"Sada na castinzima gledaju koliko cura ima followersa i na temelju toga se dobivaju poslovi". Posljednji u seriji tekstova o eksploataciji manekenki unutar modne industrije fokusirat će se na specifičnosti lokalne proizvodnje, radna prava i poziciju manekenki na hrvatskoj modnoj sceni.
Teško je odgovoriti na pitanje što se događa iza modnih kulisa u Hrvatskoj. Naime, u medijima se uvijek nailazi na desetak istih modnih imena i problema, među kojima protagonisti hrvatske modne industrije najviše ističu malu kupovnu moć publike. Zbog nje je naša industrija slabo razvijena, monopolizirana i orijentirana na vanjsko tržište. Govor o domaćoj modnoj sceni ne prepoznaje manekenke kao sastavni dio procesa proizvodnje, već ih se u javnosti spominje samo onda kada ih pogon dobro pripremi za uspješnu internacionalnu karijeru. Naime, iz razgovora s djevojkama saznali smo da domaći uvjeti rada sliče onima na velikim tržištima, ali i da postoje specifičnosti unutar procesa proizvodnje. U osnovi, manekenski rad u Hrvatskoj ima dva lica, s jedne strane radna prava su potpuno zanemarena zbog rijetkih angažmana, uske publike i manjka svijesti o društvenoj dimenziji, dok istovremeno ti isti faktori štite djevojke od veće eksploatacije.
Modne manifestacije se gase
U posljednjih deset godina hrvatska modna industrija doživljava pad, a modna se događanja organiziraju sve rjeđe. Naime, danas je u produkciju tjednih modnih manifestacija potrebno uložiti dvjesto tisuća eura, stoga se 2009. godine prestaje održavati Cro A Porter, a nakon njega 2017. i Fashion Week. Prilike za uspjeh manekenki na domaćem tržištu tako su svedene na tri velike manifestacije: BIPA Fashion.HR, Zagreb Fashion Destination i Montura (Split Fashion Destination). Upravo zbog nemogućnosti industrije da se održi i ostvari na domaćem teritoriju, danas postoji samo nekolicina modnih imena za koje se smatra da se bave ozbiljnom komercijalnom aktivnošću i izvoze svoje proizvode izvan Hrvatske. [1]
Za početak, postavlja se pitanje kako tako mala industrija i tržište oblikuju radne uvjete domaćih manekenki. Naime, povrede radnih prava zamagljene su zbog rjeđih prilika i manjka aktivnosti. S druge strane, rjeđi angažmani za djevojke znače manju otuđenost i podređenost tržištu. Kod nas manekenstvo uspješno zadržava status hobija zbog nekontinuirane i niske zarade, nigdje se ne navodi kao zanimanje ili struka, stoga ne postoje niti specifikacije poslova u modelingu. Dok modne prijestolnice traže androgino i mršavo tijelo modela o kojem je bilo riječi u prošlim tekstovima, u našoj je javnosti ženski modeling drugačije percipiran.
Naime, hrvatska visoka moda dostupna je jako uskoj i klasno privilegiranoj publici, a u viziji šire publike manekenstvo se često poistovjećuje s izgledom i tijelima žena koje mediji izdvajaju zbog ljepote, stila ili zbog tog što su utjelovile vrhunac ženstvenosti. Bolje rečeno, javnost često manekenkama smatra one pojedinke čiji oblik tijela odgovara društvenom standardu seksipila. Nadalje, zbog malog i zatvorenog industrijskog pogona teško je otvoriti prostor za preispitivanje ili problematiziranje uvjeta rada tijekom snimanja, fittinga i castinga. Početna bi stanica mogli biti popisi mjera i pravila koje organizatori snimanja i revija moraju poštivati, ali oni nisu javno objavljeni, a moguće je da uopće ne postoje.
Malo tržište, veliki monopol
Na hrvatsko se modno tržište može ući spontanim skautiranjem (na cesti) ili samostalnom prijavom putem obrazaca na stranicama modnih agencija. U domaćoj industriji monopol drže dvije modne agencije: Midikenn i Talia Models & Casting Management (uz svoju sestrinsku agenciju Colors Model Management).
Midikenn je u vlasništvu obitelji Bangoura te s radom počinje 1992. godine kao dječja modna agencija. Osim manekenske karijere, agencija nudi i niz edukativnog sadržaja poput škole hodanja ili škole hostesiranja. Naglasak stavljaju na rad s roditeljima i djecom te na usvajanje vrijednosti ne samo modne, već i životne kulture. Naime, u agenciji tvrde da polaznici i polaznice manekenske škole provode vrijeme u sigurnom okruženju, daleko od negativnih utjecaja i neiskorištenog slobodnog vremena. Zatim, postaju svjesni da samo svojim trudom, poštenim i napornim radom mogu doći do uspjeha te tako usvojiti temelje onoga što Midikenn smatra dobrom kulturom življenja. S druge strane, iz online obrasca za prijavu nije vidljivo kada se to roditelje uključuje s obzirom na to da se od pristupnika traže osobni podaci i tjelesne mjere (visina, težina, struk, grudi, bokovi…), dok se roditelje spominje samo u kratkoj napomeni - Ako je vaša dob ispod 18 godina, prije slanja bilo kakvih informacija, tražite pristanak roditelja.
Sličan postupak prijave koristi i većina ostalih hrvatskih agencija. Primjerice, naša najveća modeling agencija Colours Model Management, koja je specijalizirana za ostvarivanje internacionalnih karijera manekenki s područja bivše Jugoslavije, na internetskim stranicama ne spominje roditeljski pristanak, a na prijavu poziva sve u rasponu godina od 14 do 24. Među navedenim agencijama ističe se Talia Models & Casting Management koja ne nudi mogućnost online prijave. Na taj se način prividno stvara veći dojam sigurnosti, kao što na web stranicama tvrdi i vlasnica agencije: Podržavam odlazak u Milano, Pariz, London ili New York - ali pod budnim okom agencije i roditelja. Međutim, nekoliko se redaka iznad toga daje jasno do znanja na koji način agencija posluje te kako održava cirkulaciju svojih modela: Kod mene nema zavaravanja, uzaludnog upisivanja, članarina, školarina, "robovlasničkih" ugovora, ali model će biti plaćen kada klijent plati agenciji. Model koji napusti agenciju gubi pravo na eventualno naknadno uplaćene honorare. Kao što se razlog nerazvijene modne industrije opetovano prebacuje na malu potrošačku moć kupaca, a ne na institucije ili industriju, tako se i krivnja uspješno prebacuje na djevojke koje napuste agenciju ili na klijente koji odugovlače isplatu. Drugim riječima, u slučaju da klijent kasni s isplatom, a model u međuvremenu napusti agenciju, zaradu modela uzima agencija.
Postoji niz manje poznatih agencija čije internetske stranice bude sumnju u korektnost i etičnost posla kojim se bave. Primjerice, to su agencije Tarol (Zagreb), CroStars Model & Talent Club (Zagreb), Tijara (Pula) i dr. Iako sve funkcioniraju na principu online prijava, među navedenim najviše upada u oko prijava u CroStars Model & Talent Club. Naime, roditelj ispunjava obrazac samo kada djevojčice imaju ispod trinaest godina, a kad su u pitanju starije tinejdžerice onda je potreban samo roditeljski virtualni pristanak. Pretpostavlja se da agencije traže od početnica i početnika da na prve info razgovore dolaze s roditeljima (barem ako se radi o djevojkama mlađima od 16 godina), međutim, online ispunjavanje obrasca već je na samom početku indikacija upitne etike koja raširena cijelim sustavom.
Iz opisanog je lako zaključiti da je retorika hrvatskih modnih agencija dizajnirana po uzoru na veće internacionalne agencije. Svoj kredibilitet grade predstavljajući članstvo kao priliku za osobni razvoj pojedinca, a edukaciju kao otvaranje vrata „zdravom“ društvenom angažmanu i raskošnom privatnom životu.
Modeling za džeparac
Nerazvijeni industrijski pogon djevojke stavlja u poziciju niskog starta za globalno tržište. S jedne strane, domaći teren ne predstavlja nikakav izazov s obzirom na ponudu poslova. Naime, zbog slabijih angažmana djevojke rijetko rade s poznatim dizajnerima, a slava koju mogu steći prilično je mala budući da je publika uska. Dok s druge - modeling u Hrvatskoj može biti samo ekstra džeparac i ništa više (Lana). Naime - revije se u Hrvatskoj plaćaju između 300 i 400 kuna dok su modna snimanja od 500 do 900 kuna. Plaća se prema ugovoru o djelu. Plaćanje na crno se događa ponekad kako bi se izbjeglo oporezivanje i onako niskih honorara, a plaćanje odjećom ili tradeom redovita je pojava (Ana). Djevojke smatraju da zbog stupnja razvijenosti hrvatskog tržišta nije niti moguće razviti svijest o tome koliko angažmani zapravo koštaju. Uz to, kod nas cijene ne ovise samo o vrsti posla, već i o tome tko ga odrađuje, odnosno, više će se platiti onoj djevojci koja svojim imenom i dosadašnjim iskustvom pridonosi općoj slici agencije ili dizajnera u javnosti.
Kao što se moglo i naslutiti, cijene modelinga u Hrvatskoj nisu transparentne. U nekoliko razgovora pojavio se podatak da agencije uzimaju 20 posto provizije. Od svih intervjuiranih manekenki, samo je jedna zadovoljna sa svojom matičnom agencijom te se ne osjeća se nezaštićenom, iako joj ugovorom ne nude zdravstvenu zaštitu ili financijsku sigurnost. Naglašava da je ključ u povjerenju i odnosu s agentom, na kojeg može računati u nepredvidljivim situacijama. Nažalost, ostale djevojke s domaćim agencijama povezuju samo neprofesionalnost, nepouzdanost i pohlepnost: hrvatske modne agencije nemaju nikakvo poznavanje internacionalnih tržišta poput Azije, Sjeverne Amerike ili Srednje Amerike pa vrlo često dovode svoje modele u financijski kompromitirajuće situacije (…) Vrlo su nepouzdane, neprofesionalne i nemaju uvida o radu van Hrvatske niti se zanimaju za edukaciju o tome pa vrlo često modele „smještaju“ u agencije o kojima se nisu dovoljno raspitali niti istražili tržište, način rada i kvalifikacije (…) pružaju filtrirano znanje te stavljaju modele pod nepotrebni pritisak jer im ne garantiraju niti poslove ni vezu za strane agencije (Ana).
Edukacija manekenki, koju agencije predstavljaju kao stvaranje bitnih životnih i radnih navika, svedena je na usvajanje pravila hodanja, elegantnog držanja i osnovne poziranja i ponašanja pred kamerama. Ono što bi odgovarajuća edukacija i savjetovanje o pravima i radu na stranom tržištu trebali biti, svodi se na brze pripremne razgovore, a o ostatku se stvari modeli moraju informirati usmenim putem od iskusnijih kolegica (…) svaka mora individualno steći vlastito iskustvo i znanje rada u manekenstvu (Ana). Zbog navedenih problema, većina djevojaka s kojima sam razgovarala smatra kako je potrebno osnovati platformu za savjetovanje ili neku vrstu udruženja manekenki na području Hrvatske.Na taj bi se način međusobno povezale te dobile odgovarajuću potporu, informacije, stručnu pomoć i savjete. Međutim, većina djevojaka također smatra da takva inicijativa ne bi funkcionirala jer niti jedna ne vjeruje da bi netko odlučio javno progovoriti ili potražiti pomoć.
Iznenađujuća je činjenica da su 1960-ih godina hrvatske manekenke javno progovorile o istim problemima: neujednačenim honorarima, nepreciznim ugovorima, nepostojanju socijalne zaštite i radnog staža. Njihovo je nezadovoljstvo i želja za afirmacijom struke 1964. godine kulminiralo u osnivanje prvog strukovnog Udruženja manekena Hrvatske (UMAH). Prva zasluga UMAH-a bilo je priznavanje manekenskog radnog staža. Godine 1978. udruženje prestaje s radom, iako se 1990. se ponovno aktivira, današnja je funkcija UMAH-a potpuno nejasna. Postavlja se pitanje na kako Udruženje manekena Hrvatske danas štiti čak i tih pedesetak članova o kojima govori na svojim stranicama. Činjenica da niti jedna profesionalna manekenka s kojom sam razgovarala ne zna da ova organizacija postoji, dovoljni je pokazatelj da UMAH ne ispunjava ono što se od takvog udruženja očekuje.
Pozitivnija percepcija mršavosti
Iako su revije u Hrvatskoj rjeđe, a cirkulacija modela manja, veći je broj zaposlenih maloljetnih u odnosu na punoljetne djevojke budući da većina klinkica se tu uči hodat' i radi revije prije nego ode van (Ivana). Nadalje: U Hrvatskoj nema prostora za presvlačenje, ni na revijama niti na modnim snimanjima, osim za estradne zvijezde (…) Primjerice, na revijama koje organizira Fashion.hr modeli, dizajneri, fotografi i posjetitelji nagurani su u isti prostor, a veliki je broj maloljetnih manekenki koje se presvlače na otvorenom prostoru (Ana). Brinuti se o uvjetima i arhitekturi prostora u kojem djevojke rade iziskivalo bi puno više ulaganja u već jako skupe modne događaje. Kao što je vidljivo iz citata, tinejdžersko tijelo pokretač je pogona naše industrije, međutim ono našim agencijama ne donosi veliki profit na domaćem tržištu, stoga organizatori revija ciljaju angažirati estradne zvijezde te tako donijeti modnom događaju veći ekonomski, a i simbolički kapital. Naime, u jednoj uskoj modnoj kulturi kao što je naša, gdje se u svijest o sveukupnom umjetničkom doživljaju mode još uvijek ne ubrajaju fizičke karakteristike manekenki, neslavne maloljetne djevojke na pisti neće biti zamijećene. Dok estradna zvijezda koja nosi određeni komad odjeće, ne utječe samo na ostatak svojih kolega sa scene, koji si taj komad i mogu priuštiti, već i na svoje obožavatelje i pratitelje.
Iako je obnaženost prisutna u backstageu revija i snimanja, djevojke tvrde da je hrvatska visoka moda još uvijek previše konzervativna da bi se zahtijevalo poziranje u neprikladnoj odjeći ili provokativnost. Pozitivna posljedica "konzervativnosti" je percepcija mršavosti kao manje važnog faktora za rad na domaćem tržištu, Naime, tu se dopušta čak i koji centimetar više od maksimalnih mjera bokova (90 cm) i struka (60 cm), ali naravno u slučaju zaposlenja na tjednima mode u Parizu, New Yorku ili Milanu djevojke moraju dostići konfekcijski broj 34.
Tijekom posljednjih dvadesetak godina hrvatsku modnu scenu kreira i održava sitan broj uvijek istih članova modnog lanca. Naša mala i rijetko promjenjiva industrija, na domaćem tržištu mora igrati na sigurno kako bi osigurala da profit ne bude još manji. Naime, naša si scena ne može dopustiti rizik poput trčanja za the lookom, o kojem je bilo riječi u prošlom tekstu, tražeći manekenke čija ljepota “nije klasična”, već na domaćem tržištu mora pratiti standarde ljepote i ne iznenaditi nespecifičnim izgledom modela. Na taj način, industrija zna da će zasigurno zadovoljiti svoju ciljanu klasno privilegiranu publiku i eventualno dotaknuti nekog novog. Stoga, iznenađuje činjenica da velika agencija poput Midikenna, koja je jedan od glavnih protagonista scene posljednjih dvadeset godina, izašla iz poznatih okvira i odlučila primati plus size modele.[2] Iako se vrlo vjerojatno radi samo o trendu koji za agenciju predstavlja dodatnu mogućnost proboja na strano tržište, pojavljivanje različitih tjelesnih oblika može pozitivno utjecati na opću hrvatsku žensku populaciju. Naime, u više je navrata dokazano da sve veća vidljivost plus size modela utječe na način na koji publika percipira vlastito tijelo (Papies i Nicolaije, 2011), stoga možda se ovaj pomak unutar male i konzervativne hrvatske modne industrije može smatrati pozitivnim.
‘Instagram’ manekenstvo
Sve veći problem domaćeg teritorija nejasna je granica između djevojaka koje se bave manekenstvom i onih koje svoj stil promoviraju na društvenim mrežama - blogericama i influensericama. Njima vrata ne otvaraju matične agencije, već aktivnost na društvenim platformama poput Instagrama, stoga ih modna industrija iskorištava u svrhu racionalizacije i smanjenja troškova: sada na castinzima gledaju koliko cura ima followersa i na temelju toga se dobivaju poslovi. (…) one to moraju, agencija ih tjera (…) u moje vrijeme došao bi s bookom, a sad ako uzmu curu s više followera, imaju riješen PR (Ivana). Dakle, utrka za uspjehom na našem području u svrhu eventualne internacionalne karijere ima jedan novi moment samokomodifikacije i otuđenja. Iako se na Instagram profile gleda kao na lako dostupne portfolije, viralna aktivnost u svrhu prodaje uključuje mijenjanje svojih navika i svakodnevnog života čineći tako svoju pojavnost i način života estetski primamljivijima agenciji i followersima. Kad Instagram postaje odlučujući faktor zaposlenja, djevojke istovremeno obavljaju dva posla - modeling i PR. Dakle, danas su manekenke primorane neprestano raditi (sjetimo se samo održavanja mršavosti, stanova s velikim brojem stanarki i drugih problema) na svojim online profilima i prilagođavati ih zahtjevima tržišta i publike. Naravno, za taj rad neće biti plaćene pa čak niti onda kada će ih agencija temeljem toga i zaposliti.
Na sličan se način, osim viralnog života, djelomično prekrajaju i biografije, te modne agencije brišu djevojke iz identitetskih prostora marketinškim trikovima u svrhu profita: neki hrvatski modni agenti pokušavaju prevariti strane agencije brendirajući svoje modele stranim ''umjetničkim'' imenima kako bi sakrile njihovo podrijetlo i olakšale dobivanje poslova na tržištima koja diskriminiraju Istočnu Europu, poput Sjeverne Amerike (Ivana).
Tražeći podatke o hrvatskoj modnoj industriji, više sam puta prelistavala kataloge lica djevojaka. Neutralni pogledi, bez šminke, razvrstani su u kategorije poput nova lica, aktivni modeli, special bookings. Zaštita podataka simbolično, pomalo paradoksalno, ali slikovito prikazuje manekenke kao robu. Naime, listanje nepreglednog popisa prirodnih lica imenovanih kao „Ana L.“ asocira na neprekidnu vrtnju proizvodne trake. Hrvatska za svjetsku modnu industriju nije drugo no tvornica manekenki – svoje dobro oblikovane proizvode brzo izvozi van. Takvo se stanje vrlo lako sakrije u slabije razvijenoj industriji gdje je, uz rijedak proces proizvodnje, slabiju medijsku pokrivenost i dostupnost samo klasi s visokom platežnom moći, fokus na društvenu dimenziju mode gotovo nemoguć. Morat će se izmijeniti još mnogo zastrašujućih primjera internacionalnih i domaćih karijera kako bi manekenke osjećale sigurnost u Hrvatskoj zahtijevati svoja prava i kako bi se stvorilo dostojanstveno radno okruženje i podrška institucije. Do tada mjehur naše modne industrije ostaje pogodan prostor za pripremu proizvoda, odnosno za slanje dehumaniziranih tijela s estetiziranim Instagram profilima u nesigurne uvjete i ralje svjetskih modnih pisti dok mali broj hrvatskih modnih agenata nesmetano trlja dlanove.
------------------------------------------------------
[1]Imena poput Aleksandre Dojčinović, Ksenije Vrbanić, dizajnerskog dvojca Tandarić i Šekuljica te Jurice i Marije Pirić izvoze svoje proizvode, imaju web trgovine i poduzeća, stoga mogu samofinancirati vlastite revije i predstavljati se na svjetskim modnim sajmovima. Mali hrvatski dizajneri ovise o hrvatskoj tekstilnoj industriji te svoj rad (ako ga prodaju) moraju prilagoditi kupovnoj moći potrošača koja je puno manja odonoga što se na vanjskom tržištu smatra standardom cijenom dizajnerskog komada odjeće.
[2]S druge strane, vlasnica druge vodeće agencije u intervjuima većinom govori o vitkosti i visini kao glavnim i jedinim manekenskim predispozicijama.
Izvor naslovne fotografije na poveznici
Tekst napisala:
Preporučite članak: