Planiraš li djecu? Što misliš o pobačaju? Ovo su samo neka od intimnih pitanja koje se poslodavci nisu ustezali postavljati kandidatkinjama za posao, iako je to protuzakonito.
Ucjenjivanje, patronizirajuće radno okruženje, neprimjereni komentari na temelju roda, spola, podrijetla i izgleda, nepoželjni dodiri, bez ikakvog pristanka, od strane muških kolega, korištenje pitanja pobačaja kao dijela selekcije na razgovoru za posao – ovi i brojni drugi slični obrasci ponašanja prema ženama na tržištu rada predstavljaju, nažalost, svakodnevnicu brojnih žena, bez obzira na podrijetlo, dob, struku i zanimanje koje rade, godine staža ili pak poziciju na kojoj se nalaze unutar hijerarhije pojedine firme ili institucije.
Iako su takve radnje u Republici Hrvatskoj zakonski zabranjene, brojne žene, odnosno žrtve diskriminacije, uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, boje se progovoriti o tome te često ne prijavljuju zločine koji su nad njima počinjeni. Zašto je tomu tako? Jesmo li zaista toliko internalizirali nepravdu i nepoštovanje da, u jednu ruku, to smatramo normalnim? Ili su pak radna okruženja ustajala i unazadila do te mjere da žena, kao zaposlenik, nije adekvatno zaštićena?
Kada sam tek počinjala raditi kao mlada novinarka na terenima su se gotovo redovito događale neugodne situacije kakve nisam vidjela da se događaju muškarcima, odnosno kolegama. U nekoliko navrata su me, kada bih radila reportaže u neposrednoj blizini ugostiteljskih objekata, muškarci praktički ucjenjivali - dat će mi izjavu ako popijem piće s njima i slično, kaže mi novinarka koja je pristala na razgovor pod uvjetom anonimnosti.
Rod i diskriminacija
Ako želimo ukazati na problem i pokušati ga riješiti, moramo o njemu razgovarati, no ako želimo saznati koji je općeniti uzrok rodne diskriminacije, ne samo na tržištu rada već i u društvu općenito, moramo krenuti od početka, odnosno od roda i kako se isti stvara i percipira. Rod se, prema Konvenciji Vijeća Europe, definira kao „društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce.“ Samim time, rod, za razliku od spola, nije biološki determiniran već povijesno i kulturološki uspostavljen unutar društva.
Kao takav, dovodi do svojevrsnog zarobljavanja žena i muškaraca u rodnim stereotipima, zahtijevajući prihvaćanje te ispunjavanje nametnutih rodnih uloga. Rodne uloge oblikuju se kroz socijalizaciju, odnosno kroz utjecaj obitelji, škole, okoline i medija, poput glazbe i filmova, što je posebno izraženo u patrijarhalnim društvima gdje se od pojedinca često očekuje da usvoji odgovarajuće vrijednosti kojima se naglašavaju razlike između žena i muškaraca.
Samim time, u današnjim društvima, koja su većinom patrijarhalna, prisutan je nejednak odnos moći između muške dominacije i ženske subordinacije u skoro svim područjima života. Točnije kao što se navodi u analizi Engendering the Peace Process objavljenoj 2000. godine, muškarci su, skupa sa svojim zadacima, ulogama, ponašanjima i vrijednostima, u mnogim aspektima više cijenjeni nego žene. Time je muška uloga preuzeta kao društvena norma, reflektirana u strukturama i politici, čime se stvara rodna nejednakost.
To je, u obliku diskriminacije prema ženama, prisutno i na tržištu rada, kako u cijelom svijetu, tako i u Hrvatskoj. Naime, rod direktno utječe na šanse za zapošljavanje, ali i na općenita iskustva žena i muškaraca kada je u pitanju rad i radna snaga. Sukladno tome, kada rod kao čimbenik uvjetuje što će netko iskusiti i kako će se prema tom pojedincu odnositi – riječ je o rodnoj diskriminaciji.
Europski institut za ravnopravnost spolova opisuje rodnu diskriminaciju kao „svako razlikovanje, izdvajanje ili ograničavanje koje je izvršeno na temelju roda, koje ima učinak ili namjeru umanjiti ili ukinuti priznavanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i temeljnih sloboda žena, na temelju ravnopravnosti žena i muškaraca, u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili bilo kojem drugom području, bez obzira na bračni status žene.“
Kada govorimo o tržištu rada, rodna diskriminacija se najviše manifestira kao razlika u plaćama za isti rad i/ili rad jednake vrijednosti, no može obuhvaćati i niz pitanja o namjerama rađanja pri zapošljavanju žene, stavove vezane uz predrasude i stereotipe o ulogama i sposobnostima žena, rodnu segregaciju zanimanja, spolno uznemiravanje i ucjene vezane za posao te kreiranje staklenih stropova i zidova kada je ženu potrebno nagraditi i/ili unaprijediti.
Moja sugovornica opisuje mi kako joj je bilo teško raditi ankete s građanima jer se gotovo uvijek nađe muškaraca koji ne prihvaćaju da su mi rekli dovoljno za anketu kada ga pokušavam prekinuti već me uhvati za ruku da bi me zaustavio od odlaska ili da mi pokaže kako on odlučuje kada je moj posao gotov.
Ženama je teže naći dobar posao
Kada gledamo stopu nezaposlenosti, kao i statistike vezane uz tu istu stopu, vidljivo je da postoje razlike između žena i muškaraca. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, broj nezaposlenih žena kontinuirano je veći od broja nezaposlenih muškaraca, apsolutno svake godine otkad se ti podaci bilježe, no u 2024. godini ta je razlika iznosila 11.7%.
Naime, stanje nezaposlenosti unutar neke države preslika je njezinih gospodarskih prilika. Ipak, sama činjenica da su žene značajno više zastupljene u ukupnom udjelu nezaposlenih izravan je dokaz njihove neravnopravnosti na tržištu rada. Jednako tako, brojni poslodavci jednostavno odbijaju zapošljavati žene zbog „mogućih teškoća pri usklađivanju privatnog i poslovnog života“, odnosno zbog moguće trudnoće i rodiljnog dopusta tijekom kojeg žena nije u mogućnosti raditi, što poslodavcima, naravno, nije isplativo.
Nadalje, kada poslodavac i odluči pozvati potencijalnu radnicu na razgovor za posao, brojne se žene susreću s pitanjima o namjeri rađanja i planiranja obitelji, što je direktno kršenje zakona, a neki poslodavci idu i korak dalje te ispituju o drugim stvarima iz privatnog života ili se pak okrenu seksualnim očekivanjima, komentarima te dodirima, bez ikakvog pristanka žene, iskorištavajući tako svoj položaj moći.
Ove, ali i druge spoznaje, rezultati su nekoliko provedenih istraživanja na temu rodne diskriminacije žena na tržištu rada, gdje se posebno ističe ono Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske iz 2011. godine, koje je potaklo brojna druga i slična istraživanja, a sva pokazuju užasnu i poražavajuću statistiku.
Ipak, osim statističkih podataka i spoznaja, neupitno su važna i osobna iskustva, odnosno ispovijesti. Jedna od naših čitateljica i pratiteljica podijelila je iskustvo gdje ju je na razgovoru za posao druga žena, odnosno poslodavka, pred mirovinu, izravno pitala planira li roditi dijete. Samim time što je ovo pitanje uopće došlo iz usta druge žene ukazuje na to koliko je ovako nešto, ponovno napominjem - zakonski zabranjeno, internalizirano i smatrano normalnim te prihvatljivim.
S druge strane, još jedan osoban, ali i jednako šokantan primjer je sa razgovora za posao u jednoj IT firmi. U pitanju je bila pozicija praktikanta ili juniora, no na kraju razgovora za posao direktor firme je upitao djevojku Možda si premlada za ovo pitanje, ali ovo svakoga pitam na kraju intervjua – Što misliš o pobačaju? Pitanje je dodatno pojašnjeno time da nema točnog ili netočnog odgovora, no to ne opravdava ovaj postupak. Pitanje pobačaja iznimno je kontroverzno, a definitivno mu nije mjesto na razgovorima za posao kao oblik procjene, odnosno selekcije pojedinca za rad. Jednako tako, izrazito je neprimjereno i nepristojno, a s poslom kao takvim nema veze.
No, rodna diskriminacija ne prestaje jednom kada se žena zaposli. Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ukazuju na to da je ukupan broj zaposlenih u Republici Hrvatskoj 2023. godine iznosio 1 663 522, a od toga su 774 932, odnosno 46.5%, činile žene. Ta brojka je, u odnosu na 2022. godinu, porasla za 2.5%, no da bi dobili podrobniju sliku, potrebno je ući detaljnije u statistiku.
Broj zaposlenih u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj je u 2023. godini iznosio 1 439 796, no 681 608 činile su žene. Unatoč značajnoj razlici u broju zaposlenih žena i muškaraca, broj zaposlenih žena je, u odnosu na 2022. godinu, također narastao za 2.5%. Nadalje, u obrtima i djelatnostima slobodnog zanata bilo je zaposleno 42.6% žena, a svega 31.4% ih je bilo zaposleno kao poljoprivrednice. Također, vrijedi napomenuti da je tako u 2023. godini u obrtu i slobodnim profesijama broj zaposlenih žena porastao za 3.2% dok je u poljoprivredi porastao za 2.2%, što je više nego kada je u pitanju broj zaposlenih muškaraca.
Zbog globalizacije ekonomije, ali i spolne segregacije tržišta rada, dolazi do općenitog porasta ženske radne snage, u odnosu na prethodna razdoblja. Međutim, žene se uglavnom još uvijek zapošljavaju u sektorima u kojima već prevladavaju, kao što su školstvo, uslužne djelatnosti, administrativna zanimanja, zdravstvo te socijalna skrb. Iako su dobro etablirane u navedenim sektorima, žene su još uvijek pretežito najviše zaposlene u uslužnim djelatnostima te kao službenice, a redovito su slabije plaćene i teže dolaze do rukovodećih pozicija.
Takva situacija dovela je do sve većeg zapošljavanja žena u privremenim, tj. part-time poslovima, ponajprije zbog fleksibilnosti koja posljedično omogućava bolji balans između posla i obitelji. Nažalost, brojne žene su i primorane raditi takve poslove jer ih se još uvijek percipira primarno kao majke, domaćice i njegovateljice, odnosno kao one moraju brinuti o kući i obitelji, zbog čega moraju pažljivo birati kako će i što će ulagati vrijeme. Sukladno tome, zapošljavanje na svojevrsnim nižim pozicijama otežava daljnje napredovanje žena u kontekstu njihove karijere, što uz sebe povlači i brojne druge nepogodnosti.
Tome u prilog idu i novi ekonomski modeli rada koji su uvjetovali promjene radnih i životnih uvjeta, uglavnom zahtijevajući da unutar jednog kućanstva i muškarac i žena rade. Točnije, muškarac više nema ulogu primarnog hranitelja obitelji, a žena više nije u mogućnosti ostajati domaćicom te se posvetiti isključivo neplaćenom poslu unutar vlastite kuće, zbog čega dolazi do sve većeg probijanja žena na tržište rada. Sve veći broj kućanstava stoga pokušava pronaći optimalno rješenje, no zbog duboko ukorijenjenih percepcija roda i rodnih uloga, od žene se još uvijek očekuje da većinski radi oko kuće, kao i da se brine o djeci i starijim članovima obitelji što onda uvjetuje i način na koji žene djeluju na tržištu rada – biranjem hijerarhijski nižih, ali fleksibilnijih poslova, s težim napredovanjem u karijeri.
Ženama manje plaće i manje mirovine
Premda su ovi resursi, iako varirajući, sve više dostupni ženama, ekonomija je još uvijek obilježena jazom, odnosno razlikom u plaćama između žena i muškaraca, uglavnom za istu poziciju i/ili rad iste vrijednosti. Razlika između plaća prisutna je, u različitim postotcima, diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku. Na temelju podataka u Godišnjem istraživanju o zaposlenima i plaći, vidljivo je da žene zarađuju manje od muškaraca. Naime, u 2022. godini, prosječna bruto plaća za zaposlene žene iznosila je 1 294 eura, a za zaposlene muškarce 1 435 eura. Sukladno tome, razlika u plaći je oko 4.5%, no nužno je uzeti u obzir da je taj jaz u nekim djelatnostima veći, a u nekima manji, budući da ovdje ipak pričamo o prosjeku.
Dakle, činjenica je - žene zarađuju manje od muškaraca, što pridonosi visokim razinama siromaštva u ženski-vođenim kućanstvima, dovodeći do tzv. feminizacije siromaštva. Ovaj se pojam u literaturi veže uz rodne razlike u okvirima siromaštva koje idu u korist muškarcima, a značajno su porasle u zadnjih 50 godina. Osim toga, rod je, kao i u ostale dijelove života, inkorporiran i u rad te zaposlenost. Rod određuje društvenu organizaciju rada, u koju ubrajamo spolnu segregaciju zanimanja, poslova i tvrtki, ali i oblikuje značenja koja ljudi pripisuju poslovima, zanimanjima te radnim aktivnostima. Samim time, spolna segregacija prisutna je u ustrajnom uvjerenju na stereotipne podjele muških i ženskih vještina i osobina.
Zbog značenja koja ljudi, na temelju roda, pripisuju pojedinim vještinama, ponašanjima i osobinama, ona se jednako tako preslikavaju i na određena zanimanja, poslove te radne aktivnosti, percipirajući ih prikladnijima za žene, odnosno za muškarce.
Tri perspektive o rodu i radu
Postoje tri perspektive koje pokušavaju pobliže objasniti zašto dolazi do takve percepcije na tržištu rada. Individualistička perspektiva zagovara da određene karakteristike radnica i radnika pridonose spolnoj segregaciji, odnosno da zbog vještina, preferencija i sposobnosti neke će poslove smatrati prikladnijima. Ipak, kao što Amy S. Wharton navodi u knjizi The Sociology of Gender (2005), s izuzetkom rijetkih poslova koje isključivo mogu izvoditi pripadnici određenog spola, poput donatora sperme ili dojilje, izuzetno su oskudni dokazi koji bi išli u prilog tome da su zaista pojedini poslovi namijenjeni isključivo ženama ili isključivo muškarcima.
S druge strane, prema teoriji ljudskog kapitala, žene i muškarci ekonomski različito ulažu u vlastiti kapital što dovodi do toga da samostalno biraju određeni obrazovni i karijerni put. Ekonomisti tvrde da ljudi jednostavno žele reducirati svoje troškove i povećati nagrade zbog čega biraju određeni tip zanimanja, a ta su ulaganja općenito spolno različita. Ova perspektiva pobliže pojašnjava i spolnu segregaciju koja počiva na samostalnim izborima muškaraca i žena.
Naposljetku, interakcionistička perspektiva navodi na to da kakav će netko dobiti posao, i na koji način, ima manje veze s izborima radnika. Prema tome, prilike na tržištu rada, kao i akcije samih zaposlenika, utječu na to kakav će posao raditi. Samim time, sukobi u radnom okruženju, struktura posla i ustroj tvrtke izravno utječu na spolnu segregaciju koja se perpetuira.
Uznemiravanje, mensplejnanje, podcjenjivanje
O tome svjedoči i uznemirujuće iskustvo kolegice novinarke, koje jasno ukazuje na rodnu diskriminaciju i toksično te neprimjereno radno okruženje, a nažalost ga dijele i brojne druge radnice, posebice kada je u pitanju odnos s muškim kolegama:
Dogodilo mi se da mi stariji kolega "mansplaina" niti dvije minute nakon što me upoznao, odnosno govori kako će me on najbolje naučiti kako se pišu forme tekstova. Događalo se više puta da se kolege kamermani ili fotoreporteri zalete pa pomisle da bi oni trebali raditi moj posao na način da, iako sam ja prethodno istražila temu, detaljno je proučila i napisala pitanja, oni jednostavno dođu na lice mjesta i počnu postavljati pitanja umjesto mene.
Protiv toga se u početku nisam niti bunila jer sam mislila da mi žele pomoći ili su procijenili da bismo dobili bolji odgovor ako pitanje postavi muškarac - sada znam da to jednostavno rade jer mogu. Jer se njih nikada ne prekida. Jer im nitko nikada nije rekao da to ne smiju i ne trebaju raditi. Jer oni rjeđe dobiju opomenu kad zajebu nešto na poslu.
U više navrata, kada sam s kolegama radila reportaže gdje su sugovornice bile mlađe žene, preuzeli bi od mene postavljanje pitanja i razgovor kako bi im se upucavali. U više navrata su me pitali neprimjerena pitanja ili poticali razgovore o seksu ili sličnim intimnim pitanjima. U više sam navrata osjećala latentni flert.
U više navrata sam se iz straha bila primorana složiti se s mišljenjima starijih kolega iako je moje dijametralno suprotno, jer su postajali obrambeni i agresivni oko određene teme dok su se nalazili iza volana. U više navrata sam prešutjela svoje mišljenje ili se složila jer se nisam osjećala slobodno reći svoje mišljenje.
Više sam puta bila izrazito anksiozna od same pomisli odlaska na posao gdje ću vidjeti takve muškarce i pokušavala sam izbjeći te poslove.
Jednako tako, poslodavci, koji donose odluke o zapošljavanju svojih radnica i radnika na temelju različitih karakteristika i mogućeg profita koji iz te odluke dobivaju, predstavljaju svojevrsne glavne provoditelje diskriminacije i spolne segregacije na radnom mjestu te imaju aktivnu ulogu u njihovom promicanju, a iskustvo s razgovora za posao u jednoj autoškoli potvrđuje upravo to. Naime, u pitanju je bila pozicija tajnice, odnosno tajnika, no na tom istom razgovoru za posao uporno se perpetuirala ideja da je to isključivo posao za žene jer, osim što pozicija uključuje tipične administrativne zadatke, od zaposlenice se očekuje i čišćenje prostora, kuhanje kave te pranje suđa što, naravno, nije doraslo jednom muškarcu.
Valja naglasiti da je među jednim od razloga poziva na taj isti razgovor, bila i činjenica da je u pitanju osoba koja je tek završila fakultet i nema još radnog staža, što je poslodavac vidio kao izvrsnu priliku za profit, ponajprije zbog potencijalnih poticaja. Nastavno na to, poslodavcu je bilo od velike važnosti da potencijalna tajnica ne traži dalje posao u svojoj struci, što je bilo postavljeno kao pitanje nekoliko puta, stvarajući tako hostilno okruženje svedeno na jasno vidljivo kalkuliranje.
Iz navedenog se može zaključiti da nema konkretnih dokaza koji potvrđuju da je spolna segregacija, ali i rodna diskriminacija, odraz spolnih razlika u preferencijama, vještinama i sposobnostima onih koji traže posao već koncept koji kontinuirano provode oni na rukovodećim i upravljačkim pozicijama s ciljem većeg profita, ali i s ciljem omalovažavanja, kontroliranja te manipulacije sa tih istih pozicija moći. To je ozbiljan društveni problem.
Iako Republika Hrvatska ima skup zakona kojim definira prava svakog pojedinca na tržištu rada, kao i to što je diskriminacija u području zapošljavanja i rada općenito, konkretno prisutno u Zakonu o radu, Zakonu o suzbijanju diskriminacije te Zakonu o ravnopravnosti spolova, to se u praksi, kao što svjedoči literatura i niz provedenih istraživanja, ne provodi i ne uvažava.
Spolna segregacija i rodna diskriminacija uvjetovane su obiteljskim prilikama, rodnim stereotipima, odgojem, obrazovanjem, ekonomskom ovisnošću ili pak neovisnošću, siromaštvom te isključenošću od participacije u sferi donošenja odluka. Stoga kako bi se, imalo uspješno, moglo pristupiti rješavanju ovog problema, potrebno je uključiti sve društvene faktore – obrazovanje, medije, obitelj te postojeće pravne strukture i mehanizme. Spolna segregacija i rodna diskriminacija na tržištu rada, kao i u ostalim sferama svakodnevnog života žena, rezultat je sustavne izravne i neizravne spolne, tj. rodne diskriminacije te ju se kao takvu treba sankcionirati.
Samim time, ako vi ili netko koga poznajete proživljava ovakvu situaciju – istupite i prijavite, zaslužujete pravdu i zaslužujete da vas se tretira kao ljudsko biće.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: