Izraelski genocid nad palestinskim narodom u Gazi otkriva istinu koja raspršuje izmaglicu vladajuće ideologije. Ta je ideologija toliko prodorna da uvjetuje naša nesvjesna razmišljanja i afekte na način kojeg zovem „kolonizacijom savjesti“. U ovom članku pokušat ću razmotriti pitanje ideologije, nasilja i proizvoljnog biranja strana kako bih objasnio kako smo nasamareni na toleranciju ili podršku genocidu, kolonizaciji i vlastitoj neslobodi.
Of war and peace the truth just twists Its curfew gull just glides
Bob Dylan
Suze su političko oruđe. One su valuta na tržištu tragedija kojom se kupuje pokriće za krv. Moderni svijet diči se time što je naučio plakati za sve, što je nadišao svoje primitivne plemenske privrženosti i zagrlio cijelo čovječanstvo. Ali svaki iole sposoban glumac nauči zaplakati na zapovijed, to nije nikakva mistika. Pravo postignuće jest to što je svijet naučio za kime smije, a za kime ne smije plakati.
Prizvati suzu je trik, suzbiti suzu je umijeće.
Dana 29. siječnja 2024., četiri mjeseca nakon Hamasovog napada, na rubu grada Gaze, izraelski tenk je pucao na civilni auto usmrtivši četiri člana obitelji, ostavivši na životu petnaestogodišnju Lajan Hamadeh i njenu šestogodišnju sestričnu Hind Radžeb. Lajan, nakon poziva palestinskom Crvenom polumjesecu, pokošena je paljbom iz mitraljeza. Hind je među tijelima svojih rođaka satima čekala pomoć. Nakon dvanaest dana, vozilo hitne koje je krenulo u pomoć pronađeno je razneseno raketom američke izrade, a tijelo šestogodišnje Hind Radžeb izrešetano. Dio snimke poziva koji je zabilježio njezin posljednji plač dostupan je na internetu.
Mediji onoga što Guy Debord zove „društva spektakla“ inače bi jedva čekali objaviti ovakvu priču, iscijediti što je više suza i gledanosti moguće, tažiti senzacionalističku glad utrnulog stanovništva. No ovoga puta, mediji su se suzdržali i to iz najgorih mogućih razloga. BBC, CNN, Sky News i Guardian precizno su izostavili krivca, izraelsku vojsku, iz svog izvještaja. Kad su studentski prosvjednici na sveučilištu Columbia preuzeli Hamilton Hall i imenovali zgradu po Hind, CNN-ova voditeljica je objasnila da je Hind referenca na ubijenu „ženu“ u Gazi.
Ovo je samo jedan primjer dokumentiranog nesavjesnog novinarstva izgrađenog na dvostrukim standardima u izvještavanju o smrti civila u Gazi u odnosu na izvještavanju o smrti civila u Ukrajini. „Poodrastiti“ mrtvu palestinsku djecu samo je jedna u nizu tehnika kojima se izbjegava izazivanje emotivne reakcije. Za jednu djecu se treba plakati, za drugu ne.
Premotajmo priču unazad.
Rusija je u veljači 2022. pokrenula brutalnu i ilegalnu invaziju Ukrajine. Hrvatski časopis Gloria gotovo je smjesta (u ožujku) objavio da je vojvotkinja Camilla plakala za Ukrajincima u posjeti ukrajinskoj crkvi u Londonu. Nije nikakvo čudo da Gloria, časopis posvećen modi, bira tako tešku temu. Na Zapadu, za Ukrajinom se plače samo kad je u to u modi. Što je najgore – jesu li vojvotkinjine suze bile iskrene ili ne posve je nebitno. Bitan je standard – po čemu netko zavrjeđuje suze, a drugi ne.
Nedaće i ukrajinskog i ruskog naroda od raspada SSSR-a bile su stavljene na stranu, aneksija Krima 2014. bila je zaboravljena, višegodišnji nasilje između ukrajinske države i nacionalista s jedne strane i proruskih separatista s druge nije bio razjašnjeno, naoružanje najekstremnijih fašističkih grupacija s obje strane stavljeno je pod tepih, pitanje uloge Ukrajine u geopolitičkim igrama bilo je neugodno, govor o interesima Zapada u Ukrajini smatrao se proruskom retorikom.
Jedino što je bilo važno bile su slike uplakanih ukrajinskih obitelji i sav je Zapad uplakano pristao naoružati Ukrajince da te slike prestanu pristizati. Ta tko bi podržao nastavak takve patnje? Mnogi od utjecajnih, pa i običnih ljudi, koji su 2022. plakali zbog Ukrajinaca danas, pasivno ili aktivno, prešućeno ili naglas podržavaju nastavak takve, još gore patnje. Svaka normalna osoba žalila bi smrt ukrajinske djece, ali ako su te osobe nesposobne žaliti smrt 16 000 palestinske djece, onda nisu normalne. Nešto ne štima kako treba.
Iznimno naivno pitanje s kojim sam počeo oblikovati ovaj članak je bilo: „Zašto oko mene, ljudi koji su tako zdušno poduprli Ukrajinu osjećaju nelagodu da podupru palestinski narod?“.
Zbog Hamasa? Pa i u Ukrajini ima ekstremista.
Zbog toga što su oni prvi počeli? Pa sukob traje već sedamdeset godina, i zna se čija je zemlja oteta.
Zbog kompleksnosti situacije? Pa što je jednostavno u geopolitičkom nadmetanju između Kremlja i Zapada?
Zbog ubijenih izraelskih civila? Moraju li Palestinci otplaćivati tu krv kad su je već otplatili (zasad) četrdeseterostruko, i to ne uzevši u obzir bolesti, izgladnjivanje, sakaćenje i nezamisliv strah, i to samo računajući od sedmog listopada 2023.?
Ni jedan odgovor nije mi se činio smislenim. Kako sam pritiskao svoje sugovornike na razjašnjenje, dobivao sam prilično specifične floskule npr.: „Situacija u Ukrajini je crno-bijela, ima jasan agresor, ovdje je malo mutno“ ili „Bez obzira što rade, Bog je tu zemlju obećao Židovima.“ ili „Moraš priznati da bez Izraelaca tamo bi još bila samo pustinja“ ili „Sami su si krivi jer su znali da će Izrael uzvratiti“. Naročito mi se činilo licemjernim reći: „Ja podupirem Ukrajinu“, ali za Palestinu: „Osuđujem zločine s obje strane.“ Da osuđujemo zločine s obje strane, kako bi i trebali, onda uopće ne bi govorili o „stranama“. Bila bi samo jedna strana: žrtve zločina.
Ali to bi podrazumijevalo da zločini nisu uzrokovani vanjskim faktorima i jedino što čovjek može je pasivno sa strane osuđivati zločine i potiskivati svoj potencijal da iz straha, mržnje ili slabosti sam zaželi zločin. Moja greška je što sam se obazirao na sadržaj tih primjedbi, a ne odakle dolaze. Nigdje u medijima nije razjašnjena nasilna uspostava izraelske države, etničko čišćenje koje ju je omogućilo kao ni sedamdeset godina kršenja ljudskih prava, međunarodnog zakona i provođenja režima aparthejda, za što je Izrael kritiziran još od 1961.
No jedno je biti nasamaren medijskim igrama, drugo je igrati ih. Medijski sadržaj i javni prostor s temom tekućeg neopovrgljivog genocida u Gazi, namjerno ili nenamjerno, konstruiran je da izbjegne tri stvari: 1. emotivnu reakciju, 2. propitkivanje izraelskog narativa i 3. solidarnost s palestinskim narodom.
Ustanovljeno je u mnogim istraživanjima da izvještaji iz Gaze nemaju tako urgentan i moralizatorski ton kao izvještaji iz Ukrajine, unatoč tome što u prvih 100 dana izraelske ofenzive na Gazu, palestinske žrtve su nadmašile ukrajinske za 500% i unatoč tome što je 33% stanovnika Ukrajine raseljeno, a Gaze 80%. Još samo neke brojčane usporedbe: u prvih 30 dana, emotivne riječi poput brutalno, masakr, pokolj, barbarizam, divljaštvo na CNN-u i MSNBC-u bile su korištene za Hamasove zločine 1053 puta, za ruske zločine 661, za izraelske – 41.
Također, u prvih 100 dana, CNN i MSNBC su izvještavali o stradanju ukrajinskih civila za 500% više nego o stradanju palestinskih. No vrativši se na pitanje tko je dostojan suza, a tko nije, nužno je naglasiti da upirati prstom u pojedine novinare i medijske kuće nije korektno. Sumnjam da je u pitanju sjenovita koordinacija koja izvjestiteljima propisuje lapsuse i epitete. Uvijek je utješno vjerovati u zavjeru zbog potisnute želje da je moguća ljudska kontrola nad stvarima. Ono što je zapravo posrijedi mnogo je svirepije i mračnije. Novinari ne šire nužno propagandu; njihovo razmišljanje, kao i razmišljanje stanovništva, oblikovano je na način koji služi propagandi. Mediji su se pobrinuli da, ukoliko se vođe odluče za drastičniju mjeru, neće biti savjesti da se odupre propagandi.
Direktive i nedvosmislene laži su stvar propalih režima, kolonizacija savjesti je stvar sadašnjeg režima. Ništa nije čudno u propagandi, na nju smo dobro naviknuti. Ali mediji su razvili moć koja ne samo da uvjerava, ona zapravo reprogramira naš karakter. U svom odnošenju prema drugima, ljudskoj jedinki je urođena sposobnost za suosjećanjem. To nije nikakav sentimentalizam; primjerice, svi imamo suosjećanje kad vidimo beskućnika koji se smrzava i baš zato što slutimo stanje u kojem ne želimo biti, sposobnost suosjećanja hrani našu nelagodu i nemar kao oblik samoobrane. Bez izgrađenog etičkog karaktera, suosjećanje nije ništa posebno i u tome je njena divota, što nije potreban golem trud samo za minimalno postojanje savjesti.
Ali kad je u pitanju odnos svijeta prema pokolju palestinske djece, žena, liječnika i liječnica, novinara i novinarki, jasno je da se nameću misli: „Oni nisu netko s kim valja suosjećati. Oni su okot terorista, baštinici očinskog grijeha, dojeni islamizmom i čak bez tih stvari – rasa nesposobna graditi civilizaciju“. Nikome te misli ne dođu prirodno kao alternativa ili reakcija na suosjećanje. One su usađene. Mediji su naročito krivi za to. Nije riječ samo o prenošenju objektivnih brojki i događaja nego i o tobožnjoj objektivnosti koja deemotivizacijom vokabulara vodi u dehumanizaciju. Kad se savjest kao bijelo krvno zrnce pokuša oduprijeti zarazi bezdušja i nečovječnosti, tu je već virus kolonizacije uništio imunitet.
Iz perspektive zapadnjaka, Ukrajinci i Izrael su subjekti obdareni razumom i patosom, ali Palestinci su objekti, nekakav neživi šum u ionako kaotičnom dijelu svijeta gdje je sve slijepa sila. Ukrajinci su postali subjekti izrazivši želju postati dio Zapada, a Izraelci su oduvijek bili dio Zapada zaboden u Istok. Ukrajinci neka se sjete da u prvoj polovici prošlog stoljeća, važan dio Zapada je gledao Ukrajince (i sve Slavene, a napose Židove) kako danas Zapad i Izrael gledaju Palestince. Nadljudi svake epohe trebaju svoje podljude, inače ne bi bili nad-ičim.
U drugoj polovici prošlog stoljeća strahovali smo da će nas totalitarna vlast porobiti, znati što mislimo, što govorimo, što smjeramo, s kim se družimo, u koga se zaljubljujemo, o čemu sanjamo. U ovom stoljeću živimo pod „demokratskom“ vlasti. To je vlast slijepih, neumoljivih, usudim se reći sotonskih procesa kapitala, bezizlazna mreža proizvodnje, razmjene i potrošnje, nezasitni stroj profita gladan ljudskog vremena, energije i krvi, na globalnoj razini toliko kompleksan da izaziva strah i obožavanje srodno božanstvu.
"Moloh čiji um je čista mašinerija! Moloh čija krv je tekući novac! Moloh čiji su prsti deset vojski! Moloh čija grud je ljudožderski dinamo!“ kako urliče američki pjesnik Allen Ginsberg. Danas dozvoljavamo da nam „demokratska“ vlast – Moloh koji mi je rano ušao u dušu - govori što da mislimo, što da govorimo, što da smjeramo, s kim da se družimo, u koga da se zaljubljujemo, o čemu da sanjamo, i napokon – za kime da plačemo. To da je vojvotkinja Camilla odglumila suze manji je horor od mogućnosti da su joj suze bile iskrene. Naša psiha, naša savjest sad je bojno polje u antikolonijalnoj borbi.
Kolonija u nama
Unatoč obeshrabrujućim reakcijama, oko sebe sam vidio i dokaze da savjest pruža otpor, ne samo po akcijama Inicijative za slobodnu Palestinu već i po razgovorima s ljudima od kojih po predrasudi ne bih očekivao da podupru palestinski narod – nominalni desničari, apolitični radnici, kolege nezainteresirane za vijesti, prijatelji koji su tek ušli u čitavu priču i brzo pohvatali da je u tijeku najgori genocid u zadnjih nekoliko desetljeća.
Dakle potpora Palestini nije samo folklor ljevice. Potpora Palestini je plod savjesti.
Da napomenem; kad kažem potpora nemam nikakvu agendu niti rješenje u koje bih ovim člankom uvjeravao, mislim prvenstveno na: prestanak genocida u Gazi i nasilne okupacije palestinskog naroda i u Izraelu i na teritoriju palestinske samouprave. Smatram to sasvim razumnim, čak i neideološkim, a neka se bilo koja ideologija prikrpa tome kako hoće, sve su ionako bespomoćne. No važno je također napomenuti da pokušaj bijega od ideologije neće nas poštedjeti ideologije kojom smo zadojeni htjeli ili ne.
„Elvis kulturalne teorije“ i najuspješniji slovenski proizvod poslije pada socijalizma, Slavoj Žižek, svoj je opus posvetio artikulaciji novog koncepta ideologije koja nam može objasniti koncept kolonizacije savjesti. Za Žižeka, ideologija nije samo set ideja i priča kako bi ljudi inače shvatili taj pojam, niti puka proizvodnja lažne svijesti za interese vladajuće klase kako Marx shvaća. Ideologija je, brutalno pojednostavljeno, skup razloga koji opravdavaju odluku nakon što je ona već nesvjesno donesena. Žižek ovo shvaćanje vodi dalje uvevši Lacana i psihoanalizu, i makar razumijem da se oči zakolutaju od tih imena i koncepata, već sam pokazao na koji način ideologija u takvom djeluje.
Ljudi koji su mi davali floskule zašto ne podupiru Palestinu morali su tražiti opravdanje za stav koji su već imali. Ali to što su morali tražiti opravdanje umjesto da su ga samo iznijeli ukazuje da se ne sjećaju momenta kad su odabrali i/ili opravdali taj stav. To mi govori da ga uopće nisu oni odabrali. Lacan smatra da se čovjek u svakodnevici ne odnosi sa stvarnošću kao takvom nego ju zamagljuje jezikom i idejama, konstruiranim simboličkim poretkom, i rješenje nije jednostavno gledanje kroz veo, jer je stvarnost pretraumatična po svojoj naravi.
Stvarnost genocida u Gazi nije traumatična onom tko ju gleda sa strane samo po tom što uključuje izrešetanu djecu, obitelji zatrpane pod ruševinama i bombardirana šatorska naselja gdje vlada neviđena glad i bolest. Prava trauma te stvarnosti je što nam govori: „Pogledajte krv, pogledajte plač, pogledajte razaranje – to je posljedica onog što vi vrednujete, naime – Carstvo.“ Jedino od čega Izraelske „obrambene“ snage doista brane je stvarnost.
Živimo u vremenu gdje se zatvara jedan ciklus. Posthladnoratovska, tobože postideološka pustopoljina smisla vodi u svoj neizbježni krah. U isto vrijeme kao posljedica i kao uzrok tome, konsolidiraju se strane u tom krahu. Krvavi „pax Americana“, poredak imperijalne hegemonije SAD-a jenjava. Uzurpirajući antiimperijalističku ostavštinu, novi takmaci za titulu hegemona stupaju u ring poput Rusije i Kine, dok razni multipolaristi, nacionalisti i trećepozicionaši gledaju pod krilo kojeg carskog orla će se skloniti. Običnim ljudima se čini da imaju ili pasivno prihvatiti neizbježan sraz ili odabrati svoj blok. No koncept bloka je također ideološki. Metafora o sukobu dva orla je zastarjela – metafora hidre je umjesnija. Višeglava zmija globalnog kapitalizma plazi cijelim svijetom i makar se njene glave nekad sudare, ona ostaje jedno čudovište. A samo jedna od tih glava šapće nam u uho: vi ste „naši“, poduprite „naše“.
U slučaju Hrvatske, zapadnjački blok NATO saveza i Europske usađuje ideologiju da podržati otpor i opstanak Palestinaca nije za nas. Mi pripadamo Carstvu koje Izraelu dobavlja rakete. Kako je to karakteristično za modernu Hrvatsku, sve pršti od strastvenog opreza i pasivnosti. U akademskim krugovima peticije, obješeni plakati i tribine propadaju kao kap u moru šutnje. Bubnjevi i parole dobronamjernih marševa solidarnosti ne mogu nadglasati tu šutnju.
Naš dežurni Herod, Andrej Plenković, ne igra ulogu kontrarijanske lude poput Zorana Milanovića, niti balkanskog nacionalista Rvatine poput korjenaša svoje stranke. On je oprezni, racionalni, europsko obrazovan guverner carske pokrajine koji ne želi dizati graju. Na svoj tipično oprezan, racionalan i europski način glasao je protiv primirja u Gazi da izraelska vojska utoli svoju krvožeđu bar na trenutak, zbog tehnikalije da rezolucija o primirju ne priznaje pravo Izraelu na tu krv. To je protumačeno kao „snažan državnički potez“ koji nas je svrstao „uz Izrael“ i „našeg saveznika SAD-a“, jer moramo biti dobri i poslušni imperijalni šegrti.
Moramo naravno i demonizirati Ruse i Arape jer nije dovoljno opredijeliti se za jednu stranu nego i iskazati mržnju za drugu. Mržnja je bolja zakletva Carstvu od opredjeljenja. Neka se to „mi“ za vijeke vjekova odnosi samo na vazalnu mafiju Bruxellesa koja reketari i prostituira Hrvatsku već trideset godina, koja nas je u inat demokraciji svrstala u Carstvo i dobila svoj udio u njegovim krvavim plodovima. Narodu Hrvatske, kojeg je ta nacionalistička mafija raselila, osiromašila i ponizila, Izrael i SAD ne mogu biti saveznici.
Zaboravite na trenutak parole koje smo slušali u Jugoslaviji i filozofskim fakultetima – „proleteri svih zemalja“, „smrt imperijalizmu“, „jedan svijet jedna borba“ – pođite na izraelski tik tok i pogledajte smijeh pod kojim se bacaju bombe na bolnice, muče zatvorenici ili izruguje patnja Palestinaca. Onda, ako ste hrabri, poslušajte posljednje riječi Lajan i Hind.
Stvarnost je tamo, u krvi, u ruševinama, u očaju, nije u izraelskom razvoju, božjim obećanjima i blokovskim podjelama. Temeljite svaku svoju pristranost i podršku na temelju stvarnosti i ničeg drugog, pa čak ni antiimperijalističke literature, pa čak ni ovog članka. Plačite za Ukrajinu, to je sasvim ljudski. Ali se sjetite da će plač za Palestinu uvijek biti sumnjiv određenim ljudima, izazivat će cenzuru i represiju. To znači da je on otpor ideologiji, kolonizatoru u nama.
Svaka je optužba priznanje
U drugu pak ruku, ne želim nikog odgovarati od suosjećanja s nedužnim Izraelcima i stranim radnicima nad kojima se Hamas iživljavao. U Be'eri kibucu, sedmog listopada 2023., Vivian Silver, židovska aktivistkinja za mir i prava Palestinaca, ubijena je u Hamasovom napadu. Njezina smrt je ultimativna tragedija koja simbolizira istinsku narav traume stvarnosti, a to je da nema utješnog narativa o pozitivcima i negativcima koji bi držao vodu kad se puni krvlju. Stradanje nedužnih, čak i čestitih ljudi, rijetko se naglašava u tim narativima osim ako je u pitanju grčka tragedija ili propaganda. Upravo zbog toga čovjek bi očekivao da će se njena smrt naglasiti u izraelskoj propagandi kako bi se još više dalo do znanja da su Hamas i svi Palestinci zvjerad koja ubija čak i miroljubive starije gospođe koje su se borile za njihova prava. Mogu točno zamisliti karikaturu u kojoj Hamasov borac trga krila golubici mira.
Unatoč tome, izraelske vijesti su vrlo šturo izvijestile o njenoj smrti i uopće o njenom cjeloživotnom radu. Ja sam njenu priču pročitao nakon što sam saznao da je u njenu čast, s dozvolom njene obitelji, imenovan palestinski izbjeglički kamp, redovito raketiran. Izrael ne osjeti patos priče o ubijenoj mirotvorki jer im ona ništa ne znači, Izrael nema problem s huškačkim, ratobornim, fanatično religioznim nasiljem, ima samo problem što ga čine Palestinci. Tko ne želi mir neće žaliti za mirotvorce, dapače, priželjkivat će nasilje svim snagama.
Za to vrijeme, u foteljama, oslijepljeni i slijepljeni na ekrane, dobronamjerni i zlonamjerni zapadnjaci mogu bacati floskule o „osuđivanju nasilja s obje strane“, time dozvolivši da najjača vojna sila u regiji, financirana i naoružana najjačom vojnom silom na svijetu, može nesmetano i marljivo raditi na istrebljenju cijelog naroda. Nasilje silnika je prešutno opravdano, nasilje očajnika je glavni problem. Uzevši trenutak da se spomenu svi Arapi, Izraelci i pripadnici naroda diljem svijeta koji se zalažu za pravedni mir (i nikakav drugi), moramo potom obratiti pozornost na važnost narativa u propagandi te kakvu ulogu oni imaju u kolonizaciji savjesti.
Priča koju Izrael priča u osnovi je istinita, postoji stvarna prijetnja regionalnom i svjetskom miru koja proizlazi iz pošasti generacijske indoktrinacije, etničkog čišćenja, religijskog fanatizma, etničko-vjerskog šovinizma, militarizacije i kulture smrti. Ta se pošast zove cionizam, temeljna ideologija izraelske države. Narativ je ovakav: Židovi su nakon dva tisućljeća progona došli u zemlju svoju predaka, koja je bila pustinja nastanjena zaostalim stočarima, bilo je krvi s obje strane, ali su Židovi pokazali da mogu graditi državu dok su Arapi samo napadali. Kad je Izrael ponudio mir Palestincima, ovi opet nisu bili zadovoljni i nastavili su terorističku kampanju koja je kulminirala divljačkim pokoljem sedmog listopada.