Zanimljiv pojam taj prekarijat, tek nedavno sam ga čuo prvi put, shvativši da sam i sam prekarni radnik. Bilo mi je jasno otprije da su mnogi po pitanju posla u nezavidnoj situaciji, bilo da ga nemaju uopće ili da su zaposleni putem nesigurnih ugovora. Bilo mi je jasno i da mnogo ljudi, a posebice mladih, zbog poslovnih (ne)prilika ne vodi stabilan i ostvaren život, nije u mogućnosti osnovati obitelj, živi u kući svojih roditelja ili je podstanar i preživljava iz mjeseca u mjesec. Dosad sam vjerovao da je to nešto prolazno, da ugovor na neodređeno na radnom mjestu koje odgovara tvojim potrebama dođe kad tad. Za neke je to istina, no za većinu nažalost nije. Znate li da Lijepa naša već godinama na Eurostatovoj tablici uspijeva zadržati prva mjesta po broju prekarno zaposlenih osoba (definirani kao oni koji rade na ugovore do 3 mjeseca) i generalno onih koji rade putem ugovora na određeno, te po broju mladih (u dobi od 18-34) koji i dalje žive s roditeljima?

Prekarni radnici  

Daljnjim istraživanjem saznajem da je pojam popularizirao Guy Standing 2011., izdavši knjigu “Prekarijat - nova opasna klasa”, u kojoj ističe da je prekarijat klasa iskorištavanih radnika formirana na neoliberalnom tržištu rada te obilježena fleksibilizacijom i mobilizacijom. S druge strane, Richard Seymour, koji između ostalog tvrdi da su oblici prekarnog rada poznati još od 1880-ih, prepoznaje prekarijat kao populističku interpelaciju, odnosno kao nešto znatno šireg konteksta od klase. U svom radu “Prekarijat i nemogućnost prekarne klase”, Morana Starčević piše da je “definiranje prekarnog rada izazovan zadatak jer je nemoguće u isto vrijeme ograničiti definiciju i obuhvatiti svaki oblik rada koji sa sobom nosi različite oblike nesigurnosti”.

S obzirom na još uvijek živu raspravu oko ispravne definicije, za potrebe teksta poslužit ćemo se onom najjednostavnijom koja prekarijat opisuje kao nesigurnost zaposlenja. Imajmo na umu da to podrazumijeva, prema Leah F. Vosku, zaposlenost na nepuno radno vrijeme, privremenu zaposlenost putem ugovora na određeno, sezonska ili povremena zaposlenost (poput studentskih poslova), samozapošljavanje bez zapošljavanja drugih radnika i držanje više poslova istovremeno.

“Njihovu sigurnost plaćamo našom prekarnošću”

Uzevši navedeno u obzir nameće se pitanje - je li zaista pošteno kriviti mlade, ali i one koji lagano odmiču toj dobnoj skupini, što se kasno odvajaju od roditelja, što masovno napuštaju Hrvatsku i generalno su nezadovoljni svojim životima? Seymour je konstatirao da prekarijat “sada počinje utjecati na sve šire slojeve društva, pa se čini da je od njega zaštićena samo kapitalistička klasa, uključujući malobrojne segmente srednje klase - njihovu sigurnost plaćamo našom prekarnošću”. I istina je da su razlike među društvenim slojevima sve veće i veće, da moćnici iz dana u dan zgrću sve više, a oni siromašniji u toj podjeli ostaju sa sve manje. Podsjetimo se samo nedavnog Vladinog prijedloga porezne reforme, koji je stupio na snagu s 1. siječnja, a koji u suštini ponovno ide na mlin onima koji zarađuju više.

Moć je poznavanje vlastitih prava

Seymour je istaknuo još jednu, nama posebno važnu stavku, a to je studentska komponenta prekarijata. Izdvojio je riječi Kevina Doogana koji “naglašava kako je rast studentskog tržišta rada u razvijenim kapitalističkim društvima, pogotovo u SAD-u, jedan od najznačajnijih procesa u posljednjih nekoliko desetljeća. Studenti u SAD-u rade 21 sat tjedno, a u UK-u 16 sati. Ova vrsta nisko plaćene, nesigurne radne snage postala je ključna za strategije zapošljavanja velikih poslovnih sektora, osobito supermarketa i teleprodaje”. Zvuči poznato? Jednako nezahvalan primjer kod nas bi bio, osim studentskog rada, “Stručno osposobljavanje radnika bez zasnivanja radnog odnosa” odnosno SOR, kojim se prividno prikrio broj nezaposlenih u jako kratkom vremenu, dok bi isti ti radnici mahom ostajali bez posla čim bi rok njihovog stručnog osposobljavanja istekao.

Sve su to paravani poput one, sve češće upotrebljavane pri uvjetima zapošljavanja - fleksibilnost u radu. Ta floskula nažalost ne podrazumijeva određenu kompetenciju za rad već shvaćanje da se osobu može lako maknuti sa radnog mjesta, premjestiti na drugo ili joj skratiti radno vrijeme, odnosno prilagodit njen život potrebama radnog procesa. Ovo je sve razumljivo poslodavcu, no pitanje je što od toga poznaje i razumije radnik. Dobar dio prekarnih i mladih radnika nije u potpunosti ili uopće upoznat sa svojim radničkim pravima, ne poznaje mogućnosti sindikalnog organiziranja ili mu je isto otežano. “Znanje je moć”, kazao je Bacon, a u našem slučaju, moć je poznavanje vlastitih prava. Moć koja radnike može izbaviti iz ralja prekarijata.

Kritična točka

U sklopu Studija mladih za mlade “Kritična točka” u organizaciji Mreže mladih Hrvatske, provedeno je i minimalističko istraživanje na temu prekarijata. Istraživanje je za uzorak imalo 38 ispitanika starijih od 17 godina, od kojih je samo 7,9% starije od 40, dakle govorimo pretežno o osobama od 17 do 39 godina.


Rezultati ankete potvrdili su alarmantnost situacije. Počnimo od toga da je samo 18,4% ispitanih zaposleno na neodređeno, što im pruža određenu vrstu sigurnosti.

    

Od kasnijih 90-ih pa nadalje u Hrvatskoj snažno raste broj upisa na fakultete, stoga ne čudi da većinu ispitanih čine prvostupnici i magistri.  No kao što možemo primijetiti viši stupanj obrazovanja ne znači uspješno izbjegavanje prekarnosti.


Nezanemariv je i podatak da čak 84,2%, točnije 32 ispitanika nisu u kreditu.  Za pretpostaviti je da je taj broj izravno povezan s činjenicom da nisu u stalnom odnosu, a dobiti kredit u takvoj situaciji je gotovo nemoguće.


Zanimljivo, na pitanje osjećaš li se financijski neovisnom osobom, samo je 18,4% ispitanika odgovorilo da ima redovne prihode te se smatra financijski neovisnim i ne brine za svoju budućnost. Jednak postotak ispitanika (18,4) odgovorio je da je zaposlen na neodređeno. Slučajnost? Možda tako djeluje na samo dva podudarna primjera, ali sa tri je već izgledno da nije. Naime, jednak postotak ispitanika (18,4) odgovorio je i da radi kod svog poslodavca četiri (4) ili više godina. Kako god tumačili ove rezultate, nezaobilazna je pretpostavka da se osobe smatraju financijski neovisnima tek kada imaju sigurno radno mjesto, odnosno ugovor na neodređeno i stalan prihod.



Visokih 92,3% ispitanika drži da je njihov prekarni rad, odnosno onaj po ugovoru na određeno, posljedica loših poslovnih (ne)prilika. Tek dva (2) ispitanika odgovorila su da je to njihov izbor.


Ispitanicima je također ponuđeno da odgovore jesu li opterećeni činjenicom da nisu zaposleni (na neodređeno) te obrazlože svoj odgovor, što je rezultiralo izjavama poput sljedećih:

●       “Opterećuje me jer preko studentskog ugovora svaki dan bolesti ili odmora plaćam ne dobivanjem dnevnice za taj dan. Volio bi imati opciju otvoriti bolovanje ili imati neku količinu godišnjeg odmora. Također studenti su prvi koji dobivaju otkaz, što je u ovom kriznom razdoblju jako stresno.”;

●       “Da jer uvijek moram misliti što ako mi se ne produlji ugovor i moram li tražiti novi posao uskoro.”;

●       “Da, kreditna sposobnost”;

●       “Opterećuje me u smislu da ne mogu stvarati kvalitetan stambeni prostor te stvarati dugoročne planove.”

 

Iako je bilo i ispitanika koji se ne smatraju opterećenima, ostali su u manjini. Na tablici ispod vidljivo je još odgovora.

Donekle utješni rezultat posljednjeg pitanja ankete pokazao je da je 57,9% ispitanih već ranije čulo za pojam prekarijat ili zna što isti predstavlja. Preostalih 42,1% pak nikad nije čulo za nj ili misli da je vezan uz rad pekara.

Platforma za višegodišnje istraživanje

Kao što smo spomenuli u uvodu, kosturi prekarijata u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina rapidno izlaze iz ormara, a ova pandemijska 2020-a širom im je otvorila vrata. Ovaj članak i predstavljeno istraživanje za cilj imaju, ne samo upoznati čitatelja s pojmom prekarijata, nego pružiti platformu te potaknuti istraživače i stručnjake u područjima društvenih znanosti na daljnja istraživanja. Autori koje smo naveli, ali i drugi, već godinama prate i proučavaju prekarijat te njegov utjecaj na društvo, no sreća u nesreći je da problemi postaju sve očitiji i široj populaciji - političarima, medijima pa shodno tome i sve većem broju laika, potlačenih radnika i studenata. Velika većina potonjih, neovisno o godini rođenja ili razini obrazovanja osjeća posljedice prekarnog rada na vlastitoj koži. Koliko samo građana živi sa roditeljima ili u podstanarstvu, odgađa trudnoću ili nema partnera uopće, ne uspijeva uštediti ili pokriva minuse sa kartica, nada se da će ovaj mjesec prihodi biti uplaćeni na vrijeme i u cijelosti?

Prema “Statističkim informacijama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje”, čija ingerencija obuhvaća sve legalno zaposlene radnike u Hrvatskoj, u proteklih pet (5) godina gotovo četvrtina njih radi na određeno. Kako bi tek stanje izgledalo kad bi spomenuti podaci uključivali osobe zaposlene “na crno”, osobe zaposlene povremenim, autorskim ili ugovorima o djelu, samozaposlene i studente.

Mutne prekarne vode

Brojke jasno progovaraju, a na nama je da ih promijenimo na bolje, da se informiramo o svojim pravima i zauzmemo za sebe. Istina, mnogo je stvari u koje nismo upućeni, a bilo bi nam jednostavnije da jesmo. Upravo zato tvrdim da praćenje posljedica prekarnog rada može pružiti brojne odgovore i biti baza političkoj strategiji koja bi ciljano suzbijala prekarne oblike rada. “Na mladima svijet ostaje”, kažu. Tako je, na velikom broju mladih s manjkom samopouzdanja, nekretnine, ušteđevine ili radnog staža duljeg od 3 godine ostat će sav teret, a ne na vladajućim “starcima” koji nas iz dana u dan vode sve dublje u ponore mutnih prekarnih voda. 

 

Naslovna fotografija: Bojan Mrđenović
Autor teksta, polaznik
Studija mladih za mlade “Kritična točka”, uz mentorstvo Jakova Kolaka:

Leo Staković


Preporučite članak: