Izmjene Zakona o radu zadnjih desetljeća izazivaju opravdanu zabrinutost, no ova koja slijedi i trenutno je u postupku javnog savjetovanja ima upadljivo malo komentara. Preciznije rečeno – nema niti jednog, iako se tiče rješavanja sporova nakon što poslodavac bez pristanka radnog vijeća otpusti sindikalnog povjerenika, člana radničkog vijeća ili predstavnika radnika u tijelu uprave, osobu stariju od 60 godina, ozlijeđenu na radu te trudnicu ili dojilju u trenutku likvidacije poduzeća.
Prema ovim izmjenama, u slučajevima takvih otkaza arbitraža se briše kao mogućnost za kojom poslodavac može posegnuti da bi riješio sukob s radničkim vijećem. Trik je u tome da ta mogućnost, uvedena 2014. u ZOR s ciljem da rastereti sudove i ubrza postupke u radnim sporovima, nikada nije primjenjivana.
Zavlačenje s arbitrima
Kako nam objašnjava Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), ministru rada Mirandu Mrsiću i nasljednici mu Nadi Šikić, najprije je trebalo skoro dvije godine da se donese Pravilnik o načinu izbora arbitra i provođenju postupka arbitraže u postupcima nadomještanja suglasnosti. Kad je pravilnik konačno donesen, nije donesena odluka o listi arbitara, za koje su se tražile kvalifikacije diplomskog sveučilišnog studija pravnog smjera, iskustvo na području radnog prava u trajanju od najmanje pet godina te položen pravosudni ispit. Sve se to događalo u uvjetima kada Gospodarsko socijalno vijeće (GSV) nije baš dobro funkcioniralo, kako na nacionalnoj razini, tako ni na županijskoj, uključujući i Grad Zagreb.
“Ministar nije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Pravilnika donio Odluku o visini i naknadi troškova i visini nagrade arbitra. Uglavnom, dojam je da se arbitražom nitko nije htio baviti zbog neodređene cijene rada (i troškova) arbitara”, pojašnjava nam Miličić. Što se tiče sindikata i radničkih vijeća, on smatra da oni podržavaju vraćanje na staro.
“Iz iskustva mogu reći da su sudovi, općinski sudovi u ovom slučaju, radili korektno. Poslodavci su imali primjedbe na dugotrajnost postupka, s čime se, naravno, sindikati (i radnička vijeća) nisu slagali. Sudovi su imali instruktivni rok od trideset dana od podnošenja tužbe za donošenje odluke s time da su stranke imale pravo žalbe. U praksi su postupci trajali većinom duže od 30 dana. Arbitražom se je htjelo ubrzati postupak otkazivanja ugovora o radu. S obzirom na to da su radnički predstavnici često neopravdano na udaru od strane poslodavaca, smatram da su najavljene izmjene, odnosno vraćanje na stari Zakon o radu dobrodošle. Isto se odnosi i na osjetljive skupine radnika”, navodi Miličić.
Iskustva sa sucima – arbitrima i sudovima
Mario Iveković iz Novog sindikata također pozdravlja ukidanje arbitraže u odlučivanju o otkazima, budući da su sindikati u nekim drugim područjima stekli dojam da su arbitri – odnosno suci, kojima je pripala ta uloga – stajali na stranu poslodavca, dok sudovi rade po zakonu i kudikamo su sigurniji. Za primjer navodi pregovore o štrajku u Croatia Airlinesu, koji su propali i došlo je do arbitraže.
“Odlučivalo se o poslovima, koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka. Nismo se mogli dogovoriti oko arbitra, no na kraju je to bio jedan sudac Županijskog suda, koji je samo prepisao odluku poslodavca. Rezultat je bio takav da je u CA za vrijeme štrajka trebalo raditi više ljudi, nego kada nije štrajk”, priča nam Iveković. No, vezano za otkaze, arbitraža nije provođena pa tu niti nema nikakvih iskustava, iako su radnici, odnosno sindikati i vijeća, bili više puta tuženi zbog uskrate suglasnosti, pogotovo u slučajevima otkaza sindikalnim povjerenicima. Tada su poslodavci birali ići na sud, a sudska praksa je svakojaka.
“Imali smo slučaj Bauhausa, kada su sindikati morali dokazivati da im je povjerenik otpušten zbog sindikalnog rada. Poslodavac nikad neće napisati, već će izmisliti razloge, pa je tako i ovaj povjerenik dobio otkaz, jer su ga optužili za krađu. Prvostupanjska odluka je išla u našu korist, jer se sudac upustio u analizu slučaja, čak je i pregledavao snimke i ispostavilo se da poslodavac nije imao dokaza da je došlo do bilo kakve krađe. No, Vrhovni sud je preinačio presudu i to je objasnio u odluci obrazloženjem poslodavca o otkazu u kojem – nije stajalo da je dobio otkaz zbog sindikalnog djelovanja. Mi smo na kraju proglašeni krivima, zato što smo uskratili suglasnost na otkaz i morali smo platiti troškove suđenja”, prepričava Iveković.
Utvrđivanje stvarnog razloga otkaza, umjesto zagledanja u pisano obrazloženje poslodavca
On je mišljenja da pitanje sindikalnih povjerenika u zakonu treba bolje urediti, a da se u samom postupku gdje su radnička vijeća tužena zbog uskrate suglasnosti na otkaz, moraju utvrđivati realni razlozi otkaza.
“Ako se utvrdi da se protivimo bez veze, u redu, plaćamo troškove. Ali ako je otkaz dan bez veze, onda nam treba dati za pravo što smo uskratili suglasnost. Rješavanje uskrate suglasnosti na otkaze mimo suda također bi se trebalo rješavati uz suglasnost obje strane, odnosno to treba poticati i stimulirati kroz kolektivne ugovore”, smatra Iveković.
Napomenimo na kraju i da je do ukidanja arbitraže došlo usput, zbog kozmetičkih izmjena koje je Vlada do 10. listopada morala unijeti u ZOR, a tiču se regulacije prava radnika u pomorstvu na europskoj razini. Dio država članica EU-a pomorce su “isključivale” iz primjene tih prava, no više to neće moći. Radna prava pomoraca su se u Hrvatskoj dijelom regulirala ZOR-om, a dijelom Pomorskim zakonikom, međutim, na njih su se primjenjivala ista pravila kao i na ostale radnike.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/The Library of Congress/Hollem, Howard R.
Preporučite članak: