iznosa plaće, sigurnosti i zaštite kroz sindikalno predstavništvo[4].
Za razliku od njih radnici u brodogradnji, ako izuzmemo radnike kooperanata na koje se primjenjuje sve što i na prekarijat uopće, predstavljaju grupu zaposlenih na stalno, s punim radnim vremenom, kolikom-tolikom zaštitom na radu, sindikalnim organiziranjem i relativno stabilnim iznosom plaće. Iako su svi ti elementi sigurnosti i kod ovih radnika degradirali, u mnogim brodogradilištima se recimo uveo stalni i varijabilni dio plaće, a "poduzetnici", "strateški partneri", pa i država rade intenzivno na tome da se ta degradacija ubrza. Radnici u brodogradilištima ne predstavljaju problem ekonomskim liberalima zato što neodoljivo podsjećaju na industrijski tip radništva – pojednostavljeno to je slika muškaraca u trlišima – već upravo zato jer je riječ o radnicima koji još uvijek izbjegavaju fleksibilizaciju rada i nesigurnost prekarnog radnog mjesta. Također, nije riječ o tome, kako su mnogi primijetili, da je slika industrijskog tipa rada povezana s proizvodom koji je tehnološki zaostao – jer brod je jedan od najkompleksnijih proizvoda – već je problem za ekonomske liberale, koji dominiraju u našoj vladajućoj politici i medijima, u tome da ti ljudi imaju stalni posao.
Ono što libertarijancima predstavlja problem – za one kojima je stalo do radničke klase je rješenje. Pa iako mediji pumpaju svakodnevno beznađe ne bi li pacificirali radnike, a političari šalju poruke koje radnike trebaju uvjeriti da "nema drugog načina" – svi se potiho pribojavaju onoga što je evidentno – gušenje brodogradnje može označiti "posljednji vlak" za opći štrajk, uzmemo li u obzir koliko ljudi će ostati bez posla, koliko će porodica zbog toga ostati bez sredstava za život, te koliko je ta devastacija brodogradnje u konačnici pogubna za sve. Ovakva masa teško će se ponoviti – radnicima zato treba biti jasno da su oni užas i jeza neoliberalne vlade, a da njihovo solidarno i ujedinjeno djelovanje ako do njega kroz koji dan ili mjesec dođe – ne može nitko zaustaviti.
Kvislinzi i janjičari. Ili ministarsko pipanje pulsa
Što onda ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat ne spominje u svojem pipanju pulsa naroda kada kaže da bi država "trebala prestati s praksom pomaganja brodogradnji"? Svaka riječ koju je ovaj ministar izustio na ovu temu je problematična. Prvo, nije riječ o "pomoći brodogradnji" već državnim subvencijama koje osiguravaju likvidnost u trenucima kada se brod gradi, da bi već u idućem trenutku kada je brod izgrađen država imala itekako koristi od tog proizvoda. Iako je brodogradnja svugdje niskoprofitna djelatnost ona proizvodi mnoge pozitivne učinke na domaću ekonomiju. Podsjetimo da je u državni proračun uplaćeno više poreza nego što je brodogradnja u Hrvatskoj dobila subvencija (godišnje oko 1,3 milijardi kuna), te da se o korisnosti brodogradnje ne može govoriti bez tzv. multiplikatora izračuna dobiti pratećih industrija odnosno domaće komponente koja se veže na brodogradnju i koja zapošljavaju desetke tisuća radnika, a koja bi pametnim industrijskim politikama mogla nositi hrvatsku ekonomiju (multiplikator bi mogao iznositi između 2,3 do 2,5). Ta je popratna industrija sustavno uništavana od željezara, industrije elektroničke opreme do brodske opreme pa se udio domaće komponente snizio prema nekim procjenama čak na samo 45 posto.
Drugo, kada Horvat kaže da bi država "trebala" prestati "pomagati" brodogradnji onda postaje sasvim očito da ministar nema nikakvu politiku prema brodogradnji, kao niti prema domaćoj industriji u cjelini, već ga samo zanima domet bunta koji može nastati u trenutku sloma, trenutku na koji se ova vlada koncentrira već mjesecima – to je trenutak urušavanja jedne od rijetkih domaćih izvoznih industrija koja je i nakon sustavne devastacije Hrvatsku smjestila na 10. mjesto u svijetu. Zašto naši ministri nemaju niti industrijsku niti izvoznu politiku, niti im je stalo do dobrobiti domaće ekonomije i što su zapravo njihovi, kao i ciljevi njihove vlade? Umjesto da spašavaju zadnje ostatke industrije – jedan od najkompleksnijih proizvoda oni kao i njihova vlada samo čekaju da ugase struju, a upravo ispituju koje bi učinke to gašenje moglo izazvati.
Ono što vladi i ministru izaziva jezu jest činjenica da posljedice i dosege radničkog bunta nitko ne može predvidjeti. Ono što definitivno vlada jest uspjela napraviti je otjerati stotine radnika sa svojih radnih mjesta. Borbenost radnika i snagu reakcije na ono što se najavljuje mjesecima - nitko ne može predvidjeti. Dovoljna je iskra da zapali ne samo bunt u brodogradilištima, već i u cijeloj zemlji u kojoj slabo plaćeni radnici, nezaposleni i blokirani, već dugo "kuhaju", ako tome pribrojimo one koji rintaju u inozemstvu na svojoj koži osjećajući sve nepravde sustava koji se "rasteretio" radništva, ta iskra može izazvati požar. Zašto bi se radnici bunili? Povijest pokazuje da se ljudi ne bune samo zbog plaće, radnička borba kroz stoljeća nije ograničena na nadnice. Ljudi se bune kada osjećaju nepravdu, kada osjećaju da su nešto imali, a onda izgubili. Moralna ekonomija radničke klase nas uči da su ljudi spremni prihvatiti društvene nepravde na koje su "naučeni", no nisu spremni pristati da im se oduzme ono što su imali[5]. Zato ne čudi i da vladajući u nas odabiru napasti "socijalistički mentalitet" kao svoju metu, jer je to sasvim racionalan i opravdan neprijatelj iz perspektive njihovih interesa, samo je njihov interes u sukobu s većinom koju bi tako sveli na slabo plaćenu radnu snagu, u nesigurnim uvjetima i bez ikakve zaštite, što u socijalizmu, uz sve probleme tog sustava, nije bilo zamislivo.
Kada ministar Horvat uvijeno kaže da je došao kraj brodogradnji, jer "nema drugog načina", on ujedno govori i da je došao kraj socijalnoj državi, zadovoljavanju osnovnih životnih potreba većine, a dolazi razdoblje u kojem će imperativ biti korist manjine. Danas postaje sasvim jasno da u našim kao i drugim vladama u regiji, sjede kvislinzi i janjičari, ljudi koji su tu samo s jednom misijom – smjestiti ove zemlje tamo gdje im je, prema vladajućoj klasi i činovnicima iz Bruxellesa mjesto – na začelju Evrope. U jednom pismu Levici, vodećoj lijevoj stranci u Sloveniji, jedan je simpatizer napisao nešto što se bez modificiranja može odnositi i na našeg premijera kao i druge političare: "Ne možeš se oteti dojmu da neki u vladi rade za strance a za svoje interese, da bi dobili dobro plaćene evropske službe i pozicije. Stranci nagrađuju janjičarstvo.[6]"
Uloga kvislinga navlas je ista u svim zemljama regije, kao i svim zemaljama evropske periferije. Politike Europske komisije i aparatčika dovode do pada standarda, urušavanja socijalnih prava, pada plaća i urušavanja "sigurnosne mreže" svake osobe do te mjere da nam se sugerira kako se konačno trebamo ipak pomiriti sa sudbinom jeftinog turističkog odredišta za evropsku srednju klasu, kao i time da budemo sobarice i konobari za tu jeftinu zabavu evropskoj klijenteli. Jednom je prilikom Nenad Bakić, savjetnik predsjednice, poduzetnik i poznati zagovornik "slobodnog tržišta", sasvim otvoreno poručio što nam je činiti. Trebamo se "okrenuti onome što nam je dostupno, manje sofisticiranim uslugama, kao što je turizam i neke druge usluge manje dodane vrijednosti" jer ćemo i tako biti prisiljeni da radimo slabije plaćene poslove – jer je to jednostavno naša "stvarnost[7]". Iako su nam puna usta STEM-a, brodogradnja se u vladajućim, sve više libertarijanskim projektima nikako ne uklapa u "razvojne strategije" niti famozne reforme prema "društvu znanja". Posljedica takvih politika je to da radnici u deset istočnih država članica EU imaju gotovo upola manje plaće u odnosu na radnike u zapadnim članicama, a hrvatske plaće iznose tek 37 posto prosjeka zapadne Evrope[8]. Zašto? Jer "nema drugog načina".
Ministar Horvat i drugi u vladi tako samo nastavlja politike koje su započeli prethodnici, a koji su već u pretpristupnim pregovorima Hrvatsku osudili na podređenu ulogu pristajući na nepovoljne ugovore poput Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji ograničava državne subvencije (čl. 107.), navodno zbog "pravedne" tržišne utakmice, dok se namjerno prešućuje pitanje nepravednih, odnosno nejednakih startnih pozicija u toj istoj utakmici, odnosno pitanja primarne akumulacije kapitala, utjecaja lobija, povoljnijih kredita koje ostvaruju bogate evropske zemlje centra, poput Njemačke, Danske, Austrije, Švedske ili Francuske koje su svoje ekonomije davno zaštitile od tog slobodnog tržišta pa se njihovi interesi šire, a ta se nejednakost bogatih i siromašnih neprestano reproducira. Proklamirane mjere štednje ne donose nikakva poboljšanja uvjeta života. U Hrvatskoj 20 posto ili jedna petina ljudi posjeduje 40 posto svih prihoda, a 27,9 posto stanovništva ili oko 1,2 milijuna ljudi je u riziku od siromaštva[9]. Istovremeno periferija služi kao tržište za plasiranje proizvoda bogatog centra kroz zaduživanje kod banaka koje su opet podružnice kapitala centra – tako kupujemo proizvode bogatih zemalja koje nam istovremeno prodaju i svoje kredite za tu potrošnju. Jasno je da bogate zemlje centra ne bi pristale na to da EU bude fiskalna unija, a ne samo monetarna unija, pa da se suficit bogatih zemalja, kao u recimo u slučaju bogatih federalnih država u SAD-u, pretače na zemlje s deficitom što je mehanizam "recikliranja suficita" od suficitarnih prema deficitarnim regijama[10].
Tako je bezuvjetno pristajanje na uvjete Europske komisije uistinu pogubno za interese domaće ekonomije, jer se zbiva u korist zemalja centra, a bez alternative. Ugasiti brodogradnju znači gasiti bez vizije za građenjem, ali u samodestruktivnom modu proizvodnje narativa o konačnom suočavanju sa "mentalitetom socijalizma". Niti ćemo brodogradnju zamijeniti nekim drugim granama proizvodnje u kojima nemamo izgrađenu infrastrukturu, obrazovani kadar niti ekspertizu, niti ćemo uštedama na radničkim plaćama otvoriti neka druga radna mjesta. Ostajemo dakle, gdje smo bili najveći dio svoje prošlosti – u ulozi, krležijanski rečeno, austrijskih konjušara, dok definitivno napuštamo svako nasljeđe jednog kratkog perioda povijesti koji je narodu dao koliko-toliko autonomnu poziciju od evropske i domaće vladajuće klase kao ispostave evropskog kapitala.
Danas kada evropska povjerenica za tržišno natjecanje poručuje da je hrvatskoj brodogradnji došao kraj jer jednostavno "nema drugog načina", te se mora poštovati pravila "europskog tržišnog natjecanja", radnici u brodogradilištima malo po malo postaju svjesni da preuzimaju ogromnu odgovornost. Radnici Uljanika, 3. maja i Brodotrogira kao i svih brodogradilišta u zemlji danas vode bitku koja nije samo bitka za njihova radna mjesta, već bitka protiv neoliberalnih EU politika koje već godinama sustavno štete svim ljudima u Hrvatskoj i urušavaju posljednje ostatke socijalne države. Zato radnici-brodograditelji predstavljaju zadnju liniju obrane. Ako pak svi u Hrvatskoj, radnici, nezaposleni, blokirani, iseljeni stanu uz brodograditelje, posljednju veliku homogenu i snažnu skupinu radnika, borba za brodogradnju može postati trenutak u kojem ćemo konačno svi zajedno reći – dosta!
[1]http://www.poslovni.hr/domace-kompanije/brodogradnja-u-proracun-godisnje-uplati-128-mlrd-kuna-104938
[2]Guy Standing, The Precariat: The New Dangerous Class, 2011.
[3]Michael A. Lebowitz, The Socialist Imperative. From Gotha to Now, 2015
[4]Standing, 2011, str. 10.
[5] Lebowitz, 2015, 168-175
[6]https://www.dnevnik.si/1042835352?fbclid=IwAR2mBAVe955xk1yrw-3xeybMoSnFWVGjLwok8E8NtNF3DnPvPQo9FiMGbvE
[7]https://eclectica.hr/2012/02/15/definitivan-kraj-tlapnji-o-hrvatskoj-kao-zemlji-znanja/
[8]https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/540-pad-placa
[9]http://www.poslovni.hr/hrvatska/raste-nejednakost-i-broj-ranjivih-kucanstava-314872
[10]Yanis Varoufakis, The Global Minotaur America, the True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy, Zed Books London/New York, 2011., str. 62.
Izvor fotografije: Facebook stranica Katarina Peović
Autorica teksta:
Preporučite članak: