Čini se da je nažalost konačno došao kraj eksperimentu kubanske revolucije i posljednjoj državi real-socijalizma. Napuštena od ostatka svijeta, ali zbog posljedica katastrofalnog ekonomskog pritiska u sve većem broju i vlastitog stanovništva, suverena Kuba nalazi se pred krahom.

Izgleda kako ni ekonomska liberalizacija kroz otvaranje vrata privatnom kapitalu nije zadovoljilo trenutnu američku vlast koja više ničime ne skriva svoje imperijalističke namjere.

Posrnuli hegemon više ne može tolerirati prkos te otočne države udaljene svega 150 kilometara od SAD-a. Posljednjih mjeseci svjedoci smo razvoja događaja stvaranja umjetne krize kako bi se opravdale radikalne političke akcije. Ono što se odvija oko Kube ima sve elemente dobro poznate strategije: ekonomsko gušenje, ideološka demonizacija i stvaranje moralne panike koja prethodi konačnom obračunu.

Pozadina kubanske revolucije

Da bismo razumjeli današnji sukob, moramo se vratiti korijenima odnosa koji su oblikovani još u 19. stoljeću. Još od vremena predsjednika Polka 1840-ih, Washington je gajio ambicije prema Kubi. Ostendski manifest iz 1854., diplomatski dokument koji je zagovarao kupnju otoka od Španjolske i razmatrao njegovo prisilno preuzimanje, izazvao je skandal i pokazao koliko je Kuba bila važna američkim ekspanzionističkim interesima.

Američki imperijalni apetiti konačno su se ostvarili 1898. godine, kada su Sjedinjene Države, pod izlikom pomoći kubanskoj borbi za neovisnost od Španjolske, ušle u rat i porazile španjolsku flotu. No, umjesto da Kubi prepuste suverenitet, Amerikanci su uspostavili vojnu okupaciju koja je trajala sve do 1902. godine.

Kada je Kuba konačno dobila formalnu neovisnost, Washington je nametnuo uvjet koji će desetljećima kočiti njezinu suverenost – Amandman Platt. Ovaj dokument, uključen u kubanski ustav, davao je SAD-u pravo na vojnu intervenciju na otoku kako bi "zaštitile život, imovinu i individualnu slobodu".

Na temelju tog amandmana, Kuba je 1903. pristala dati SAD-u u zakup područje zaljeva Guantánamo za pomorsku bazu, koja je i danas simbol američke prisutnosti na kubanskom tlu.

Amandman Platt konačno je ukinut 1934. godine, ali je američki utjecaj na otoku ostao ogroman – američke korporacije kontrolirale su većinu kubanskog gospodarstva, posebice industriju šećera, rudnike i komunalne usluge. U desetljećima koja su uslijedila, Kuba je postala svojevrsni "zabavni park" za američke turiste i poslovne ljude, ali i pozornica korupcije i političke nestabilnosti.

Posljednji diktator prije revolucije, Fulgencio Batista, došao je na vlast državnim udarom 1952. i vladao uz potporu Washingtona sve do 1959. Njegov režim bio je prožet korupcijom, siromaštvom i brutalnom represijom, dok su američke tvrtke i mafijaški krugovi uživali u povlaštenom položaju na otoku.

Dana 1. siječnja 1959. godine Batista je pobjegao s Kube, čime je njegov režim pao. Fidel Castro ušao je u Havanu 8. siječnja, nakon pobjedničkog putovanja kroz otok. 

Revolucija je isprva dočekana s naklonošću i u Sjedinjenim Državama – Washington je brzo priznao novu vladu, a sam Castro je u travnju 1959. posjetio SAD i sastao se s tadašnjim potpredsjednikom Richardom Nixonom.

No, ton se ubrzo promijenio. Nova kubanska vlada započela je agrarne reforme i nacionalizaciju američke imovine, što je u Washingtonu izazvalo sve veću zabrinutost. Kako su tenzije rasle, Castro se sve više okretao Sovjetskom Savezu kao potencijalnom savezniku. Do 1960. godine odnos je bio u potpunom raspadu.

Predsjednik Dwight D. Eisenhower naredio je CIA-i da razvije plan za invaziju i rušenje Castrovog režima, dok su Sjedinjene Države uvele prve ekonomske sankcije. Eskalacija je kulminirala 3. siječnja 1961. godine, kada je Eisenhower donio odluku o prekidu diplomatskih odnosa s Kubom. Razlog je bila kubanska nota kojom se američko diplomatsko i konzularno osoblje u Havani smanjivalo na svega jedanaest osoba – potez koji je Washington ocijenio nespojivim s normalnim diplomatskim funkcijama.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u travnju 1961., uslijedila je invazija u Zaljevu svinja – CIA-om organiziran pokušaj oko 1500 kubanskih izbjeglica, obučenih i naoružanih od strane SAD-a, da izvrše invaziju na južnu obalu Kube i sruše Castrovu vladu. Plan je pripreman još za vrijeme Eisenhowera, ali ga je izveo novi predsjednik John F. Kennedy.

Invazija je doživjela potpuni fijasko – kubanske snage pod Castrovim zapovjedništvom porazile su napadače u manje od dva dana. Neuspjeh je, ironično, samo ojačao Castrov položaj i potaknuo ga da otvoreno proglasi socijalistički kurs i dodatno učvrsti veze sa Sovjetskim Savezom. Nezadovoljan porazom, Kennedy je u studenom 1961. odobrio novi tajni program pod nazivom Operacija Mongoose – koordiniranu kampanju političkih, psiholoških, vojnih, sabotažnih i obavještajnih operacija, uključujući i pokušaje atentata na Castra, s ciljem da se učini ono što invazija u Zaljevu svinja nije uspjela – destabilizira i sruši komunistički režim na Kubi.

Planovi su predviđali i vojnu intervenciju u listopadu 1962. godine. Upravo je taj stalni pritisak i strah od nove američke invazije natjerao Castra da prihvati sovjetske nuklearne rakete na kubanskom tlu. Kada su američki špijunski avioni u listopadu 1962. otkrili raketne baze u izgradnji, svijet se našao na rubu nuklearnog rata.

Kubanska raketna kriza bila je vrhunac hladnoratovskih tenzija, ali i kulminacija višegodišnje američke agresivne politike prema otoku – od ekonomskog pritiska, preko tajnih operacija, do otvorenih pokušaja vojne invazije. Nakon krize, Sjedinjene Države su obećale da neće napadati Kubu, ali su zadržale embargo, koji je od 1962. postao sveobuhvatan.

Zlatno doba partnerstva sa SSSR-om i post-sovjetski krah

Nakon nacionalizacije američke imovine i uvođenja američkog embarga, Kuba je gotovo preko noći morala pronaći novog ekonomskog partnera. Castro je 1960. godine sklopio prvi trgovinski sporazum sa Sovjetskim Savezom, koji je Kubi odobrio kredit od 100 milijuna dolara za naftu, opremu i druge proizvode. Bez te pomoći, kubanska ekonomija vjerojatno ne bi preživjela početak 1960-ih.

Uslijedila je potpuna transformacija gospodarstva – uveden je strogi centralno-planski sustav po uzoru na sovjetski model, država je preuzela kontrolu nad svim ključnim sektorima, uključujući i maloprodaju odjeće, obuće i hardvera, a Kuba se ponovno okrenula proizvodnji šećera kao glavnom izvoznom proizvodu, jer je SSSR nudio izuzetno povoljne uvjete za njegov otkup.

Sovjetska pomoć dosegnula je vrhunac tijekom 1970-ih i 1980-ih, osobito nakon što se Kuba 1972. godine pridružila Vijeću za uzajamnu ekonomsku pomoć (COMECON). To je Kubi donijelo goleme subvencije – između 1960. i 1990. godine, SSSR je Kubi pružio pomoć u vrijednosti od čak 65 milijardi dolara, što je više od tri puta više od ukupne američke pomoći Latinskoj Americi kroz Kennedyjev "Savez za napredak".

Ključni mehanizam bio je poznat kao "šećer za naftu" – SSSR je kupovao kubanski šećer po cijenama višim od svjetskih, dok je Kubi prodavao naftu po cijenama znatno nižima. Samo je naftna subvencija omogućavala Kubi da nastavi s energetski zahtjevnom proizvodnjom šećera. Sovjetska pomoć omogućila je Kubi i izgradnju jedne od najjačih vojski na zapadnoj hemisferi.

Zahvaljujući trgovini sa sovjetskim blokom, kubanska revolucija mogla je ispuniti svoja socijalna obećanja. Vlada je svim građanima osigurala potpuno besplatnu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, a tijekom dvadeset godina prosječni životni vijek na Kubi porastao je za više od deset godina, sa 62 na 72 godine, što je bio najbolji rezultat u Latinskoj Americi.

Zajamčene su mirovine i socijalno osiguranje za sve građane, a pokrenuta je i masovna stambena izgradnja. Srž socijalističkog obećanja bio je sustav mjesečnog dijeljenja osnovnih namirnica po simboličnim cijenama – libreta, uvedena u srpnju 1963. godine. Ovaj sustav omogućio je Kubancima da osnovne namirnice poput riže, graha, šećera, ulja, pa čak i piva i čokolade, kupuju po cijeni koja je iznosila svega 12 posto njihove stvarne tržišne vrijednosti.

Unatoč socijalnim uspjesima, kubanski ekonomski model patio je od ozbiljnih strukturnih problema. Kuba je postala potpuno ovisna o SSSR-u ne samo za naftu, već i za 80 posto svoje hrane, strojeve, gnojiva i gotovo sav uvoz. Kada je 1991. godine Sovjetski Savez prestao postojati, Kuba je izgubila taj "kisik".

Subvencije od 4 do 6 milijardi dolara godišnje nestale su preko noći, a BDP je do 1993. godine pao za oko 40 posto u odnosu na 1989. godinu, bacivši otok u najtežu krizu od revolucije – takozvani "Specijalni period" – razdoblje oskudice u kojem su nestajale osnovne namirnice poput riže i graha, javni prijevoz je kolabirao, a struja je u glavnom gradu dolazila samo svaki drugi dan.

Očajničke mjere otvaranja turizma

U takvim okolnostima, Havana je bila prisiljena na temeljitu promjenu ekonomske strategije. Okrenula se turizmu kao glavnom izvoru prihoda, ulažući milijarde u izgradnju hotela, zračnih luka i prometne infrastrukture. Rezultat je bio impresivan: broj međunarodnih turista skočio je s nešto više od 340.000 1990. na 2,3 milijuna do 2005. godine, a rast je nastavljen sve do predkrizne 2019. godine, kada je otok posjetilo više od 4 milijuna gostiju.

Turizam je, uz izvoz medicinskih usluga i biotehnologije, postao okosnica oporavka i omogućio je određenu, iako krhku, stabilizaciju. Međutim, ta je stabilnost bila kratkog vijeka. Ponovno zaoštravanje američkih sankcija za vrijeme prvog mandata Donalda Trumpa, posebice zabrana putovanja američkih kruzerima 2019. godine, već je ozbiljno načet turistički sektor.

No, pravi udarac došao je s pandemijom bolesti COVID-19. Zatvaranjem granica u ožujku 2020. i potpunim zamrzavanjem turizma, Kuba je ostala bez ključnog izvora prihoda vrijednog 2,6 milijardi dolara godišnje. Broj posjetitelja pao je za 74,6 posto u odnosu na 2019., a ukupni BDP zabilježio je pad od 11 posto u 2020. godini.

Potpremijer Alejandro Gil priznao je da su umjesto planiranih pet milijuna turista, te godine dočekali svega milijun. Pandemija je tako dodatno produbila strukturnu krizu i oslabila ionako krhku ekonomiju, što je dovelo do emigracije oko milijun Kubanaca u SAD u razdoblju od 2021. do 2023., a 2024. su na Kubi započeli valovi prosvjeda zbog nezadovoljstva potaknutim golemim nestašicama hrane i struje.

Potpuna blokada – Kuba bačena na koljena

Početkom 2026. godine druga Trumpova administracija zategnula je obruč oko Kube gotovo do pucanja. Ključni potez bio je otimanje venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura 3. siječnja 2026. Venezuela je bila glavni dobavljač goriva za Kubu, a naknadni američki pritisak natjerao je i Meksiko da zaustavi isporuke nafte na otok.

Trump je izvršnom uredbom kojom je proglasio nacionalnu izvanrednu situaciju prekinuo isporuke nafte Kubi, što je dovelo do katastrofalnog pada zaliha goriva već do sredine svibnja. Posljedice su bile razorne. Kuba je od siječnja gotovo u potpunosti ostala bez goriva, a elektroenergetska mreža se više puta urušila – treći put u samo devet dana sredinom srpnja.

Česti nestanci struje dodatno su naštetili već zastarjeloj energetskoj infrastrukturi otoka. Zdravstveni sustav doživio je slobodan pad – nestašice energije izravno su ugrozile čuvanje lijekova, izvođenje kirurških zahvata pa čak i osnovnu skrb u hitnim službama. Više od 100.000 ljudi ostalo je na listama čekanja za elektivne i rekonstruktivne operacije.

Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez upozorio je da američke sankcije uzrokuju smrti na Kubi, dok se gospodarstvo urušava, a teške nestašice hrane, goriva, lijekova i električne energije čine život gotovo nepodnošljivim za otprilike 11 milijuna stanovnika otoka. Zamjenik ministra zdravstva američku je blokadu nazvao genocidnom prema kubanskim pacijentima.

Usred ove katastrofalne situacije, uslijedilo je minimalno ublažavanje pravila za izvoz nafte prema privatnom sektoru na Kubi – potez koji više liči na taktički ustupak nego na stvarnu promjenu kursa. Istodobno, Kuba je predstavila plan opsežnih gospodarskih reformi koji predviđa liberalizaciju dijela ekonomije, uključujući mogućnost osnivanja više tvrtki, otvaranje privatnog bankarstva i širenje stranih ulaganja u privatni sektor. Premijer Manuel Marrero predstavio je paket od 176 mjera, poručivši da reforme ne znače odustajanje od socijalističkog modela, nego, kako je istaknuo, predstavljaju preduvjet za njegovo očuvanje.

Cilj američke administracije je jasan: prisiliti Kubu na tržišne reforme koje bi išle na ruku američkim interesima, dodatno oslabiti državni sektor i pripremiti teren za političku tranziciju.

Paralelno s naftnom blokadom, Trumpova administracija gotovo svaki tjedan uvodila je nove sankcije. U svibnju su sankcionirane kubanska vojno-industrijska kompanija i državna tvrtka za prirodne resurse. U lipnju su sankcije proširene na kubansku državnu naftnu kompaniju CUPET, uz blokadu imovine i zabranu poslovnih odnosa s američkim tvrtkama.

U srpnju su na listu sankcija dodani i veletrgovci gorivom Coreydan i Enetec, kao i državna trgovinska kompanija GECOMEX. Najdrastičniji potez bio je uvrštavanje kubanskog Ministarstva turizma na listu sankcioniranih subjekata – što je praktično obuhvatilo gotovo cjelokupnu hotelsku industriju na otoku, nakon što je španjolska kompanija Melia Hotels International već povukla svoje brendove i raskinula ugovore o upravljanju s 15 hotela. Sankcije su proširene i na organizacije koje, prema navodima State Departmenta, služe za nadzor političkih protivnika i gušenje neslaganja, među kojima su Udruženje boraca Kubanske revolucije i Brigade za brzi odgovor.

Slom kubanske medicinske misije

Posebno mjesto u američkoj kampanji pritiska na Kubu zauzima program kubanskih medicinskih brigada, jedan od najprepoznatljivijih simbola kubanske međunarodne solidarnosti i istovremeno značajan izvor deviznih prihoda za havansku vladu. Kuba već desetljećima šalje tisuće liječnika, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika u siromašne i teško dostupne regije diljem svijeta, a posebno u Latinsku Ameriku i Karibe.

Ovaj program, započet još 1963. godine slanjem prve brigade u Alžir, samo nekoliko godina nakon pobjede revolucije, do danas je okupio više od 600.000 zdravstvenih profesionalaca koji su pružali usluge u 165 zemalja.

No, upravo je taj program posljednjih godina postao jedna od glavnih meta američke administracije. Kubanske vlasti više su puta javno optužile Washington za žestoki pritisak i ucjenu nad vladama Latinske Amerike i Kariba kako bi natjerali kubanske medicinske brigade da napuste regiju. Kubanski dužnosnici tvrde da Trumpova administracija prijeti i vrši pritisak na vlade koje odbijaju prekinuti suradnju s kubanskim liječnicima, a program medicinskih brigada opisuju kao "trgovinu robljem" i izgovor za slanje obavještajnih agenata.