"Postupci privatizacije nisu obavljeni u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima." Ova rečenica, baš kao i u slučaju stotina drugih hrvatskih poduzeća, stoji u zaključku revizije privatizacije bjelovarske Česme. Nekoć ugledno i respektabilno poduzeće za primjer tranzicijske priče o hrvatskoj industriji i njezinim radnicima izdvajamo jer su zaposleni u Česmi prošli sve postaje radničke kalvarije. Najprije su devastirani privatizacijom, potom su iskusili stečaj tvrtke, a zatim su teško oštećeni najnovijim institutom države - predstečajnom nagodbom. Posao rasturanja, mora se priznati, obavljen je vrlo temeljito.
U zlatna vremena Česma je zapošljavala oko 1.200, s izdvojenim pogonima u Grubišinom Polju i Čazmi oko 1.700 radnika, da bi ih u posljednjoj fazi preostalo tek nešto više od stotinjak. Danas su svi na burzi rada, a uzdaju se u skori nastavak proizvodnje, budući da u tvrtku ulazi riječki poduzetnik Jozo Kalem. O sudbini bjelovarske Česme, odnosno o sudbini onog što je od poduzeća ostalo, razgovarali smo s Franjom Šinkom, radnikom koji je u Česmi proveo punih 40 godina.
Od toga je osamnaest godina obnašao dužnost sindikalnog povjerenika, četiri mandata bio je u Radničkom vijeću, a osam mjeseci proveo je i u Nadzornom odboru tvrtke. Franjo Šinko doživio je najbolje dane bjelovarskog poduzeća, ali svjedočio i svim fazama propadanja tvrtke. Danas je umirovljenik. U Česmi je radila cijela njegova obitelj.
"U Česmi sam se zaposlio u siječnju 1974. godine. U tom poduzeću doživio sam sve. Kad je devedesetih počela privatizacija mi nismo kužili kakav će to biti lopovluk. Dio ljudi je otišao u rat, a ako je netko i shvatio gdje sve vodi - nije se smio buniti. Bila su to vremena u kojima su se ljudi plašili da im netko ne digne kuću u zrak. Kad je Česma postajala dioničarsko društvo, rekli su nam da su svi obavezni upisati dionice. Radnici su upisivali manje, a šefovi više. Ja nisam htio uzeti niti jednu dionicu. Zatim su došli torbari koji su dionice od radnika kupovali u pola cijene", prisjeća se Šinko.
O toj, startnoj poziciji s početka devedesetih u nalazu revizije privatizacije stoji: "Društveno poduzeće Drvna industrija Česma nastalo je udruživanjem osnovnih organizacija udruženog rada: Tvornica šperploča, Tvornica furnira, Usluge i energetika, Tvornica iverica, te Primarne i finalne prerade drva Bjelovar. Na referendumu održanom 8. prosinca 1989. donesen je Samoupravni sporazum na temelju kojega sva sredstva, prava i obveze dotadašnjih osnovnih organizacija udruženog rada prelaze s danom 31. prosinca 1989. na Poduzeće. Osnovna djelatnost Poduzeća bila je proizvodnja piljene građe, furnira, šperploča i iverice, te proizvodnja namještaja. Koncem 1991. bilo je 1.218 zaposlenika. Odgovorna osoba za zastupanje Poduzeća bio je Ivan Ljubanović. (..) Prema rješenju Okružnog privrednog suda u Bjelovaru od 31. prosinca 1992. Poduzeće je promijenilo status pretvorbom u dioničko društvo pod nazivom Drvna industrija Česma dioničko društvo Bjelovar. Temeljni kapital upisan je u iznosu 11.726.541.000.- HRD ili 58.3 milijuna njemačkih maraka." U pitanju je, dakle, bilo oko 29 milijuna eura.
Kako su rukovoditelji tvrtke uvjeravali radnike da kupuju dionice prisjetila se Vera Šinko, supruga sindikalista Franje Šinka, koja je do mirovine također bila zaposlenica Česme.
"Na jednom zboru radnih ljudi tadašnji direktor nas je grubo ubjeđivao da kupujemo dionice. Davao je na znanje da će oni koji ne kupe dionice lakše dobiti otkaz. Svaki radnik imao je pravo na popust, a kasnije se ispostavilo da su oni taj popust željeli iskoristiti. Barem je to tako meni izgledalo. Kad se sve odigralo i kad je sve bilo gotovo, nama je došlo do pameti da su oni zapravo imali plan. U vrijeme kad su se dionice kupovale i prodavale torbarima mi to nismo znali. Bili smo neupućeni u te stvari, u dionice, jer tad smo se po prvi put s tim susreli. Ja sam kupila dionice s popustom od 47 posto. Dionice smo otplaćivali, a prve godine to je išlo relativno lako. Plaća je još uvijek bila dobra. Druge godine je već išlo nešto teže, jer plaća je bila sve kritičnija. Nakon tri godine torbari su počeli kupovati dionice. Za mojih pet tisuća maraka dionica dobila sam oko 900 maraka. Tad sam mislila da sam sjajno prošla. Moje dionice išle su za direktora Ivana Ljubanovića. On je ranije bio inženjer u našoj firmi. Kad je postao direktor obećavao je sa svojim timom brda i planine. Bilo je to u ono vrijeme kad se govorilo - hrvatska lisnica u hrvatskom džepu", kaže Vera Šinko.
Odluku o restrukturiranju Česme Upravni odbor tvrtke donio je 1995. godine. Na mjestu jednog osnovano je osam dioničkih društava - Česma Iverica, Česma Interijeri, Česma Namještaj, Česma Šperploča, Česma Furnir, Česma Pilana, Česma Turizam i Česma Usluge.
U reviziji privatizacije stoji: "Spomenutom odlukom bila je ponuđena zamjena dionica Društva za dionice novoosnovanih dioničkih društava. Zamjena dionica provedena je 21. prosinca 1995., te je na taj način Društvo steklo vlastite dionice. Na temelju odluke izvanredne skupštine Društva od 27. prosinca 1995. vlastite dionice su povučene. Temeljni kapital Društva u iznosu 58.3 milijuna njemačkih maraka smanjen je za 33.9 milijuna i iznosi 24.3 milijuna njemačkih maraka. Temeljni kapital je podijeljen na 243.607 dionica nominalne vrijednosti od 100 maraka po dionici. Promijenjen je naziv Društva koji glasi Česma d.d. za preradu drva i proizvodnju proizvoda od drva. Za direktora Društva imenovan je dotadašnji direktor Ivan Ljubanović."
U zamjeni dionica sudjelovalo je 639 malih dioničara, 15 osoba koje su kupile dionice bez popusta, dvije osobe koje su dobile dionice bez naplate, dvije pravne osobe i fondovi. U to vrijeme broj radnika već je pao na tisuću. Proces uništavanja tvrtke tekao je neometano. Među otkupiteljima dionica nalaze se mnoga imena, a najzvučnija među njima iz svijeta su nogometa - braća Zdravko i Zoran Mamić.
Dionice kupuje i Česma, i to Bjelovarske banke, Ljubljanske banke, Tehnobita, Nogometnog kluba Dinamo, Croatia osiguranja, Croatiadrva, Tršćanske štedionica-banke... U tom procesu radnici ne razumiju gotovo ništa. Franjo Šinko nam kaže da naprosto nisu imali informacije. U vrijeme dok je bio u Nadzornom odboru, tvrdi, informacije koje je tražio nije mogao dobiti. Pogoni Česme propadali su jedan po jedan.
"Najprije je počelo s odmaralištem u Tribunju. Mi nikad nismo doznali kome je prodano. Potom je propalo Grubišino Polje - proizvodnja namještaja i pogon u Čazmi. Ostalo je bez posla oko 600 ljudi. Nismo reagirali. Znate kako to ide. Svi su mislili: ne bu se to valjda nama dogodilo. Govorili su nam da oni stvaraju dubioze, da ih mi ne možemo spašavati, da to mora ići u likvidaciju. Tako se to nekom moglo prodati jeftinije. Pogon u Čazmi je kupio privatnik, on i danas radi. Kad su ova dva pogona u Grubišinom Polju i Čazmi propala, krenuli su na Bjelovar. Najprije na pilanu. Rekli su da je nerentabilna. Potom su rekli da je Šperploča nerentabilna. Zapravo su u Šperploči proizvodili nekvalitetnije, stavljali su jelovinu umjesto bukovine i izgubili su tržište. Zatvorili su i nju. Nastavili smo raditi samo s Furnirom. Uvijek smo bili s pozitivnom nulom ili s gubitkom. Nikad nije prikazivana dobit. A mi smo u to vrijeme radili punim kapacitetom u tri smjene. Hvala dragom Bogu, s ljudima koji su nas vodili mi smo ušli u stečaj 2007. godine. Išli smo kod Državnog odvjetnika Mladena Bajića, gdje smo prijavljivali što su rukovoditelji kupovali za naš novac, preko Diners kartice. Ta prijava je četiri godine stajala u Bjelovaru", kaže Franjo Šinko. Bjelovarska Česma-Furnir u stečaj je otišla sredinom prošlog desetljeća. Za stečajnog upravitelja dobili su Darka Šketa, čovjeka s kojim su radnici bili izuzetno zadovoljni.
"On je to vodio dvije godine i mogu vam reći da smo redovito dobivali plaću, regres i božićnicu. Čak nam je povisio plaću za tisuću kuna. Pokazao je da to poduzeće može dobro raditi kad se njime dobro upravlja", kaže Šinko. Direktor Ivan Ljubanović i njegovi suradnici Željko Ščrbašić, Ivan Šimeka i Vjekoslava Prekupec završili su na sudu. Radnici su sumnjali da su pronevjerili čak 85 milijuna kuna.
Teretilo ih se, međutim, da su oštetili državni proračun za 3,5 milijuna kuna, jer su "izdali nalog računovodstvu da ne uplaćuju obveze na ime doprinosa i plaće radnika". Županijski sud u Bjelovaru proglasio ih je i krivima i osudio ih na zatvorske kazne od 1,5 do dvije godine zatvora. Slučaj je otišao na Vrhovni sud, koji je prošle godine tu odluku ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje na Županijski sud u Bjelovaru.
"Novinari su me pitali što mislim o suđenju koje evo traje već osam godina. Ako je u pitanju iznos za koji ih se tereti, a ne 85 milijuna kuna, a ja bi i za taj novac rado otišao u zatvor na godinu dana", kaže sindikalist Šinko. Bjelovarska Česma, odnosno poduzeća iz njezinog sastava, dakle, nakon uspješne pretvorbe i nezakonite privatizacije u potpunosti su uništena ili rasprodana.
Broj radnika odavno se spustio ispod tisuću. U zadnjoj fazi, njih će u proizvodnji furnira ostati tek oko 120. Poduzeće Česma-Furnir u stečaju kupila je vinkovačka Spačva. Radnici su bili sretni jer ih kupuje netko iz drvne industrije. Vjerovali su da je to dobro rješenje. Ubrzo će se pokazati da je Spačva bila spačka. Radnici su najprije bili formalno zaposleni u poduzeću Spačva, a onda je predsjednik Uprave vinkovačke tvrtke Dario Puljiz još jednom ojadio bjelovarske radnike.
"Kad je ušla Spačva bili smo sretni. U pitanju je drvna industrija. Riješili smo se stečaja i vjerovali da ćemo dobro raditi. Nadali smo se stalnom radnom odnosu, ali dobili smo privremene ugovore. Jednog dana Puljiz je došao i rekao da više nećemo biti u Spačvi Vinkovci, da ćemo biti sami vlasnici svog poduzeća u Bjelovaru, da ćemo imati svoju firmu, svoj žiro-račun. Rekao je, bit ćete Česma SP. Mi nismo znali kakav je to čovjek. Prije nego nam je dao ugovore, on je zemljište i strojeve registrirao na Spačvu a nas je dao u novo poduzeće Česma SP samo kao radnu snagu. U svojoj firmi, koju smo stvarali, pretvorili su nas u potplaćene najamnike. Puljiz je bio direktor i većinski vlasnik. Napravio je to preko noći, nije obavijestio ni sindikat i Radničko vijeće. Mi smo bili sretni jer smo dobili ugovore za stalno i nismo zapravo znali da smo prevareni sve dok Spačva nije ušla u predstečajnu nagodbu. Da ne zaboravim dodati, kad smo izdvojeni u posebno poduzeće, mi smo kao nova tvrtka bili dužni plaćati najam za vlastiti pogon i strojeve. Plaćali smo to oko 250 tisuća kuna. Nitko od nas nije pravnik, nismo znali ni što nam se dogodilo", kaže Šinko.
Kad je Spačva ušla u predstečajnu nagodbu, Česma SP je iz iste izostavljena. Imovina Česme - pogon i strojevi - otišli su Hrvatskim šumama, na ime duga koji je Spačva imala prema tom javnom poduzeću. Radnici Česma SP ostali su ničiji. Nisu dobivali plaće, a sindikat kojem su pripadali - PPDIV - nije im previše pomogao. U predstečajnoj nagodbi u Spačvu je ušao Borislav Škegro, koji je smatrao da nema obaveze prema Česmi SP. Naprosto, Česma SP, odnosno njezinih oko 120 radnika nisu bili dio nagodbe.
U to vrijeme Hrvatske šume dobile su zanimljivu ponudu Florian Grupe iz Italije, koja je obećavala zapošljavanje oko 300 radnika u Bjelovaru, a tražila je u najam sva tri pogona na rok od najmanje petnaest godina. Sindikalist Šinko kaže da je ta ponuda odbijena jer se Hrvatske šume i Florijan grupa nisu dogovorili oko cijene najma. Šinko smatra da je ovo bila idealna ponuda za devastiranu bjelovarsku tvornicu, ali, na žalost, ista nije realizirana.
Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina radnicima je obećavao rješenje, govorio im da će on osobno doći u tvornicu i reći im da je njihova agonija okončana, ali koncem prošle godine svi radnici su završili na burzi rada. Sindikat PPDIV pak suspendirao je Franju Šinka zbog navodnih uvreda na račun čelništva Hrvatskih šuma. Sindikalist je ogorčen izišao iz sindikata, nakon čega je PPDIV suspenziju povukao.
Svi bjelovarski radnici zaposleni u Česmi ostali su bez posla, a danas čekaju da u poduzeće uđe poduzetnik Jozo Kalem i nadaju se novom zaposlenju. Bjelovarska Česma tako je rasturena do temelja. Radnici iz Bjelovara podijelili su sudbinu s desetinama tisuća hrvatskih radnika. Njihovo poduzeće rasturano je više od dvadeset godina. Posao rasturanja, mora se priznati, obavljen je vrlo temeljito.
Ovaj tekst dio je serije "Pad radničke klase i rađanje nove alternative", koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com. i stav.cenzura.hr
Tekst napisao:
Preporučite članak: