Prolazite li ikada Verudelom u Puli, primjetit ćete niz besprijekornih hotelskih kompleksa čije zgrade blistaju na suncu. Ono što ne vidite su ljudi koji te hotele drže na životu, njihove ruke, njihov znoj, njihove suze. Ovo je priča koja se ne nalazi u brošurama za goste. Ime autora smo promijenili, a imena radnica i radnika u tekstu nismo naveli kako bi ih zaštitili od potencijalne osvete poslodavca.
Prema službenim podacima, plaće radnika u Arena Hospitality Group porasle su samo 2% u odnosu na prošlu godinu, što je znatno ispod stope inflacije koja je u srpnju iznosila 4,1%. U službenim izjavama, Arena Hospitality Group hvalisavo ističe kako su "od siječnja 2024. sva radna mjesta s minimalnom plaćom odmah usklađena s državnim standardima", te kako time osigurava "konkurentnu naknadu" za svoje zaposlenike.
Ova fraza nije slučajna, ona je namjerno izabrana kako bi prikazala bijedu kao blagodat. Što zapravo znači "konkurentna naknada"? Državni minimalac (840 eura u 2024.) nije konkurentan, to je preživljavanje. U Puli, gdje je najam stana 500 eura + režije, ta "naknada" ostavlja radniku manje od 200 eura za hranu, prijevoz, lijekove i život.
Ono što je posebno uznemirujuće je što isti ljudi koji pišu o "konkurentnim naknadama" u službenim dokumentima, članovi uprave Reuel "Reli" Slonim, Devansh Bakshi i ostali, istovremeno dijele milijune između sebe. Samo jedan član uprave zaradio je prošle godine 493.482 eura bruto.
Radnici Arena Hospitality Group jedva preživljavaju s plaćama od 900 do 1.200 eura neto, a članovi uprave u 2024. godini isplatili su sebi nevjerojatnih 1,3 milijuna eura bruto, ne računajući bonuse. Prema navodima Lider Media, ukupni bonusi dosežu do dodatnih 600.000 eura. Ostvarena dobit Društva premašila je 8 milijuna eura, točnije, 8.693.548,70 EUR. Ostvarena dobit Društva u 2024. godini pokazuje da Arena novaca ima, no Uprava odbija poboljšati uvjete smještaja i plaće radnicima.
Razgovor s radnikom u praonici rublja: "Radimo kao kmetovi, a uprava šuti"
Možete li našim čitateljima opisati kako vam izgleda tipičan radni dan?
Radnik: Radim po 10 sati dnevno, a posao je fizički iscrpljujući. Brinemo se o hotelskoj robi, to su doslovno tone i tone posteljine: plahte, jastučnice, navlake. Sve to treba oprati, ispeglati, pripremiti… Kamioni dolaze gotovo svaki dan. Mi peremo za čitavu grupu hotela, ne samo za jedan objekt. Situacija je neizdrživa, samo u zadnjih nekoliko dana, desetak kolega je otišlo na bolovanje zbog fizičke iscrpljenosti i kroničnog umora, a ovi koji su ostali raditi njima je rečeno da će raditi bez slobodnog dana.
Jeste li svjedoci da radnici u praoni rublja koriste bolovanja kao oblik protesta?
Radnik u praoni: Apsolutno! Vi ste jednostavno iscrpljeni od silnog posla i ako zanemarujete signale tijela, da nešto nije u redu, da ste doživjeli burnout, prvo vidite da lako izgubite živce, lakše puknete, ljutnja se u vama skuplja iz dana u dan, nezadovoljni ste i jako osjetljivi na nepravdu, a potom se želite svađati sa bilo kim jer vam je dosta, ali i dalje radite i ne poduzimate ništa u vezi svog zdravlja. I takvih kolegica i kolega ima. Dosta im je svega, ali radije šute i trpe.
Imam jedan šokantan primjer iz srpnja. Kolegica je imala prometnu nesreću dok je išla na posao. Razbila se kao staklo, na ruci je imala duboku ranu, doslovno kao da ju je netko sjekirom izrezao. I znate što? Sutradan je došla na posao šepajući. I onda na sve to njezina šefica ju je, umjesto da ju pošalje kući, hladno htjela prebaciti u vanjski objekt s bazenom, gdje se neprestano trči od stola do stola, a ona šepa. Kao da je riječ o đubrivu koje bacamo, a ne o ljudskom biću.
Koliko su česte profesionalne ozljede?
Radnik u praonici: Svakodnevna pojava. Prije nekoliko tjedana kolega je u kuhinji odrezao dio prsta nožem. Krv je šikljala posvuda. Šefica je samo mahnula rukom: 'Vidjela sam i gore, to je ništa'. Nisu zvali ni hitnu.
Kakva je situacija s prekovremenim satima?
Radnik u praonici: Arenina slavna politika prekovremenih! Jedan kolega je skupio dosta prekovremenih sati i oni su mu dali četiri dana slobodno. To je čista krađa radničkih prava, ali tko će nas saslušati?
Što biste poručili upravi Arena Hospitality Group?
Radnik u praonici: Radimo kao kmetovi, a uprava šuti! Mi smo ti koji stvaramo njihov profit, mi smo ti koji savijamo svoja leđa. Zašto članovi uprave zarađuju po stotine tisuće eura godišnje, a mi jedva sastavljamo kraj s krajem? Zašto radnici žive u prljavim apartmanima bez klima uređaja na Zlatnim stijenama, a gosti gotovo deset metara od smještaja radnika imaju klima uređaje? Povećajte plaće, uložite u smještaj, ne kradite prekovremene sate.
Imate li platnu listu kako bi čitatelji vidjeli koliku plaću imate?
Radnik u praonici: Moja plaća i plaća mojih kolega kreće se oko 1000 eura neto, dobijemo i manje od 1000. U sedmom mjesecu Arena je davala bonus od 250 eura. Sa bonusom moja plaća za sedmi mjesec nije prešla 1200 eura. Ja u konačnici za ovaj posao dobijem manje od 1000 eura. Šta da uopće kažem? (podaci s platne liste verificirani u redakciji)
Hvala vam na hrabrosti!
Radnik u praonici: Hvala vama što dajete glas onima koje nitko ne čuje.
Nakon radnika u praonici razgovarao sam s kolegicom sobaricom koja mi je opisala kvote koje mora ispuniti: "Moramo počistiti na desetine soba dnevno. Kada imamo generalna čišćenja, padamo s nogu. Neke kolegice su se onesvijestile od umora. A kad se žalimo, kažu nam da smo 'sretne što uopće imamo posao'.
Najgore je što nas gosti ponekad seksualno uznemiruju. Kolegici se gost nabacivao i dobacivao joj neugodne komentare da bi je na kraju dodirnuo za stražnjicu. I ovako padamo s nogu i onda još i to moramo trpiti”, rekla je.
Potvrdila je i da kolegica problem uznemiravanja od strane gostiju nije prijavila nadređenima.
Nehumani smještaj
Jedna od konobarica opisala je smještaj u kojem živi s kolegicama: "Živimo na Zlatnim stijenama. Smještaj je srednja žalost. Stare zgrade koje nisu obnavljane godinama. Prvi dan kad sam ušla u tuš kabinu skoro pa sam povraćala, sve je bilo žuto, fuj!. U smještajima za radnike nemate klima uređaje već jedino možete dobiti ventilatore, ali njih nema dovoljno tako da dio radnika nema ni ventilatore u sobama.
Nas je pet u apartmanu sa dvije sobe. Jednom nismo imali tople vode nekoliko dana, baš u periodu prije vrućina, kada je zahladilo. Nismo se mogli niti otuširati. Što se tiče ostalih stvari poput pranja robe i kvalitete hrane u menzi gdje zaposlenici jedu, mogu reći sve najgore. Imamo jednu prostoriju gdje su veš mašine, u početku je bilo svega pet veš mašina da bi kasnije dovukli još nekoliko. Na više od 200 zaposlenika koji su smješteni na Zlatnim stijenama, Arena nije osigurala ni 10 veš mašina.
Doručak za zaposlenike koji su smješteni na Zlatnim stijenama je od 10:30, a večera od 17:00. Za doručak su uvijek ona jaja, hrenovke i kobasice, smučilo se svima od toga! Večere su strašno loše, jednom su davali meso koje je bilo toliko tvrdo da bi lakše razrezali tanjur. Hrana je u tom restoranu katastrofa i to vam mogu potvrditi i ostali zaposlenici, uključujući i strane radnike.
Zanimljivo je da strane radnike, a ovdje je najviše Indonežana, stavljaju zajedno u smještaj, ja sam čula komentare od nekih kolega koji su govorili kako su im šefovi pričali šta će biti sa njima u smještaju jer se oni osjete.
Zašto Arena ciljano smješta strane radnike skupa u smještaj umjesto da se strani radnici integriraju sa drugim radnicima? Imate otvoreni rasizam od strane Arene i nikome ništa, namjerno odvajaju strane radnike od domaćih i ne žele ih miješati sa domaćima”, zaključuje ona.
Sustav koji uništava ljude
Ovo nisu izolirani slučajevi već sustavna eksploatacija koja se događa iza blistavih fasada luksuznih hotela Arena Hospitality Group. Članovi uprave primaju izdašne bonuse i žive egzistencijalno osigurano, a zaposlenici rade do iznemoglosti i žive u neprihvatljivim uvjetima. Ovu praksu najbolje ilustrira primjer smještaja na Zlatnim stijenama, gdje poslodavac nije osigurao ni klima-uređaje svojim zaposlenicima, unatoč vrućini, što jasno pokazuje da je njihova dobrobit za Grupu od sporedne važnosti.
Posljedica toga je da radnici rade do iznemoglosti, izgaraju na poslu, bježe na bolovanja jer više ne mogu izdržati taj bijedni život. Otvoreno je pitanje, do kada će se bijeda tolerirati? Što se mora dogoditi da se radnike više ne tretira kao običnu tegleću marvu koja donosi nekome zaradu?
* S redakcijskog maila uputili smo još 29.8.2025. upit upravi Arena Hospitality Grupe. Odgovor nismo dobili.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Wikimedia, TripAdvisor
Preporučite članak: