Kada školama predlažem sustavne radionice na satovima razrednika na kojima bi učenici učili kako rješavati sukobe, postavljati granice, komunicirati bez nasilja i reagirati kada se nasilje događa njima ili nekome pokraj njih, jedan od najčešćih odgovora koji dobivam glasi: Nemamo novaca.
Kada sam sličnu ideju svojedobno predstavila, i skupa s još nekim kolegama iz mirovnih krugova, uputila prema Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih, odgovor je bio nešto drugačiji, manje direktan, ali poruka vrlo slična: To nam trenutačno nije prioritet.
I jedno i drugo moglo bi se prihvatiti kao realnost sustava u kojem su potrebe velike, a resursi ograničeni. Problem nastaje kada pogledamo što se događa nakon ozbiljnog incidenta. Tada se novac pronađe. Tada se prioriteti promijene. Tada sigurnost djece odjednom postaje pitanje koje zahtijeva hitnu reakciju.
Nakon tragedije u Osnovnoj školi Prečko hrvatske su škole dobile novo radno mjesto – operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu. Ministarstvo je do početka školske godine 2025./2026. odobrilo ukupno 1.024 takva radna mjesta: 608 u osnovnim i 416 u srednjim školama. Njihova je uloga široka. Kontroliraju ulazak i izlazak iz škole, obilaze prostorije, prate videonadzor, mogu provjeravati identitet osoba te postupati u kriznim i sigurnosno rizičnim situacijama.
Za taj posao prolaze program osposobljavanja u trajanju od 250 sati. Njihovo zapošljavanje predstavlja značajan godišnji trošak, kojem treba dodati troškove osposobljavanja, opreme i drugih sigurnosnih mjera. I ovdje želim biti potpuno jasna: ne mislim da škole ne trebaju operativne djelatnike za sigurnost.
Pitanje je drugo. Zašto smo spremni toliko ulagati u zaustavljanje nasilja kada ono već eskalira, a toliko manje u prevenciju?
Sigurna škola nije samo škola u koju je teško unijeti nož
Nakon teških incidenata razumljivo je da prvo razmišljamo o fizičkoj sigurnosti. Treba li zaključavati vrata? Treba li kontrolirati ulaske? Treba li više djelatnika zaduženih za sigurnost? Treba li videonadzor? Sve su to legitimna pitanja. Ali ako raspravu o sigurnosti djece svedemo samo na pitanje tko stoji na ulazu u školu, propuštamo velik dio problema.
Jer velik dio nasilja među djecom ne počinje na ulaznim vratima škole. Počinje u odnosima. U vrijeđanju koje traje mjesecima. U sukobu koji nitko ne zna riješiti. U ponižavanju pred razredom. U porukama na društvenim mrežama. U prijetnjama koje odrasli ponekad ne vide. U ideji da se moraš „obraniti“ kako ne bi ispao slab. U tome da dijete ne zna kome se može obratiti ili vjeruje da mu ionako nitko neće pomoći.
Operativni djelatnik može reagirati kada prepozna neposrednu opasnost. Ali ne možemo od njega očekivati da riješi sve ono što je toj opasnosti prethodilo. Za to nam treba nešto drugo.
Prevencija nije jedna radionica godišnje
Kada govorim o radionicama nenasilne komunikacije, ne govorim o tome da netko jednom godišnje dođe u školu i djeci 45 minuta govori da nasilje nije lijepo. Djeca to već znaju.
Govorim o sustavnom učenju vještina.
Kako reći „ne“ bez napada?
Kako reagirati kada me netko provocira?
Kako prepoznati da gubim kontrolu nad sobom?
Kako izaći iz konflikta?
Kako postaviti granicu?
Kako razlikovati sukob od nasilja?
Što napraviti ako moja granica nije poštovana?
Kada trebam uključiti odraslu osobu?
Kako reagirati ako se nasilje događa nekome drugome?
Što napraviti kada se sukob iz škole preseli na Instagram, Snapchat ili TikTok?
To nisu apstraktne „meke vještine“. To su vještine koje djeca koriste svaki dan. I upravo zato ne bi smjele ovisiti o tome ima li pojedina škola zainteresiranog pedagoga, entuzijastičnog razrednika, projektno financiranje ili nekoliko stotina eura viška u proračunu.
Više od 20 milijuna eura godišnje – za posljednju liniju obrane
Koliko nas takav model sigurnosti zapravo stoji? Operativni djelatnici za sigurnost i civilnu zaštitu imaju koeficijent za obračun plaće 1,43. Ako se uzmu osnovice za obračun plaća u javnim službama koje vrijede tijekom 2026. godine, godišnja bruto plaća jednog djelatnika, bez dodatka za godine radnog staža, iznosi približno 17.460 eura. Za 1.024 radna mjesta to je oko 17,88 milijuna eura bruto plaća godišnje. Kada tome dodamo doprinos za zdravstveno osiguranje na teret poslodavca, dolazimo do približno 20,83 milijuna eura godišnjeg troška rada (izračun prema javno dostupnim podacima). I to je konzervativan izračun.
U njega nisu uključeni dodaci za godine radnog staža, prijevoz i druga materijalna prava zaposlenika. Tu je i osposobljavanje. Program obrazovanja za operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu traje 250 sati, a maksimalni iznos HZZ-ova vaučera za taj program iznosi 643,39 eura. Kada bismo maksimalni iznos vaučera primijenili na 1.024 osobe, riječ je o potencijalnom trošku od približno 659.000 eura.
Dakle, država je bila spremna uspostaviti sustav čiji se trošak rada mjeri s više od 20 milijuna eura svake godine. I opet želim naglasiti: problem nije u tome što ti ljudi rade. Problem je ako vjerujemo da smo njihovim zapošljavanjem riješili uzrok nasilja u školama.
Što operativni djelatnik/ca zapravo može spriječiti?
Napad u zagrebačkoj Elektrotehničkoj školi posebno je važan upravo zbog toga. U trenutku kada je učenik oštrim predmetom teško ozlijedio drugog učenika i djelatnicu škole, u školi su, prema informacijama Ministarstva, na svojim radnim mjestima bila dva djelatnika za sigurnost. To ne znači da oni nisu dobro obavili svoj posao. Ne znači ni da njihovo radno mjesto nije potrebno.
Znači nešto drugo, puno važnije za ovu raspravu: fizička prisutnost osobe zadužene za sigurnost nije dovoljna da spriječi nasilje. I ne može biti. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević nakon napada je rekao da škola ima videonadzor i operativne djelatnike te naglasio da napadač nije bio netko tko je izvana došao u školu, nego učenik, uz komentar da je takve situacije puno teže spriječiti.
Operativni djelatnik može kontrolirati ulazak u školu. Može nadzirati prostor. Može uočiti sigurnosni rizik. Može reagirati u hitnoj situaciji i surađivati s policijom, vatrogascima i hitnom pomoći. Ali ne može stajati pokraj svakog učenika na svakom školskom hodniku. Ne može znati što se tjednima događalo između dvoje djece. Ne može čitati njihove poruke.
Ne može znati tko se osjeća poniženo, tko nekome prijeti, tko je bijesan, tko se boji doći u školu ili tko ne zna kako izaći iz sukoba koji je odavno prestao biti bezazlen. I upravo se zato sigurnost škole ne može svesti na pitanje tko stoji na njezinim vratima.
Što se događa prije noža?
Nakon incidenta pitamo kako je učenik mogao imati nož. I to je važno pitanje. Ali postoji i drugo: Što se događalo prije nego što je nož postao dio tog sukoba? Ne mislim pritom na ovaj konkretan slučaj, čije okolnosti trebaju utvrditi nadležna tijela. Mislim na nasilje među djecom općenito.
Što se događa prije udarca? Prije prijetnje? Prije ozbiljnog fizičkog sukoba? Što dijete radi kada ga netko mjesecima provocira? Što radi kada osjeti da gubi kontrolu nad vlastitim bijesom? Kako reagira kada ga netko ponizi pred cijelim razredom? Kako postavlja granicu? Kada se povlači iz sukoba? Kada traži pomoć odrasle osobe? I zna li uopće prepoznati trenutak kada problem više ne može – i ne treba – riješiti samo?
To su pitanja prevencije. I ona se ne rješavaju na ulazu u školu.
Koliko smo spremni ulagati prije nego što dođe do eskalacije?
Ako smo nakon tragedije mogli osmisliti novo radno mjesto, donijeti pravilnike, izraditi program obrazovanja od 250 sati, odobriti 1.024 radna mjesta, čiji procijenjeni godišnji trošak rada prelazi 20 milijuna eura, onda očito možemo sustavno ulagati u sigurnost djece kada odlučimo da nam je ona prioritet. Zato pitanje nije samo imamo li novca za prevenciju. Pitanje je koliko smo novca spremni potrošiti na posljedice i sigurnosne mjere, a koliko smo spremni sustavno ulagati prije nego što do eskalacije dođe?
Ne predlažem da 1.024 operativna djelatnika sutra dobije otkaz i da njihovih 20 milijuna eura prebacimo na radionice nenasilne komunikacije. To bi bilo jednako pojednostavljeno kao vjerovati da će operativni djelatnici sami riješiti problem nasilja. Sigurnoj školi trebaju protokoli. Treba joj kontrola ulaska. Trebaju joj ljudi koji znaju reagirati u kriznim situacijama.
Ali trebaju joj i psiholozi, pedagozi, educirani nastavnici i kvalitetni preventivni programi. I trebaju joj djeca koja tijekom školovanja imaju priliku vježbati, a ne samo slušati, kako se rješava sukob, kako se postavlja granica, kako se regulira ljutnja, kako se traži pomoć i kako se reagira kada je netko drugi ugrožen.
Operativni djelatnik za sigurnost može biti posljednja linija obrane. Ali ozbiljan sustav zaštite djece ne može počinjati posljednjom linijom obrane. Mora početi puno prije. Prije policije. Prije kriznog tima. Prije hitne pomoći. Prije noža.
Naša suradnica Ana Tomić donirala je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem joj iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Pexels
Preporučite članak: