Kada se posljednji put razgovaralo o granskom kolektivnom ugovoru za medije, prije 10 godina, na razini Hrvatske je u medijima bilo potpisano 11 kolektivnih ugovora. Danas ih je samo dva – u HINA-i i na HRT-u. Naša Lidija Čulo razgovarala je s Majom Sever i Petrom Ivšić iz Sindikata novinara Hrvatske o borbi za granski kolektivni ugovor u medijima, u koju su ušli sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture i Sindikatom grafičara i medija.
Slabo zaštićena radnička prava, pritisci u redakcijama, neplaćeni prekovremeni sati, iscrpljujuć tempo rada, konstantan „lov“ na nove angažmane, liberalizacija tržišta koja je sa sobom donijela ugovore na određeno, freelance i honorarni rad, te, povrh svega, pandemija i ekonomska kriza. Sve su ovo samo neki od problema koji muče radnike u medijima u Hrvatskoj. Stoga je ove godine Sindikat novinara Hrvatske (SNH), zajedno sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture (SOMK) te Sindikatom grafičara i medija, krenuo u borbu za granski kolektivni ugovor.
„Prvi korak je bio uspostaviti suradnju koja neće stati na jednom projektu. Uspostavili smo zaista dobru i čvrstu suradnju sa sindikatima (Sindikat grafičara i medija i SOMK), tj. složili smo sindikalni tim svih sindikata koji djeluju u medijima“, ističe Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. „Zatim smo u okviru projekta Unions for a Fair Recovery dogovorili neke zajedničke aktivnosti. Jedna od njih je pokretanje procesa u smjeru granskog kolektivnog ugovora. Svi to želimo i znamo što točno želimo. U skladu s time smo složili tim ljudi koji dobro poznaju radno pravo i koji će početi raditi na prijedlogu dokumenta granskog kolektivnog ugovora.“
Daljnji cilj im je, kako kažu, suradnja u koju bi bili uključeni radnici iz srodnih područja, od primjerice prevoditelja do freelancera, tj. slobodnih novinara, iza čijeg se naziva ne kriju toliko sloboda i “nevezanost” za jedan konkretan medij, koliko činjenica da mediji teško daju ugovore o radu. Službeni stav SNH jest da prava samozaposlenih i freelancera trebaju biti zaštićena kolektivnim ugovorom, pogotovo jer mnogi od njih ne mogu živjeti od svojih naknada tj. rada.
„Sindikat je puno više od priče o potrošačkoj košarici ili pregovora“
Slični pregovori vodili su se prije 10 godina. Bili su to ozbiljni pregovori koji su dugo trajali – točnije, dok nije došlo do faze u kojoj se dogovarala minimalna plaća za novinare. „Nudili su kikiriki. Naravno da nećemo pristati na početničku plaću od 3.300 kuna, ako je u većini medija 4.300 kuna. Ali to su bili ozbiljni pregovori, dakle može se“, ističe Sever. Tada je u medijima bilo potpisano 11 kolektivnih ugovora. Danas su pak na snazi samo dva – samo HINA i HRT od javnih medijskih kuća imaju svoje kolektivne ugovore. Privatne medijske kuće imaju jako slabu sindikalnu organiziranost.
„Prema statistikama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u razdoblju od 2008. do 2015. godine 3.604 novinara i novinarki ušlo je u evidenciju nezaposlenih. Da se radi o velikom porastu govori podatak da je 2008. zabilježeno samo 227 takvih ulazaka, a 5 godina kasnije, 2013. godine, rekordnih 747. Sustavnim srozavanjem radnih prava novinara i fleksibilizacijom radnih odnosa, pod krinkom veće osobne slobode radnika, suočeni smo s raspršenom masom prekarnih radnika kojoj je smanjen manevarski prostor. Neorganiziranost je posebna boljka radnika u medijskom sustavu, a pritom ni davno izborena prava više ne vrijede“, pisala je ne tako davno Petra Ivšić iz SNH.
„Kad radnik krene tražiti osnovna prava, poslodavac ga često dočeka sa ‘Ooo, što je, malo smo se sindikalizirali?’ Nije normalno da ti od jutra do mraka, i petke i svetke, moraš biti na raspolaganju. Godinama je rasla samovolja poslodavaca, urednika i rukovoditelja, no smatram da svaka sindikaliziranost kod nas daje rezultate. Kad ispred sindikata pošalješ neki upit poslodavcu, on već malo zastane i razmisli“, podsjeća Sever. „Poanta je u tome da, ako se poslodavac baš naumi, uvijek možeš dobiti otkaz. S kolektivnim ugovorom ćeš ga dobiti teže, lakše ćeš dobiti naknadu i satisfakciju na sudu, pa čak i povratak na posao. To je propisano zakonom i mislim da ljudi toga postaju svjesni. Neki dan smo imali raspravu u kojoj su sudjelovali novinari iz nekoliko redakcija. Zadnja rečenica koju je jedan od njih rekao bila je: Jedino kolektivni ugovor. To je jedini mehanizam da se barem malo zaštitimo od samovolje poslodavca i ugroženosti radnog mjesta, te da zaštitimo svoju slobodu.“
Problem koji se danas javlja jest onaj vezan uz reprezentativnost raznih medija. Medijski sektor se promijenio do te mjere da ostaje nejasno tko se nalazi u ulozi pregovarača. Dok je desetljeće unazad većina medija bila tiskana, dakle u rukama nakladnika, danas je primjerice nejasno tko predstavlja sve portale.
„Naglasili smo da uočavamo nedostatak reprezentativnosti tima. Ne kažem da oni nisu reprezentativni, to je ogranak Hrvatske udruge poslodavaca za nakladnike, ali unutra su zapravo samo nakladnici velikih printanih tj. tiskanih mainstream medija. U tom timu koji bi trebao biti tim za socijalni dijalog sa sindikatima nema ni televizije, ni radija, ni portala… Rekli smo im da očekujemo da ojačaju svoj tim s predstavnicima drugih medija“, objašnjava Sever.
U međuvremenu, zahvaljujući projektu SNH, Europske federacije novinara i Europske konfederacije sindikata zvanom Sindikati za pravedan oporavak i pokrenutom nakon COVID-19 krize, sada su u mogućnosti posjetiti manje, lokalne medije i porazgovarati s radnicima koji u njima rade, čuti što ih muči i dati im savjete. Premda uočavaju sve veći interes za sindikaliziranjem, još uvijek postoje brojni radnici koji ne znaju svoja osnovna prava. Ironično je da upravo oni radnici u medijima koji izvještavaju o, primjerice, problemima radnika i radnica Gredelja, sami rade po 14 sati dnevno i u kontaktu sa SNH pitaju „Imate li kakav vodič za taj kolektivni?“.
Ironično, je i to da su od 1990-ih do danas sliku o sindikatima među ostalim narušili upravo i mediji, prezentirajući ih kao trome birokratske divove i relikte iz perioda komunizma.
„To je šira priča našeg cijelog društva“, ističe Sever. „Nedostaje nam edukacije o ljudskim pravima, radničkim pravima… Ljudi tijekom odrastanja i školovanja o tome ne uče ništa. Naravno, onda smo imali taj period tranzicije kada su sindikati postali bauk iz prošlosti. To je problem mnogih postkomunističkih zemalja. No, nema drugog pregovarača, nema drugog socijalnog partnera. Sindikat je puno više od priče o potrošačkoj košarici ili pregovora u gospodarskom socijalnom vijeću, ili čak kolektivnog ugovora, iako je to najvažnija stvar. Sindikat je udruživanje, solidarnost, networking, edukacija.“
„Ovdje nikom ne pada na pamet da se ne učlani u sindikat“
„Trenutno smo u fazi da gazimo dalje. U svakoj prilici koju imamo, bilo da je riječ o komunikaciji s ministarstvima ili javnim nastupima, naglašavamo i službeno tražimo sve što je u okvirima naše moći kao sindikata. Želimo pokretanje službenih pregovora o granskom kolektivnom ugovoru i forsiramo kolektivno pregovaranje u kućama. Ne vidimo drugog načina za jačanje slobode novinarstva od zaštite egzistencijalnih i radničkih prava. Također, radimo na nacrtu kolektivnog ugovora za manje, lokalne medije“, objašnjava Sever.
Ako ni zbog čega drugog, to je propisano Direktivom o primjerenim europskim plaćama, koja kaže kako bi u svim državama članicama Europske unije 80 posto radnika trebalo biti pokriveno kolektivnim ugovorima podsjeća SNH. „Na nacionalnoj razini, a vjerojatno pod krilom tendencije EU, zadat je vrlo ambiciozan cilj o postotku kolektivnih ugovora. Mi to želimo i planiramo iskoristiti. A tu je i potreba za granskim kolektivnim ugovorom. On nije obavezan u onim kućama koje imaju svoje kućne ugovore, jer kućni ugovor je uvijek iznad granskog. Granski služi tome da pokrije prava nezaštićenih radnika“, ističe Sever.
Da drugačije može i da sindikati nisu relikt iz minulih vremena, potvrđuju i brojni primjeri iz Europe. Nedavno su organizirali radionicu s Danskim sindikatom novinara, tj. njegovim potpredsjednikom Allanom B. Thulstrupom. Iako je riječ o maloj zemlji, danski sindikat medija okuplja čak 18 tisuća članova, od čega gotovo 3 tisuće novinara freelancera, te iza sebe imaju 84 kolektivna ugovora. Kako kaže jedna od njihovih članica: „Ovdje nikom ne pada na pamet da se ne učlani u sindikat.“
Bez egzistencijalne i materijalne sigurnosti radnika u medijima, nema ni istinski demokratskog, otvorenog društva. Ivšić dodaje kako upravo trud i upornost u zahtjevima ističe kao primjer kolegama freelancerima koji misle da nema šanse da se nešto promijeni. „Baš zahvaljujući angažmanu Sindikata novinara Hrvatske u vrijeme pandemije uspjeli smo se izboriti za određene naknade. Upravo ta ‘nemoguća’ situacija postaje plodno tlo za organiziranje.“
Sever se slaže s njom: „U jednom trenutku su nam poslodavci rekli da njima nije došlo vrijeme za pregovore. Na to smo mi rekli da nama jest“, zaključuje.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Pxhere/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: