Naš tuzemni marksistički ekonomist Hrvoje Štefan nedavno je u Novom plamenu objavio tekst kao odgovor na članak trojice marksijanskih* ekonomista u Jacobinu. Rasprava se naizgled tiče tehničkog pitanja: postoji li u suvremenom kapitalizmu dovoljno fiskalnog prostora za redistribuciju u korist rada?
Jacobinov tekst tvrdi da postoji, i to bez ikakve stvarne empirijske podloge za tu tvrdnju. Štefan s pravom odgovara da u trenutnoj fazi kapitalizma obilježenoj osjetno nižim stopama rasta nego u poratnom "zlatnom dobu" autori nisu ponudili nikakav uvjerljiv argument za svoju centralnu tezu.
No i jedna i druga strana ostaju unutar iste implicitne pretpostavke: da se pitanje o mogućnosti klasnog kompromisa iscrpljuje raspravom o unutarnjoj redistribuciji bogatstva kapitalističkih centara. Upravo ta pretpostavka zamagljuje ono što je historijski najvjerojatnije – da sljedeći klasni kompromis u centrima neće doći iznutra, nego će biti nusprodukt novog imperijalnog ciklusa koji kombinira destrukciju periferije, fašistički nad-nacionalni konsenzus Zapada i monetizaciju klimatskog kolapsa: prvosvjetaškom tehnološkom višku UBI, a trećesvjetaški populacijski višak ubij!
Polazišna točka svake ozbiljne analize mora biti tendencija pada profitne stope. Redistribucija unutar stagnantnog kolača ne rješava ovu sistemsku kontradikciju: kapital koji ne pronalazi dovoljno profitabilne investicije ne može biti osnova za dugoročan klasni kompromis, čak ni ako se privremeno preraspodjeli prema radu. Historijski gledano, svaki takav pokušaj—bez prethodnog oporavka profitabilnosti—završava inflacijom, fiskalnom krizom ili bijegom kapitala.
Poratni sporazum između rada i kapitala u zapadnim demokracijama nije bio plod reformske mudrosti socijaldemokracije nego specifičnih materijalnih pretpostavki: Drugi svjetski rat uništio je ogroman dio konstantnog kapitala Europe i Azije, otvorio nove prostore eksploatacije i stvorio fiskalnu osnovu za vojni i civilni kejnzijanizam koji je apsorbirao višak kapitala i zaposlio radnu snagu. Socijaldemokratska redistribucija bila je moguća ne zato što je kapital to htio, nego zato što je razina profita bila dovoljno visoka da se može dijeliti, a organizirana radnička klasa dovoljno jaka da inzistira na svom udjelu, pod prijetnjom boljševičkih eskalacija na mogućnost kojih su konstantno podsjećale ‘realsocijalističke’ države.
Novi fašizam kao vanjski, imperijalni projekt
Nijedan od ta dva uvjeta danas nije ispunjen u kapitalističkim centrima – ali se, umjesto da se to prizna, i dalje se perpetuira iluzija da je dovoljno izabrati prave politike. Da bi se razumio mehanizam koji je zapravo u tijeku, potrebno je razmotriti historijsku razliku između fašizma 20. i fašizma koji se formira u 21. stoljeću.
Fašizam međuratnog perioda bio je odgovor vladajućih klasa Zapada na konkretnu prijetnju od strane organiziranog radništva unutar samih kapitalističkih centara. Revolucionarni val koji je uslijedio nakon 1917., snažni sindikalni pokreti i realna mogućnost komunističke alternative stvorili su situaciju u kojoj je buržoazija bila spremna financirati i legalizirati masovne fašističke pokrete kako bi razbila radničku organiziranost, ukinula demokratske institucije i osigurala kapitalističku akumulaciju bez socijalnog pritiska odozdo.
Fašizam 20. stoljeća bio je, dakle, u prvom redu unutarnji projekt discipliniranja vlastite radničke klase. Fašizam koji danas raste u centrima globaliziranog i globalno stratificiranog kapitalizma ima drugačiju primarnu funkciju: nije odgovor na prijetnju organiziranog zapadnog radništva (koje je desetljećima neoliberalizma već fragmentirano, sindikalno iscrpljeno i ideološki demobilizirano) nego odgovor na pokušaje zemalja Globalnog juga i istoka da se odvežu od tokova kapitala koji funkcioniraju kao mehanizmi kontinuiranog transfera vrijednosti prema Zapadu.
De-linking koji provode ili pokušavaju provesti različiti akteri—od BRICS-ovih valutnih dogovora i kineske industrijske politike do afričkih pokušaja renegocijacije ugovora o sirovinama—predstavlja egzistencijalnu prijetnju za model akumulacije koji se oslanja na asimetričnu razmjenu s periferijom. Novi fašizam stoga nije usmjeren prema unutra nego prema van: njegova je geopolitička funkcija legitimizirati vojnu, ekonomsku i institucionalnu prisilu kojom se sprečava emancipacija super-eksploatirane periferije od hijerarhije globalnog tržišta.
Rat, razaranje i rekonstrukcija kao motor akumulacije
Upravo tu postaje vidljiva logika kojom se novi klasni kompromis može reproducirati bez ikakve stvarne unutarnje redistribucije. Imperijalnim ratovima, proxy sukobima, sankcijama i destabilizacijom uništava se akumulirani konstantni kapital periferije: tvornice, stambeni fond, energetske mreže, prometna infrastruktura.
Iz perspektive kapitalista centra, ovo je strukturalno pozitivno: uklanja se prekomjerni globalni kapacitet koji je zasitio tržišta i deprimirao profitne stope, a stvorena razorenost postaje prisilno tržište. Rekonstrukcija devastiranih zona – Gaze, Jemena, Sahela, ili čitavih regija koje klimatski kolaps učini nenastanjivima – privlači prije svega građevinski kapital, a potom energetski, financijski i infrastrukturni.
Profitne stope u rekonstrukcijskim projektima su strukturno visoke jer postoji prisilna potražnja koja ne može čekati. Upravo kao što je Marshallov plan funkcionirao kao mehanizam američke akumulacije kroz obnovu Europe, tako rekonstrukcija periferije devastirane imperijalnim ratovima postaje motor oporavka globalnih profitnih stopa.
A s tim oporavkom stvara se fiskalni prostor (i politička volja) za novi kompromis s radom—ili automatizacijom prouzrokovanom nezaposlenošću—u centrima: vojni kejnzijanizam, zaposlenost u obrambenim i rekonstrukcijskim industrijama, energetski suverenizam na račun periferije. Radnička klasa centra relativno prosperira, a ideologijom fašizma naturaliziranog u vidu civilizacijske naracije uvjerena je da je to rezultat njezine "zaslužene" pozicije u globalnoj hijerarhiji, a ne logike koja ju čini sudionicom imperijalnog pljačkanja.
Monetizacija infrastrukture preživljavanja
Ovome treba dodati dimenziju koja klasičnu imperijalnu analizu nadilazi i otvara nov prostor kapitalističke akumulacije: monetizacija infrastrukture preživljavanja kroz klimatski kolaps. Klimatska kriza ne uništava kapital uniformno – ona selektivno degradira habitabilnost određenih zona dok otvara nove investicijske prilike. No ono što je ekonomski ključno nije puka geografska selekcija nego kvalitativni iskorak koji se odvija: kapital prestaje biti samo vlasnik sredstava za proizvodnju i postaje vlasnik sredstava za reprodukciju života.
Filtracija vode, klimatizacijska energetska mreža, adaptirana agrikulturna infrastruktura, climate-proofed urbani sistemi; sve to postaje osnova za naplatu rente od onih kojima je preživljavanje uvjetovano pristupom tim tehnologijama. Dok se raspravlja o mitigaciji, kapital tiho profitira od adaptacije, jer mitigacija zahtijeva sistemsku transformaciju vlasničkih odnosa, dok adaptacija može biti savršeno profitabilna u okviru postojećih odnosa. Ovaj mehanizam nije spekulacija o budućnosti, on se već ocrtava u strukturi privatnih fondova koji ulažu u infrastrukturu za rijetke minerale, vodu i energiju u zonama klimatskog stresa, i u geopolitičkoj logici kojom je pristup klimatski stabilnim zonama sve eksplicitnije pitanje klasne i nacionalne moći.
Tendenciju koja je ovdje opisana teorijski nije teško prepoznati u konkretnim potezima koji obilježavaju aktualnu političku ekonomiju Zapada. Trumpova javno iznesena ideja o Gazi kao "rivijeri"—dakle, o prostoru koji treba biti etnički ispražnjen i potom infrastrukturno rekonstruiran pod američkim i arapskim kapitalnim nadzorom—nije bizarna improvizacija nego gotovo školski primjer logike destrukcije i rekonstrukcije kao motora akumulacije. Blackrockovo osnivanje fonda za rekonstrukciju Ukrajine usred aktivnog rata, s eksplicitnim mandatom da privatni kapital bude primarni akter obnove, pokazuje da rekonstrukcijski kejnzijanizam 21. stoljeća neće biti državno vođen kao Marshallov plan, nego strukturiran kao mehanizam privatne akumulacije uz državnu geopolitičku zaštitu.
U Europi, historijski presedan koji predstavlja njemački poseban fond za infrastrukturu i klimatsku neutralnost, uveden uz širi paket koji uključuje i promjene oko obrambenog zaduživanja težak 500 milijardi eura—uz istovremeno rezanje socijalnih transfera—egzemplarno ilustrira kako vojni kejnzijanizam može zamijeniti socijalni: zaposlenost i industrijska aktivnost vraćaju se kroz naoružavanje, a ne kroz preraspodjelu. Trumpove carine i ekonomski pritisak na zemlje koje pokušavaju diverzificirati trgovinske tokove izvan dolara funkcioniraju precizno kao mehanizam sprječavanja de-linkinga — prisiljavajući periferiju da ostane u lancima vrijednosti koji joj ne idu u korist.
Na razini klimatske rente, dovoljno je pogledati strukturu investicija u desalinizacijsku infrastrukturu u Zapadnoj Aziji, gdje privatni kapital—pretežno zapadnog porijekla—ubrzano preuzima vlasništvo nad tehnologijama bez kojih život u tim regijama postaje nemoguć, ili rastuće tržište climate-proofed nekretnina u sjevernoj Europi i Kanadi koje eksplicitno ugrađuje klimatsku nestabilnost kao faktor povećanja vrijednosti imovine za one koji si je mogu priuštiti.
Kritika demokratskog socijalizma u SAD-u
Ono o čemu se ne govori dovoljno je da ova tendencija nije prešutno prisutna samo na tzv. mainstream ljevici, tj. među liberalima, nego se kao slijepa pjega pojavljuje i unutar onoga što se u SAD-u naziva demokratskim socijalizmom. Bernie Sanders, Alexandria Ocasio-Cortez i DSA kao organizacija izgradili su politički projekt koji je u sebi inherentno fokusiran na unutarnju preraspodjelu: Medicare for All, otpis studentskih dugova i progresivno oporezivanje. Taj projekt je strukturno ograničen upravo na način koji ovaj tekst opisuje — pretpostavlja da je moguće izboriti materijalne ustupke za radničku klasu SAD-a bez problematiziranja globalnog poretka koji tu radničku klasu čini relativno privilegiranom na račun periferije.
Kada je Sanders govorio o trgovinskim sporazumima, radio je to primarno kroz optiku zaštite američkih radnih mjesta, a ne kroz optiku asimetrične razmjene koja osiromašuje globalni Jug. DSA je kao organizacija ostala gotovo nijema pred logikom de-linkinga – tretirajući kinesku industrijsku politiku ili afričke pokušaje renegocijacije ugovora o sirovinama više kao geopolitičke prijetnje nego kao legitimne emancipacijske projekte.
Ove godine vidjeli smo kako američki tzv. socijalisti poslušno staju u red iza imperijalističkih napada poput otmice venecuelanskog predsjednika, izgladnjivanja Kube i trenutne američko-izraelske agresije na Iran i Libanon. Čak je i Zohran Mamdani kao mlada nada pro-palestinskog pokreta po inauguraciji zakoračio utabanim stazama liberalnog cionizma, također dajući moralnu validaciju trenutnim imperijalističkim navalama kroz kritike Venezuele i Kube. Rezultat je “demokratski socijalizam” koji ostaje potpuno kompatibilan s imperijalnim fašizmom – ne nužno po intenciji, ali definitivno po strukturalnoj prinudi: nudi radničkoj klasi centra redistributivni program koji ne dira u globalne tokove akumulacije, a time nehotično legitimizira upravo onaj okvir unutar kojeg fašistički kompromis postaje privlačan alternativa kada redistribucija izostane.
Prvosvjetaška nazovi ljevica vjerojatno će se nominalno protiviti novom globalnom kastinskom sustavu—ako uopće i bude obraćala pozornost na ono što se događa izvan njenog dvorišta—ali na način na koji se demokrati američkog establišmenta protive imperijalizmu, u sterilnim moralnim apstrakcijama adresiranima na Nigdjezemsku, ne propuštajući pritom svaku priliku da dižu moralnu paniku i ideološki delegitimiraju svaki vid konkretnog otpora tom imperijalizmu, jednako kako mu liberali služe kao ideološka brana upravo kroz negiranje njegovog postojanja.
Jacobinov članak griješi jer ne vidi da rasprava o redistribuciji unutar kapitalizma centara ne iscrpljuje pitanje o budućnosti klasnog kompromisa. Štefan s pravom ukazuje da prostor za tu redistribuciju nije empirijski dokumentiran ni teorijski moguć u kontekstu niske profitabilnosti – ali upravo taj kontekst ne odgovara trenutno nastajućoj dinamici globalnog kapitalizma u kojoj su institucionalni okvir već pripremili Covid-19 i Trump-25 kao grobari neoliberalizma (koji je danas tek još jedna ideologija, a ne više opis postojeće stvarnosti) i Izrael-23 kao grobar posljednjih iluzija o međunarodnom pravu i pravnom poretku.
Trenutni problem je što socijaldemokratska nostalgija za poratnim zlatnim dobom nosi funkciju klasičnog fašističkog zazivanja imaginarne slavne prošlosti. Taj zlatni period nije bio produkt dobre politike nego specifičnih materijalnih uvjeta koje je omogućio globalni rat i imperijalni poredak koji je iz njega izašao. Ako se ti uvjeti reproduciraju (a sve ukazuje na to da se reproduciraju, samo u novim oblicima) onda je najvjerojatniji scenarij obnova nekadašnjeg socijaldemokratskog klasnog konsenzusa koji je bio tragičan za mogućnost ujedinjenja globalnog proletarijata, ali ovog puta kao farsične formacije.
Ako je originalna socijaldemokracija bila karikatura socijalizma, onda je današnji reformizam karikatura karikature: relativni prosperitet radnika centara kupljen fašističkim konsenzusom, imperijalnom destrukcijom periferije i rentom na klimatski kolaps – samo što gotovo nitko u društvima kapitalističkih centara to ne doživljava kao fašizam, baveći se pritom strašilom fašizma unutar vlastitih društava čiju realizaciju sprječava upravo stvarnost zajedničkih materijalnih interesa zapadnih društava!
Anti-imperijalistička ljevica koja ne tematizira ovu mogućnost eksplicitno i ne gradi internacionalističku strategiju koja probija fašistički konsenzus iznutra – pokazujući da imperijalni put nije stabilan nego samo odgođen račun koji se plaća kroz novu krizu – ostaje ne samo teorijski manjkava, nego i politički neučinkovita.
Ostaje još samo pitanje: Što dolazi nakon?
Povijest prvog klasnog kompromisa daje jasan odgovor: čim su materijalni uvjeti koji su ga omogućili iscrpljeni, a prijetnja organiziranog radništva dostatno neutralizirana, vladajuća klasa je kompromis jednostavno raskinula. Točno to odvilo se od sredine 1970-ih: neoliberalna ofenziva nije bila ideološka greška nego klasna odluka donijeta u trenutku kada kapital više nije trebao socijalni mir kupovati redistributivnim ustupkom jer je ljevica kroz desetljeća kompromisa postala uškopljena i integrirana u sustav, a akumulacija je pronašla nove prostore kroz financijalizaciju i globalnu eksploataciju. Isti obrazac ponovit će se i s novim imperijalnim kompromison – i to u još radikalnijoj formi, jer tehnološke promjene koje su u tijeku vladajućoj klasi otvaraju mogućnost koja historijski nije postojala: vladavinu bez potrebe za masovnim pristankom.
Tehno-milijarderska klasa koja se danas konsolidira, kroz vlasništvo nad digitalnom infrastrukturom, platformama komunikacije, sustavima nadzora, robotiziranom proizvodnjom i infrastrukturom preživljavanja, ubrzano postaje strukturno neovisna o nacionalnim državama i nadnacionalnim savezima koji su bili nužni instrumenti kapitalističke vladavine u eri kada je akumulacija ovisila o masovnoj radnoj snazi i njenom relativnom pristanku s jedne strane, te prijetnji izvana s druge. Kada automatizacija dovoljno reducira potrebu za ljudskim radom, a sustavi nadzora i direktne prisile budu dovoljno razvijeni, socijalna država više neće biti potrebna ni kao mehanizam reprodukcije radne snage ni kao ventil za društvene tenzije – i tada će proletarizirane mase Zapada biti skinute s velferističke infuzije.
Ono što se tada nazire nije kapitalizam u novom obliku nego nešto strukturno različito: tehno-feudalizam u kojemu vladajuća klasa ne treba eksploatirati rad u klasičnom smislu jer posjeduje infrastrukturu bez koje život nije moguć, a direktna prisila zamjenjuje ekonomsku prinudu tržišta kao temeljni mehanizam društvene kontrole.
U toj perspektivi, “demokratski socijalizam” koji se zadovoljava borbom za bolji udio unutar postojećeg okvira ne samo da ne adresira korijenski problem nego aktivno sužava politički horizont u trenutku kada je jedini relevantan odgovor upravo ekspanzija tog horizonta prema vlasničkim odnosima nad tehnološkom infrastrukturom, prema demokratskoj kontroli nad sustavima koji postaju uvjet preživljavanja, i prema globalnoj solidarnosti koja probija fašistički konsenzus prije nego što tehno-feudalizam učini tu solidarnost strukturno nemogućom – odgovor koji će nažalost najvjerojatnije pasti na gluhe uši zapadnjačke radničke klase vođene neposrednim interesima i kratkoročnom dobiti.
*Namjerno koristim termin ‘marksijanski’ umjesto ‘marksistički’ referirajući se na Jacobinov trojac jer se on uvriježio kao endonim za određenu struju anglo-američkih ekonomista—kojoj dotični autori pripadaju—koji u svojim analizama koriste frankenštajnski kategorijalni okvir sklepan od određenih momenata Marxove analize i drugih buržoaskih ekonomskih škola poput kejnzijanske, post-kejnzijanske i neo-rikardijanske.
Naš suradnik Karlo Mikić donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Pexels, UNRWA
Preporučite članak: