Izraelski genocid nad palestinskim narodom u Gazi otkriva istinu koja raspršuje izmaglicu vladajuće ideologije. Ta je ideologija toliko prodorna da uvjetuje naša nesvjesna razmišljanja i afekte na način kojeg zovem „kolonizacijom savjesti“. U ovom članku pokušat ću razmotriti pitanje ideologije, nasilja i proizvoljnog biranja strana kako bih objasnio kako smo nasamareni na toleranciju ili podršku genocidu, kolonizaciji i vlastitoj neslobodi.
Of war and peace the truth just twists Its curfew gull just glides
Bob Dylan
Suze su političko oruđe. One su valuta na tržištu tragedija kojom se kupuje pokriće za krv. Moderni svijet diči se time što je naučio plakati za sve, što je nadišao svoje primitivne plemenske privrženosti i zagrlio cijelo čovječanstvo. Ali svaki iole sposoban glumac nauči zaplakati na zapovijed, to nije nikakva mistika. Pravo postignuće jest to što je svijet naučio za kime smije, a za kime ne smije plakati.
Prizvati suzu je trik, suzbiti suzu je umijeće.
Dana 29. siječnja 2024., četiri mjeseca nakon Hamasovog napada, na rubu grada Gaze, izraelski tenk je pucao na civilni auto usmrtivši četiri člana obitelji, ostavivši na životu petnaestogodišnju Lajan Hamadeh i njenu šestogodišnju sestričnu Hind Radžeb. Lajan, nakon poziva palestinskom Crvenom polumjesecu, pokošena je paljbom iz mitraljeza. Hind je među tijelima svojih rođaka satima čekala pomoć. Nakon dvanaest dana, vozilo hitne koje je krenulo u pomoć pronađeno je razneseno raketom američke izrade, a tijelo šestogodišnje Hind Radžeb izrešetano. Dio snimke poziva koji je zabilježio njezin posljednji plač dostupan je na internetu.
Mediji onoga što Guy Debord zove „društva spektakla“ inače bi jedva čekali objaviti ovakvu priču, iscijediti što je više suza i gledanosti moguće, tažiti senzacionalističku glad utrnulog stanovništva. No ovoga puta, mediji su se suzdržali i to iz najgorih mogućih razloga. BBC, CNN, Sky News i Guardian precizno su izostavili krivca, izraelsku vojsku, iz svog izvještaja. Kad su studentski prosvjednici na sveučilištu Columbia preuzeli Hamilton Hall i imenovali zgradu po Hind, CNN-ova voditeljica je objasnila da je Hind referenca na ubijenu „ženu“ u Gazi.
Ovo je samo jedan primjer dokumentiranog nesavjesnog novinarstva izgrađenog na dvostrukim standardima u izvještavanju o smrti civila u Gazi u odnosu na izvještavanju o smrti civila u Ukrajini. „Poodrastiti“ mrtvu palestinsku djecu samo je jedna u nizu tehnika kojima se izbjegava izazivanje emotivne reakcije. Za jednu djecu se treba plakati, za drugu ne.
Premotajmo priču unazad.
Rusija je u veljači 2022. pokrenula brutalnu i ilegalnu invaziju Ukrajine. Hrvatski časopis Gloria gotovo je smjesta (u ožujku) objavio da je vojvotkinja Camilla plakala za Ukrajincima u posjeti ukrajinskoj crkvi u Londonu. Nije nikakvo čudo da Gloria, časopis posvećen modi, bira tako tešku temu. Na Zapadu, za Ukrajinom se plače samo kad je u to u modi. Što je najgore – jesu li vojvotkinjine suze bile iskrene ili ne posve je nebitno. Bitan je standard – po čemu netko zavrjeđuje suze, a drugi ne.
Nedaće i ukrajinskog i ruskog naroda od raspada SSSR-a bile su stavljene na stranu, aneksija Krima 2014. bila je zaboravljena, višegodišnji nasilje između ukrajinske države i nacionalista s jedne strane i proruskih separatista s druge nije bio razjašnjeno, naoružanje najekstremnijih fašističkih grupacija s obje strane stavljeno je pod tepih, pitanje uloge Ukrajine u geopolitičkim igrama bilo je neugodno, govor o interesima Zapada u Ukrajini smatrao se proruskom retorikom.
Jedino što je bilo važno bile su slike uplakanih ukrajinskih obitelji i sav je Zapad uplakano pristao naoružati Ukrajince da te slike prestanu pristizati. Ta tko bi podržao nastavak takve patnje? Mnogi od utjecajnih, pa i običnih ljudi, koji su 2022. plakali zbog Ukrajinaca danas, pasivno ili aktivno, prešućeno ili naglas podržavaju nastavak takve, još gore patnje. Svaka normalna osoba žalila bi smrt ukrajinske djece, ali ako su te osobe nesposobne žaliti smrt 16 000 palestinske djece, onda nisu normalne. Nešto ne štima kako treba.
Iznimno naivno pitanje s kojim sam počeo oblikovati ovaj članak je bilo: „Zašto oko mene, ljudi koji su tako zdušno poduprli Ukrajinu osjećaju nelagodu da podupru palestinski narod?“.
Zbog Hamasa? Pa i u Ukrajini ima ekstremista.
Zbog toga što su oni prvi počeli? Pa sukob traje već sedamdeset godina, i zna se čija je zemlja oteta.
Zbog kompleksnosti situacije? Pa što je jednostavno u geopolitičkom nadmetanju između Kremlja i Zapada?
Zbog ubijenih izraelskih civila? Moraju li Palestinci otplaćivati tu krv kad su je već otplatili (zasad) četrdeseterostruko, i to ne uzevši u obzir bolesti, izgladnjivanje, sakaćenje i nezamisliv strah, i to samo računajući od sedmog listopada 2023.?
Ni jedan odgovor nije mi se činio smislenim. Kako sam pritiskao svoje sugovornike na razjašnjenje, dobivao sam prilično specifične floskule npr.: „Situacija u Ukrajini je crno-bijela, ima jasan agresor, ovdje je malo mutno“ ili „Bez obzira što rade, Bog je tu zemlju obećao Židovima.“ ili „Moraš priznati da bez Izraelaca tamo bi još bila samo pustinja“ ili „Sami su si krivi jer su znali da će Izrael uzvratiti“. Naročito mi se činilo licemjernim reći: „Ja podupirem Ukrajinu“, ali za Palestinu: „Osuđujem zločine s obje strane.“ Da osuđujemo zločine s obje strane, kako bi i trebali, onda uopće ne bi govorili o „stranama“. Bila bi samo jedna strana: žrtve zločina.
Ali to bi podrazumijevalo da zločini nisu uzrokovani vanjskim faktorima i jedino što čovjek može je pasivno sa strane osuđivati zločine i potiskivati svoj potencijal da iz straha, mržnje ili slabosti sam zaželi zločin. Moja greška je što sam se obazirao na sadržaj tih primjedbi, a ne odakle dolaze. Nigdje u medijima nije razjašnjena nasilna uspostava izraelske države, etničko čišćenje koje ju je omogućilo kao ni sedamdeset godina kršenja ljudskih prava, međunarodnog zakona i provođenja režima aparthejda, za što je Izrael kritiziran još od 1961.