Izraelski genocid nad palestinskim narodom u Gazi otkriva istinu koja raspršuje izmaglicu vladajuće ideologije. Ta je ideologija toliko prodorna da uvjetuje naša nesvjesna razmišljanja i afekte na način kojeg zovem „kolonizacijom savjesti“. U ovom članku pokušat ću razmotriti pitanje ideologije, nasilja i proizvoljnog biranja strana kako bih objasnio kako smo nasamareni na toleranciju ili podršku genocidu, kolonizaciji i vlastitoj neslobodi.
Of war and peace the truth just twists Its curfew gull just glides
Bob Dylan
Suze su političko oruđe. One su valuta na tržištu tragedija kojom se kupuje pokriće za krv. Moderni svijet diči se time što je naučio plakati za sve, što je nadišao svoje primitivne plemenske privrženosti i zagrlio cijelo čovječanstvo. Ali svaki iole sposoban glumac nauči zaplakati na zapovijed, to nije nikakva mistika. Pravo postignuće jest to što je svijet naučio za kime smije, a za kime ne smije plakati.
Prizvati suzu je trik, suzbiti suzu je umijeće.
Dana 29. siječnja 2024., četiri mjeseca nakon Hamasovog napada, na rubu grada Gaze, izraelski tenk je pucao na civilni auto usmrtivši četiri člana obitelji, ostavivši na životu petnaestogodišnju Lajan Hamadeh i njenu šestogodišnju sestričnu Hind Radžeb. Lajan, nakon poziva palestinskom Crvenom polumjesecu, pokošena je paljbom iz mitraljeza. Hind je među tijelima svojih rođaka satima čekala pomoć. Nakon dvanaest dana, vozilo hitne koje je krenulo u pomoć pronađeno je razneseno raketom američke izrade, a tijelo šestogodišnje Hind Radžeb izrešetano. Dio snimke poziva koji je zabilježio njezin posljednji plač dostupan je na internetu.
Mediji onoga što Guy Debord zove „društva spektakla“ inače bi jedva čekali objaviti ovakvu priču, iscijediti što je više suza i gledanosti moguće, tažiti senzacionalističku glad utrnulog stanovništva. No ovoga puta, mediji su se suzdržali i to iz najgorih mogućih razloga. BBC, CNN, Sky News i Guardian precizno su izostavili krivca, izraelsku vojsku, iz svog izvještaja. Kad su studentski prosvjednici na sveučilištu Columbia preuzeli Hamilton Hall i imenovali zgradu po Hind, CNN-ova voditeljica je objasnila da je Hind referenca na ubijenu „ženu“ u Gazi.
Ovo je samo jedan primjer dokumentiranog nesavjesnog novinarstva izgrađenog na dvostrukim standardima u izvještavanju o smrti civila u Gazi u odnosu na izvještavanju o smrti civila u Ukrajini. „Poodrastiti“ mrtvu palestinsku djecu samo je jedna u nizu tehnika kojima se izbjegava izazivanje emotivne reakcije. Za jednu djecu se treba plakati, za drugu ne.
Premotajmo priču unazad.
Rusija je u veljači 2022. pokrenula brutalnu i ilegalnu invaziju Ukrajine. Hrvatski časopis Gloria gotovo je smjesta (u ožujku) objavio da je vojvotkinja Camilla plakala za Ukrajincima u posjeti ukrajinskoj crkvi u Londonu. Nije nikakvo čudo da Gloria, časopis posvećen modi, bira tako tešku temu. Na Zapadu, za Ukrajinom se plače samo kad je u to u modi. Što je najgore – jesu li vojvotkinjine suze bile iskrene ili ne posve je nebitno. Bitan je standard – po čemu netko zavrjeđuje suze, a drugi ne.
Nedaće i ukrajinskog i ruskog naroda od raspada SSSR-a bile su stavljene na stranu, aneksija Krima 2014. bila je zaboravljena, višegodišnji nasilje između ukrajinske države i nacionalista s jedne strane i proruskih separatista s druge nije bio razjašnjeno, naoružanje najekstremnijih fašističkih grupacija s obje strane stavljeno je pod tepih, pitanje uloge Ukrajine u geopolitičkim igrama bilo je neugodno, govor o interesima Zapada u Ukrajini smatrao se proruskom retorikom.
Jedino što je bilo važno bile su slike uplakanih ukrajinskih obitelji i sav je Zapad uplakano pristao naoružati Ukrajince da te slike prestanu pristizati. Ta tko bi podržao nastavak takve patnje? Mnogi od utjecajnih, pa i običnih ljudi, koji su 2022. plakali zbog Ukrajinaca danas, pasivno ili aktivno, prešućeno ili naglas podržavaju nastavak takve, još gore patnje. Svaka normalna osoba žalila bi smrt ukrajinske djece, ali ako su te osobe nesposobne žaliti smrt 16 000 palestinske djece, onda nisu normalne. Nešto ne štima kako treba.
Iznimno naivno pitanje s kojim sam počeo oblikovati ovaj članak je bilo: „Zašto oko mene, ljudi koji su tako zdušno poduprli Ukrajinu osjećaju nelagodu da podupru palestinski narod?“.
Zbog Hamasa? Pa i u Ukrajini ima ekstremista.
Zbog toga što su oni prvi počeli? Pa sukob traje već sedamdeset godina, i zna se čija je zemlja oteta.
Zbog kompleksnosti situacije? Pa što je jednostavno u geopolitičkom nadmetanju između Kremlja i Zapada?
Zbog ubijenih izraelskih civila? Moraju li Palestinci otplaćivati tu krv kad su je već otplatili (zasad) četrdeseterostruko, i to ne uzevši u obzir bolesti, izgladnjivanje, sakaćenje i nezamisliv strah, i to samo računajući od sedmog listopada 2023.?
Ni jedan odgovor nije mi se činio smislenim. Kako sam pritiskao svoje sugovornike na razjašnjenje, dobivao sam prilično specifične floskule npr.: „Situacija u Ukrajini je crno-bijela, ima jasan agresor, ovdje je malo mutno“ ili „Bez obzira što rade, Bog je tu zemlju obećao Židovima.“ ili „Moraš priznati da bez Izraelaca tamo bi još bila samo pustinja“ ili „Sami su si krivi jer su znali da će Izrael uzvratiti“. Naročito mi se činilo licemjernim reći: „Ja podupirem Ukrajinu“, ali za Palestinu: „Osuđujem zločine s obje strane.“ Da osuđujemo zločine s obje strane, kako bi i trebali, onda uopće ne bi govorili o „stranama“. Bila bi samo jedna strana: žrtve zločina.
Ali to bi podrazumijevalo da zločini nisu uzrokovani vanjskim faktorima i jedino što čovjek može je pasivno sa strane osuđivati zločine i potiskivati svoj potencijal da iz straha, mržnje ili slabosti sam zaželi zločin. Moja greška je što sam se obazirao na sadržaj tih primjedbi, a ne odakle dolaze. Nigdje u medijima nije razjašnjena nasilna uspostava izraelske države, etničko čišćenje koje ju je omogućilo kao ni sedamdeset godina kršenja ljudskih prava, međunarodnog zakona i provođenja režima aparthejda, za što je Izrael kritiziran još od 1961.
No jedno je biti nasamaren medijskim igrama, drugo je igrati ih. Medijski sadržaj i javni prostor s temom tekućeg neopovrgljivog genocida u Gazi, namjerno ili nenamjerno, konstruiran je da izbjegne tri stvari: 1. emotivnu reakciju, 2. propitkivanje izraelskog narativa i 3. solidarnost s palestinskim narodom.
Ustanovljeno je u mnogim istraživanjima da izvještaji iz Gaze nemaju tako urgentan i moralizatorski ton kao izvještaji iz Ukrajine, unatoč tome što u prvih 100 dana izraelske ofenzive na Gazu, palestinske žrtve su nadmašile ukrajinske za 500% i unatoč tome što je 33% stanovnika Ukrajine raseljeno, a Gaze 80%. Još samo neke brojčane usporedbe: u prvih 30 dana, emotivne riječi poput brutalno, masakr, pokolj, barbarizam, divljaštvo na CNN-u i MSNBC-u bile su korištene za Hamasove zločine 1053 puta, za ruske zločine 661, za izraelske – 41.
Također, u prvih 100 dana, CNN i MSNBC su izvještavali o stradanju ukrajinskih civila za 500% više nego o stradanju palestinskih. No vrativši se na pitanje tko je dostojan suza, a tko nije, nužno je naglasiti da upirati prstom u pojedine novinare i medijske kuće nije korektno. Sumnjam da je u pitanju sjenovita koordinacija koja izvjestiteljima propisuje lapsuse i epitete. Uvijek je utješno vjerovati u zavjeru zbog potisnute želje da je moguća ljudska kontrola nad stvarima. Ono što je zapravo posrijedi mnogo je svirepije i mračnije. Novinari ne šire nužno propagandu; njihovo razmišljanje, kao i razmišljanje stanovništva, oblikovano je na način koji služi propagandi. Mediji su se pobrinuli da, ukoliko se vođe odluče za drastičniju mjeru, neće biti savjesti da se odupre propagandi.
Direktive i nedvosmislene laži su stvar propalih režima, kolonizacija savjesti je stvar sadašnjeg režima. Ništa nije čudno u propagandi, na nju smo dobro naviknuti. Ali mediji su razvili moć koja ne samo da uvjerava, ona zapravo reprogramira naš karakter. U svom odnošenju prema drugima, ljudskoj jedinki je urođena sposobnost za suosjećanjem. To nije nikakav sentimentalizam; primjerice, svi imamo suosjećanje kad vidimo beskućnika koji se smrzava i baš zato što slutimo stanje u kojem ne želimo biti, sposobnost suosjećanja hrani našu nelagodu i nemar kao oblik samoobrane. Bez izgrađenog etičkog karaktera, suosjećanje nije ništa posebno i u tome je njena divota, što nije potreban golem trud samo za minimalno postojanje savjesti.
Ali kad je u pitanju odnos svijeta prema pokolju palestinske djece, žena, liječnika i liječnica, novinara i novinarki, jasno je da se nameću misli: „Oni nisu netko s kim valja suosjećati. Oni su okot terorista, baštinici očinskog grijeha, dojeni islamizmom i čak bez tih stvari – rasa nesposobna graditi civilizaciju“. Nikome te misli ne dođu prirodno kao alternativa ili reakcija na suosjećanje. One su usađene. Mediji su naročito krivi za to. Nije riječ samo o prenošenju objektivnih brojki i događaja nego i o tobožnjoj objektivnosti koja deemotivizacijom vokabulara vodi u dehumanizaciju. Kad se savjest kao bijelo krvno zrnce pokuša oduprijeti zarazi bezdušja i nečovječnosti, tu je već virus kolonizacije uništio imunitet.
Iz perspektive zapadnjaka, Ukrajinci i Izrael su subjekti obdareni razumom i patosom, ali Palestinci su objekti, nekakav neživi šum u ionako kaotičnom dijelu svijeta gdje je sve slijepa sila. Ukrajinci su postali subjekti izrazivši želju postati dio Zapada, a Izraelci su oduvijek bili dio Zapada zaboden u Istok. Ukrajinci neka se sjete da u prvoj polovici prošlog stoljeća, važan dio Zapada je gledao Ukrajince (i sve Slavene, a napose Židove) kako danas Zapad i Izrael gledaju Palestince. Nadljudi svake epohe trebaju svoje podljude, inače ne bi bili nad-ičim.
U drugoj polovici prošlog stoljeća strahovali smo da će nas totalitarna vlast porobiti, znati što mislimo, što govorimo, što smjeramo, s kim se družimo, u koga se zaljubljujemo, o čemu sanjamo. U ovom stoljeću živimo pod „demokratskom“ vlasti. To je vlast slijepih, neumoljivih, usudim se reći sotonskih procesa kapitala, bezizlazna mreža proizvodnje, razmjene i potrošnje, nezasitni stroj profita gladan ljudskog vremena, energije i krvi, na globalnoj razini toliko kompleksan da izaziva strah i obožavanje srodno božanstvu.
"Moloh čiji um je čista mašinerija! Moloh čija krv je tekući novac! Moloh čiji su prsti deset vojski! Moloh čija grud je ljudožderski dinamo!“ kako urliče američki pjesnik Allen Ginsberg. Danas dozvoljavamo da nam „demokratska“ vlast – Moloh koji mi je rano ušao u dušu - govori što da mislimo, što da govorimo, što da smjeramo, s kim da se družimo, u koga da se zaljubljujemo, o čemu da sanjamo, i napokon – za kime da plačemo. To da je vojvotkinja Camilla odglumila suze manji je horor od mogućnosti da su joj suze bile iskrene. Naša psiha, naša savjest sad je bojno polje u antikolonijalnoj borbi.
Kolonija u nama
Unatoč obeshrabrujućim reakcijama, oko sebe sam vidio i dokaze da savjest pruža otpor, ne samo po akcijama Inicijative za slobodnu Palestinu već i po razgovorima s ljudima od kojih po predrasudi ne bih očekivao da podupru palestinski narod – nominalni desničari, apolitični radnici, kolege nezainteresirane za vijesti, prijatelji koji su tek ušli u čitavu priču i brzo pohvatali da je u tijeku najgori genocid u zadnjih nekoliko desetljeća.
Dakle potpora Palestini nije samo folklor ljevice. Potpora Palestini je plod savjesti.
Da napomenem; kad kažem potpora nemam nikakvu agendu niti rješenje u koje bih ovim člankom uvjeravao, mislim prvenstveno na: prestanak genocida u Gazi i nasilne okupacije palestinskog naroda i u Izraelu i na teritoriju palestinske samouprave. Smatram to sasvim razumnim, čak i neideološkim, a neka se bilo koja ideologija prikrpa tome kako hoće, sve su ionako bespomoćne. No važno je također napomenuti da pokušaj bijega od ideologije neće nas poštedjeti ideologije kojom smo zadojeni htjeli ili ne.
„Elvis kulturalne teorije“ i najuspješniji slovenski proizvod poslije pada socijalizma, Slavoj Žižek, svoj je opus posvetio artikulaciji novog koncepta ideologije koja nam može objasniti koncept kolonizacije savjesti. Za Žižeka, ideologija nije samo set ideja i priča kako bi ljudi inače shvatili taj pojam, niti puka proizvodnja lažne svijesti za interese vladajuće klase kako Marx shvaća. Ideologija je, brutalno pojednostavljeno, skup razloga koji opravdavaju odluku nakon što je ona već nesvjesno donesena. Žižek ovo shvaćanje vodi dalje uvevši Lacana i psihoanalizu, i makar razumijem da se oči zakolutaju od tih imena i koncepata, već sam pokazao na koji način ideologija u takvom djeluje.
Ljudi koji su mi davali floskule zašto ne podupiru Palestinu morali su tražiti opravdanje za stav koji su već imali. Ali to što su morali tražiti opravdanje umjesto da su ga samo iznijeli ukazuje da se ne sjećaju momenta kad su odabrali i/ili opravdali taj stav. To mi govori da ga uopće nisu oni odabrali. Lacan smatra da se čovjek u svakodnevici ne odnosi sa stvarnošću kao takvom nego ju zamagljuje jezikom i idejama, konstruiranim simboličkim poretkom, i rješenje nije jednostavno gledanje kroz veo, jer je stvarnost pretraumatična po svojoj naravi.
Stvarnost genocida u Gazi nije traumatična onom tko ju gleda sa strane samo po tom što uključuje izrešetanu djecu, obitelji zatrpane pod ruševinama i bombardirana šatorska naselja gdje vlada neviđena glad i bolest. Prava trauma te stvarnosti je što nam govori: „Pogledajte krv, pogledajte plač, pogledajte razaranje – to je posljedica onog što vi vrednujete, naime – Carstvo.“ Jedino od čega Izraelske „obrambene“ snage doista brane je stvarnost.
Živimo u vremenu gdje se zatvara jedan ciklus. Posthladnoratovska, tobože postideološka pustopoljina smisla vodi u svoj neizbježni krah. U isto vrijeme kao posljedica i kao uzrok tome, konsolidiraju se strane u tom krahu. Krvavi „pax Americana“, poredak imperijalne hegemonije SAD-a jenjava. Uzurpirajući antiimperijalističku ostavštinu, novi takmaci za titulu hegemona stupaju u ring poput Rusije i Kine, dok razni multipolaristi, nacionalisti i trećepozicionaši gledaju pod krilo kojeg carskog orla će se skloniti. Običnim ljudima se čini da imaju ili pasivno prihvatiti neizbježan sraz ili odabrati svoj blok. No koncept bloka je također ideološki. Metafora o sukobu dva orla je zastarjela – metafora hidre je umjesnija. Višeglava zmija globalnog kapitalizma plazi cijelim svijetom i makar se njene glave nekad sudare, ona ostaje jedno čudovište. A samo jedna od tih glava šapće nam u uho: vi ste „naši“, poduprite „naše“.
U slučaju Hrvatske, zapadnjački blok NATO saveza i Europske usađuje ideologiju da podržati otpor i opstanak Palestinaca nije za nas. Mi pripadamo Carstvu koje Izraelu dobavlja rakete. Kako je to karakteristično za modernu Hrvatsku, sve pršti od strastvenog opreza i pasivnosti. U akademskim krugovima peticije, obješeni plakati i tribine propadaju kao kap u moru šutnje. Bubnjevi i parole dobronamjernih marševa solidarnosti ne mogu nadglasati tu šutnju.
Naš dežurni Herod, Andrej Plenković, ne igra ulogu kontrarijanske lude poput Zorana Milanovića, niti balkanskog nacionalista Rvatine poput korjenaša svoje stranke. On je oprezni, racionalni, europsko obrazovan guverner carske pokrajine koji ne želi dizati graju. Na svoj tipično oprezan, racionalan i europski način glasao je protiv primirja u Gazi da izraelska vojska utoli svoju krvožeđu bar na trenutak, zbog tehnikalije da rezolucija o primirju ne priznaje pravo Izraelu na tu krv. To je protumačeno kao „snažan državnički potez“ koji nas je svrstao „uz Izrael“ i „našeg saveznika SAD-a“, jer moramo biti dobri i poslušni imperijalni šegrti.
Moramo naravno i demonizirati Ruse i Arape jer nije dovoljno opredijeliti se za jednu stranu nego i iskazati mržnju za drugu. Mržnja je bolja zakletva Carstvu od opredjeljenja. Neka se to „mi“ za vijeke vjekova odnosi samo na vazalnu mafiju Bruxellesa koja reketari i prostituira Hrvatsku već trideset godina, koja nas je u inat demokraciji svrstala u Carstvo i dobila svoj udio u njegovim krvavim plodovima. Narodu Hrvatske, kojeg je ta nacionalistička mafija raselila, osiromašila i ponizila, Izrael i SAD ne mogu biti saveznici.
Zaboravite na trenutak parole koje smo slušali u Jugoslaviji i filozofskim fakultetima – „proleteri svih zemalja“, „smrt imperijalizmu“, „jedan svijet jedna borba“ – pođite na izraelski tik tok i pogledajte smijeh pod kojim se bacaju bombe na bolnice, muče zatvorenici ili izruguje patnja Palestinaca. Onda, ako ste hrabri, poslušajte posljednje riječi Lajan i Hind.
Stvarnost je tamo, u krvi, u ruševinama, u očaju, nije u izraelskom razvoju, božjim obećanjima i blokovskim podjelama. Temeljite svaku svoju pristranost i podršku na temelju stvarnosti i ničeg drugog, pa čak ni antiimperijalističke literature, pa čak ni ovog članka. Plačite za Ukrajinu, to je sasvim ljudski. Ali se sjetite da će plač za Palestinu uvijek biti sumnjiv određenim ljudima, izazivat će cenzuru i represiju. To znači da je on otpor ideologiji, kolonizatoru u nama.
Svaka je optužba priznanje
U drugu pak ruku, ne želim nikog odgovarati od suosjećanja s nedužnim Izraelcima i stranim radnicima nad kojima se Hamas iživljavao. U Be'eri kibucu, sedmog listopada 2023., Vivian Silver, židovska aktivistkinja za mir i prava Palestinaca, ubijena je u Hamasovom napadu. Njezina smrt je ultimativna tragedija koja simbolizira istinsku narav traume stvarnosti, a to je da nema utješnog narativa o pozitivcima i negativcima koji bi držao vodu kad se puni krvlju. Stradanje nedužnih, čak i čestitih ljudi, rijetko se naglašava u tim narativima osim ako je u pitanju grčka tragedija ili propaganda. Upravo zbog toga čovjek bi očekivao da će se njena smrt naglasiti u izraelskoj propagandi kako bi se još više dalo do znanja da su Hamas i svi Palestinci zvjerad koja ubija čak i miroljubive starije gospođe koje su se borile za njihova prava. Mogu točno zamisliti karikaturu u kojoj Hamasov borac trga krila golubici mira.
Unatoč tome, izraelske vijesti su vrlo šturo izvijestile o njenoj smrti i uopće o njenom cjeloživotnom radu. Ja sam njenu priču pročitao nakon što sam saznao da je u njenu čast, s dozvolom njene obitelji, imenovan palestinski izbjeglički kamp, redovito raketiran. Izrael ne osjeti patos priče o ubijenoj mirotvorki jer im ona ništa ne znači, Izrael nema problem s huškačkim, ratobornim, fanatično religioznim nasiljem, ima samo problem što ga čine Palestinci. Tko ne želi mir neće žaliti za mirotvorce, dapače, priželjkivat će nasilje svim snagama.
Za to vrijeme, u foteljama, oslijepljeni i slijepljeni na ekrane, dobronamjerni i zlonamjerni zapadnjaci mogu bacati floskule o „osuđivanju nasilja s obje strane“, time dozvolivši da najjača vojna sila u regiji, financirana i naoružana najjačom vojnom silom na svijetu, može nesmetano i marljivo raditi na istrebljenju cijelog naroda. Nasilje silnika je prešutno opravdano, nasilje očajnika je glavni problem. Uzevši trenutak da se spomenu svi Arapi, Izraelci i pripadnici naroda diljem svijeta koji se zalažu za pravedni mir (i nikakav drugi), moramo potom obratiti pozornost na važnost narativa u propagandi te kakvu ulogu oni imaju u kolonizaciji savjesti.
Priča koju Izrael priča u osnovi je istinita, postoji stvarna prijetnja regionalnom i svjetskom miru koja proizlazi iz pošasti generacijske indoktrinacije, etničkog čišćenja, religijskog fanatizma, etničko-vjerskog šovinizma, militarizacije i kulture smrti. Ta se pošast zove cionizam, temeljna ideologija izraelske države. Narativ je ovakav: Židovi su nakon dva tisućljeća progona došli u zemlju svoju predaka, koja je bila pustinja nastanjena zaostalim stočarima, bilo je krvi s obje strane, ali su Židovi pokazali da mogu graditi državu dok su Arapi samo napadali. Kad je Izrael ponudio mir Palestincima, ovi opet nisu bili zadovoljni i nastavili su terorističku kampanju koja je kulminirala divljačkim pokoljem sedmog listopada.
Sve što je Izrael činio od tog trenutka bio je opravdan, možda pretjeran odgovor na prijetnju svom opstanku pred antisemitskim neprijateljima. Svaka potpora Palestincima vodi u opasnost istrebljenja Židova i jačanja islamističkog terorizma. Opovrgavati ovaj narativ točku po točku nije teško i ljudi mnogo pametniji i upućeniji od mene su to već učinili (vrelo bih preporučio knjigu Normana Finklsteina Slika i stvarnost izraelsko-palestinskog sukoba [1995.]).
Ono što ja volim pred propagandom je naćuliti uši. Postoji snimka pacijentice švicarskog psihologa C. G. Junga koja opisuje da na njezino pitanje: „Zašto su svi zli prema meni“ njen psihoterapeut joj je odgovorio „Zašto si ti zla prema svima?“ na što se ona uvrijedila i napustila sobu. Suočavanje s onim što mrzimo u svijetu izaziva neopisivu nelagodu jer ne priznajemo da to što mrzimo dolazi iz nas. U psihologiji se to zove projekcija i dovoljno je destruktivna na individualnoj razini, a koliko je tek kad prijeđe na kolektivnu!
Svaki put kad čujem generaliziranu optužbu palestinskog društva, dobro naćulim uši da saznam što Izrael radi ili smjera. Imaju li Izraelci koji se oblače u arapske karikature na tiktoku pojma da oni bez iznimke čine svaku stvar za koju optužuju Palestince. Arapska karikatura smišljena u sjeni izraelske psihe je slika stvarnog Izraela.
Optužba 1: borci Hamasa su sjekli glave izraelskim bebama. To je opovrgnuto. Izraelska vojska je pak ubila 16.000 djece, pretvorila 17.000 u siročad, a od dojenčadi ubila 115 i njih 20.000 rođenih poslije početka genocida osudila na život pod bombama. Ako to nije dovoljno blizu optužbi, osakatila ih je 1500.
Optužba 2: borci Hamasa su brutalno silovali izraelske djevojke i taokinje. UN-ova izvješća o „opravdanom razlogu za vjerovanje“ u tu optužbu su kritizirana kao neuvjerljiva. S druge pak strane, postoje nedvojbeni dokazi da izraelski vojnici prijete zatvorenicama silovanjem i prakticiraju silovanje češće od iznimnosti te da dijelovi izraelskog političkog vrha i političkih frakcija smatraju silovanje Palestinki „legitimnim“.
Optužba 3: Hamas koristi civile za žive štitove. Amnesty International izvještava da nema vjerodostojnih dokaza za to. Čak i da se to prakticira, ne bi li onda zakonita reakcija na to bila obustava vatre i pregovori? Umjesto toga, Izrael koristi ovu laž kao zakonsku izliku da nastavi gađati civilne ciljeve. Mora se priznati, izraelska vojska nikad ne bi koristila Izraelce kao žive štitove. Dapače, radije bi ih sama ubila kako i je sedmog listopada da ne padnu u zatočeništvo, po ustanovljenoj vojnoj direktivi. Palestinske zatvorenike je pak legitimno koristiti za živi štit kojeg se šalje da aktivira mine i zamke.
Iduće optužbe su kompliciranije i zahtijevaju vlastiti odjeljak.
Džihad i herem
Optužba 4: palestinski narod je zadojen islamizmom i antisemitizmom i vodi vjerski rat protiv Židova. Generalno govoreći; to je realna negativna tendencija palestinskog društva, ali nije cijela slika, možda čak ni dominantna. S jedne strane, ideologija Hamasa nije islamizam sličan ideologiji Al Qaede ili ISIL-a, to je vidljivo po njihovim sukobima sa salafističkim džihadistima u Gazi, suradnji s komunistima i sekularnim nacionalistima te po kontinuiranom i konzistentnom zalaganju za palestinske kršćane i protivljenju uvođenja šerijata u Gazi.
Islamizam u njihovoj interpretaciji je vjerska dužnost na oslobođenje domovine i osvetu neprijatelju, ne na ostvarenje islamske države ili nametanje radikalnog islama. Hamas u osnovi nije niti radikalniji niti nasilniji od većine nacionalističkih antikolonijalnih pokreta kroz povijest. To ne podrazumijeva da zavređuje potporu ili da njegovi zločini zaslužuju opravdanja (na to ću se vratiti).
Budući da su dominantu ulogu izvan Gaze u palestinskom pokretu imali sekularni nacionalisti (Fatah) i komunisti (PFLP, DFLP), te da je Hamas preuzeo upravu nad Gazom tek 2007., poistovjećivanje palestinskog pokreta otpora s islamizmom koji evocira Al Qaedu i ISIL je neutemeljeno. Što se tiče Hamasovog antisemitizma, nema sumnje da pripadnici Hamasa gaje duboku mržnju prema Židovima na temelju iskustva s njihovom državom (o tome ispod). Ali konstatirati da je antisemitizam ključna sastavnica njihove ideologije nije tako jednostavno.
Istina; u Hamasovoj povelji iz 1988. spominje se „rat protiv Židova“, ali izvještaj Azzema Taminija navodi:
1. prva povelja je pisana na brzinu u iznimno nesigurnom vremenu te je bila revidirana
2. povelja iz 2017. ograđuje se od antisemitizma, pripisujući ga europskoj, a ne muslimanskoj ostavštini te izričito govori: „Ne ratujemo sa Židovima jer su Židovi (…)“,
3. Haled Mešal, predsjednik Hamasovog Politbura do 2017. rekao je: „Ako me musliman napadne i ukrade moju zemlju, imam svako pravo uzvratiti. To se odnosi na sve druge bez obzira na vjeru.“
4. Šeik Ahmad Jasin, osnivač Hamasa, rekao je: „Želim glasno obznaniti svijetu da se ne borimo protiv Židova jer su Židovi! Borimo se jer su nas napali, jer su nas ubijali, jer su nam ukrali zemlju i domove!“
Ovo ne daje Hamasu oprost od grijeha antisemitizma kojeg, iako poriče, ne trudi se iskorijeniti iz svojih redova. Ali još jednom pokazuje da Izrael laže u svojoj karakterizaciji Hamasa i palestinskog otpora. Što se tiče „narodnog“ antisemitizma, nesumnjivo da većina Palestinaca čini istu grešku kao i Izraelci, poistovjetivši cionizam i židovstvo.
S obzirom da je prije cionističke kolonizacije postojao miran suživot palestinskih Arapa i Židova, da su na početku 20. stoljeća arapski vođe prihvatili židovske izbjeglice razlikujući ih od moćnih kolonizatora, te da su nebrojeni židovski glasovi Izraela i ostatka svijeta (i doista mislim nebrojeni) stali na stranu Palestinaca ukazuje na nepobitnu činjenicu: podrška Palestini nema veze s antisemitizmom, a antisemitizam u Palestini je posljedica kategoričke pogreške.
Od početka arapsko-židovskog nasilja u Palestini, na kojem je stradalo tisuće nedužnih Židova, vidljivo je da motivacija tog nasilja nikad nije postojala mimo kolonizatorske prijetnje koju su Arapi slutili u počecima židovske emigracije. Baština tog nasilja danas je bjelodana, čini se bez napretka. S obje strane postojala su urođena nepovjerenja i spremnost na nasilje, kao i najbolje namjere.
Veliki židovski filozof iz Austrije, Martin Buber, imao je viziju binacionalne socijalističke države Židova i Arapa, ali nikad u vidu židovskog nacionalizma, za kojeg je predvidio da će dovesti do nejednakosti Arapa i neprestano ratovanje. Njegov proročki glas ne odzvanja dovoljno.
S arapske strane, začetnik arapskog nacionalizma, emir Fejsal I proglasio je da su Židovi i Arapi „rasni rođaci“ i „pate pod sličnom tlakom od ruku sila jačih od sebe“, i u drugom navratu rekao: „Zbog toga što nesretni Židovi dolaze ovdje obitavati i ponašati se kao dobri građani ove zemlje, naša ljudskost se raduje da su stavljeni pod muslimansku ili kršćansku vladu.“.
Čak i dijelu Arapa nije bilo nerazumno da židovski narod napaćen kroz dvotisućljetne progone, pogrome, diskriminaciju i na koncu Holokaust, traži sigurnu luku na zemlji gdje je centar njihove vjere. Danas je jasno da su se najbolje namjere na veliku žalost izjalovile, a upozorenja nisu bila slušana. Danas antisemitizam buja, i u Palestini i u Europi. Uz moje gađenje zbog mržnje prema Židovima, tako nadarenom i produhovljenom narodu, osjetim nevjerojatno gađenje nekom tko sa strane može čista srca reći: „Neću poduprijeti Palestince dok se ne odreknu antisemitizma“.
Bi li isti standard stajao za Ukrajinu gdje antisemitizam buja više nego igdje u Europi? „Neću podržati Ukrajince pod Putinovom čizmom dok se svi ne odreknu proizvoljne liste stvari koje mi se ne sviđaju“. Zar bi bilo legitimno Rusima u opsadi Staljingrada reći: „Neka vas nacisti tamane dok se ne odreknete staljinizma“ ili Hrvatima u Vukovaru „Neka vas velikosrbi tamane dok ne prestanete vikati za dom spremni.“?
Žrtve nisu savršeni moralni subjekti. Tlaka ima učinak da loše učini najgorim i dobro najboljim. Nema ništa čudno da trpeći cionističku koloniju, Palestinci su povjerovali u izraelsku propagandu koja cionizam izjednačava sa židovstvom. Iskustvo okupacije bi sasvim lagano utisnulo taj dojam. Ali Palestinac nema dužnost prema zapadnjačkom čistuncu, pa čak ni prema izraelskom civilu koji njegovu patnju podupire, da radi na svom karakteru i očisti se od predrasuda i mržnji. Palestinac gleda na svoju dužnost prema obitelji, narodu, domovini i vjeri.
Dužnost je Zapada, i nas koji smo periferija i Zapada i Istoka, da sami sebe pročistimo antisemitizma i zapitamo se zašto smo u svojim zemljama kroz povijest stvarali takvu situaciju da su Židovi jedva čekali otići. Dužnost je da se suočimo s neofašistima koji zdušno podupiru Izrael i kao sredstvo genocida nad Arapima (koje mrze jednako ili više nego Židove) i kao metode da se Sjeverna Amerika i Europa „očiste“ Židova, sad kad ih se ima gdje poslati. Židovi također imaju svoju dužnost – jednom za svagda ograditi se od cionizma. I na kraju, najsvetija je dužnost svih - osloboditi savjest.
Smatram da su Židovi dokazali da ne snose nikakvu kolektivnu krivnju za cionističke zločine. Izraelski aktivisti, oporba, intelektualci, Židovi cijelog svijeta koji su stali na stranu potlačenih Palestinaca pokazali su da im, kao narodu, savjesti ne manjka, dapače, na primjerima Noama Chomskog, Normana Finklsteina, Ronnieja Barkana, Gideona Levyija i drugih, jasno je da su Židovi bili važan i neizostavan dio svjetskog pokreta solidarnosti s palestinskim narodom.
Tek kad Židovi u Izraelu na svoju inicijativu odvoje židovstvo od cionizma moguće je iskorijeniti antisemitizam iz Palestinaca. Cionisti u drugu pak ruku, optužujući Palestince za vjerski rat protiv Židova, čine sve u svojoj moći da okaljaju čast židovskog naroda koristeći dijelove njihove kulture i religije za opravdanje svojih nezamislivih zločina.
Moram li uopće spominjati činjenicu da je čitav ideološki temelj cionizma sagrađen na starozavjetnom obećanju zemlje?
Moram li spominjati odvratne dijelove Ponovljenog zakona ili Knjige o Jošui koji pozivaju na genocid, koje političari, rabini i vojnici revno recitiraju šest tisuća godina nakon svog konteksta provodeći herem, kleto uništenje, nad Palestincima u ovom stoljeću?
Moram li spominjati da izraelski nacionalni kurikulum uči djecu legitimnosti cionističkog projekta, demonizira Arape i sprema ih za službu vojske okupacije?
Tko tu indoktrinira? Tko to provodi teror? Tko se tu skriva iza svog stanovništva? Tko tu vodi sveti rat?
Kritičari propalestinskog pokreta toliko puta govore kako su uplašeni zbog „negiranja prava Države Izrael na postojanje“ i opasnosti s kojom se najveća regionalna sila suočava, i to govore s teškim drhtanjem kao da je neka svetinja ugrožena. Govorim samo u svoje ime; ni jedna država nema pravo na postojanje, država postoji samo jer je trpimo i ne znamo bolje. S obzirom na iskustvo Kurda, ne smatram ni da je palestinska država valjano sredstvo za oslobođenje palestinskog naroda.
No nije na meni da propisujem Palestincima što da čine. Barem zasad, na meni je samo da govorim istinu.
S obzirom na utjecaj u SAD-u, diktiranje američke agresivne vanjske politike, nesmetano haračenje po Libanonu, Jemenu i Iranu, politiku aparthejda, a sad i dugo iščekivan genocid nad narodom Gaze, očito je da je nastanak i postojanje Države Izrael najveći uzrok terora, antisemitizma i mizerije na Bliskom Istoku.
Republika Cionistička Krajina
Optužba 5: oslobođenje Palestine podrazumijeva etničko čišćenje Izraelaca. Od svih optužbi i laži, ovo priznanje je najgnjusnije. Hrvatski politolog Boris Havel u člancima Jutarnjeg vodio je polemiku sa Željkom Perićem o palestinskom pitanju, optužujući palestinsko društvo za terorizam i namjere etničkog čišćenja. Izvorište njegovog proizraelskog stava bilo je u naprednosti Izraela naspram zaostalosti Arapa, nakalemljene na tropove antiarapskog šovinizma i blokovske ideologije.
Na Perićevu optužbu da nije pisao o genezi problema, a to je nasilno stvaranje Države Izrael, ovako je odgovorio: „I u pravu je (Perićeva optužba). Također nisam pisao ni o Ivi Andriću, umjetnoj inteligenciji, europskim izborima, nogometnom prvenstvu, klimatskim promjenama ili ruskoj agresiji na Ukrajinu.“ Smatra da je geneza problema nebitna za raspravu. Kao đavao koji iskušava Isusa, Havel izvlači stvari iz konteksta i njima nudi simplificirana rješenja kako to najljeniji propagandisti rade. Izgleda da je prestar da polaže školu nove izraelske propagande pa se oslanja na staru partijsku.
No pođimo tim putem, dajmo đavlu advokata. Izdvojimo stvari iz konteksta i ahistorijski, esencijalistički pristupimo problemu. Hamas je počinio nasilje od kojeg se povraća. Finkelstein, dijete židovskog para koji je preživio Holokaust, imao je takvu hrabrost da odbije osuditi Hamasov napad kojeg je opisao kao „proboj iz koncentracijskog logora“. Mi pak u bespomoćnosti naših fotelja nemamo hrabrost suočiti se s nasiljem u sebi, stoga projiciramo to nasilje na ideološki propisane žrtvene janjce.
Ja u svoje ime ne tvrdim da bih ja, kad bih bio član obitelji Hamasovih žrtvi, bio savršeno staložen i razuman umjesto krvožedan kao većina Izraelaca nakon napada. Ali i ja bih u jednom trenutku refleksije morao otvoriti oči i vidjeti da se odvija genocid i zapitati se: je li nasilje valjan odgovor na nasilje? Zaslužuje li cijeli narod kaznu za nedjela? Koji je to uopće standard kojim osuđujemo nasilje, zašto se ne bi svi klali kao u Hobbesovoj noćnoj mori?
Lav Tolstoj u knjizi „Što nam je činiti" piše: „Podijelite li s čovjekom najvišu moralnu istinu, (…) kako nikad nije bila izražena – svaki običan čovjek (…) obavezno će odgovoriti 'A tko to još ne zna? To je odavno i poznato i rečeno' (…)“ Moralna istina nije nikakvo otkrivenje, inspiracija, uzvišenost, ona je iznimno jednostavna stvar koju većina ljudi već pretpostavlja.
Hanna Arendt govori o banalnosti zla, Tolstoj govori o banalnosti dobra. Stoga pretpostavimo, i mislim da imamo dovoljno utemeljenja zato, da nasilje treba osuditi. Čak i opravdano, nasilje nikad ne može biti sasvim „čista“ stvar, i samoobrana i pravedni rat je neka vrsta kompromisa za kojeg pristajemo platiti veliku cijenu. Svatko će na iskustvo nasilja reagirati negativno, ideologizacija i legitimacija dolaze tek kasnije kao način nošenja s traumom.
Neka tu ne bude nikakve govorancije o revolucionarnom nasilju. Vidljivo je po korištenju dječje radne snage i represiji sindikata i štrajkova da Hamas iz radničke perspektive nije revolucionarna organizacija. U najboljem slučaju on je moralno siv nacionalistički pokret otpora. Podrška Hamasu pada na savjest Palestinaca i nemam pravo osuditi Palestinca koji je ostao bez svega što zaželi otići prvoj grupaciji koja će mu ponuditi ideologiju i oružje za otpor. U isto vrijeme nema tu nikakvog mjesta za hipijevski pacifizam osim za individualni, idealistični koji se tiče osobnog etičkog karaktera. Ja osobno osciliram između tolstojevskih pacifističkih ideala i raspoloženja strašne osvetoljubivosti. No svi lijevo-liberalni i ljevičarski pristupi moralnom problemu odaju svoju nepromišljenost. Nekad je riječ o toleranciji nasilja kao strategije, što vodi u neodgovoriva pitanja poput: tko, kad i gdje onda smije biti nasilan, a tko, kad i gdje ne smije?
Palestinski narod ima opravdanje podržati Hamas isto kako izraelski narod ima opravdanje podržati svoju vojsku. Razlika je u tome da vode vrlo različite borbe, ne da jedan ima „čišću“ motivaciju. Problem čistoće je veliki problem ljevice. Ili je riječ o pitanju „čistoća“ političke ideje, u smislu: „Da Hamas misli kako i mi podržali bi ga, ali Hamas je takav i takav pa ga ne podržavamo“ ili je u pitanju moralna čistoća. U tom smislu stvarnost će duboko razočarati. Takav stav kaže: „Palestinci nisu Hamas, stoga su 'čisti' i zaslužuju potporu.“ Oslobađajući palestinski narod od odgovornosti, ljevica provodi benevolentnu dehumanizaciju da ustanovi svoj snishodljiv status „prosvijetljenog univerzalističkog“ subjekta koji dijeli blagoslove iz svoje bjelokosne kule.
Svatko je odgovoran za sebe i ljude koji su mu povjerili svoju vjeru, prema tome, svatko tko prosuđuje mora preuzeti odgovornost za kompleksnosti svojih simpatija, podrški i stavova. Imamo u isto vrijeme dužnost ne stajati na strani i preuzet odgovornost za ono čim se zablatimo, a to bi trebala biti samo stvarnost. Ništa ne vrijedi poslati podršku idealiziranoj slici palestinskog naroda koju ljevičari često imaju, ili kao savršenih revolucionara ili kao savršenih žrtava, a ni jedno od tog dvoje ne postoji.
Palestinski bard Mahmud Darviš u svojoj kontroverznoj pjesmi piše: „(…) Ja ne mrzim ljude / Ja ne prestupam ni na čiji posjed / Pa ipak, ako ogladnim / Jest ću meso svog otimača.“ Malo koji stihovi bolje opisuju jedinstvo lica i naličja čovještva. Palestince ne treba podržati jer su više od ljudi, nekakvi bezgrešni mesije raspeti na križ. Palestinci su itekako skloni mržnji i osveti, ali i ljubavi i oprostu jer su ljudi. Samo ih zato treba podržati. Kada bismo s moralnom istinom o osudi nasilja išli gledati situaciju u Gazi došli bi do jednog jedinog zaključka – jedini konzistentni moralni kodeks koji je kadar osuditi Hamasove zločine osudio bi i postojanje Države Izrael. Ako osuđujemo nasilje samo na temelju nasilja, a ne povijesnog konteksta, još uvijek bi trebali osuditi svaki čin nasilja kroz svu povijest.
Da, Hamas je tokom svog napada počinio zločine. Ali osnivanje Države Izrael je također zločin. Neka se u ovom momentu ne uvode međunarodna priznanja, pozivi na Stari Zavjet i patnja Židova prije Izraela. Neka se uzima u obzir samo nasilje. Ne postoji verzija židovske države na nežidovskoj zemlji bez ozakonjene rasne nejednakosti, državno sponzoriranog naseljeničkog nasilja i otimanja zemlje te drakonske vojne okupacije.
Dokle god te duboke nepravde postoje Palestinci se neće prestati opirati, što znači da Izrael nema izbora nego izvršiti genocid i raseljenje većeg razmjera od prvog pokušaja 1948. godine. Država čija egzistencija ovisi o istrebljenju drugog naroda ne zaslužuje postojati. Jedino objašnjenje prosudbe cijelog svijeta oko ovog problema je blokovska podjela. Nije samo proročkom nadahnuću Martina Bubera bilo očito da je cionistički projekt đavo pušten s lanca. Britanci koji su preuzeli imperijalnu upravu nad Palestinom od Osmanskog Carstva znali su da ne žele židovske izbjeglice iz Istočne Europe u svojoj državi, a još su više znali da će trebati snažnog aduta na Bliskom Istoku koji će spajati trgovinske i opskrbne veze između Sueskog kanala i ostatka Bliskog istoka.
Današnja američka kalkulacija je ista. Tlačenje Arapa je samo bonus. Nakon Balfourove deklaracije 1917. kojom je dan blagoslov uspostavi židovskog „nacionalnog doma“ (tad još nije precizirano da se radi o državi), Pariška mirovna konferencija 1919. zadužila je američku delegaciju da izvijesti o stanju i perspektivama područja Palestine. Takozvana King-Crane Comission Report navodi: „Ako se, međutim, (cionisti) pridržavaju strogih uvjeta Balfourove deklaracije - podržavajući "uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini", "pri čemu se jasno razumije da se ništa ne smije učiniti na štetu postojećih građanskih i vjerskih prava nežidovske zajednice u Palestini" - teško je sumnjati da se ekstremni cionistički program mora uvelike modificirati.“
Izvješće nastavlja: „Mirovna konferencija ne bi trebala zatvarati oči pred činjenicom da su anticionistički osjećaji u Palestini i Siriji intenzivni i da ih se ne smije olako zanemariti. Nijedan britanski časnik, kojeg su povjerenici konzultirali, nije vjerovao da se cionistički program može izvesti osim silom oružja.“. Nakba, protjerivanje 700.000 Palestinaca 1948. godine, konstantni ratovi, korjenito rasistička politika, nasilna okupacija i krađa bili su utkani u cionističku ideju od samog začetka.
Neki govore: „Zašto nisu samo dozvolili Židovima da dođu i živjeli u miru?“ Iz svega se razumije da je bilo otvorenosti tome, koju je zatvorila imperijalna prisila. Treba se razumjeti da od početka kolonizacije nikad nije bilo drugog sredstva osim najgoreg zamislivog nasilja potrebnog za provođenje kolonijalnog projekta, i cionistički projekt ni po čemu ne odudara od obrasca iako nadmašuje mnoge po svojoj intenzivnosti i uvjerljivosti.
Oslobođenje Palestine, „od rijeke do mora“, ne podrazumijeva etničko čišćenje Izraelaca, jer postojanje Izraelaca u državi neupitno i očigledno podrazumijeva etničko čišćenje Palestinaca. Izraelci optužuju Palestince za negaciju njihovih prava, ali zapravo palestinsko oslobođenje je negacija negacije, ono je utvrđivanje prava kao takvog. Pravo koje Židovi imaju na Državu Izrael isto je pravo koje Putin ima na Ukrajinu. I jedni i drugi se vode argumentom: „Naš narod je tu živio u davnini, to nam daje pravo uzeti tu zemlju“.
Možda bih i ja kao Hrvat mogao reći „Hrvati su došli iz Ukrajine, Bijele Hrvatske, i tamo će se vratiti“ te zatražiti velesile za financije i oružje da istjeram i tlačim svakog Ukrajinca koji priječi razvoj bjelohrvatske države na Karpatima, i još k tomu reći da mi je Gospa međugorska obećala tu zemlju i zapovjedila da potamanim Ukrajince.
Havel, na temelju zvjerskog nasilja sedmog listopada, smatra da je priznanje palestinske države krunjenje terorizma. Neka mu bude. Ali po istom standardu, daljnje postojanje i održavanje Države Izrael je krunjenje jednog dubljeg, dugotrajnijeg, bolje naoružanog i još bolje financiranog terorizma koji se odvija već sedamdeset užasnih godina. Podržati Palestince jer su ljudi, kako sam gore naveo, nije isto što i podržati Izraelce, makar su i oni nepobitno ljudi. Sam dolazak Izraelaca na taj prostor je nasilje. Podržati Palestince znači ustvrditi po savjesti (ne po ljevičarskoj predrasudi) da ne zaslužuju trpjeti to nasilje. No Havelu to nije bitno i nemam iluzije da ću razuvjeriti njega i njegove papige. Ljudi takvog stava, idolopoklonici blokova, nemaju problem s nasiljem.
Prava filozofija kolonizatora, njihovih nalogodavaca, utemeljena je na filozofiji nadljudi i podljudi, takva je bila od nastanka carstava, a ideologizirala se u zametku modernog kolonijalizma počevši od španjolskog osvajanja Novog svijeta. Ona govori: ljudska bića su pripadnici geopolitičkog centra, podljudi su šum na periferiji. Po toj filozofiji nije non sequitor kako se čini kad se navode izraelska politička, ekonomska i tehnološka dostignuća, na koja se Havel stalno vraća. Ona su potvrda njihovog nadljudskog statusa, a palestinsko siromaštvo je potvrda podljudskog.
Ista ideologija kolonizira Hrvatsku, uvjeravajući nas: „Vi ste balkanski podljudi koji ste cijelu povijest služili tuđince i ne možete bez pomoći imperijalnog centra graditi svoju državu“. Zahtjev za slobodom Palestine podrazumijeva zahtjev za slobodom svakog naroda, pa tako i našeg. S druge strane, Država Izrael porobljava svoj židovski narod fanatičnom indoktrinacijom kolonijalističkog projekta dok grizodušjem sili Židove svijeta na suglasnost, i velesile na poslušnost. Ni jedan Židov nije istinski slobodan u službi Države Izrael.
Osloboditeljica svijeta
Što nam dakle ostaje? Cionisti su zadubljeni u svoj projekt, Izraelci koji su živjeli sedamdeset godina ili dulje na toj zemlji neće se tek tako pokupiti, a kamo li oni koji su došli otimati zemlju s puškom i Torom. Morat će se dogoditi neviđeni prijelomi, morat će se prihvatiti da izraelska i palestinska sirotinja imaju savjest i povijesnu zadaću od koje bježe. O ičem konkretnijem je zasad blesavo maštati. Iz Hrvatske koja nema valjanu radničku političku opciju glupo je išta propisivati Palestini koja ju također nema. Unatoč tome, postoje naznake nade. Jedan od slogana pokreta solidarnosti glasi: „Mi ne oslobađamo Palestinu, Palestina oslobađa nas“. Duboko sam se zamislio kad sam pročitao tu krilaticu. Kako nas Palestina oslobađa?
Ernesto Guevara, kojeg je komercijala brendirala kao Che Guevaru, u posljednjem pismu svojoj djeci napisao je: „Iznad svega, uvijek budite sposobni duboko osjetiti svaku nepravdu protiv bilo koga, bilo gdje na svijetu“. U svom djelu „Socijalizam i čovjek na Kubi“ pisao je: „Riskirajući da ispadnem smiješan, dopustite mi da kažem da pravog revolucionara vodi veliki osjećaj ljubavi. Nemoguće je zamisliti istinskog revolucionara kojem nedostaje ova odlika... „
Sve je u vezi Che Guevare izlizano osim njegovog života i pisanja. Nadam se da nitko neće zakolutati očima što ga citiram, jer sve od njegovih teoretskih spisa do osobnih pisama otkriva dubokog, osjetljivog i odlučnog borca kojeg su mogli ubiti jedino komercijalizacijom njegovog lica tako da ljudi ne čitaju što je pisao i činio nego ga nose na majicama kao ultimativni čin pomodarstva. Poznavanjem njegove revolucionarne biografije je poznato da, makar ga je tvrdoglavost i samouvjerenost odvela u smrt, nije bilo ništa patvoreno ili sentimentalno u vezi njegovih poziva na suosjećanje i ljubav. On je bio čovjek koji je, kraj svih svojih mana, razumio jedinstvo misli, riječi i djela, tako i užasnog tereta kojeg zahtjeva predanost i iskrenost.
Otac Zosima u „Braći Karamazov“ to konstatira: „(…) ljubav djelotvorna, u usporedbi s ljubavlju uobraženom, stvar surova i zastrašujuća“. Sve me to vraća na jednu tribinu u organizaciji hrvatske Inicijative za slobodnu Palestinu gdje je rečeno: „Ljubav je jedino rješenje ovog sukoba“. Zamislio sam se i nad odvažnosti da se takvo nešto kaže i nad strahom kojeg sam osjetio kad sam čuo tako nešto rečeno s takvom iskrenošću i/ili naivnošću. Ali postoji smisao u kojem nema ništa naivno u tome. Taj je smisao u 21. stoljeću otkriven u Palestini. Mislio sam da će biti zatomljen u Ukrajini, da će nakon trideset godina nesmetane vladavine globalnog Carstva postojati samo priča o zlom Istoku ili zlom Zapadu. No iz istog Kremlja odakle su slane podrške Guevari slane su smrtne presude braći Slavenima, a iz istog Washingtona odakle su slane podrške ukrajinskoj djeci slane su bombe namijenjene palestinskoj djeci.
Palestinci su svojom krvlju platili otkrivenje istine suvremenog svijeta. Nosioci modernosti su oni koji su glasali za genocid. Ljudskost nisu spasili tehnologija, liberalni ustavi i humanističke filozofije, dapače, gurnuli su ju dublje u provaliju. Pustinja Gaze natopljena krvlju je pustinja njihovih obećanja. Palestina nas je izbacila iz simboličkog poretka blokovskih ideologija i kulta modernosti, pokazala nam je traumatičnu stvarnost koja nam je otvorila puteve u oslobođenje.
Radnici, makar ranjivi na ideologiju zbog svoje otuđenosti, ipak najmanje od svih mogu biti zavedeni izraelskim ili europskim pričama o civilizaciji jer su svjesni kakvom je mukom ona plaćena, naime njihovom. Zbog toga radnikova savjest lakše osjeti koga stvarnost najteže pritišće i s kojeg čvorišta zapleće i njega u sebe. I upravo je ta savjest sposobna osjetiti nepravdu i na koncu ljubav. Ali da bi se to otajstvo shvatilo na iole značajan način, potrebna je golema patnja. Zato ljubav i je, kako Dostojevski piše, stvar surova i zastrašujuća.
Na kraju krajeva uvijek sve se svodi na jedan razlog zašto se bojimo podržati otpor Carstvu: to traži previše od nas. Možda će neki humanisti i ljevičari reći da je sasvim logično, aksiomatski čak da se opire, stoga oni koji ne podupiru otpor imaju neku bolest sljepoće, desničarstva ili interesa. Ja bih ipak rekao da postoji stvarno breme koje čovjek mora nositi da se opre, a to je nužnost žrtvovanja. Ljudi se boje poduprijeti otpor protiv Izraela jer onda izlaze iz okrilja orlovog krila, odbivši srkati krv s njegovih pandža, drugim riječima, svjesni su da upitna zaštita i oskudni plodovi carstva u njihovim životima više ni malo neće pružati sigurnost. Svjesni su da to znači da su pozvani izvan svog svijeta komfora.
Carstvo i Izrael su de facto suvereni, unutar sebe imaju kakav takav red da plaće stižu, vlakovi voze i život se odvija, i k tome se još privređuje i gradi. Gorivo tog dobro nauljenog stroja je krv, ali nju je uglavnom lako ignorirati. Zaustaviti te procese značilo bi poremetiti red, stati na rub kaosa i neizvjesnosti. Ali izbor ignoriranja problema i suočavanja s problemom je istovjetan izboru neslobode i slobode. Koliko su samo seljaci, radnici, pjesnici i revolucionari plakali kad su shvatili koliko je sloboda teška stvar! Da nije vjerojatno ne bi vrijedila. I kad je ona dobivena, a patnja pretrpljena, ljubav se otkriva kao jedino što ostaje, možda jer je ona jedino što jest. Možda nas to nasmijava, možda nas to zastrašuje.
No Palestina je dokazivala i danas dokazuje da je ona polje na kojem rastu junaci koji to potvrđuju, kroz svakog novinara koji riskira život za istinu, kroz svaku liječnicu koja riskira život za pomoć, kroz svakog mladića i svaku djevojku koji se izlaze suočiti s neprijateljem jer, na svoj ljudsko nesavršeni način, osjete golemu ljubav prema svom životu i životu svog naroda. Ta je ljubav ono što budi savjesti diljem svijeta. Svijet Palestini duguje neizmjernu zahvalnost, ali i odgovornost da učini sve u svojoj moći u svrhu obustave genocida i okupacije.
Umjesto zaključka - što sad?
Radnici su pokazali svoju solidarnost u Španjolskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Belgiji i u SAD-u marševima, štrajkovima, odbijanju prijevoza oružja Izraelu i komunikacijom s palestinskim sindikatima. Radnici su jedini koji nemaju materijalni i ideološki interes za opstanak Carstva, i globalnog i blokovskog, zbog toga oni su jedini koji nemaju predispoziciju vidjeti išta dobro u kolonijalizmu te koji su imalo voljni oduprijeti se, ali i jedini sposobni reći – nećemo prevoziti oružje, nećemo trgovati s Izraelcima, nećemo porezima plaćati njihov ratni stroj, nećemo odobravati njihove uplive u politiku naših zemalja.
Usred intenzifikacije krize u svijetu, počevši od COVID pandemije i završivši danas na rubu Trećeg svjetskog rata, među svim klasama se javlja urgentnost da se konsolidiraju snage za ostvarenje dugoročnih zajedničkih klasnih interesa. Krupna buržoazija to čini ujedinjujući svoje lijevo i desno krilo za borbu protiv konkurencije i štrajkova. Sitna buržoazija to čini odabirući strane i tražeći moćnike koji će štiti njihove male privatne svjetove. Samo radnička klasa (i možda s njima osiromašena sitna buržoazija i lumpenproletarijat, najveća sirotinja) kaska u osvješćivanju svega toga, ali buđenjem savjesti kroz svjedočenje palestinskom otporu i razotkrivanju istine o kapitalističkom poretku, budi se nada da će ujedinjena po svojim klasnim interesima i ona stupiti u kreševo (sraz u bitci) za svijet bez eksploatacije, kolonijalizma i genocida.
Što se tiče nas u Hrvatskoj i na Balkanu, nužno nam je sa strastvenim prijezirom odbiti svaku identifikaciju s blokom koji nam je nametnut i odbiti potencijalno sudjelovanje u njihovim nadolazećim ratovima. Radnički pokret na Balkanu, pokrenut suosjećanjem s narodom Palestine, mora shvatiti da su i njegove domovine pretvorene u neokolonije blažeg tlačiteljskog učinka, i uprijeti svoje rodoljubive i pravdoljubive energije u stvaranje saveza s Palestincima, ali i sa stranim radnicima te radnicima Istočne i Zapadne Europe.
Konkretnije, nužno je za početak stvoriti radikalniji pokret solidarnosti s Palestinom koji se neće zadržavati na tribinama i marševima nego širiti potporu među širokim radnim masama, apelirajući običnim ljudima ne na temelju neke univerzalne apstrakcije nego na temelju njihove realne situacije u svijetu kojeg je palestinska patnja razotkrila i povezala. Ali u cijelom procesu uvijek moramo osvješćivati da sloboda ne izlazi iz borbe, sama volja za borbu i u borbi jest sloboda. Nadajmo se da će to oslobođenje nadići ograničenja kozmopolitske lifestyle ljevice, konzervativnog naroda i duha letargije. I sam drhtim pod teretom ovog zahtjeva. No što nas je više, to će naš teret svakome biti lakši.
Ovaj članak je pisan s pokojnom Viviane Silver i pokojnom Hind Redžab na umu. Jedna je borbu završila na kraju života, druga na početku. Na nama je da im pokažemo pobjedu koju su im uskratili.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: UNRWA, Anadolu
Preporučite članak: