Iako bazične zakonitosti kapitalističkog načina proizvodnje nastavljaju oblikovati povijesni razvoj, nakon prve velike poslijeratne krize 1973. godine ipak je došlo do radikalnih promjena u radnim procesima, potrošačkim navikama, geopolitičkim konfiguracijama te državnim praksama i odnosima moći. Tijekom tih godina kapitalistički svijet se 'neoliberalizirao', ishodište čega pronalazimo 1979. godine u SAD-u i Velikoj Britaniji, a čime je ujedno započelo dalekosežno povijesno kretanje prema sve većoj socijalnoj nejednakosti i restauraciji ekonomske moći viših klasa. Ova ekonomska transformacija započela je valom privatizacija u Velikoj Britaniji koje su se kasnije proširile i diljem svijeta. Nadalje, Margaret Thatcher, tadašnja britanska premijerka, pokreće desničarsku revoluciju u fiskalnoj i socijalnoj politici zemlje: uklanja sve prepreke na putu kompetitivne fleksibilnosti, uništava središta s jakim radništvom te oslabljuje sindikate. U tom je smislu jedan od njezinih najvećih uspjeha bilo gašenje rudarske industrije, protiv čega se radništvo pod vodstvom sindikata Nacionalne unije rudara (NUM - National Union of Mineworkers) borilo generalnim štrajkovima od 1984. do 1985. godine. Ali jedan od zanimljivijih događaja iz tog perioda borbe protiv gašenja rudnika jest formiranje londonske grupe Lezbijke i gejevi podržavaju rudare (LGSM - Lesbians and Gays Support the Miners) koja je za čitavo vrijeme trajanja prosvjeda uspjela podržati, prije svega financijski, čitavu jednu rudarsku zajednicu iz Walesa.
Iako se pojava LGSM-a ne može uzeti za model uspješnog povezivanja radničke, odnosno sindikalne borbe i borbe za prava queer osoba kakav bi se mogao primijeniti u bilo kojem kontekstu, on ipak može biti od koristi za analizu praktičnih načina održavanja međugrupnog zajedništva, izražavanja solidarnosti te korištenja koncepata klase, opresije, savezništva itd. kako bi se objasnila ta solidarnost. Nakon uvida u sam događaj i isticanja nekih njegovih pouka, kratko ćemo uvesti kontekst razmatranja pitanja solidarnosti između queer grupa i grupa koje se bave radničkim pravima u Hrvatskoj, da bismo, nadovezujući se na dosad ponuđene argumentacije, iz teorijske perspektive ispitale još neke momente koje bi valjalo imati na umu kad govorimo o povezivanju queer i radničkih pitanja.
Solidarnost LGSM-a s rudarskom zajednicom Dulaisa
Pokušaj gašenja rudarske industrije bila je čista politička odluka koja ekonomski nije imala nikakvog smisla. Država je subvencionirala uvozni ugljen, dok je domaćim rudarima smanjivala plaće. K tome, naknade za nezaposlene obitelji stajale bi državu više nego nastavak rada rudnika. Ono što je štrajkaštvo[1] držalo zajedno tako dugo jest jednostavna činjenica što su sve pogođene lokalne zajednice u ekonomskom smislu potpuno ovisile o toj djelatnosti. Štrajkovi na taj način nisu predstavljali borbu za više plaće, već borbu za opstanak lokalnih zajednica. Besmislena odluka o zatvaranju rudnika u Britaniji bila je motivirana uništavanjem NUM-a, jednog od historijski najmoćnijih sindikata u zemlji. Pobjeda Thatcher nad rudarima smatra se jednom od najvećih pobjeda njezine vladavine.
LGSM je bila grupa sačinjena od uglavnom muškaraca radničke klase, trockista i drugih profila komunista, od kojih su neki već imali iskustva sindikalne borbe. Ono što ih je spojilo kao lezbijke i gejeve su klasna pripadnost i politički nazori. Jedan od članova opisuje kako je pri dolasku u London uglavnom sretao LG skupine srednjih klasa koje su bile apolitične ili im se aktivizam ograničavao na specifična pitanja vezana uz zajednicu, primjerice borbu protiv AIDS-a. Budućim organizatorima LGSM-a to nije moglo pružiti utočište. S druge strane, iako su mnoge od njih bile djelatne u sindikalnom pokretu, kao queer pojedinke nisu uspjelie[2] doprinijeti afirmaciji rodnih politika i politika seksualnosti unutar sindikata. Zato je, potaknut događajem zatvaranje rudnika, osnovan LGSM kao, riječima jednog sudionika, “pokušaj uvođenja socijalizma u agendu rodnih politika londonske lezbijske i gej zajednice […] i rodne politike u agendu sindikalnih politika.”[3] LG zajednica je radništvu pružala podršku aktivnošću unutar sindikata, ali je u toj borbi njihov identitet ostajao nevidljiv, pošto uglavnom nisu osjećalie da mogu biti aut.
Osnivači LGSM-a su smatralie kako će u grupi lišenoj normi heteronormativnih odnosa biti osnaženiji i produktivnije. Iako analize radničke borbe često trivijaliziraju taj moment, sudionice ističu da im je nepostojanje hijerarhija i barijera kakve inače karakteriziraju međuljudske odnose straight zajednice, koje su kao takve puno više normirane, bilo od ključne važnosti za održanje zajedništva i reprodukciju snage pojedinaca. Lude zabave u gej klubovima, ismijavanje bilo kojeg samonametnutog autoriteta, slobodno konzumiranje svoje seksualnosti, po riječima jednog od sudionika, uvijek je uspijevalo riješiti sve unutarnje sukobe.
Ipak, žene se nisu uspjele zadržati dugo unutar grupe (osim jedne), ali do razdvajanja nije došlo zbog konflikta. Član grupe opisuje kako je komunikacija između mladih muškaraca radničke klase, koji su bili u većini, uključivala često dernjave i psovke, ali smatra kako nije bilo seksizma. Postojao je prijedlog da se osnuje ženska sekcija unutar LGSM-a, ali se većina žena ipak solidarizirala s grupom koja je preferirala raditi u okruženju bez kontakta s muškarcima. Tako je osnovana grupa Lezbijke protiv zatvaranja rudnika (Lesbians Against Pit Closures). Grupe su si pružale međusobnu potporu u borbi za rudare.
LGSM su vrlo uspješno sakupljale novac za rudare po klubovima, zabavama i na ulici, prethodno odredivši kako će se novac distribuirati i koji su uvjeti njihove podrške rudarima. Odluka je bila da se radi grassroots, tj. da se sredstva ne šalju NUM-u, već da se njima podrži jedna konkretna zajednica u štrajku, zbog pretpostavke da će to više pridonijeti izgradnji savezništva između grupa. Mjesto Dulais odabrano je jer je jedan od članova bio iz tog kraja.
Zanimljivo je spomenuti, iako je u ovom kontekstu manje relevantno, da su dvije zajednice naišle na veliko međusobno odobravanje, te je nelagodnih situacija bilo čak i manje nego što je to prikazano u filmu Pride (2014) koji tematizira ovaj događaj. To je donekle rezultat okolnosti što je rudarska zajednica u Dulaisu bila gotovo potpuno izolirana i, kako svjedoče članovi LGSM-a, nije imala apsolutno nikakve predodžbe, pa ni predrasude, o autanim gejevima. Rudarska je zajednica zaključila da, pošto mediji uporno lažu o njima samima, da im onda nije vjerovati ni kad blate queer zajednicu. Učilo se tijekom same borbe. Situacija je u Britaniji bila krajnje polarizirana i grupe su podržavale sve koji su bili na njihovoj strani. Dakle, savezništvo se temeljilo na jasnom političkom stavu jedne klase u kojoj su pojedinci otvoreno nastupalie u punini svojih identiteta.
Druga je odluka bila da je njihova podrška rudarima bezuvjetna, unatoč mogućim homofobnim reakcijama i odbijanju pomoći. Članovima je bilo jasno da je pokret za rudarsku industriju uključivao i heteroseksizam, ali je njihova snaga bila u tome što su bili zajedno osnaženi kao autani gejevi i što je iza njihove podrške postojao jasan politički stav, a ne tek ideja da se pomogne pripadnicima svoje klase. Solidarnost je bezuvjetna ili je nema. Ako se pomaže samo onima koji dijele naše stavove, na kraju dolazimo do toga da pomažemo samima sebi, a tu više nije riječ o solidarnosti.[4] Thatcherina borba za zatvaranje rudnika bila je jasno identificirana i kao borba protiv queer zajednice, zahvaljujući razumijevanju tadašnje ekonomske situacije i toga da napad na radničku klasu uvijek znači i ugrozu za reproduktivne slobode i queer osobe. Tako je već 1988. prošla legislativa s vrlo homofobnim Člankom 28. (Zakon o lokalnoj samoupravi, Local Government Act) kojim se zabranjuje da jedinice lokalne samouprave i škole na bilo koji način promoviraju prihvatljivost “homoseksualnosti”. Za razliku od LGSM-a koji je probleme radništva i queer osoba vidio kao organski povezane, tadašnja je Komunistička partija vidjela rudarsku i queer zajednicu kao naprosto dvije odvojene zajednice koje su sad obje pod napadom države.[5]
Borba LGSM-a za rudare se odista i pokazala kao borba za samu queer zajednicu. Samo godinu dana nakon gašenja rudnika, Laburistička je stranka na jednoj konferenciji predložila uvođenje borbe za prava lezbijki i gejeva u manifest stranke. Prijedlog je postojao i ranije, ali je ovaj put prošao zbog stopostotne podrške članova NUM-a. Od 1985. se i Kongres sindikata Velike Britanije (TUC - The Trade Union Congress) bavi promicanjem prava queer radništva.
Borbi su se priključila tri velika sindikata (NALGO - National and Local Government Officers’ Association, NUPE - the National Union of Public Employees, COHSE - the Confederation of Health Service Employees), danas ujedinjeni u UNISON-u, Sindikatu javnih usluga. Do danas su sindikati u Britaniji uspjeli izboriti pet važnih antidiskriminacijskih stavaka po pitanju radnih prava queer osoba, koje su postale dijelovima kolektivnih ugovora ili zakona. Konačno, TUC je dio Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC - International Trade Union Confederation) koja zagovara prava queer populacije u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO - International Labour Organisations) i UN-ovoj komisiji za ljudska prava.[6]
Suradnje radničkih i LGBTIQ grupa u Hrvatskoj
Do povezivanje LG grupa i sindikata u Hrvatskoj prvi put dolazi 2009. kroz kampanju Kontre i Iskoraka u vezi suzbijanja diskriminacije na radnom mjestu (postojali su jumbo plakati s naljepnicama “Ne zapošljavamo pedere/lezbe”), a koja se ponavlja 2011. projektom “Prijavi diskriminaciju” povodom kojeg je 130 sindikalnih povjerenika_ca educirano o suzbijanju diskriminacije na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta. Čini se da suradnja nije rezultirala nekom kontinuiranom međusobnom podrškom, što je razumljivo budući da se radilo o projektnoj suradnji.
Do ponovnog interesa za povezivanjem radničkih i LGBTIQ grupa dolazi 2015. godine kada je povodom otvorenja Tjedna ponosa Zagreb Pridea 8. lipnja 2015. organizirana tribina Solidarnost – radnički i LGBT pokret danas[7]. Tribini je prethodilo prikazivanje filma Pride koji je snimljen godinu ranije, što je možda potaknulo ponovni val interesa za ovu temu i u Hrvatskoj. Nedugo nakon ove, u srpnju je održana tribina Zajednički odozdo - perspektiva solidarnog povezivanja LGBT i radničkog pokreta[8] u organizaciji BRID-a na kojoj je tema suradnje radništva i queer grupa ponovno pokušala biti fokalizirana kroz prikaz iskustva LGSM-a (prikazan je dokumentarni film All Out: Dancing in Dulais, 1985). Na obje su tribine sudjelovali_e predstavnice LGBTIQ organizacija i inicijativa te sindikata i organizacija koje se bave radničkim pitanjima. Zbog nedostatka kontinuiteta u suradnji, u ovim je susretima prvo valjalo izvršiti nelaki rad međusobnog upoznavanja. Budući da se upoznavanje nije događalo spontano kroz borbu oko nekog konkretnog gorućeg političkog pitanja kao u slučaju LGSM-a i rudara, ovaj je proces tekao sporije, ali ne bez dugoročnog otvaranja zajedničkog djelovanja koje traje i danas. Specifičnost tog povezivanja u hrvatskom kontekstu jest to što je primarni fokus bio na problemima LGBTIQ osoba, a ne na problemima neke skupine radništva.
Na idućoj tribini (Više od solidarnosti – Pokvirivanje klasne borbe i koncepta radništva[9]), 26. rujna 2015, ponovno u organizaciji BRID-a, već dolazi do produbljivanja teme zahtjevom da sama klasna borba i radništvo moraju organski implementirati queer iskustva i političke zahtjeve. Istaknuto je kako homofobija, bifobija, transfobija, interfobija i mizoginija duboko prožimaju i oblikuju kapitalističke odnose te stoga borbe za oslobođenje radništva moraju u sebi sadržavati zahtjeve za oslobođenjem LGBTIQ osoba. Kao argument da navedene vrste opresije prožimaju kapitalističke odnose, naveden je niz situacija koje svjedoče o socio-ekonomskoj marginalizaciji LGBTIQ osoba, poput problema beskućništva. Pri ovakvoj argumentaciji i dalje ćemo se često susresti s protuargumentom da se opet radi o vrlo specifičnim, 'partikularnim' pitanjima. Zato bi pri navođenju manifestacija klasne opresije LGBTIQ osoba valjalo naglašavati unutarnju logiku, izvor i mehanizme te opresije.
Razumijevanje rodne/seksualne opresije kao mehanizma klasne opresije
Ako se već ne temelji na zajedničkoj borbi oko nekog konkretnog političkog pitanja kao u slučaju LGSM-a i rudarske zajednice, solidarnost mora dolaziti iz teorijskog razumijevanja klasne opresije koja se između ostalog manifestira i kroz različite režime roda kao neke od najvažnijih mehanizama izrabljivanja. Mi ovdje polazimo od razumijevanja povezanosti kapitalističke i “patrijarhalne” opresije kako je postavljena unutar teorije tzv. jedinstvenog sistema (Unitary theory).[10]
Zagovarajući ideju primarne (klasne) i sekundarnih opresija (rodne, rasne itd.), neke su teoretičarke, poput Ellen Meiksins Wood u tekstu „Capitalism and Human Emancipation: Race, Gender, and Democracy“ (u: The Socialist Feminist Project, Nancy Holmstrom (ur.), 2002), zaključile da kapitalistički način proizvodnje ne potrebuje nužno rodne i druge političke, identitetske, građanske, van-ekonomske nejednakosti. Jer, naime, ekstrakcija viška vrijednosti se događa među formalno jednako slobodnim individuama i ne zahtijeva političke i pravno-statusne nejednakosti među njima, kao što je to slučaj između robovlasnika i robova, ili feudalaca i kmetova. Prema toj struji mišljenja, o odnosu kapitalizma prema drugim sustavima opresije, kapitalizam ponekad oportunistički koristi rodnu opresiju, ali bi mogao funkcionirati i bez nje, dok bez klasne opresije ne bi. Kao što bitno primjećuje Cinzia Arruzza u tekstu Riflessioni Degeneri 3. Il capitalismo indifferente, ta bi tvrdnja stajala kad bismo gledale na kapitalistički sustav proizvodnje na najvišoj razini apstrakcije, odnosno kad bismo gledale isključivo na logičku strukturu funkcioniranja kapitala. Stvar se mijenja ako na isto pitanje gledamo iz historijske perspektive. Kapitalistički način proizvodnje uvijek egzistira unutar konkretnih društvenih formacija koje su historijski uvijek uključivale neku formu rodne i heteronormativne opresije. Teorija jedinstvenog sistema, dakle, odnose moći unutar društva koji se baziraju na razlici u rodu i spolnoj orijentaciji, nastoji analizirati kao konkretne momente unutar totaliteta kapitalističkih odnosa.
Ako pođemo od te pozicije, zauzimanje za položaj LGBTIQ osoba nam ne biva samo dodatak koji proizlazi iz neke lebdeće vrline i samilosti prema žrtvama nasilja, već nužnost. Tu valja reći da režimi roda imaju specifične manifestacije za LGBTIQ osobe do kojih ne bismo došle da se zaustavimo samo na "ženskom" pitanju. Razumijevanje specifičnog položaja LGBTIQ osoba izrazito doprinosi shvaćanju pojedinih režima roda te onda i njihovoj dekonstrukciji. Svaki ozbiljni lijevi pristup započinje kritikom i dekonstrukcijom samih pojmova i kategorija od kojih se polazi, a ovdje su to za nas rodni i spolni pojmovi i norme. Unatoč svojim brojnim ograničenjima, nepobitno je da je queer teorija mnogo doprinijela pitanju dekonstrukcije roda i pitanju subjekta feminističkih borbi. Ono što je ključno, jest kako ćemo dekonstrukciju rodnih i seksualnih pojmova i normi iskoristiti. Dekonstrukcija radi dekonstrukcije ili dekonstrukcija roda radi kritike “patrijarhata” ne čine nam se plodonosnima. Dekonstrukcija roda mora biti u službi kritike ideologije kapitalističkih društava.
Marksističke feministkinje[11] iz perspektive teorije jedinstvenog sistema (unitary theory) su naglasile da su sfera proizvodnje i sfera društvene reprodukcije dva intrinzično povezana dijela u totalitetu kapitalističkih društvenih odnosa. K tome, upozorile su da osobe konstruirane kao žene u najvećoj mjeri snose teret društvene reprodukcije te da je taj rad smješten u privatnu sferu obitelji te da nije valoriziran kao rad. Da bi se održalo takvo stanje, potrebni su određeni režimi roda koji će takvu podjelu “uloga” naturalizirati, što pak znači da odnos rodne/seksualne opresije prema onoj klasnoj nije slučajan i kontingentan.
Nadovezujući se na feminističke politike, queer politike[12] dodatno denaturaliziraju ideju da bi osobe koje imaju sposobnost rađanja trebale besplatno snositi sav teret društvene reprodukcije te ideju da je zajednica u kojoj se rađaju i odgajaju djeca obitelj utemeljena na braku muškarca i žene. Također, queer politike izmještaju seksualnost iz sfere privatnosti, obitelji i srodstva, odnosno izmještaju seksualnost iz njezine vezanosti uz određene prostore, određene institucije, forme vlasništva, te propituju ideju seksa kao nečeg instrumentalno usmjerenog reprodukciji, bilo rađanju bilo pružanju psihološkog olakšanja bračnom drugu/partnerici. Sa svime time, queer politika propituje i određene vizije nacije i građanstva. Za razliku od primjerice lezbijskog i gej aktivizma i njihovog zalaganja za bračnu jednakost, koje zapravo afirmira postojeće konzervativne modele građanstva i razgraničenja privatnog i javnog života, queer politika propituje i same modele građanstva i postojeće narative o privatnom životu i to je ono što stvara opću društvenu nelagodu i u konačnici proizvodi nasilje prema LGBTIQ osobama.
Na primjeru solidarnosti LGSM-a i rudarske zajednice Dulaisa vidjele smo kako se do razumijevanja intrinzične povezanosti različitih manifestacija klasne opresije došlo kroz borbu i djelovanje na specifičnom političkom problemu, te na inicijativu osoba na kojima su se ispresijecala iskustva radničke i queer opresije. Međutim, kako ne bismo zapele u, čini nam se, pogrešnoj ideji da osobe s određenim iskustvima opresije imaju epistemološki privilegiranu poziciju za razumijevanje izvora i mehanizma tih opresija, valja nam graditi teorijsko razumijevanje povezanosti različitih manifestacija klasne opresije, te onda to razumijevanje primjenjivati i testirati na analizi režima roda u nekom specifičnom kontekstu (jer odnos prema ženama i LGBTIQ osobama neće u svakom društvu i u svakoj klasi biti jednak; davanje određenih prava nekad može biti i funkcionalno za kapitalistička društva ili neke njihove segmente). Zahvaćanje u funkcioniranje kapitalizma na najvišoj razini apstrakcije neće nam dati odgovore na politička pitanja koja si postavljamo te ćemo ostati slijepe na mnoge manifestacije klasne opresije s kojima se empirijska radnička klasa susreće. Time će naša solidarnost s različitim grupama ostati bez pravog utemeljenja i tek na razini etičkog pitanja podržavanja “slabijih” i “drugačijih”. Uz to, umjesto učestalih prigovora o tome kako se LGBTIQ osobe češće solidariziraju i politički aktiviraju transklasno, odnosno po "identitetskoj liniji", valja razmotriti u kojoj mjeri prostori lijevog teoretiziranja i političkog organiziranja daju aparate i otvaraju prostore LGBTIQ osobama za razumijevanje i adresiranje njima relevantnih i gorućih problema.
[1] Odlučile smo se za taj izraz jer je rodno neutralan, a i žene rudara su, kao dio zajednice, u nekom smislu bile u štrajku.
[2] Umjesto navođenja oba roda (uspjeli/uspjele) ili dvorodne varijante uspjeli_e, odlučile smo se za verziju koja pokušava izbjeći sugeriranje binarnosti roda.
[3] http://www.lesbiansandgayssupporttheminers.org/our-history/228-lesbians-and-gays-support-the-miners
[4] “Kako to mislite da nas rudari ne podržavaju? Rudari vade ugljen od kojeg se radi gorivo koje stvara struju koja pokreće ova disko svijetla. Biste li vi išli raditi u rudnik? Ja ih podržavam jer oni čine to što ja ne bih!” izjava je jednog od članova LGSM-a koja dobro izražava svijest o čovjeku kao kolektivnom biću, a koja ima biti zatrta kako bi se oblikovao individualizam kakvog novi ekonomski odnosi potrebuju. Thatcherinim riječima “Ne postoji društvo kao takvo. Postoje pojedinci, muškarci i žene[!] i postoje porodice.”
[5] https://rs21.org.uk/2014/09/21/dear-love-of-comrades-remembering-lesbians-and-gays-support-the-miners/
[6] Podaci o povijesti LGSM-a temelje se na člancima Dear Love of Comrades: The politics of Lesbians and Gays Support the Miners mrežnog časopisa rs21 (https://rs21.org.uk/2014/09/21/dear-love-of-comrades-remembering-lesbians-and-gays-support-the-miners/), Lesbians and Gays Support the Miners Mike Jacksona (http://www.lesbiansandgayssupporttheminers.org/our-history/228-lesbians-and-gays-support-the-miners), Unite and Fight Kate Redburn iz časopisa Jacobin (https://www.jacobinmag.com/2015/01/pride-review-labor-lgbt/) i Trade Unions and LGBT+ Rights Sandre Owsnett (https://weeradicals.wordpress.com/2016/11/11/trade-unions-and-lgbt-rights/)
[7] Vidi izvještaj Barbare Gregov na poveznici https://www.voxfeminae.net/vijestice-list/hrvatska/item/7922-solidarnost-radnicki-i-lgbt-pokret-danas
[8] Vidi snimku tribine na Youtube kanalu Radnička prava TV https://www.youtube.com/watch?v=wjAHjHv_WCw
[9] Vidi izvještaj Sanje Kovačević https://www.libela.org/vijesti/6637-vise-od-solidarnosti-pokvirivanje-klasne-borbe-i-koncepta-radnistva/
[10] Pristupi teoretiziranju veze “patrijarhata” i kapitalizma mogu se sažeti ovako: 1) teorije dualnog sistema prema kojima su odnosi među rodovima i klasni odnosi međusobno autonomni, iako međusobno utječu jedni na druge; drugim riječima, pristup prema kojemu se na odnose unutar formalne ekonomije i odnose unutar obitelji (odnose produkcije i reprodukcije) gleda kao na dva odvojena, nezavisna sistema (npr. kod autorica poput Heidi Hartmann i Christine Delphy koje smatraju da je “patrijarhat” primarni izvor opresije žena te na muškarce i žene gledaju kao na dvije suprotstavljene klase); 2) pristup indiferentnog kapitalizma prema kojemu su rodne razlike zaostatak društvenih formacija koje prethode dominaciji kapitalističkog načina proizvodnje te ih kapitalizam ponekad koristi kad je oportuno, ali mu nisu nužne za funkcioniranje (npr. Ellen Meiksins Wood); i 3) teorije jedinstvenog sistema (Anna Pollert, Lisa Vogel, Martha Gimenez, Carol Thomas, Cinzia Arruzza, Michael Lebowitz i duge).
O odnosu kapitalističke i “patrijarhalne” eksploatacije se unutar marksističkih teorija raspravljalo od samog početka. Prema studiji Heather Brown, Marx on Gender and the Family, već i kod samog Marxa nalazimo na niz mjesta koja otvaraju prostor za razvoj unitarne teorije o rodnoj i klasnoj opresiji koja neće nužno privilegirati ni jednu ni drugu. Drugi rani autori pak, poput Augusta Bebela i Friedricha Engelsa, prema kritikama suvremenih feministkinja predstavljaju poziciju teorije tzv. dualnog sistema. Doprinos razumijevanju “ženskog pitanja” odnosno važnosti pitanja roda dale su i Rosa Luxemburg, Aleksandra Kollontai, Lenjin i druge, a rasprave se intenziviraju 1970-ih godina, najviše oko tzv. “debate o kućanskom radu” te uključuju, između ostalih, i gore navedene autorice.
Vidi Dora Levačić: Ne/produktivni odnos marksizma i feminizma, U: 3k: kapital, klasa, kritika, god. 1, broj. 1, 2014.; i Cinzia Arruzza: Riflessioni Degeneri http://www.communianet.org/tags/riflessioni-degeneri
[11] Anna Pollert, Lisa Vogel, Martha Gimenez, Carol Thomas, Cinzia Arruzza, Michael Lebowitz i duge.
[12] Oslanjajući se djelomično na marksističke teoretičarke, teoretičarke poput Johna D'Emilia, Rosemary Hennessy, Kevina Floyda, Petera Druckera i drugih teoretiziraju položaj LG osoba u različitim fazama razvoja kapitalističkog načina proizvodnje u zapadnom svijetu, ili pak razvijaju neke maksističke pojmove i koncepte da budu primjenjivi razumijevanju opresije LG osoba. Nedostaju, međutim, ozbiljnija teoretiziranja položaja trans, interspolnih i queer osoba, ali postoje naznake razmatranja važnosti koju bi queer politike imale za lijeve pokrete donekle kod Petera Druckera, Laureen Berlant i drugih.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Fae
Tekst napisale:
Preporučite članak: